Priručnik za ratnika svjetlosti Paulo Coelho

First topic message reminder :

"Na žalu istočno od sela, postoji jedan otok, s ogromnom crkvom, prepunom zvona",
reče žena.
Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu.
Nikad je ranije nije sreo.
"Jesi li već vidio tu crkvu?", upita ona. "Otiñi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda."
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjedne u pijesak i
zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je već navikao: plavo nebo i
ocean.
Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o otoku s crkvom.
"Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji šukundjedovi ovdje živjeli", reče mu jedan
stari ribar.
"Onda je naišao zemljotres i otok je potonuo u more. Meñutim, iako ga više ne možemo
vidjeti, i dalje uspjevamo čuti zvona s crkve, kada ih more zanjiše, tamo na dnu."
Dječak se vrati na žalo i načuli uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne,
ali jedino što je uspio čuti bio je šum valova i krici galebova.
Kad se spustila noć, dječakovi roditelji doñoše po njega. Sutra ujutro vratio se na
morsku obalu; nije mogao vjerovati da bi onako lijepa žena mogla govorti laži. Ako se
jednoga dana vrati, moći će joj reći da nije video otok, ali je čuo zvona s crkve, kako
bruje uzljuljana gibanjem vode.
I proñoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio
je uvjeren da mora otkriti bogatstva i blaga potopljene crkve.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdit će gdje se crkva nalazi, a onda će se moći
domoći skrivenog blaga.
Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmjeha druge
djece, koja su obično govorila: "On više nije kao mi. Više voli buljiti u more, jer se boji da
će izgubiti u igrama."
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu.
Iako nije uspjevao čuti stara zvona s crkve, dječak je vremenom naučio razne stvari.
Primjetio je, na primjer, da ga šum valova, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava.
Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palminom
lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije
uspjevao omesti - ali zvona s potopljene crkve nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njim, i uporno tvrdili da čuju
zvona. Ali dječak to nije uspjevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: "Suviše si zaokupljen
zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi se opet igrati sa svojim prijateljima. Možda
je samo ribarima dopušteno da ih čuju."
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: "Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da
sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu
plažu, jer sam je zavolio." I još pomisli:" možda je sve to samo legenda, i možda su se u
zemljotresu zvona somila, i zauvijek zamukla."
Te večeri, odlučio se vratiti kući.
Paulo Coelho Priručnik za ratnika svjetlosti 3 Prišao je oceanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu - i kako više nije bio
zaokupljen zvonima - mogao se slobodno smiješiti pred ljepotom pjesme galebova,
hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žamor svojih
prijatelja u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svog djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i - onako kako to samo djeca umiju - zahvaljivao je što je živ.
Bio je uvjeren da nije uludo stratio vrijeme, jer je naučio promatrati i poštovati Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih
prijatelja, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I slijedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonule crkve, na veliku dječakovu
radost.
Poslije više godina - već kao odrastao čovjek - vratio se na žalo svog djetinjstva. Nije
više namjeravao iskopavati nikakvo blago s dna mora; možda je sve to bio samo plod
njegove mašte; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u
djetinjstvu. No, ipak, odlučio je malo se prošetati, da bi slušao hučanje vjetra i pjesmu
galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je
razgovarao o potonulom otoku s crkvom i zvonima.
"Otkud vi ovdje?", upita.
"Čekala sam te", odgovori ona.
Primjetio je da se žena - uprkos tolikim godinama koje su prošle - nimalo nije
promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu bilježnicu, s bijelim, praznim listovima. "Piši: ratnik svjetlosti
obraća pažnju na dječje poglede. Jer djeca umiju promatrati svijet bez gorčine.
Kad želi saznati da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, najprije želi
vidjeti kako neko dijete na nju gleda."
"Što je to ratnik svjetlosti?"
"Ti znaš", odgovori ona, smješeći se. "To je onaj tko je kadar proniknuti u čudo života,
boriti se do kraja za nešto u što vjeruje i - najzad - čuti zvona koja bruje s dna mora."
On sebe nikad nije smatrao ratnikom svjetlosti.
Kao da mu čita misli, žena nastavi: "Svi su sposobni za to. Ali nitko sebe ne smatra
ratnikom svjetlosti, iako su svi ratnici."
On pogleda listove bilježnice. Žena se ponovo nasmiješi.
"Piši o ratniku", reče na kraju.



Preuzeto sa http://www.scribd.com

Prije no što donese neku važnu odluku - objavi rat, preseli se sa svojim drugovima u neku drugu dolinu, izabere njivu za sjetvu - ratnik postavlja sebi pitanje: "Kako će se to odraziti na peto koljeno mojih potomaka?"
Jedan ratnik zna da postupci svake osobe povlače za sobom posljedice koje će se još
dugo vremena osjećati, i mora znati kakav svijet ostavlja u naslijeñe petom pokoljenju

'Prva i glavna osobina kojom se odlikuje duhovni put jeste hrabrost", govorio je Gandi.
Kukavicama svijet izgleda prepun prijetnji i opasnosti. Oni traže lažnu sigurnost jednog
života bez velikih izazova, i naoružavaju se do zuba da bi branili ono što smatraju da im
pripada. Tako kukavice na kraju same podignu rešetke svoje tamnice.
Ratnik svjetlosti odašilje svoju misao preko granice vidika. Zna da, ukoliko on sam ne
učini nešto za ovaj svijet, nitko drugi to neće moći umjesto njega.
Zato sudjeluje u Dobroj Borbi, i pomaže drugima, čak i ako mu nije sasvim jasno zbog
čega to čini.

Ratnik svjetlosti usredotočuje svoju pažnju na mala čuda svakodnevnog života.
Ako je u stanju prepoznati što je lijepo, to je zato što nosi ljepotu u sebi - jer svijet je
ogledalo, i svakom čovjeku vraća odraz njegovog vlastitog lica.
Iako poznaje svoje mane i ograničenja, ratnik svjetlosti čini sve što je u njegovoj moći da
očuva dobro raspoloženje u trenucima krize.
Jer, u suštini, svijet ulaže sve napore da mu pomogne, čak i kada izgleda da sve uokolo
govori suprotno.

Kad vidi da je potišten, učitelj kaže ratniku:
"Ti nisi onakav kao što izgledaš u trenucima tuge. Ti si nešto znatno više od toga".
"Dok su mnogi otišli - iz razloga koje nikada nećemo dokučiti - ti si i dalje ovdje. Zašto je
Bog uzeo tako izuzetne osobe, a tebe ostavio?
,,U ovom trenutku, milioni osoba već su odustali. Ne brinu se, ne plaču, ne rade više
ništa; samo čekaju da vrijeme proñe. Izgubile su sposobnost pružanja otpora."
"Ti si, meñutim, tužan. To samo dokazuje da je tvoja duša još uvijek živa."

Postoje dvije vrste molitve.
Prva vrsta je ona u kojoj molimo da se odreñene stvari dogode, nastojeći reći Bogu što
treba činiti. Ona ne ostavlja ni vremena ni prostora Stvoritelju da djeluje. Bog - koji vrlo
dobro zna što je najbolje za svakoga od nas – nastavit će postupati kako mu odgovara.
A onaj koji moli ostaje u uvjerenju da ga Gospod nije čuo.
Druga vrsta molitve je ona u kojoj čak i ako ne shvaća puteve Svevišnjeg, čovjek pušta
da se u njegovom životu ostvare Stvoriteljeve namjere. Moli se da bude pošteñen
patnje, moli se za radost u Dobroj Borbi, ali nijednog trenutka ne propušta da kaže:
"Neka bude volja Tvoja".
Ratnik svjetlosti se moli na ovaj drugi način.

Prvo: Bog je žrtvovanje. Patimo u ovom životu i bit ćemo sretni u budućem.
Drugo: tko se zabavlja, taj je dijete. Živimo u neprestanoj napetosti.
Treće: drugi znaju što je za nas najbolje, jer imaju više iskustva.
Četvrto: naša je dužnost da druge usrećimo. Trebamo im činiti po volji, čak i ako to
podrazumijeva velika odricanja.
Peto: ne treba piti iz pehara sreće, jer nam se to može osladiti - a nećemo ga uvijek
imati u rukama.
Šesto: treba prihvaćati sve kazne. Svi smo mi grešnici.
Sedmo: strah je najbolji stražar - nećemo se izlagati opasnostima.
Ovo su zapovijedi kojih se nijedan ratnik svjetlosti ne može pridržavati.

Protivnik je mudar.
Kad god može, pušta u rad svoje najlakše i najubojitije oružje: spletku. Da bi ga koristio
nije mu potreban veliki napor - jer drugi rade za njega. Zlonamjerno usmjerenim riječima
uništeni su mjeseci odanosti, godine traganja za harmonijom.
Vrlo često ratnik svjetlosti postaje žrtva ove zamke. Ne zna odakle dolazi udarac, i nema
čime dokazati da je spletka lažna. Spletka ne dozvoljava pravo na odbranu: okrivljuje
bez suñenja.
Tada on podnosi posljedice i nezaslužene kazne - jer riječ ima moć, i on to zna. Ali pati
u tišini, i nikad ne koristi isto oružje da bi napao svog protivnika.

Da bi se učestvovalo u borbi, treba držati širom otvorene oči. I imati odane prijatelje na
svojoj strani.
Ponekad se dogodi, iznenada, da se netko tko se borio na ratnikovoj strani, preobrati u
njegovog protivnika.
Prva reakcija je mržnja; ali ratnik zna da je slijepi borac izgubljen usred bitke.
Tada pokušava sagledati sve dobre stvari koje je bivši saveznik učinio u vrijeme
njihovog zajedništva; trudi se razumjeti što ga je nagnalo na naglu promjenu stava, koji
su se to otrovi nagomilali u njegovoj duši. Nastoji otkriti što ga je navelo da odustane od
razgovora.
Nitko nije isključivo dobar ili isključivo zao; ratnik upravo o tome misli, kad vidi da je
stekao novog protivnika.

Ratnik zna da postoji takozvani "efekt slapova".
Vrlo često je bio u prilici gledati kako izvjesna osoba nepravedno postupa prema
nekome tko nema hrabrosti suprotstaviti se. To znači da je dotična osoba, iz
kukavičluka i želje za osvetom, istresla svoj bijes na nekom drugom, slabijem, koji ga,
sa svoje strane, istresa dalje, na nekom trećem, stvarajući tako čitav lanac nesreće.
Nitko ne zna unaprijed posljedice svojih svireposti.
Zato je ratnik svjetlosti vrlo oprezan u rukovanju mačem, i prihvaća jedino onog
suparnika koga smatra dostojnim sebe. U trenucima bijesa, udara o stijenu i ugane
ruku.
Ruka se poslije izvjesnog vremena oporavi; ali dijete koje je dobilo batine samo zato što
je njegov otac izgubio jednu bitku, ostaje obilježeno za čitav život.

EPILOG
Vec je bila mrkla noć kad je žena prestala govoriti. Nastavili su sjediti, šutke, zagledani u
mjesec koji se rañao. "Ima mnogo proturječnosti u onom što ste mi pričali", reče on.
Žena ustade.
"Zbogom", reče. "Ti si znao da zvona na dnu mora nisu legenda; ali bio si ih kadar čuti
tek pošto si shvatio da vjetar, galebovi, šumor palmovog lišća - svi zvuci koje si slušao,
čine zapravo brujanje zvona."
"Isto tako, ratnik svjetlosti zna da sve što ga okružuje - njegove pobjede, porazi,
oduševljenje i malodušnost - spada u njegovu Dobru Borbu. I zna da upotrijebi pravu
strategiju u pravom trenutku. Ratnik se ne trudi uvijek biti doslijedan; naučio je živjeti s
vlastitim proturječnostima."
"Tko ste vi?", upita.
Ali žena se već udaljavala, koračajući preko valova, u susret mjesecu koji se rañao.

Neprijatelj je lukav. Kadgod ima priliku, maši se svog najučinkovitijeg oružja – spletke. Ne mora uložiti mnogo napora, jer drugi rade za njega. S nekoliko mudro usmjerenih riječi, nestaju mjeseci uloženog truda, godine predanog traganja za skladom. Često je Ratnik Svjetlosti žrtva ove zamke. Ne zna odakle dolazi udarac, i ne može dokazati da se sve zasniva na laži. Spletka ne priznaje pravo na obranu – izriče nam osudu bez suđenja. Ratnik će tada podnijeti posljedice i otrpjeti nezaslužene optužbe – jer riječ ima moć i on to zna. No s â m pati u tišini, i nikad se, za protunapad, ne posluži istim oružjem. Ratnik Svjetlosti nije kukavica.

"Prvo: Bog je zrtvovanje.
Patimo u ovom zivotu i bicemo srecni u buducem.

Drugo: ko se zabavlja, taj je dete.
Zivimo u neprestanoj napetosti.

Trece: drugi znaju sta je za nas najbolje, jer imaju vise iskustva.

Cetvrto: nasa je duznost da druge usrecimo. Treba da im cinimo po volji, cak i ako to podrazumeva velika odricanja.

Peto: ne treba piti iz pehara srece, jer nam se to moze osladiti - a necemo ga uvek imati u rukama.

Sesto: treba prihvatiti sve kazne.
Svi smo mi gresnici.

Sedmo: strah je najbolji strazar - necemo se izlagati opasnostima.


Ovo su zapovesti kojih nijedan ratnih svetlosti ne moze da se pridrzava."

Prirucnik za ratnika svetlosti, Paolo Koeljo

PROLOG


"Na žalu istočno od sela, postoji jedno ostrvo,
s ogromnim hramom, prepunim zvona", reče žena.
Dečak primeti da je ona odevena u neobično
ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu. Nikad je ra-
nije nije sreo.
"Jesi li već video taj hram?", upita ona. "Otiđi
tamo pa mi posle reci kako ti izgleda."
Opčinjen ženinom lepotom, dečak ode na na-
značeno mesto. Sede u pesak i zagleda se u horizont,
ali nije ugledao ništa osim onog što je navikao da
viđa: plavo nebo i okean.
Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko nase-
lje, da se raspita o ostrvu sa hramom.
"Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji
čukundedovi ovde živeli", reče mu jedan stari ribar.
"Onda je naišao zemljotres i ostrvo je potonulo u
more. Međutim, iako više ne možemo da ga vidimo,
i dalje uspevamo da čujemo zvona s hrama, kada ih
more zanjiše, tamo na dnu."
Dečak se vrati na žalo i načulji uši, ne bi li za-
čuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne, ali jedino
što je uspeo da čuje bio je šum talasa i krici galebova.
Kad se spustila noć, dečakovi roditelji dođoše
po njega. Sutra izjutra vratio se na morsku obalu; ni-
je mogao da veruje da bi onako lepa žena mogla da
govori laži. Ako se jednoga dana vrati, moći će da joj
kaže da nije video ostrvo, al' da je čuo zvona sa hra-
ma, kako bruje uzljuljana gibanjem vode.
I prođoše tako mnogi meseci; žena se nije vra-
ćala i dečak je već zaboravio na nju. Bio je ubeđen
da mora otkriti bogatstva i blaga potopljenog hrama.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdiće gde
se hram nalazi, a onda će moći i da se domogne skri-
venoga blaga.

Posle više godina - već kao odrastao čovek -
vratio se na žalo svoga detinjstva. Nije više namara-
vao da iskopava nikakvo blago sa dna mora; možda
je sve to bilo samo plod njegove uobrazilje; možda
nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne
večeri u detinjstvu. No, ipak, resio je da se malo pro-
šeta, da bi slušao hujanje vetra i pesmu galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u
pesku sedi ista ona žena s kojom je razgovarao o
potonulom ostrvu s hramom i zvonima.
"Otkud vi ovde?", upita.
"Čekala sam te", odgovori ona.
Primetio je da se žena - uprkos tolikim godina-
ma koje su prošle - nimalo nije promenila; veo koji
je zaklanjao njenu kosu nije izbledeo od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu svesku, s belim, pra-
znim listovima. "Piši: ratnik svetlosti obraća pažnju
na dečje poglede.
Jer deca umeju da posmatraju svet bez gorčine.
Kad hoće da sazna da li je neka osoba u njegovoj
blizini dostojna poverenja, želi najpre da vidi kako
neko dete na nju gleda."
"Šta je to ratnik svetlosti?"
"Ti znaš", odgovori ona, smešeći se. "To je
onaj ko je kadar da pronikne u čudo života, da se bori
do kraja za nešto u šta veruje i - najzad - da čuje
zvona koja bruje sa dna mora."
On sebe nikad nije smatrao ratnikom svetlosti.
Kao da mu čita misli, žena nastavi: "Svi su sposobni
za to. Ali niko sebe ne smatra ratnikom svetlosti,
iako su svi ratnici."
On pogleda listove sveske. Žena se ponovo
nasmeši.
"Piši o ratniku", reče na kraju.

Ratnik svetlosti nikad ne zaboravlja zahval-
nost.
U toku borbe pomagali su mu anđeli; nebeske
sile postavile su svaku stvar na svoje mesto i omogu-
ćile mu da pruži najbolje od sebe.
Drugovi primećuju: "Baš ima sreće!" A ratnik,
ponekad, postiže znatno više no što mu njegova spo-
sobnost dopušta.
I zato, dok zalazi sunce, on kleči i zahvaljuje
na Zaštitničkom Plastu koji ga obavija.
Njegova zahvalnost, međutim, ne ograničava
se samo na duhovni svet; on nikad ne zaboravlja pri-
jatelje, jer se njihova krv pomešala s njegovom na
bojnom polju.
Jednog ratnika niko ne treba da podseća na
pomoć koju je primio od drugih; on je i sam dobro
pamti i deli s drugima nagradu.

Svi putevi sveta vode do ratnikovog srca;
on uranja, bez oklevanja, u reku strasti ko-
ja neprestano protiče kroz njegov život.
Ratnik svetlosti je slobodan da izabere ono što
želi; on svoje odluke donosi hrabro, samostalno, a -
pokatkad - i s izvesnom dozom ludosti.
Prihvata svoje strasti i obilato se njima koristi.
Zna da se ne treba odricati osvajačkih zanosa; osva-
janja su deo života i pričinjavaju radost svima koji u
njima sudeluju.
Ali on nikad ne gubi iz vida trajne stvari i
Čvrste veze koje je vremenom izgradio.
Jedan ratnik ume da razluči ono što je prolazno
od onog što je konačno.

Jedan kineski mudrac objašnjava strategiju
ratnika svetlosti:
"Navedi svog neprijatelja da poveruje kako ne-
će postići velike uspehe ako resi da te napadne; na taj
način, umanjićeš njegovo oduševljenje.
"Nemoj se libiti da privremeno istupiš iz borbe,
ako uvidiš da je neprijatelj jači; nije važna pojedina-
čna bitka, već konačni ishod rata.
"Ako budeš bio dovoljno jak, nemoj se uopšte
slideti da izigravaš slabića; to će nagnati tvog nepri-
jatelja da izgubi opreznost i da napadne pre vremena.
,,U jednom ratu, sposobnost da se iznenadi protivnik
predstavlja ključ pobede."

„Baš čudno", pretresa ratnik svetlosti sam sa
sobom. "Sreo sam sijaset osoba koje - u
prvoj prilici - nastoje da pokažu svoje
najgore lice. Prikrivaju unutrašnju snagu
nasrtljivošću; zaklanjaju strah od samoće
iza maske nezavisnosti. Ne veruju u sop-
stvenu sposobnost, ali hvale na sva zvona
svoje vrline."
Ratnik svetlosti čita te poruke kod mnogih mu-
škaraca i žena koje poznaje. Nikad ne dopušta sebi
da ga prividi obmanu i uporno c'uti kad pokušavaju
da ga impresioniraju. Ali to mu služi kao povod da
ispravi svoje sopstvene nedostatke - budući da su
ljudi uvek dobro ogledalo.
Ratnik svetlosti koristi svaku priliku da samog
sebe poduči.

Ratnik svetlosti zna da se izvesni trenuci
ponavljaju. Cesto se suočava s istim pro-
blemima i okolnostima s kojima se ranije
već susretao; tada ga obuzima maloduš-
nost, jer misli da je nesposoban da napre-
duje u životu, budući da se teški trenuci
vraćaju.
"Kroz to sam već prošao", vajka se on svome
srcu.
"Istina, već si prošao", odgovara srce. "Ali još
nisi prevazišao."
Ratnik tada uviđa da ponovljena iskustva ima-
ju jedan jedini cilj: da ga nauče onome što nije hteo
da nauči.

Ratnik svetlosti uvek radi nešto neuobiča-
jeno.
U stanju je da pleše na ulici dok ide na posao,
da se zagleda nekom neznancu u oči i da govori o
ljubavi na prvi pogled, da brani neku zamisao koja
može izgledati smešna. Ratnik svetlosti dopušta sebi
lakve dane.
On se ne boji da oplakuje stare žalosti ili da se
raduje zbog novih otkrića. Kad oseti da je kucnuo
čas, ostavlja sve i kreće u pustolovinu o kojoj je toli-
ko sanjao. Kad primeti da je na granici izdržljivosti,
napušta borbu, ne okrivljujući pri tom sebe što je
učinio dve-tri nepredviđene ludosti.
Ratnik svetlosti ne provodi svoje dane upinjući
BC da igra ulogu koju su drugi izabrali za njega.

Ratnici svetlosti čuvaju sjaj u očima.
Oni su deo sveta, sudeluju u životu drugih ljudi
i započinju svoje putovanje bez bisaga i bez sandala.
Nebrojeno puta ispadaju kukavice. Ne postupaju
uvek ispravno.
Pate zbog beznačajnih sitnica, ponašaju se kao
slabići i, ponekad, smatraju da su nesposobni da se
razvijaju. Vrlo često veruju da su nedostojni bilo ka-
kvog blagoslova ili čuda.
Nisu baš uvek sigurni šta zapravo traže tu gde
su se zadesili. Često provode besane noći, uvereni da
njihov život nema smisla. , vi
Zato i jesu ratnici svetlosti. Zato što greše.
Zato što se pitaju. I zato što traže neki razlog - sa-
svim je izvesno da će ga i naći.

Ratnik svetlosti se ne boji da će ispasti bu-
dala.
Govori naglas, sam sa sobom, kad nema dru-
štvo. Neko ga je poučio da je to najbolji način op-
Slenja s anđelima, i on pokušava da uspostavi vezu.
U početku, zapaža koliko je to teško. Misli da
nema šta da kaže, da će samo ponavljati budalaštine
i besmislice. Ali, bez obzira na sve, ratnik ne odusta-
je. Čitav dan razgovara sa svojim srcem. Govori stva-
ri s kojima se ne slaže, govori gluposti.
Jednoga dana, primećuje promenu u svome
glasu. I shvata da se nalazi na tragu jedne više mu-
drosti.
Ratnik izgleda lud, ali to je samo maska.

Ratnik svetlosti proučava vrlo pažljivo po-
ložaj koji namerava da osvoji.
Ma koliko njegov cilj bio teško dostižan, uvek
postoji neki način da se savladaju prepreke. On istra-
žuje i druge moguće puteve, oštri svoj mač, nastoji
da ispuni svoje srce istrajnošću koja mu je neopho-
dna da bi prihvatio izazov.
Međutim, kako dalje odmiče, ratnik uviđa da
postoje teškoće na koje nije računao.
Ako bude čekao najpovoljniji trenutak, nikad
se neće pomeriti s mesta; potrebno mu je jedno zrnce
ludosti da bi učinio sledeći korak.
!?
Ratnik svetlosti uvek koristi i to zrnce ludosti.
Jer - u ratu i u ljubavi - nije moguće sve predvideti.

Ratnik svetlosti uvek sluša reci pojedinih
starih propovednika, poput ovih koje je
izrekao T. H. Haksli:
"Posledice naših dela predstavljaju strašila za|
kukavice, i zrake sunca za mudre.
s "Svet je šahovska tabla. Potezi su postupci ko-
je činimo u svakodnevnom životu; pravila igre su ta-
kozvani prirodni zakoni. Mi ne možemo videti Igra-
ča koji se nalazi na drugom kraju table, ali znamo da
je On pravedan, pošten i strpljiv."
Ratniku svetlosti sleduje da prihvati izazov]
On zna da Bog ne dopušta da se onima koje voli
omakne ijedna greška, niti dozvoljava da se njegovj
miljenici pretvaraju da ne poznaju pravila igre.

Mudri Lao Ce tumači put Ratnika svetlosti:
"Put podrazumeva poštovanje prema svemu
što je sićušno i krhko. Poznaje uvek pravi trenutak
kada treba zauzeti potrebne stavove.
"Čak i ako si nebrojeno puta odapeo luk,
nastavi da vodiš računa o načinu na koji nameštaš
strelu i kako zatežeš tetivu.
"Početnik koji je svestan svojih potreba,
postaje oštroumniji od rasejanog mudraca.
"Gomilati ljubav znači sreću, gomilati mržnju
znači nesreću. Ko ne prepoznaje probleme, ostavlja
otvorena vrata i iskrsavaju nedaće.
"Borba nema nikakve veze sa svađom."