Poezija i proza - najljepše pjesme

First topic message reminder :

Pišete li pjesme ili samo volite poeziju, slobodno ovdje upišite svoju omiljenu pjesmu.

Uzalud je budim

Budim je
zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je
zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje liče na ove ovde
zbog ljudi
koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaža, javnih parkova budim je
zbog ove nase planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore koju budim
budim je
zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih
budim je
mada je to uzaludnije negoli doživati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš, voda protiče, ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen

Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćeš tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti
Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemuOdakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna
Odakle meni snovi puni tvojih reči
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni
Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim
Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma
Odakle meni ti?

M.Marinović

Večeras ćemo za njih voleti
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali
samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

Telefonski broj koji lagano blijedi u pamćenju. Čaše sa ugraviranim monogramima, ukradene u Esplanadi.
Poslije ljubavi ostaje običaj da se bijelo vino sipa u te dvije čaše, i da crte budu na istoj visini.
Poslije ljubavi ostaje jedan sto u kafani “Kod znaka ?”, i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.
Poslije ljubavi ostaje rečenica “Divno izgledaš, ništa se nisi promijenio…” i “…javi se ponekad, još imaš moj broj telefona.”
I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju poslije ljubavi.
Poslije ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali…poslije ljubavi.
Poslije ljubavi ostanu melodije sa radija koje izlaze iz mode.
Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre:”Ako me voliš počni sutrašnje predavanje sa tri riječi koje će imati početna slova mog imena…”
Poslije ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići.
Klak! – spuštena slušalica kada se javi tvoj glas.
Hiljadu i jedna laž.
Poslije ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi:”Ja ću prva u kupatilo.”
I pitanje :”Zar nećemo zajedno?”…Ovaj put ne.
Poslije ljubavi ostaju saučesnici. Čuvari tajni, koje više nisu nikakve tajne.
Poslije ljubavi ostaje laka uznemirenost, kad u prolazu ugledam tople smeđe oči.. slične tvojima.. na nekoj djevojci u prolazu.
Prepune pepeljare.. i prazno srce.
Navika da se pale dvije cigarete istovremeno, mada nema nikog u blizini.
Fotografije snimljene u automatu.
Taksisti koji nas nikad nisu voljeli (“Hvala što ne pušite!” – a pušili smo), i cvjećarke koje jesu.
Poslije ljubavi ostaje povrijeđena sujeta, metalni ukus promašenosti na usnama.
Poslije ljubavi ostaju drugi ljudi, i druge žene.
Poslije ljubavi ne ostaje ništa…
Momo Kapor, „Una“

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.
Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlučnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlažna.
Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi žive, u njima svi traže svoju smrt
i nalaze je u svemu što im pripada.
Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih.
U kutu svoga tijela oni dišu i plaču.
Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se opraštaju, ne znajući kamo idu,
ni kome pružaju ruku.
Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujući magične znakove na krilu ptice.
Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se.
O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleći se. Zar ima ljepše smrti
od plamena koji svoje oštre zube
odmara na grlu koje jeca?
Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni,
i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje.
Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.
Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo
u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umirući psovali život
riječima u kojima bijaše gorčine
poput trnja što jeca iza svake ruže.
I konačno, ima ih koji su umrli odjednom,
bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji još traje.
Zvonimir Golob

Uvek sam se plašio da ti tepam
Plašio se uvek da ti kosu držim u ruci
Prestrašen bio da naglo možeš da se okreneš
i da mi uhvatiš nežno oko na svom vratu.
Jer sam glupavo verovao
da ću ako ti ruku na rame stavim
da ću ako ti prstima čelo dodirnem
da ću ako ti u tople oči grudi slijem
da ću izgubiti sebe.
Sad kad si otišla imam sebe, isuviše
ZORAN RADMILOVIĆ

Kad odeš, kad zatvoriš za sobom vrata, ne osvrći se
Kad bežiš, pobegni naglo i plači kad si daleko
Kad već nisi to da možeš da ostaneš gde te vole
Onda učini to brzo, brže od suze iz njenog oka.
Požuri da te suza ne stigne i ne opeče
Pazi da te oko ne vidi i ne skameni
Juri da te ruka ne potraži, ruka snena
Stazi se svojoj jedinoj vrati, sebičnom sebi.
Zoran Radmilović

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opiše
Kratki sekund večnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednoga zimskog praskozorja
U Parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvezda
Žak Prever

Ostao je miris cigareta
I napola ispijeno piće
U ovoj te sobi više nema
Tužno jutro u mome oku sviće

Ostali su poljupci u zraku
Na košulji tragovi od vina
Tvoje suze svijetle još u mraku
Kao kletva kao sudbina


Rastanci su uvijek tužni
Kad se dijele duše dvije
Ali nikad još ovako
Srcu teško bilo nije...

Samo tren
odavno sam znala da smo tren koji prolazi,

ali koji se ne zaboravi,

zato do kraja života živjeti ćeš u meni,

i kad me jednom ne bude,

nek ostanu samo one uspomene najljepše,

da me ne pamtiš u suzama kad smo se rastali,

već nasmiješenu kad smo se sreli..

Odavno sam znali da smo suđeni,

al da prava ljubav u sjeni bolne sluge,

neću ti zamjeriti nikad ako me ne nađeš
i kad budeš ljubio druge...
ljubavi se prave rode ne bi li uveličale čovjeka da bi ga potom smrvile do tuge...

Odavno sam znala da voljet ću jednom,

onako jako da boli do kraja vijeka,

sada vidim sve što smo imali

teče u prošlost kao rijeka,

ali ta rijeka ne presušuje..

jer i ljubav zauvijek traje..


****

I tvoj cvijet što si ga darovao,

počeo je da vene,

da umire,

kada si otišao...

Umirao je polako,

iz dana u dan,

umirao polako samnom..
I naše slike,

tužno me gledaju,

i tvoje poruke moje suze skupljaju,

svakim danom sve tvoje što imam,

u tugu me zove,

svakim danom ja se pitam,

zašto volim

ono što izgubljeno od samog početka je...

Pišem vam – šta bih znala bolje?
I šta vam više mogu reći?
Sad zavisi od vaše volje
prezrenje vaše da l’ ću steći.
Al’ ako vas moj udes hudi
bar malo trone i uzbudi,
vi me se nećete odreći.
Da ćutim ja sam prvo htjela,
i za sramotu mojih jada
ne biste znali vi ni sada,
bar da se nadam da sam smjela
da ćete opet k nama doći
i da ću bar i rijetko moći
u selu da vas vidim našem,
da se veselim glasu vašem,
da vam što kažem, pa da zatim
o istom mislim i da patim
dane i noći duge sama
dok ne dođete opet k nama.
Al’ osobenjak vi ste, znamo,
i teška vam je selska čama,
a mi… mi ničim ne blistamo,
no iskreno smo radi vama.
Što dođoste u naše selo?
U stepi, gdje moj život traje,
ja ne bih srela vas zacijelo
i ne bih znala patnja šta je.
Smirivši burne osjećaje,
možda bih jednom (ko će znati?)
po srcu našla druga vjerna
i bila bih mu žena smjerna,
a svojoj djeci dobra mati.
Drugi!… A ne, ja nikom ne bi’
na svijetu dala srce svoje!
Oduvijek tako pisano je…
Nebo je mene dalo tebi;
moj život sav je jamstvo bio
da ću te sresti izmeđ’ ljudi;
znam, bog je tebe uputio,
moj zaštitnik do groba budi…
U snove si mi dolazio,
i neviđen si bio mio,
tvoj pogled me je svud proganj’o,
u duši davno glas odzvanj’o…
Ne, nije mi se san to snio,
jer čim si uš’o, ja sam znala,
sva premrla i usplamsala,
i rekla: on je ovo bio!
Ja tebe često slušah sama;
govorio si sa mnom jednom
kad prosjaku pomagah bijednom
i kada blažih molitvama
buru i jad u srcu čednom.
Zar nisi ti i onog trena,
o priviđenje moje drago,
promak’o kroz noć kao sjena,
nad uzglavlje se moje sag’o
i šapnuo mi riječi nade
ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Čuvar duše mlade
il’ kobni duh što kuša mene?
Utišaj sumnje što me guše.
Možda su sve to sanje moje,
zablude jedne mlade duše,
a sasvim drugo suđeno je…
Nek bude tako! Što da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zaštitu od tebe…
Pomisli: ja sam ovdje sama
i nikog nema da me shvati,
sustajem i moj um se slama,
a nijemo moje srce pati.
Čekam te: nade glas u meni
bar pogledom oživi jednim,
ili iz teškog sna me preni
prekorom gorkim i pravednim.
Završih! Da pročitam strepim…
Od stida više nemam daha…
Al’ vaša čast mi jamči lijepim
i predajem se njoj bez straha…
Aleksandar Sergejevič Puškin (Iz poeme “Evgenije Onjegin”)

Zaboraviti treba
Sve što je moguće
Onog koga nema
Vrijeme rastanka
Izgubljeno vrijeme

Treba znati kako
Preboljeti sate
Što ubiti mogu
Udarcima svojim
Samo srce sreće

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Pokloniću tebi
Svaki biser kiše
Iz onih zemalja
Gdje ni kiše nema

Prokopaću zemlju
Sve do iza smrti
Da ti skrijem tijelo
Svjetlošću i zlatom

Stvoriću zemlju
Gdje će ljubav biti
I vladar i zakon
Ti kraljica moja

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići
Izmisliću za te
Besmislene riječi
A ti ćeš ih znati

Pričaću ti priču
O zaljubljenima
Što vidješe svoja
Srca gdje se ljube

Pričaću ti priču
O onome kralju
Što je davno umro
Jer te nije sreo

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Dešava se često
Da izbije vatra
Iz starog vulkana
Što je davno umro

I, čini se, ima
Izgorjele zemlje
Koja žitom rodi
Bolje nego druga

A kad dođe veče
I upali nebo
Zar se stopiti neće
Crveno i crno

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Plakati više neću
Govoriti neću
Sakriću se negdje
Samo da te gledam
Kako plešeš srećna

Samo da te slušam
Kako pjevaš srećna
I samo ću biti
Sjena tvoje sjene
Sjena tvoga psa

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići.



Žak Brel

Ponekad te sretnem
i tada mi biva
kao mrtvac kad bi
sreo sebe živa.
Ponekad te sretnem
tad si bila glavna
pa ti se osmehnem
moja srećo davna.
Ponekad te sretnem
i poželim na čas
da si ona reka
da sam onaj alas.
Ponekad te sretnem
i stao bih – ali
strah me na ulici
da bi zaplakala.
Ponekad te sretnem
i nije mi krivo
što zaboli srce
i duša – sve živo.
Ponekad te sretnem
i prođemo tako
jedno pored drugog
reklo bi se lako.
Ponekad te sretnem
i baš tako biva
kao da mrtvac
sretne sebe živa!Boro Kapetanović

Trenutka ja se sjećam sjajna,
kada preda mnom se ti pojavi
ko priviđenje, kao tajna,
i ko ljepote genij pravi.

Kad tuga sve mi skrha nade,
a kinjile me strepnje tašte,
tvoj nježni glas mi pjevat stade
i lik tvoj sanjah na dnu mašte.

No, doba minu. Vihor nježni
raspršio mi sne i stravu.
I predadoh ja glas tvoj nježni
i lik nebeski zaboravu.

Polako su se vukli dani
u zabiti, u zatočenju,
bez zanosa, bez suza ranih,
bez nadahnuća, nalik mrenju.

Al stiže duši probuđenje.
I opet mi se ti pojavi
ko nenadano priviđenje
i ko ljepote genij pravi.

I kucat stade srce vruće,
nov život u njem maha uze.
I opet plamti nadahnuće,
i ljubav sja, i teku suze.

Puškin

Stare sjedokose kelnerice

po kafeima u noći

odustale su,

i dok koračam

niz pločnike svjetlosti

i gledam u prozore

staračkih domova

vidim da toga više nema

u njima.

Gledam ljude po klupama u parku

i vidim po tome kako

sjede i gledaju

da je iščezlo.

Gledam ljude koji voze

i vidim po tome kako

voze svoja kola

da niti vole niti su voljeni

niti više mare za seks

sve je zaboravljeno kao

neki stari film.

Gledam ljude u robnim kućama

i samoposlugama

dok se kreću među rafovima

kupujući stvari

i vidim po tome

kako im stoji odjeća

i po načinu na koji hodaju

i po izrazu njihovih lica

i očiju

da im nije stalo ni do čega

i da ničemu nije stalo

do njih.

Vidim na stotine ljudi dnevno

koji su sasvim odustali.

Ako odem na hipodrom

ili na stadion

vidim hiljade

koji ne osjećaju ništa

ni za koga

i niko ne osjeća za njih.

Na sve strane vidim one koji

ne žude ni za čim osim za

hranom, krovom i

odjećom,

usredsređeni samo na to,

BEZ SNOVA.

Ne shvatam zašto ovi ljudi

ne iščeznu,

ne shvatam zašto ovi ljudi

ne izdahnu,

zašto ih oblaci

ne usmrte,

zašto ih psi

ne usmrte,

zašto ih cvjetovi i djeca

ne usmrte,

ne shvatam.

Biće da su već mrtvi

pa ipak ne mogu da se naviknem

na njihovo postojanje,

jer toliko ih je mnogo.

Svakoga dana,

svake noći,

sve ih je više,

u metrou,

u zgradama,

u parkovima.

Oni ne osjećaju užas

što ne vole

ili što nisu voljeni.

Toliko, toliko, toliko

mojih bližnjih.


Čarls Bukovski

Ako uzmemo ono što vidimo
mašine koje nas izluđuju,
ljubavnike koji se na kraju mrze,
tu ribu na pijaci,
što zuri naviše u nas,
cvijeće koje trune,
muve u paukovoj mreži,
ulične nerede,
urlike lavova u kavezu,
klovnove zaljubljene u novčanice,
nacije što pomjeraju ljude kao pione,
dnevne lopove sa prelijepim
noćnim ženama i vinom,
pretrpane zatvore.

Uobičajeno nezaposlene,
anemičnu travu,
ljude dovoljno stare da vole grob.

Te stvari, i druge, pokazuju
kako se život klati na istruljeloj osovini.

Ali ostavili su nam malo muzike
i govornički šou na uglu,
čašicu viskija,
plavu kravatu,
džepno izdanje Remboovih pjesama,
konja koji juri kao da mu đavo uvrće rep,
i onda je tu ponovo ljubav
kao tramvaj koji na vrijeme stiže
iza ćoška,
grad koji čeka,
vino i cvijeće,
voda što šeta preko jezera
i ljeto i zima
i ljeto
i ljeto
i opet zima.

Čarls Bukovski

Danas je otvorila prozore
nekoliko puta,
sluteći…
da će proći ulicom bez
početka i kraja…
oči njegove.
I danas je.
I sada gleda…
i svi su opet tu,
dolaze i prolaze…
samo njega nema.
Jedna zvijezda sa neba
k’o nada se nasmije,
a postelja od snova…
velika i bijela,
iznova… čeka je;
i novo sutra
kada neće htjeti…
Reče da od sutra
neće na njega misliti,
ali… za svaki slučaj,
-samo će jedan, mali,
krišom….
prozorčić otvoriti.

Senada Brčaninović

Sonet o dobroj duši

U staroj jakni, ni nakita nema,
ta žena bez škole je ipak dama.
U vrećici su joj Puškin i Gorki;
iz knjižnice vraća se moja mama.

Zamišljeno lice, odsutan pogled,
brige su ispod tog sijedog joj prama.
Nakon što svrati po lijek, kruh i mlijeko,
domu svom, umorna, vraća se mama.

Davno mi je dala gene što vole,
napajaju se iz ljubavi hrama.
Vatru i vodu i zemlju i ptice,
ma, sve to voli i dobra mi mama.

Prosjaka prosi da prosi bez srama
jer puno je jada prošla i sama.

Da, takva je duša draga mi mama.


© Ivica Smolec, 7. siječnja 2009.
(zbirka "O ljubavi i tuzi - pjesme i priče", 2009.)

Ne plači, zlato!

Ne plači mi, zlato, samo munja sijeva,
ma, začas će proći i taj pljusak kiše.
Slatko mi snivaj dok ti mama pjeva
i ničeg se ne boj, ne dršći mi više!

A kad se probudiš, sunce će se smijat',
pred skloništem pjesmu započet će ptice
i novo će gnijezdo tu, na brezi, svijat'.
Daj da mama vidi nasmiješeno lice!

Ne boj mi se, srce, to običan je grom,
ma, nikada više neće biti rata!
Savit ćemo gnijezdo, naš novi, topli dom
gdje bio je prije, čim vrati se tata.

Ako nam se, ipak, naš tata ne vrati,
dvostruku ću ljubav svom anđelu dati!


© Ivica Smolec, 17. siječnja 2010.

Svidjaš mi se kad šutis - Pablo Neruda

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.
Sviđas mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiricu u gukanju.
I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takođe s tvojom šutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvezdana.
Šutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđas mi se kad šutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

Loše vino
Ne vjeruj mi nocas
svakog casa nudicu ti vise
ne vjeruj mi kad gitara svira
i padaju kise iz zlatnih visina
sve je to od loseg vina

Ne ljubi me nocas
bit ce suza, stihovi ce teci
ne slusaj me mala, jer ces cuti
sto ne zelim reci i nije istina
sve je to od loseg vina

Ref.
Ne gledaj me tako
dok se ludi snovi mnoze
prevaricu sebe
srce nudi vise, no sto moze
i sto mu je sudbina
sve je to od loseg vina
sve je to od loseg vina

...ne znam tekstopisca ali meni je jedna od najljepših pjesama ikad..opjevana a najviše je volim od Bijelog dugmeta i Gibonnija...

Čudo najkraće tajne

Znaš, bilo je mnogo dobro.
Bilo je, bolje nego bilo šta.

Bilo je, kao nešto,
što možemo da podignemo,
držimo, gledamo i
onda se smijemo,
zbog toga.

Bili smo na Mjesecu.
Bili smo u Mjesecu,
imali smo ga.

Bili smo u vrtu,
bili smo u beskrajnom ponoru.
Nigdje nema takvog mjesta.

Bilo je duboko,
i svijetlo,
i visoko.

Primaklo se tako blizu ludila,
smijali smo se bezumno.

Tvoj smijeh i moj.

Pamtim kad su tvoje oči,
glasno rekle volim,
sada, dok se ovi zidovi,
tako nečujno ljuljaju.

Čarls Bukovski

Ta ljubav - Zak Prever

Ta ljubav
tako silna
tako drhtava
tako nežna
tako očajna.
Ta ljubav
Lepa kao dan
i ružna kao vreme

Ta ljubav tako stvarna
ta ljubav tako divna
tako srećna
tako vesela
i tako jadno
drhteći od straha
ko dete u mraku,
a tako sigurna u sebe
Ko neki spokojni čovek
u sred noći.

Ta ljubav koja je izazivala
strah kod drugih
Gonila ih da govore
I primoravala da blede
Ta ljubav vrebana
Jer te druge mi smo vrebali.

Ganjani ranjavani gaženi
dotucavani,
poricani zaboravljeni.
Zato što smo tu istu ljubav
mi ganjali ranjavali
gazili dotucavali
poricali, zaboravljali.

Ta ljubav cela celcata
Još toliko živa
a sva ozarena
to je tvoja lljubav
to je moja ljubav
Ona koja je bila
To osećanje je uvek novo
i nije se izmenilo.

Toliko stvarno kao neka biljka,
toliko drhtavo kao neka ptica.
Toliko toplo i živo kao leto

Možemo oboje
otići i vratiti se.
Možemo zaboraviti,
a, zatim ponovo zaspati,
pa probuditi se patiti bditi.

Pa ponovo zaspati
Sanjati i smrt
Zatim probuditi se
osmehnuti se, smejati se
i podmladiti se.

Naša ljubav zastaje tu
Tvrdoglava ko magare,
ziva ko želja.
Svirepa kao sećanje
hladna kao kajanje
nežna kao uspomena.
Hladna kao mermer.

Lepa kao dan
nežna kao dete.
Gleda nas smešeći se,
i kazuje mnogo ne govoreći ništa.

A ja je slušam drhteći
i vičem.
Vičem za tebe
Vičem za sebe
i preklinjem te

Za tebe za sebe i za
sve one koji se vole
i koji su se voleli.
Da ja im vičem
za tebe za sebe i sve druge
Da ne znam
Ostani tu,
tu gde si
gde bila si nekad.

Ostani tu,
tu gde si.
Gde si bila nekad
Ostani tu.

Ne pomiči se
ne idi.
Mi koji smo voleli
mi smo te zaboravili.
Ali ti nas ne zaboravi,
jer nemamo drugog
do tebe na zemlji.

Ne dopusti nam da
postanemo hladni
Da se udaljavamo sve više.

Odemo gde bilo.
Daj nam znak da si živa.
A mnogo docnije na ivici
nekog šipražja
u šumi uspomena,
iskrsni odjednom,
pruži nam ruku i spasi nas.

Ne pitaj me - Pablo Neruda

Srce mi je tesko
od tolikih stvari koje sam spoznao
i to je kao da nosim
vrecu golemog kamenja
ili kao da kisa neprestano pada
po mome secanju.

Ne pitajte me nista o tome.
Ne znam o cemu govorite.

Ni drugi nisu znali,
tako sam isao iz magle u maglu
misleci da se nista ne dogadja,
trazeci voce po ulicama,
misli po pasnjacima,
i ishod je bio ovaj;
svi su imali pravo,
a ja sam u medjuvremenu spavao.
Zato neka nametnu na moje grudi
ne samo kamenje nego i senu,
ne samo senu nego i krv.

Tako stoje stvari, mladicu,
a tako i ne stoje stvari,
jer, uprkos svemu, ja sam ziv
i zdravlje mi je izvrsno,
raste mi dusa i rastu nokti,
hodam po brijacnicama,
odlazim do granica i vracam se,
istem i oznacujem polozaje,
no ako zelite vise saznati,
moje se staze zaplicu,
a cuju se tuga i laz
kako laju oko moje kuce;
vedro vreme je ljubav,
izgubljeno vreme je plac.

I tako, o svemu onom cega se secam
i o onom cega nemam u pamcenju,
o onom sto znam i o onome sto sam znao,
o onome sto izgubih na putu
s tolikim izgubljenim stvarima,
o mrtvima koji me nisu culi,
a mozda su hteli da me vide,
najbolje da me ne pitate nista;
stavite mi ruku ovde, na prsluk,
i videcete kako u meni udara
vreca mracna kamenja.

Znakovi
I taman kad pomislim da si vec izbledeo,odnekud se pojavis kao dim iz pepela...Uzalud ja krijem se i od tebe sklanjam se,prolazis krzo moje sne prolazis kroz zidove...

Da mi srecu pokvaris malo da se poigras,kad na drugog pomislim misli da mi oteras...Bilo gdje da krenem ja,okrenes mi znakove da ka tebi vode svi ...i posle tebe,opet ti...

I taman kad zaboravim boju tvoga pogleda,dodjes da me podsetis kako tuga izgleda...

Da ti glas nepoznajem mislila bih ljubav je,da me bol neodaje mislila bih vecna je...Bilo gdje da krenem ja okrenes mi znakove da ka tebi vode svi,i poslije tebe opet,TI...


S.C.