Poezija i proza - najljepše pjesme

First topic message reminder :

Pišete li pjesme ili samo volite poeziju, slobodno ovdje upišite svoju omiljenu pjesmu.

Sonet 2

Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.

No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće -
Spolja se čita što unutra gori.

I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.

Puteve divlje nije tražit lako
Al' dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.
F. Peterka

Čekaj me - Konstantin Simonov


Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

Ti ne voliš i ne želiš mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća-
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
“Dobro veče”, tiho ćeš mi reći.
“Dobro veče, miss”, i ja ću tako.
I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema-
ko izgori, taj ne može planut,
ko ljubljaše, taj ljubavi nema.
Sergej Jesenjin

U proljeće rano, kad trešnja procvjeta
Od kada postoji svijeta i vijeka
Ljubav se iznova rađa i budi.
Kroz godine mnoge i stoljeća duga
Nisu je mogle ni radost, ni tuga
U zaborav skriti…
Pitam se, kako bi onda, mogli je ljudi?
Znala je ptica što gnijezdo će sviti
Da ne može sretna bez Ljubavi biti
Pjesmom je zove i za njom žudi…
Za Ljubav se živi, za ljubav se mre
Ljubav je pogonska snaga za sve!
Znaju to čak i zvjerinje ćudi…
Pitam se, često, znaju li ljudi?
Damir Maras

Ako nekad, možda, čuješ
gdje sonatu kiša svira;
i gdje neki oluk plače
kroz tišinu noćnog mira.
Gdje dolazih tebe čekat
i gdje korak moj odzvanja,
u mirisu ispod granja,
pod prozorom tvoga svijeta.
Znaj, to sam ja.
I kad ponoć grad poljubi,
kad umukne zvon sa sata,
kao anđel neki vihor,
kad odškrine tvoja vrata;
Takne li te kakva ruka,
drhteć da te ne probudi,
i daleko od svih ljudi,
ako mine kakva sjena.
Znaj, to sam ja.
Ako polja stanu sjetna,
ako nebo umre s tugom;
kroz noć tamnu voz zapišti,
dok u maglu tone prugom.
A kroz puste staze parka
miris tužan, onako zaluta,
i prije nego svane sjutra
ako zora tebi bane.
Znaj, to sam ja.
Duša tvoja, ako jednom,
mimo volje sama krene
tražit spokoj, mir i ruke
dušu moju, tražit mene.
A ne znade kud da krene,
kad je ovi puti lažu;
tad stihovi nek joj kažu,
što ih svira struna moja.
Da zna, to sam ja.

Koračam bosa tvojim tragomPriljubljujem usne uz tvoju praznu čašu
U tvom odelu tražim odlutalu toplotu
Pogledom dotičem sve što si ti gledao
Ispisujem ti ime, izgovaram ga tiho
Blagosiljam dane kad čuvaš svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reči koje smo ikada rekli
Sećam se zaveta tvojih očiju
Tvoj se poslednji dodir još ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suočavam
umorna srca tromih nogu
To što smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bih te sačekala.

Kerolin Ris

Došao sam tebi kao što rijeka ide moru
Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje djetinjstvo
Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmjernosti
Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke
Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
Dao sam ti sve svoje sjećanje kao jednu kovrdžu moje kose
Spavam samo u tvojim snjegovima
Razvalio sam svoju postelju rastjerao svoje dobre vile
Odrekao sam se već davno svojih legendi
U kojima su Rembo Kras i Dikas
I Valmor koja plače u ponoći
Konopac Nervalov prekinuo se
I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce
Podijeljeno tvojim koracima
Razvejano tvojim pokretima
Ko zaljubljeni vjetar neke šume
Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuće
I koja se strpljivo vraća neprimjetno u toku čitavog dana
Bršljan koji raste a da niko ne primjećuje
Dok ga ne sakate u njegovoj vjernosti
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja
Stolica koja te čeka na tvome uobičajenom mjestu
Okno sa koga tvoje cijelo gori gledajući u prazno
Petparački roman koji govori samo o tebi
Otvoreno pismo zaboravljeno prije no što je pročitano
Prekinuta rečenica na koju vraćati se nema značaja
Trepatanje soba kroz koje se prošlo
Parfem koji ostavljaš za sobom
A kad izađeš nesrećan sam kao i tvoje ogledalo

Luis Aragon

ZIMSKO PISMO

Kako si čudna gde te nema! Između nas
Vazduh se guši u sitnom cveću, vejavica
Kao slatka bolest. I kada te dodirnem
Na ivici običnog sna, prstima kroz rešetku,
Tako mi se čini, ti počinješ da govoriš
O stvarima koje ne poznajem: neku mudrost
Zlatnu između dve reči, kao vazduh, leti,
Između dva ostrva. Ali, lakše je tako
Da te dozovem, nego da zamišljam prostor
Koji nas tobože deli (noć od ljubičaste soli,
Ravnica po čijoj tišini povlačim pravu crtu,
Između zvezdanih, zatrpanih šuma -
Decembarska noć). Pa makar da si drugačija
Od svega što znaš o sebi, u ovakvoj noći
Kada se jedno more, uplašeno od snega,
Otvara i trepće kao oko u mojoj krvi;
Pa makar da si čudna, ljubavi, ovde gde te nema,
Gle, upaljena kao plamen na sveći svoga imena
U praznoj sobi izgovorenog.

Toliko mnogo načina
Da sve više zavisim od tebe!

Ivan V. Lalić










__________________

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom…
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime…
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj…
Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime…
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje…?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan…
I već mi sve nade streme
2.
Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice…
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim…
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim…
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim…
Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.
3.
I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka…
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka…
Moj požar obojen žutim…
Znam da do tebe stiže…
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže…?
4.
Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno…
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno…
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo…
Nisu dovoljni u biti…
Ne dopiru istim sjajem…
Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima…
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo…
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima…
I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo…
Dragana Konstantinović

Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Ko tice kad ih gone iz gnijezda,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čeko na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lutke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

Aleksa Šantić

Stojte!
Čekajte! – vičem.
Ja znam šta znači ta duga.
Znam: ona obala druga
mnogo lepše se plavi.
Al’ neka svako od vas
bar mrvicu detinjstva
ponese krišom u ruci
i sačuva u glavi.
Možda vas bez te mrve
neću ni sresti,
ni stići,
a živećemo skupa,
u isti bioskop ići,
u istom restoranu
ručati istu hranu,
u istoj ulici možda
prolaziće nam dani,
pa ipak – bez te mrve,
sićušne mrve detinjstva,
bićemo toliko tuđi,
bićemo toliko strani.
Miroslav Mika Antić

Dovuci jednostavne reči
pred moja vrela stopala
i nateraj me da klečim.
Da im se divim i slavim ih.
Možda tada odrastem.
Možda se ipak
i usudim
da ti jednog dana kažem previše (ili sve).
Pustim vino sa usana da poteče
i krvavo crvenu haljinu
obučem za izlazak.
Do tad ću pričati sa jastukom.
Ti ne spavaš na njemu.
Nema te ni danas.
i trešnje u grudima su sve zgaženije.
Otrgo si mi misli od mene same
pa ne znam gde su otišle.
Ali znam da ih niko ne čeka.
A moglo je jednostavnije.
Noći su prekratke za one koji umeju da sanjaju.
A snovi su nekad toliko stvarni da ostaju urezani u kožu.
Mirišete posle na njih, nosite ih uvek sa sobom kao dragi privezak.
Nekad se i ne mora buditi.
Dok god imate saputnika.
Šiler

Jest, nema na tebi ni jednog dela
da se mome oku mogao da skrije,
ni jednog prevoja blistavog ti tela
da se moj poljubac na nj spustio nije.
Znam te tako dobro: u rastanka čaše
ti preda me stupaš sva sjajna i živa,
znam kada će suze oko da ti kvase,
znam kad ti se duša miloštom preliva,
A kad u njoj nosiš svu toplinu Juga…
Pa ipak si svakog dana nova meni,
uvek nova, uvek tako čudna druga,
i nikad slična jučerašnjoj ženi.
Ta moć tvoja čudna zaslepljava mene
raznovrsnim sjajem, mirisom i bojom.
- Oh, budi jedanput ko i druge žene.
Da odahnem najzad pred lepotom tvojom…
Milan Rakić

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajući te, ne bih umro, jer nisam živio.
Luis Sernuda

Kada umrem stavi dlanove svoje na moje oči,
hoću svjetlost tvojih ruku koje volim sa svojom svježinom
još jednom da prođu kroz mene.
Da još jednom osjetim nježnost što mi je promijenila sudbinu.
Želim da živiš dok te ja spavajući čekam,
da i dalje slušaš vjetar,da osjećaš i dalje voljeni dah mora
i da produžiš hodati po pjesku po kojem smo zajedno koračali.
Želim da i dalje živi ono sto volim, a ja sam volio tebe,
i pisao sam pjesme za tebe.
Zato produži da cvjetaš,
da bi dodirnula sve ono što moja ljubav traži.
Da moja sjena prolazi ti kroz kosu
da bi se shvatila ova pjesma.
Pablo Neruda

Utkana ljubav by B.....



Noćima, jutrima, danima ... osjećam i živim vrelinu tvojih usana,
U svom snenom pogledu, u prolazu, na dohvat ruke ... zamišljam i doživljavam tvoje tijelo kako ga ljubim, mazim i nosim posvuda sa sobom.
Odrazi prozora, sjenke jutarnjih magli, u mraku obješen kaput ... nisu ništa doli nada da si ipak u mojoj sobi, te ćeš se uvući u moj zagrljaj.





Budućnost se nadvila nadamnom i pokazuje svoju čudljivuć čud, dok mi se s druge strane smješka oltar milosti. Svojim džonovima kao da sve više zapinjem za za ovu sve težu zemlju, a istovremeno me okružuju bića koja kao da polako prizaboravljaju što je to mir Božiji, voljeti i biti voljen.

Dok se to sve odvija, dolazi i prolazi, tvoje misli i snovi u bojama mi miluju sive stanice, oplakuju usne i griju moje srce, koje kao da zna da je voljeno pa sve brže i sve češće kuca.

Ovaj puta zna za koga kuca! ...

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.
Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlučnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlažna.
Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi žive, u njima svi traže svoju smrt
i nalaze je u svemu što im pripada.
Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni dišu i plaču.
Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se opraštaju, ne znajući kamo idu,
ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujući magične znakove na krilu ptice.
Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se.
O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleći se. Zar ima ljepše smrti
od plamena koji svoje oštre zube
odmara na grlu koje jeca?
Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni,
i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje.
Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.
Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo
u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umirući psovali život
riječima u kojima bijaše gorčine
poput trnja što jeca iza svake ruže.
I konačno, ima ih koji su umrli odjednom,
bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji još traje.
Zvonimir Golob

Milan Antic

Besmrtna pesma


Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al' sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


2.

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.


3.

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.


4.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim

Usnih je od kamena

Neka tvoji beli labudi kristalna jezera sanjaju,
ali ne veruj moru koje nas vreba i mami.
Prostore nevidljiva snaga kojoj se
suncokreti klanjaju
vidil li okfrenuta zaboravljenim danima u
tami?

Tebe tri sveta vole tri te vatre prže. A mi
idemo ispred nade koju lutajuće pustinje
proganjaju.
Oni smo što su sve izmislili i ostali sami,
ženo od svetog mermera bela uteho kojoj se
priklanjaju.

Na zvučnim obalama gde drevno završava more
kamenim srcem slutiš: vazduh je veliko čudo.
Nek traje lepota sunca do poslednjeg sna, gore
prema vrhovima koji zagubiše nam trag. Al ludo
ne veruj tome moru koje nas vreba i mami.
Kristalna jezera sanjaj u tami.


Branko Miljković

Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaćeš, istog časa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…
Đorđe Balašević

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići
Dobriša Cesarić

Čeznem da ti kažem najdublje riječi
Koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi
I odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam bol svoju,
strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da ti kažem najvjernije riječi
Koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato se oblačim u neistinu,
i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoju da izgleda glupa
Strahujući da bi to mogla ti učiniti.
Čeznem da upotrijebim najdragocjenije riječi
Što imam za te;
ali se ne usuđujem,
strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena
I hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol
Bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.
Čeznem da sjedim nijemo pored tebe
Ali se ne usuđujem,
jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako
I zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoju bol
Strahujući da bi to ti mogla učiniti.
Čeznem da te ostavim zauvijek
Strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu
I dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju
Čine da je moja bol vječito svježa.
——
Iz dana u dan on dolazi i odlazi.
Idi, draga, i daj mu jedand cvijet iz moje kose
Ako te upita ko te je poslao, preklinjem te,
ne kaži mu ime moje – jer on samo dolazi i odlazi.
Eno gdje sjedi pod drvetom u prašini.
Napravi mu tamo, draga, sjedište od cvijeća i lišća.
Oči su mu tužne i unose tugu u srce moje.
Ne kaže šta misli; samo dolazi i odlazi.
——-
Zašto sjediš tu i zvekećeš grivnama svojim,
zar samo radi igre?
Napuni svoj krčag. Vrijeme je da pođeš kući.
Zašto mutiš vodu rukama i poglédaš ponekad na ulici ide li ko,
zar samo radi igre?
Napuni svoj krčag, i idi kući.
Jutarnji sati izmiču – tamna voda dalje teče.
Talasi se osmjehuju i šapuću jedan drugom,
samo radi igre.
Nestalni oblaci skupili se na ivici neba,
da se na drugoj strani uzdignu iznad zemlje.
Oklijevaju i poglédaju u tvoje lice i osmjehuju se,
samo radi igre.
Napuni svoj krčag, i idi kući.
——–

Govori mi, dragane! Kaži mi riječima šta si
pjevao.
Noć je tamna. Zvijezde se izgubiše u oblacima.
Vjetar uzdiše kroz lišće.
Razdriješiću svoju kosu. Moj plavi ogrtač
priljubiće se uza me kao noć. Prigrliću tvoju
glavu na svoja njedra, i tu, u slatkoj osami, pusti
srce neka govori. Skloniću svoje oči i
osluškivati. Neću te gledati u lice.
Kada se tvoje riječi završe, sjedićemo mirno i
ćutati. Samo će drveće u mraku šaputati.
Noć će izblijedti. Dan će osvanuti. I mi ćemo se
pogledati u oči i poći svako svojim putem.
Govori mi, dragane! Kaži mi riječima šta si
pjevao.



——–




Nevjerni osmijeh prelijeće ti preko očiju kada
dođem k tebi da ti kažem: zbogom!
Činio sam to tako često da misliš opet ću se
vratiti.
Priznaću ti, istu sumnju osjećam i ja.
Jer proljetnji dani opet idu; pun mjesec uzima
zbogom i ponovo dolazi; behar se ponovo vraća i
rumeni na granama iz godine u godinu, tako se i ja
možda rastah od tebe da se opet vratim.
Ali čuvaj varljivu sliku neko vrijeme; ne goni je
neljubaznom žurbom.
Pa kada kažem: ostavljam te zauvijek, primi to za
istinu, i pusti bar za trenutak da magla suza
pojača mračni okvir tvojih očiju.
A kada se ponovo vratim, osmijehni se lukavo,
kako ti je drago.
TAGORE

Tužne su ispitivačke oči tvoje.
One bi da smisao moj dokuče kao što bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam život svoj pred tvojim očima s kraja na kraj, i ništa ne ostade ni skriveno ni prešućeno.
I upravo me zato ne poznaješ.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadića i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zala i dno njegovo?
Ti ne poznaješ granica ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova.
Da dođe samo časak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga začas mogla vidjeti i pročitati.
Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez riječi odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.
Njena je radost i njena bol bezgranična, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam život tvoj, ali je nikada ne mošeš sasvim upoznati.
Rabindranat Tagore