Poezija i proza - najljepše pjesme

First topic message reminder :

Pišete li pjesme ili samo volite poeziju, slobodno ovdje upišite svoju omiljenu pjesmu.

PRVE KAPI KIŠE

Ne postojim, ni ti ne postojiš,
možda si me sanjala,
možda sam te stvorio
od modrog kamenja,
od zvijezda koje ne vidiš,
od mesa obilježenog tvojim noktima,
od krvi koja te traži
dok napušta moje srce,
od ptica i njihova perja
visoko iznad zvonika,
od izmišljenih ruža bez imena,
od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
tvoj plamen, tvoja košulja
i tvoje gusle,
od tebe same okupane u riječi
koja izvire iz moga grla,
od godišnjih doba koja podiže
ruža vjetrova, od snijega
koji će pasti gdje ti staneš,
od svega što nemam, miješajući sve to
sa onim što sam imao
ili sam vjerovao da imam.

Možda sam mijenjao skretnice
očekujući vlakove koji ne stižu
skupljajući ono što si odbacila,
možda sam učio napamet
stare molitve
i tvoj hljeb i tvoje vino
još su kraj moje postelje.
Nedjelja je svaki dan
ako još znam da postojiš,
naše se riječi sudaraju
i uspinju visoko na nebo,
držeći se za ruke.

Možda sam te posadio duboko u zemlju
čekajući da nikneš kad dođe vrijeme,
možda sam želio samo da me sanjaš,
ali ti spavaš zatvorenih očiju,
gledajući kroz prozor
prve kapi kiše.

Zvonimir Golob

Pero Zubac-Mostarske kise

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih sada znao s kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih sada znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi,ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije jos nedozrele

Govorio sam joj
Ti si deriste,ti, si balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje, ruke na moje reci
Govorio sam joj
Ti si andjeo,ti si djavo
Telo ti zrelo,sta se pravis svetica
A padale su svu noc neke modre kise
Nad Mostarom

Nije bilo sunca,nije bilo ptica
Niceg nije bilo
Pitala me je imam li brata ,
Sta studiram
Jesam li Hrvat,volim li Rilkea
Sve me je pitala
Pitala me je da li bi mogao sa svakom
Tako sacuvaj Boze
Da li je volim, tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre kise
Ona je bila raskosno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da cini,nije htela
Ili nije smela,vrag bi je znao

Jesen je ta mrtva, jesen na oknima
Njene oci ptica,njena bedra srna
Imala je mladez, mladez je imala
Ne smem da kazem
Imala je mladez mali ljubicasti
Ili mi se cini
Pitala me je da li sam Hrvat
Imam li devojku
Volim li Rilkea,sve me je pitala
A na oknu su ko bozicni zvoncici moga detinjstva
Zvonile kapi
A nocna pesma tekla tihano niz donju mahalu
Ej,Sulejmana othranila majka

Ona je prostrla svoje godine po parketu
Njene su oci su bile pune kao zrele breskve
Njene su dojke bile tople kao mali psici
Govorio sam joj da je glupava
Da se pravi vazna
Svetlana,Svetlana
Znas li ti da je atomski vek
De Gol ,Gagarin i te kojestarije
Sve sam ja govorio
Ona je plakala,ona je plakala

Vodio sam je po kujundziluku,po ascinicama
Svuda sam je vodio
U pecine je skrivao,na cardak nosio
Pod mostovima se igrali zmurke
Neretva zdrebica
Pod starim mostom Crnjanskog joj govorio
Sto je divan,saputala je,sto je divan

Kolena joj crtao u vlaznom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino
Ko prvi ljiljani
U dzamije je vodio
Karadjoz beg mrtav , premrtav
Pod teskim turbetom
Na grob Santicev ,cvece je odnela
Malo plakala, kao i sve zene.

F.Petrarca ;
ZAMIŠLJEN
Zamišljen, samac, hodam sve sporije,
kroz pustoš gazim koraka napeta
i pazim mjesta da izbjegnem kleta
kuda je ljudska noga prošla prije.
Zaklona druga neznam da me skrije
od zagledana znatiželjna svijeta;
a jer je s mene sva radost uzeta,
izvan se čita da u meni vrije.
I mislim: gore i šikare ljute,
rijeke i žali poznaju jednako
život mi što ga pred drugima skrivam.
Al neznam naći tako divlje pute,
gdje Amor nebi stigao me lako,
da samnom zbori i da s njim prebivam.

TIJELO ŽENE
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
(Pablo Neruda)
Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.
Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.
Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

DO VIĐENJA

Do viđenja prijatelju, do viđenja.
Dragi moj, u mojim si grudima.
Urečeni rastanak obećava viđenja,
obećava novi susret ljudima.

Do viđenja mili, bez stiska, riječi kleti,
ne tuži i bolno ne mršti povije,
u ovom životu nije novo mrijeti,
al' ni život, nije najnovije.
Jesenjin

DUSO MOJA

Duso moja i kad krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znas da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budes sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego ista ima.

Duso moja, ja ne znam vise
koliko dugo mrtav stojim
dok slusam kako liju kise
pod mracnim prozorima tvojim.

Duso moja, ti umorna si
i bez tebe ti lezaj spremam.
Na nekoj zvijezdi sto se gasi
ja trazim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ces glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato necu da te budim.

Duso moja, ko kaplja vode
i ti se topis na mom dlanu
jer s tobom dodje i bez tebe ode
i stotinu dana u jednom danu.

Zvonimir Golob

OPIJEN I SAM

Danas je dan nežnosti, slobode,
pustio sam svoje zarobljene ptice
sa dlanova svaku ispraćam u svijet
da ih nebo kupa i očešlja let.
Sa mirisom mora primio sam dar
i oči su stekle modrog sjaja čar
da još uvek ne znam, opijen i sam
od prelijepog sna šta ću da ti dam.
Prisutan i bol, crven kao nar
Sav u vatri sna, sagoreće žar,
da ti sebe dam i osvojim više
ljepote za san od mirisa kiše.
Sad se plamen ne diže ko dim
i beskraj u tebi osvojiće mir.
Da ti u san žute iskre pružim
ja tonem u sebe i sunčani vir.
Ja u tebi ? Ti ne vidiš sebe.
Ući ću u more i postaću val,
i u školjki kad ostvarim tebe,
razbijem o hrid i natopim žal.
TIN

Kuda prijatelju

Kuda prijatelju,
Ne prolazi svoj dom
Pogrbljen od mnogih godina
Umoran od sivila cekanja
Dimnjaci su izgubili nadu
Da ce se kupati u dimu
Sresti sa ocima zeljnim
Zarobljenim u samoci hladnoj
Kuda prijatelju,
Zar ne poznajes vrata svoja
Iza njih te cekaju ruke
Udji u svoj dom
Osjeti dodir topli
Pogledaj vene kako skacu
Poruka je njihova jasna
Mozda je poslednji drhtaj
Trazi oprostaj hitno
Sutra moze biti kasno
Dodji prijatelju,
Skini zaborav s ociju
Otvori srcu put
Ceznja da bude proslost
Zagrli sjenu u kuci
Pokloni joj svjetlosti svoje
Dio je duse tvoje
Majka je samo jedna
I zato prijatelju,
Nemoj cekati placa
On je uvijek los glasnik
Sjeti se doma svoga
Sjeti se sjene sto ceka
Koja nestaje polako
Jer ni ona nije vjecna

Razim Bijelic - Jaran
Atlanta, Oktobar 02-2009. godine

Pusti me

Pusti me,
Samo jednom da zavirim tamo
Nahranim oci zeljne
Cilim me sareni zove
Otkan u nocima dugim
Zaliven suzama gorkim
Gdje krv svoju sestricu zove
Otima je zaboravu zlobnom
Pusti me,
Da cujem glas prijekora
Sa usana umornih od cekanja
Dijela utrobe svoje
Sinom ga svojim zove
Samo me malo pusti
Pusti me,
Da slusam zvizduke vjetra
Po crijepu udara snazno
Udahnem dima iz naseg odzaka
Otjeram pustinju hladnu
Zagrlim krv jedinu
Molim te sudbino moja
Pusti me,
Da gazim blato nase
Sokacima natopljenim suzama
Iz ociju sa mirisom nade
Da Proljece nije daleko
Pusti me da sanjam o tome
Jedina je snaga koju imam
Kunem te zivote moj

Atlanta, Septembar, 17. 2009. godine
Razim Bijelic - Jaran

Ne kradite mi ovo malo duse


Misli dolaze u smiraj dana
Kada dolaze na red zvijezde
Sjecam se brcanskih sadrvana
Sjecanja nimalo ne blijede

Dok se vozimo prema Atlanti
Tom velikom americkom gradu
Ova dusa ne moze da shvati
Sjecanja zele da mi ukradu

Sjecanja mogu da bole
Kada otvaraju stare rane
Ne samo za one sto vole
Za ljude rasute na sve strane

Razmisljam tako, zatvorio sam oci
Vozimo se kilometri se nizu
Sve ce mi to u san doci
A takvi snovi pritisak dizu

Dok se glava u autu klati
Ispod mene dise sjediste mehko
U misli mi dodje moja mati
Koja je sada tako daleko

Bolesna i stara zove me sine
U snu mi se ovlazise oci
Dodji iz te tudjine
Majka te ceka kada ces doci

Atlanta, Maj 18. 2009. godine
Razim Bijelic - Jaran

Talenat bez dara


U svom zivotu nisam imao puno para
Ni nekog talenta niti dara
U poslednje vrijeme pisem pjesme
Nesto od toga naucio sam od Esme

Pisem pjesme , pisem poeme
I stalno spominjem neke probleme
Nije uvijek lahko i imam puno muka
Teska je brate pjesnicka struka

Bice bolje ja se nadam
Nemojte misliti da se pravdam
Za ovo covjek treba imati duse
Nekad je dobro, a nekad lose

Ma necu puno da laprdam
Ne zelim s vama da se sprdam
Pisacu onako kako umijem
Valjda ce neko da razumije

Ovu sam pjesmu lahko napisao
I ponosno svoje ime ispod potpisao
Ovo je kraj pjesme ove
Sad moram ici posao zove

Atlanta Februar 17. 2009. godine
Razim Bijelic - Jaran

stvarno steta sto si prestao pisat ....ima pravo tvoja prijateljica Esma sto te ruzi...daj otvori svoj kutak i stavljaj ove sve tvoje pjesme ...da budu na jednom mjestu ....

blizanka je napisao/la:

stvarno steta sto si prestao pisat ....ima pravo tvoja prijateljica Esma sto te ruzi...daj otvori svoj kutak i stavljaj ove sve tvoje pjesme ...da budu na jednom mjestu ....

moram nesto reci sto vjeovatno niko od vas ovdje ne zna
Ja se do ove godine nisam bavio pisanjem, dakle nikada prije nisam nista napisao
Medjutim u Februaru ove godine sam poceo iz zezancije na mom forumu da postavljam kojekakve pjesmice a sve na nagovor zena koje su tamo tada bile i koje su takodje pisale kojesta
E ja imam prijateljicu knjizevnicu koja mi je rekla da sam talentovan i da pocnem ozbiljnije pisati i da cu sigurno biti dobar pjesnik
nikada to nisam uzeo za ozbiljno vec sam se nastojao malo zabavljati ali tada je 'krenulo"
dobio sam veliku inspiraciju i za kratko vrijeme napisao preko 350 pjesama tako da je sa njene strane dosla ideja da se i knjiga odstampa sa mojim pjesmama i eto i to je uradjeno
prije dva-tri mjeseca sam imao ovdje u USA losijih trenutaka i to se odrazilo puno na mene jer sam izgubio volju za pisanjem iako sam napisao par pjesama a meni najdrazi Kuda Prijatelju
I sada ponekad napisem nesto veoma lagano i to uglavnom za djecu ali volim da pisem i one "bezobrazne' pjesme hahaha jer me bas pravo opustaju a koje pokazujem samo svojim prijateljima
eto ja oduzi pa se bojim da vas puno ne smaram s ovim pa evo zavrsavam
cao

Ne mogu vise


U srcu mi neka gorcina
Zar je ovo zivot neki
Kada majka zeli sina
Prokleta bila tudjina

Zasto mora ovako biti
Oko srca uvijek zima
Sa izvora tudjeg piti
Da li ovom kraja ima

Majka zamnom stalno place
Vrati mi se mili sine
I moj zivot jednom stace
Nije li dosta te tudjine

Mili moji kad bi znali
Kako je nama ovamo
Kuci bi nas stalno zvali
Ovdje tuga vlada samo

Sanjam kucu svake noci
U mislima Brka rijeka
Svojoj majci ja cu doci
Tamo naci srcu lijeka

Odavde se majko selim
Izdrzati ne mogu vise
Susretu se nasem veselim
U svakoj mojoj pjesmi pise

Atlanta, Juni 10. 2009. godine
Razim Bijelic - Jaran

ae...i ja da stavim moje gluposti

Sta je ljubav


Ljubav je vatra sto vecno tinja,
Reka beskrajna i mirna,
Ljubav je kad srca gore,
Ljubav je kad se dvoje vole!

Ljubav je kao sunce sto se jutrom budi
I svu svoju toplinu dobrovoljno nudi,
Ljubav je kao cvetak sto gleda na gore,
Kao mesec mladi sto zalazi za more!

Vetar sto ti mrsi kosu,
Kisa sto izaziva rosu,
Sunce sto obasjava more,
Ruke kad pruzas na gore!

Ljubav je lepa,kao duga posle kise,
Ljubav je lepa i jos mnogo vise,
Lepsa je od neba,
I svakome treba!

Ljubav moze biti razna,
Zivot bez ljubavi,najgora je kazna,
Prava ljubav pretrpi sve krize,
Samo jednom se voli,ostalo su reprize!


Ponekad


Ponekad pozelim da ti kazem koliko
Mi znace tvoje reci, kakve god da su,
Ali se ne usudjujem! Samo iz straha
Da ih vishe nikada necu cuti.

Ponekad pozelim da ti kazem koliko
Mi znaci tvoj dodir, koliko god da je grub,
Ali se ne usudjem! Samo iz straha
Da ga vishe nikada necu osetiti!

Ponekad pozelim da ti kazem sta osecam
Prema tebi...ali se ne usudjujem
Samo iz straha da bi me mogao odbiti
A to bi znacilo moj kraj!

Zato cutim, smesim se i savrseno
Skrivam svoju tugu i bol
Ne usudjujuci se da ih pokazem
Samo iz straha da ti ne bi mogao naslutiti nesto...


Za tebe je...

U mojoj glavi ludoj
cudne prolaze misli
bas me zivo zanima
sa kim sada ti si...

I ponovo razmisljam o tebi
prosto mi ne das mira
jako bi volela da znam
ko mi te sada dira...


Pa da, opet si tu ti
nedostajes mi kad se smejes slatko
i samo jedno kazi mi sad
mislis li na mene, ponekad, bar na kratko???

Danas sam na poslu napisao nesto lagano, eto nisam bio puno zauzet pa mi bilo dosadno i onda napisem jednu pjesmicu
Iako sam odlucio da ne pisem nista ovo je bilo zbog toga sto nisam imao sta raditi pametnije

Nostalgicna pjesma

Dok ja sanjam teske snove
Umoran od tudjine
Cujem kroz san majka zove
Kako si mili sine

Milo moje zora rudi
Umorne su moje oci
Majka zeli da te budi
Da pita kad ces doci

Pitaju me tvoja braca
Dolaze mi svaki dan
Kad se brat vraca
Vidjeti ga nas je san

Budim se, oci suzne
Majke ne vidim vise
Zasto sanjam snove ruzne
Sapucem tiho tise

Ubija me ova tuga
U grudima srce tuce
Evo dosla godina druga
Nisam vidio svoje kuce

Ali bice bolje srece
Tuge nece biti s nama
Uskoro tvoj sin krece
Da te zagrli draga mama

Atlanta, Januar 13. 2010. godine
Razim Bijelic - Jaran

Nemam pjesmu al moram komentirati tvoju Jarane,predivna je :rida:

Ponekad


Ponekad pozelim da ti kazem koliko
Mi znace tvoje reci, kakve god da su,
Ali se ne usudjujem! Samo iz straha
Da ih vishe nikada necu cuti.

Ponekad pozelim da ti kazem koliko
Mi znaci tvoj dodir, koliko god da je grub,
Ali se ne usudjem! Samo iz straha
Da ga vishe nikada necu osetiti!

Ponekad pozelim da ti kazem sta osecam
Prema tebi...ali se ne usudjujem
Samo iz straha da bi me mogao odbiti
A to bi znacilo moj kraj!

Zato cutim, smesim se i savrseno
Skrivam svoju tugu i bol
Ne usudjujuci se da ih pokazem
Samo iz straha da ti ne bi mogao naslutiti nesto...

Pikachu,preljepa je,sve si ti ljepe al mora ja jednu izdvojiti
::

Evo malo mojih skrabotina koje sam pisao na poslu ponovo

Zauvijek

Danas citam pisma stara
Pjesme koje vode do placa
U mom srcu tuga hara
I svakim danom je sve jaca

Sam na zivotnom raskrscu stojim
Usamljen vise nego ikad
Tuzne dane sada brojim
Voljeti vise necu nikad

Znam, moralo je tako biti
Nisam gajio velike nade
Volio sam, necu kriti
Ali iznenada sve nestade

Bili smo ponekad puno ludi
A ipak dva bica zrela
Rastanak mi sjecanja budi
Tako je sudbina htjela

Ja cu i dalje pisati pjesme
Sjecati se plave zene
Iz srca te niko istjerati ne sm'je
A ti ces brzo zaboraviti mene

Toliko od mene ljubavi vjecna
Budi snazna sada
Zelim ti da budes srecna
Postacemo prijatelji moja je nada

Razim Bijelic
Atlanta, Januar 15. 2010. godine

Carolija ispod lipe

Gledam zute cvjetove lipe
Koji su osvojili moje oci
Njihov miris mi opija dusu
Moje misli lete tebi

Zasto zamisljam Kaomi
I njenu pjesmu Lambada
Duge setnje na plazi
Kraj plavog okeana

Tamo si u bijeloj svili
Lebdis na vecernjem vjetru
Iznad talasa koji se pjene
Dozivas moje ime

Gledam tu sliku
Drhti mi srce od zelje
Dohvatio me plamen Lambade
Zelim te u zagrljaju duso

Pocinje cudna igra
Ispod mirisnih lipa
Uvija se moje tijelo
Postajemo jedna slika

Salju daleko miris lipe
Zure vjetrovi nose ti glas
Dodji uljepsaj ovu sliku
Ostavricemo caroliju ispod lipe

Atlanta, Juli 24. 2009. godine
Razim Bijelic - Jaran

Noćas sam pojela tišinu,
pokidala perle na vratu života,
na zenicama mraka…
Ostavljam ranjivu svetlost.
Noćas ću umreti,
da moje umiranje ne dođe sutra.
Noćas ću na izvoru
oprati svoje uprljano juče.
Biću zvezda,
neviđene ljubavi voleti.
Noćas hoću umreti, a ne sutra,
tek posle ovog svanuća
doći će novi životi.
Hoće li neko od toga da me odvrati,
na lomači moju misao da spali,
koje ka gubištu vode?
Ne, oni to neće,
već noćas žele
od moje smrti da žive,
da se smeju i krpe
iscepane poglede istine.

nepoznat autor

Prsten

Kad me pitaju kakav je
Prsten moj, i odakle je, odgovaram:
Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap
Tamne krvi koju zovu karneol,
Nosio je, u davno doba, na polasku
U križarski rat, vitez neki (tko zna išta
O njemu?). Kasnije, mnogo kasnije,
Nuernberški zlatar kamen je okovao
U srebro. I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, jednoga dana, i na moju ruku;
Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:
"Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov."
A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj
Crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu: Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi slušali moj zbunjeni odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam,
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati
Da se i meni činilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

Dragutin Tadijanović

Dragutin Tadijanović: Poezija

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?