Mitovi i legende

First topic message reminder :

Priča o Pandorinoj kutiji zapravo je priča o postanku svijeta.

Prema mitologiji dok su postojali još samo bogovi, vrhovni bog Zeus je povjerio Prometeju i njegovom bratu Epimeteju zadatak da stvore ljude.

Prvo je Epimetej stvorio životinje, pa pozva svog brata da i on nešto doda. Prometej nije oklijevao i stvori čovjeka po uzoru na bogove. Zeusu se nije svidjelo to što ljudi sliče na bogove, te odluči to promijeniti. A kako su dvojica braće bili zadužena za stvaranje ljudi, nije se mogao izravno miješati, pa zatraži od svoga sina Hefesta, koji je bio kovač, da iskuje ženu. Tako je nastala Pandora, naša pretkinja. Bila je prelijepa, ljubazna i vesela. Zeus ju je namijenio Epimeteju, koji se lako zaljubi u nju, a Zeus im je kao svadbeni dar dao kutiju punu bolesti, mana, patnje zloće i sličnih stvari. Ni Pandora ni Epimetej nisu znali što je u kutiji, a Zeus im je naredio, uz smiješak, da nikad ne otvaraju taj poklon. Radoznala Pandora nije mogla odoljeti, a kada je otvorila kutiju sva su se zla rasula po zemlji.

Pokušala ih je vratiti. Ali nije uspjela, ništa osim nade i čežnje.

Osmijeh smrti



U predrimsko doba na Sardiniji, po pisanju grčkog povjesničara Timeja, postojao je običaj po kojem bi stare osobe koje se nisu više mogle brinuti za sebe sinovi zatukli ili gurnuli u ponor.
Da bi u smrt otišli nasmijani, pripravljan im je napitak koji bi im lice zamrznuo u tzv. "sardonični osmijeh".

Sada su talijanski i poljski znanstvenici otkrili od koje su biljke stari Sardinci spravljali napitak smrti: od otrovnih vrsta trbulje (Oenanthe) koja raste na otoku, posebno od šafranske trbulje koja sadrži otrovne tvari oenanthotoxin i hydrooenanthotoxin. Te tvari izazivaju grčenje mišića i "zamrzavanje" lica u osmijeh.

Ekstrakt te biljke je slatkast i ugodno miriše te se zbog toga pretpostavlja da se koristio u obliku napitka. Cjevasta trbulja je, primjerice, toliko gorka da je ni čovjek ni životinja nebi došli u napast kušati.

Danas liječnici pod "sardoničnim osmjehom" podrazumijevaju kontrakciju mišića lica kod tetanusa. No nju uzrokuje bakterija, a ne otrovna biljka.


Izvor: http://www.znanost.com/clanak/osmijeh-smrti#ixzz0voBcMM9F

Još jedna lepa priča potiče od Arapaho Indijanaca...ona govori o venčanju smrtnice i nebeskoga boga Sunca.

Priča počinje s opisom nebeske porodice bogova, muškarca i žene i njihova dva sina, Sunca i Meseca. Tražeći supruge, Sunce i Mesec putuju u suprotnim smerovima. Mesec uzme za ženu žabu krastaču, a Sunce odluči oženiti smrtnicu.
Gledajući dole s visina, ono ugleda dve indijanske devojke kako skupljaju drva. Spustivši se, preobrazi se u pauna i popne se na drvo. Jedna od devojaka požele pera za svoj vez, podje za životinjom na drvo, ali drvo je bivalo sve vise i nadalje je raslo.
Na kraju probilo se do u Nebo, i Sunce, poprimivši lik mladića, uze djevojku za ženu i odvede je u svoj šator na Nebeskom svetu. Uskoro im se rodi sin. Svekar i svekrva poklone ženi štap za kopanje, ali joj suprug zabrani da kopa oko jedne biljke. Znatiželjna, ona ga ne posluša i otkrije rupu kroz koju pogleda na Zemlju i ugleda okrugli logor svojih ljudi.
Obuzeta čeznjom za domom, ona naumi sići pomoću čvrstog konopca, ali, upravo pre no sto je stigla na zemlju sa svojim sinom, suprug baci za njom kamen i ubije je. Dete je prezivelo i negovala ga je starica Noć. Prozvala je dečaka Malom Zvezdom i učinila mu luk i striele. Njima je on ubio Podvodnog pantera, supruga Noći. Noć mu tada preobrazi luk u koplje, i Mala Zvezda nastavi njime ubijati zmije koje čine štetu svetu. Medjutim, bio je nepažljiv, i dok je spavao na preriji, zmija udje u njegovo telo i sklupča mu se u lobanji. S tela mu je otpalo tkivo, ali mu je kostur sačuvan i zadržao je svest. Molio je da naidju dva dana kiše i dva dana jake žege, što prisili zmiju da pomoli svoju zadihanu glavu kroz njegova usta. On uhvati zmiju i izvuce je van, te ponovno poprimi ljudsko obličje.
Kožu gmizavca pričvrsti za svoje koplje i vrati se crnom šatoru Noći, gde se preobrazi u zvezdu Danicu.

Telpin – hetitski bog poljodjelstva

Drevni narod Hetiti, iz čije mitologije je ova priča, utemeljili su veliko i moćno carstvo u Anatoliji (današnja Turska) oko 1590. pr. K. Njihovo carstvo propalo je oko 1200. pr. K., ali su njihova pojedina civilizacijska dostignuća preživjela i njihove se ruševine danas nalaze na području Sirije. Idemo onda na obećanu Vam priču iz hetitske mitologije. Telpin, bog poljodjelstva silno se rasrdio na cijeli Svijet, a da nitko nije znao pravi razlog njegove srdžbe. Telpina je obuzela tolika srdžba i gnjev da je u njoj obuo lijevu čizmu na desnu nogu, a desnu čizmu na lijevu nogu. Kad je Telpin nestao, Svijet obavi magla, drva na ognjištu nisu htjela gorjeti, a bogovi više nisu mogli čuti molitve ljudi. No, istodobno i bogovi i ljudi počeše gladovati, jer ništa nije uspijevalo niknuti što bi posijano. Bog podneblja otac Telpinov silno se zabrinuo. Hannahanna, božica majka, preklinjala je svojeg supruga da joj pronađe sina Telpina prije nego što sve živo na Svijetu zadesi propast. Bog podneblja pošalje svog orla da mu potraži sina, ali orao ga nije mogao pronaći, a onda majka Telpinova predloži suprugu svom da pošalju njezinu pčelu miljenicu da ona potraži Telpina. Bog podneblja nezainteresirano odmahne rukom i odbije riječima suprugu: 'Ne budi smiješna, pčela je premalena i beskorisna!' No, Hannahanna ne posluša boga podneblja, pa ipak otposla pčelu u potragu za Telpinom. Pčela je dugo tražila Telpina po cijelom Svijetu, sve dok ga nije pronašla kako spava u pustom i negostoljubivom kraju. Po Hannahanninoj zapovijedi pčela ubode Telpina u obije ruke i noge, te namaže njegove oči svojim voskom. Hannahanna se nadala da će to Telpina privesti razumu, ali njega je to sve još više rasrdilo. Poradi Telpinova još većeg gnjeva nabujaše sve rijeke brzice koje odnesu kuće, ljude i stoku. Onda se Hannahanna sjeti za božicu čarolija i liječenja, prelijepu Kamrusepas. Kamrusepas na obroncima najviših planina pripravi dvanaest ovnova za žrtvu koja će ublažiti Telpinovu srdžbu. Nakon toga Kamrusepas se obrati vrataru podzemnog svijeta, te zatraži od njega da otvori sedmora vrata i sedam tajnih zavora. Potom napuni mjedene kotlove Telpinovim gnjevom, pakošću njegovom i njegovom srdžbom. Zabrani im zauvijek i ne dopusti im da se ikad vrate. Vratar podzemnog svijeta posluša lijepu božicu Kamrusepas i zauvijek kotlove zaključa iza sedmero vrata i sedam zavora. Nakon toga, uz silan prasak groma i svu silu munji, Telpin se vrati, jašući na leđima orla boga podneblja. Ljudi Telpinu podignu visoki stup na kojem je visjela koža ovna, te u podnožju tog stupa poslože žrtvene darove žita, vina i goveđeg mesa. Sve te žrtvene ponude udobrovolje Telpina, a on ljude ponovno nagradi rastom, obiljem, dugim životom i rađanjem djece. Telpinova srdžba zauvijek tako isčezne.

Beowulf – gaetski mitski junak

Anglosaksonci su pjesmu o Beowulfu pjevali davno prije nego je bila zapisana u 8. stoljeću, a priča koju će Vam napisati Athumanunh potječe iz 10. stoljeća. Anglosaksonci su potomci sjevernoeuropskih plemena koje su Briti pozvali 400. godine, nakon što su Rimljani napustili Britanski otok, da im pomognu u borbama protiv divljih škotskih plemena. Anglosaksonci su zapravo mješavina Angla, Saksonaca, Juta i Frižana. Ti Anglosaksonci nakon što su otjerali divlja plemena u negostoljubive planinske sjeverne krajeve Britanskog otoka, negdje oko 600. godine zaratili su i sa svojim domaćinima Britima, te im oteli velike dijelove Britanskog otoka. No, Anglosaksonci nisu bili naviknuti na maglom prekrivena glibovita i boćata jezera, pa su ubrzo nastale i prve legende i mitovi o strašnim čudovištima koja su vrebala iz tih jezera. Jednu takvu legendu sada će Vam napisati Athumanunh. 'Hrothgar, kralj Danaca, sagradio je u Heorotu golemu dvornicu za održavanje brojnih svečanosti na kojima je on dijelio zlatne narukvice svojim ratnicima i članovima družine. Tako se tijekom tih svetkovina pila medovina, nazdravljale se brojne zdravice, a bardi su pjevali o svima čudima ovoga Svijeta. Zvuci bučna veselja noćima bi se dizali pod nebesa s visokih rožnika dvornice. No, vani je vrebalo, u ustajalim vodama baruštine, zlo mitsko stvorenje imenom Grendel. Bio je Grendel opako čudovište, strah i trepet krajeva uz granicu, a zvuci svirke i ljudski smijeh nanosili su mu strašne i netrpljive bolove. Jednu za drugom noći Grendel je patio u bolovima sve dok jednom nije odlučio da provali u Heorot. Straža pred dvornicom bijaše zadrijemala, a u samoj dvornici kraljeva družina drijemala je shrvana veselicom i teških glava od bijelog piva, s trbusima punim raznih jestvina. Grendel im pregrize vratove i poput zaklane stoke odvuče ih u svoju jazbinu. Tako je punih dvanaest godina Grendel provaljivao u Horthgarsku dvornicu i odvlačio najvjernije kraljeve ljude. Nitko od inih ratnika nije se usudio suprotstaviti strašnom Grendelu, sve dok nije odnekuda pristigao mitski gaetski junak Beowulf. Ubrzo je Beowulf obznanio da će on ubiti strašnog Grendela ili će i sam umrijeti u njegovoj jazbini. Kraljev mitski ratnik Unferth odgovarao je Beowulfa od njegovog nauma, ali je on ipak te noći goloruk i nenaoružan dočekao u zasjedi Grendela. Nakon kraćeg hrvanja, uz strašan, gnjecav zvuk trganja mesa, Beowulf iščupa Grendelu jednu moćnu šapu. Grendel urlajući i zavijajući od bola pobjegne u mrak. Nastane veliko veselje, ali je ono bilo preuranjeno. Naime već te iste noći iz mraka izroni još strašnije čudovište i još opakije stvorenje, a bila je to majka Grendelova koja je te noći usmrtila najboljeg kraljevog odličnika Aeschera. No, Beowulf i Unferth sada su slijedili čudovište u mrak i saznali u kojem se jezeru ono krije. Kad je Beowulf odlučio zaroniti u tamne vode jezera Unfert mu pokloni svoj mitski mač Hrunting koji nije nikada mogao promašiti. Beowulf je zaronio u duboko jezero, a strašno ga čudovište odjednom iz mraka dohvati svojim čeljustima. No, nije ga moglo povrijediti jer je Beowulf nosio oklop načinjen od metalnih prstenova. Beowulf udari čudovište mačem, pogodi ga, ali mač nije mogao probiti krljušti. Tada Beowulf ugleda veliki mač koji je davno prije pripadao nekom divu, on ga podigne i njime udari čudovište. Vode jezera proključale su krvlju, kraljevi ljudi koji su stigli na jezero, žalosno su zaključili da je Beowulf mrtav. No, nije bilo tako, jer se ubrzo na površini jezera pojavio Beowulf noseću u rukama glavu Grendela i njegove majke. Nastane silno veselje i bučne gozbe koje potrajaše nekoliko dana. Nakon tih gozbi i bogatih darova koje mu je poklonio Hrothgar, Beowulf i njegovi ljudi iznova porinu svoj brod stazom galeba, tragom kita, natrag u zemlju Gaeta, gdje je Beowulf još dugo imao kraljevati.'

Nestali svjetovi - Atlantida - legenda u koju svi vjeruju

Platonova priča o Atlantidi i opis njene tragične propasti, tijekom mnogih stoljeća smatrani su legendom. Pa i danas, u naučnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipotetična civilizacija uistinu postojala. Možda jeste, a možda i nije...

Postoji mnoštvo pretpostavki i znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopće postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) iščezla s lica naše planete.

Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" ("Timej) u kojima navodi priču koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pr. n. e., čuo grčki filozof Solon.

Gdje se nalazila?
Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi.

Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge afričke životinje.
Plodne ravnice bile su ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda.

O bogatstvu ove hipotetične civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlato i srebrom.

Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajući gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najveće blago.
No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noći", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..."


Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, covjek veoma širokih pogleda.

Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.

Valkire

Noćas su mi došle u san, ne-obične Valkire:)

U nordijskoj mitologiji, valkire (staronordijski valkyrja - "one koje biraju pale u borbi") lijepe su ratnice i niža božanstva koje služe Odinu i odvode najhrabrije ratnike u Valhalu nakon što preminu, gdje se pali heroji zatim pripremaju za konačnu borbu (Ragnarok).

Valkire su božice sudbine, koje se prikazuju kao žene uz tkalačke stanove. Za razliku od grčkih majora, valkire su imale vlast nad životom i smrti samo u bitci, one određuju koja će strana pobjediti. Izabrale ratnike odvodile su u Valhalu. Valkire su se pojavljivale u obliku vukova, gavrana, jastrebova, labudova ili žena.

Odin ih je slao na bojna polja da pokupe odabrane mrtve borce (koji su časno i hrabro poginuli). Gunn, Rota i Skuld uvijek su išle u izvidnicu i odlučivale su tko će poginuti. Prelijepe ratnice često su prenosile Odinove poruke. Prema mitu, kada valkire krenu na svojim krilatim konjima, oklopi im tako sjaje da stvaraju Auroru Borealis (sjeverno svjetlo).

Najpoznatija valkira vjerojatno je Brunhilda, koja nije izvršila Odinovu volju već je učinila ono što je sama smatrala ispravnim pa joj je kazna bila da se zaljubi u prvog muškarca kojeg ugleda. Preklinjala je Odina da promijeni kaznu pa je on napokon odlučio da je osudi na san u dvorcu okruženom vatrom sve dok je junak ne probudi pa će tako taj biti onaj kojeg će prvog ugledati i njezina ljubav. To joj je bila velika utjeha jer je znala da je samo hrabar muškarac može spasiti, bez obzira koliko će vremena proći. Prema mitu, valkira ne bi mogla podnijeti da se zaljubi u nevrijednu osobu. Odavde potječe priča o uspavanoj ljepotici Trnoružici i ovo je dio poznate Sage o Niebelunzima.

ž

Dužnost Valkira je i odlučiti o ishodu bitke. Smatralo se lošim znakom vidjeti gavrana prije bitke.

Sveta Helena "križarica", zaštitnica arheologije

Kako je krčmarica postala nezakonita careva žena, a potom došla do “najvećeg arheološkog otkrića u povijesti kršćanstva”?

Povijest kršćanstva, a posebno tu mislim na razne svece (tzv. hagiografija), obiluje raznim grotesknim likovima. Dakle, likovima koji su na neki način i sami po sebi komično-karikaturalni, no kojima je i predaja i legenda dodala razne elemente, načiniviši ih još grotesknijima. Među ovim povijesnim likovima zasigurno istaknuto mjesto zauzima sv. Helena, zvana “Križarica”. U katoličkoj crkvi slave je upravo na današnji dan, 19. kolovoza, dok se u pravoslavnoj crkvi slavi 21. svibnja.



Helena je bila majka prvog kršćanskog rimskog imperatora Konstantina, i živjela je u 4. stoljeću. Ona je bila radila kao krčmarica u nekom zabitom selu u Maloj Aziji, gdje je slučajno naišao budući rimski car Konstancije, te je uzeo za ljubavnicu, ili konkubinu. Godine 272. porodila je Konstantina, budućeg rimskog cara. Godine 293. Konstancije se morao razvesti od Helene, kako bi mogao biti kandidiran za cezara Zapadnog rimskog carstva, po naredbi imperatora Dioklecijana. Godine 306. Konstantin je postao car, a njegova je majka Helena rehabilitirana i vraćena na carski dvor.



A kako je postala sveticom? Legenda veli da je 326. godine došla na pobožno hodočašće u “Sveti grad”, u svojoj 80. godini. Uz veliku pompu ‘sveticu’ je dočekao biskup Makarios. Njoj u počast, naredio je rušenje mrskog ‘đavolskog’ Venerinog hrama. I navodno, tj. tobože su našli ispod ruševina originalni Isusov grob. Nekoga Judu, koji je kao znao za Isusov grob, ali nije htio odati mjesto gdje se nalazi, Helena je stavila na muke. Moren paklenom gladi i žeđi, Juda je konačno ‘priznao’. Tada se pristupilo otkopavanju, i došlo se do – najvećeg arheološkog otkrića u povijesti kršćanstva. Uza zid navodnog groba bila je prislonjena kompletna aparatura, vezana za raspeće. Tako se tu našlo: tri križa na kojima su bili raspeti Isus i 2 razbojnika; čavli kojima su pribijeni; trojezični natpis koji je Pilat napisao za Isusa; koplje kojim je proboden Krist; okrutna kruna od trnja koja je stavljena na glavu našeg Spasitelja; kaput za kojim su rimski vojnici bacili kocku (čudno da ga je pobjednik ostavio); sveti pokrov u koji je Jedinorođeni omotan, spužva iz koje je Krist pio ocat.



Natpis na grčkom, hebrejskom i latinskom je bio spao, pa na trenutak nije bilo jasno koji križ je Istinski križ. U tu svrhu se Božja Providnost pobrinula za čudo, pa se Istinski križ poklonio pred Svetom Caricom - ili je žena - ili muškarac bio čudesno ozdravljen, ili je mrtvac oživio, ovisi u čiju svećeničku verziju vjerujete.

Od svega je najsumnjivije to da poznati kršćanski "povjesničar", vrlo pričljiv i praznovjeran Biskup Euzebijus (d. 340), u svom djelu "Život Konstantina ("Vita Constantini" III, iii, i III, xxviii)", detaljno opisuje dolazak spomenute carice Sv. Jelene u Jeruzalem, i o podizanju Kršćanske Crkve iznad Svete grobnice, ali ama baš ništa o čudesnom otkriću Križa i čudima povezanim s njime. Kako mu je to promaklo?

Isusov prazan grob, koji je "otkrila" lažljiva Jelena, obožavaju danas milijuni Kršćana hodočasteći u Jeruzalem. Ta lukava carica "otkriva" i mjesto gdje je Mojsije čuo glas od Boga iz Gorućeg grma (Izlazak 3,10), pa tu brže-bolje redovnici izgrađuju manastir Sv. Katarine 337. god. Prema nekoj predaji, Mariji se anđeo Gabrijel ukazao i kod zdenca. Eto odmah i tamo nekakve bazilike.

Sveti Ćiril Jeruzalemski nas uvjerava da su komadi Istinskog križa već poslani svuda u svijet (komad je završio i u Dubrovniku, komadić je odnio i pravoslavni Sveti Sava ! Komad je ugrađen u Međugorski križ), ali vidi skandala. Kralj Perzije, koji je zauzeo Jeruzalem 614, pobivši 90.000 dobrih kršćana, u svom plijenu je zgrabio i cijeli cjelcati Istinski Križ, i trijumfalno ga odvukao u Perziju !

Trgovina svetom Krunom od trnja i komadićima Istinskog križa nastavila je cvjetati stoljećima, i mnogo se zlata slilo u crkvene riznice od tog unosnog posla. Zanimljivo je da među svim tim predmetima ne nalazimo originalna evanđelja, niti jedan pisani dokument.


U slavu "pronalaska Istinskog Sv. Križa" nastao je kršćanski blagdan Našašća Sv. Križa, (3. svibnja) sv. Helene Križarice. U obredu se pjeva "Evo drvo Križa..." i odgovor zajednice "Dođite, poklonimo mu se !" Pred oltarom slijedi klanjanje križu, vjernici dolaze pojedinačno kleknuti i pokloniti se poljubivši križ.

Za izvanredne zasluge na propagiranju Kršćanske vjere i pronalasku neprocjenjivih svetih artefakata, Helenu Križaricu katolička crkva proglašava sveticom i stavlja njezin golem mramorni kip u crkvu Svetog Petra u Rimu (glavna atrakcija). Proglašena je i sveticom zaštitnicom svih arheologa! Kad je Križarica lažljivica umrla, njen leš je doživio sudbinu Istinskog križa - imaju ga i opatija u Francuskoj i crkva u Rimu.

(Comment: Jedan trn sa navodne Isusove 'krune' je tako nekako dospio i u crkvu sv. Blaža u Vodnjanu. Uopće ne sumnjam da tamošnji župnik Jelenić vjeruje u to, da se radi o stvarnom trnu, sa stvarne Isusove 'krune'. Kršćansko praznovjerje i glupost su izgleda neuništivi.)



www.myexercises.mojblog.hr

Zmajevi - legendarna mitološka bića

Simbol zla, ponekad i dobra, zmaj predstavlja misteriozne sile kojima se čovjek mora suprostaviti.Zmajevi su bili čudesna bića koja su u većini slučajeva rigali vatru. Imali su pandže lava, krila orla i moćni rep kojim su mogli nanesti veliku štetu (čitaj: massive damage).Prikazivani su drugačije u kineskim legendama, grčkim mitovima i srednjovjekovnim kršćanskim legendama. Kad kada je imao stotinu glava leđa oštra poput britve i tijelo prekriveno čvrstim ljuskama, uvijek je inspirirao teror i onaj tko bi ga ubio imao je zagarantiran status heroja-spasitelja. Iznad svega bio je čuvar blaga. Čuvao je Zlatno runo; uspavala ga je Jasonova voljena Medea. Čuvao je i vrtove hesperida gdje su rasne poznate zlatne jabuke; garancija vječnosti. Zmaj je zapravo bio čuvar besmrtnosti.

ZLO

Kao inkarnacija Sotone, zmaj se mogao zvati Leviatan. Predstavljao je mržnju i zlo, ignoranciju i tamu. Postoje dokazi o postojanju legendi o zmajevima na obalama Rhone između Arlesa i Avignona, u Normandiji blizu Villedieu-lrs-Roches te na otoku Batz. Bio je to ubojica koji je terorizirao zemlju, ali uvijek je postojao heroj koji je na kraju, poslje strašne i teške borbe, prekinuo klanje.

DOBRO

U Indiji zmaj je bio iskonski princip, poistovjećen sa riječju Agni ili Prajapati. Jahali su ga besmrtnici i posvetio je vodu iz koje je sve što je stvoreno, izronilo. Njegova snaga bila je fantastična i bio je simbol moći kineskih careva te keltskih naroda.
Svi koji su čitali Tolkinovog Hobbita sjetit će se strašnog zmaja Smauga, koji je čuvao blago i bio opak tip. Jedva ga ubiše ...
Mnoge legende pričaju o zmajevima i o borbama heroja sa zmajevima. Mogu se naću u svakoj religiji svijeta a ja ću vam ovdje spomenuti samo neke za koje sam ja čula.
Na primjer, spominje se sveti George, svetac zaštitnik Engleske, koji je spasio princezu od zmaja ubivši ga kopljem. Njegovo junaštvo je prikazano i na slici desno.
Jedna druga engleska legenda govori o kralju koji je živio sa svoje dvoje djece, kćerkom Margaret i sinom Childeom. Kad sin otputuje na more, otac upozna jednu čarobnicu i oženi se njom. Zloj maćehi je jako smetala ljepota kraljeve kćeri pa ju je pretvorio u užasnog zmaja koji je uništavao sve što mu se nađe na putu. Jedini način da se čarolija prekine bio je da Childe poljubi zmaja tri puta, i kad je to učinio zmaj se ponovo pretvorio u Margaret a ta čarolija je u isto vrijeme zlu čarobnicu pretvorila u žabu.
Postoji još jedna jako poznata germanska legenda o junaku Beowulfu, ona se doduše ne odnosi baš točno na Englesku ali ja sam je čitala u sklopu predmeta Engleskoj književnost pa sam je se sjetila. O njoj su čak snimljeni i filmovi. Legenda kaže (dobro, ispočetka nema puno veze sa zmajevima ali mislim da je u redu da je ispričam cijelu) da je Beowulf na poziv danskog kralja Hrothgara došao u njegovo kraljevstvo da bi ubio čudovište Grendela koje je ubijalo Hrothgarove podanike. Beowulf je naravno ubio Grendela, a poslije i njegovu majku i tako spasio Dance. Beowulfu je zahvalni kralj dao svoje prijestolje i Beowulf je u miru vladao 50 godina. I sad se tu pojavljuje zmaj koji počinje uznemiravati kraljevstvo jer mu je netko ukrao blago koje je čuvao. Beowulf u pratnji dvanaest prijatelja kreće ubiti zmaja, ali ga zmaj rani i svi prijatelji osim jednog ga napuste. Na kraju Beowulf uspije ubiti zmaja ali i on pogiba. Eto, nemaju sve legende happy end.
U hebrejskoj mitologiji postoji priča o hebrejskom proroku Danielu i njegovoj borbi sa zmajem. Priča kaže da je Daniel bio vjeran pomoćnik babilonskog kralja. U to vrijeme su Babilonci smatrali da je zmaj bog i molili su mu se. Da bi im Daniel dokazao da zmaj nije bog i pokazao im u kojeg boga oni zapravo trebaju vjerovati, pobijedio je zmaja u borbi i ubio ga. Time im je dokazao da je zmaj samo jedno smrtno biće i da mu se ne trebaju moliti.
Također postoji i priča o grčkom junaku Perzeju. Perzej je letio nad Etiopijom uz pomoć svojih krilatih čizmica. Daleko dolje na obali Crvenog mora spazio je prelijepu djevu vezanu za stijenu. Spustio se do nje i ona mu je ispričala da se zove Andromeda, i da je kći vladara Etiopije. Strašni vodeni zmaj je uništavao njihovu zemlju pa je proročica preporučila kralju da žrtvuje Andromedu zmaju. Perzej koji se zaljubio u Andromedu, odmah je odletio do njezinog oca i predložio mu da će otići ubiti zmaja i spasiti njihovu zemlju ako mu kralj obeća dati Andromedu za ženu. Kralj je pristao na Perzejev zahtjev. Taman kad se Perzej vratio do Andromede da joj priopći sretnu vijest, zmaj je strašno ričući izletio iz vode. Prema legendi, Perzej je iz borbe sa zmajem izašao kao pobjednik i od tada je Andromeda postala njegova žena.
U jednoj drugoj legendi spominje se grčki bog Apolon koji je ubio zmaja Pythona.
U skandinavskoj mitologiji postoji priča o čovjeku koji se pretvorio u zmaja. Zvao se Fafnir i bio je moćan, pohlepan i nasilan čovjek. Imao je čarobne moći. On je ubio svog oca i ukrao obiteljsko blago. Onda se pretvorio u zmaja i proveo je cijeli život čuvajući to blago. Njegov brat Regin zamolio je junaka Sigurda da ubije Fafnira i vrati obiteljsko blago. Međutim, sam Regin je planirao ubiti Sigurda nakon što ovaj vrati blago. Sigurd je saznao da Fafnir svoj brlog i blago napušta samo kad ide na obližnju rijeku popiti vode. Iskopao je rupu na putu koji je vodio do rijeke i sakrio se u nju. Kada je Fafnir prelazio preko te rupe Sigurd mu je odozdo zabio mač u srce i ubio ga. Onda je ispekao Fafnirovo srce i pojeo ga. Na taj način je stekao mogućnost da razumije govor ptica koje su ga upozorile da ga Regin želi ubiti. Tako je Sigurd na kraju ubio Regina i zadržao blago.
U Srbiji postoji legenda koja kaže da je tamo postojala jedna jako moćna čarobnica koja je jednom uhvatila zmaja i zarobila ga. Međutim, njen muž, koji je bio smrtnik, slučajno ga je pustio na slobodu. Zmaj je tada uhvatio čarobnicu i odnio je u svoj brlog. Tamo ju je držao zarobljenu dok nakon mnogo mjeseci njen muž nije došao, ubio zmaja i nju oslobodio.
Ali nisu svi zmajevi uvijek bili zli, niti su sve legende o zmajevima pričale i o junacima koji su ih ubili. U azijskoj državi Burmi (sada Myanmaru) postoji legenda o tome kako je nastao prvi rubin. Legenda kaže da je prije 2000 godina u Burmi živio zmaj koji je izlegao tri jaja. Od jednoga jajeta je postao kineski car, od drugoga vladar neke druge vjere, a od trećega je nastao rubin iz Burme.
Također postoje i priče u kojima zmajevi nisu glavni "likovi". Čula sam za jednu priču koja potječe iz Francuske o zlom duhu (ja bih pretpostavila ženskom) koji se zvao Le Succube. Ona je putovala zemljom na svom zmaju i zavodila je mlade pustolove da bi ih na kraju ubila poljupcem. Također jedna legenda govori čarobnici Marini koja je živjela u čarobnoj palači u Kijevu. Njen je ljubimac isto bio jedan zmaj. Ona je zavodila mlade junake koji su bili ubojice zmajeva i pretvarala ih je u volove i svinje. Ali jednom kad nije bilo njenih stražara nju je zaveo jedan junak i odsjekao joj glavu.

DOBRI ZMAJEVI

MJEDENI ZMAJEVI - ta vrlo inteligentna bića žive u pješčanim pustinjama. Prilično su prijateljski i vole pričati, ali su prilično sebični. Visoki su do 30 stopa. Njihovo je oružje plin za uspavljivanje, ili plin koji izaziva strah.
BRONČANI ZMAJEVI - obitavaju u podzemnim brlozima blizu velikih mora ili oceana. Često preuzmu oblik neke životinje da bi promatrali što ljudi rade. Brončani zmajevi su veći od mjedenih. Mogu dostići i do 42 stope u visinu. Postoje dva oružja koja oni koriste - grom ili plin koji odbija.
BAKRENI ZMAJEVI - oni nastanjuju razna kamenita područja i vole topliju klimu. Jako su inteligentni, ali i prilično sebični. Obično dostižu do 36 stopa u visinu, a njihova oružja su mlaz kiseline ili plina koji izaziva letargiju.
ZLATNI ZMAJEVI - mogu živjeti u bilo kojem klimatskom području, ali njihovi brlozi su uvijek od čvrste stijene - bila to pećina ili dvorac. Iako su ljubitelji plemenitih metala i dragog kamenja, a hrane se biserima i draguljima, zapravo su pravedni i dobri. Mogu preuzeti oblik životinje ili čak čovjeka. U tim oblicima ih najčešće srećemo. Visoki su oko 54 stope i jako su, čak možemo reći natprosječno inteligentni. Njihova oružja su ili mlaz vatre ili mlaz plina klora.
SREBRNI ZMAJEVI - oni se obično nastanjuju na planinskim vrhovima, u oblacima i na sličnim povišenim mjestima. Kao i zlatni zmajevi, i oni se mogu pretvoriti u životinju ili čovjeka. Dugački su 48 stopa, i također su vrlo inteligentni. Njihova oružja su mlaz leda i oblak paralizirajućeg plina.
PLATINASTI ZMAJ ILI BAHAMUT - Kralj dobrih zmajeva. Živi u ogromnoj utvrđenoj palači iza istočnog vjetra. On skoro četvrtinu svog vremena provodi lutajući zemljom u obliku neke životinje ili čovjeka. Najveći je od svih zmajeva, visok je čak 72 stope. Sedam velikih najodanijih i najsposobnijih zlatnih zmajeva su Bahamutovi čuvari, prijatelji i savjetnici. Oni žive s njim u njegovoj palači. Bahamut koristi tri oružja - mlaz mraza, oblak pare koja svakog koga dotakne pretvori u plinovito stanje i soničnu vibraciju od koje se meta raspadne.

ZLI ZMAJEVI

CRNI ZMAJEVI - crne se zmajeve obično može naći u močvarama i barama, iako ih ima i u raznim podzemnim brlozima, jer uvijek traže duboke i mračne pećine da se u njima nastane. Visoki su do 30 stopa i imaju prosječnu inteligenciju. Oni ubijaju tako što na žrtvu ispljunu kiselinu.
ZELENI ZMAJEVI - zeleni zmajevi izabiru podzemne pećine blizu ili u divljim šumama. Zmajevi te vrste imaju jako zlu ćud. Nisu nešto pretjerano inteligentni i dostižu visinu do 36 stopa. Njihovo oružje je oblak otrovnog plina.

CRVENI ZMAJEVI - obično se mogu naći u visokim brdima ili u planinskim područjima. Svoje brloge prave u podzemnim pećinama ili na sličnim mjestima. Jako su pohlepni i škrti. Od svih zlih zmajeva, ova vrsta je najgora. Visoki su 48 stopa i posjeduju visoku inteligenciju. Oružje crvenih zmajeva je vatra.
BIJELI ZMAJEVI - bijeli zmajevi preferiraju hladna područja za stanovanje. Njihovi brlozi su obično u ledenim spiljama ili dubokim podzemnim pećinama. Iako nisu inteligentni kao drugi zmajevi, jednako su zli i pohlepni. Visoki su samo 24 stope. Njihovo oružje je led.
KROMATSKI ZMAJ ILI TIAMAT - Tiamat vlada prvom nizinom od Devet Paklova gdje okuplja sve zle zmajeve. Mrzi sve što je dobro, a obožava okrutnost i gomila zlato. Rijetko izlazi iz svoje spilje, ali ponekad dodje na Zemlju da tamo ostavi novog zmaja ili da pronadje još blaga. Tiamat ima pet glava, crna, crvena, zelena, plava i bijela. U isto vrijeme može žrtvu napasti sa svih pet glava, ubosti sa repom i bacati čarolije. Svaka glava ima oružje koje imaju niže vrste zmajeva te boje. Sve Tiamatove glave mogu se regenerirati, a regeneracija traje 24 sata. Kada je u svojoj spilji s njim su uvijek i njegovi stražari - po jedan crni, zeleni, crveni, bijeli i plavi zmaj. Tiamat je najinteligentniji od svih zlih zmajeva i dugačak je 60 stopa.

www.sodifferent.blog.hr

TEUTA

Teuta (Tefta) bila je ilirska kraljica koja je vladala od 231. p. n. e. do 228. p. n. e..

Teuta (Tefta) bila je ilirska kraljica koja je vladala od 231. p.n.e. do 228. p.n.e..

Nakon smrti svog muža Agrona koji je osnovao Ilirsko kraljevstvo Teuta je vladala kraljevstvom umjesto svog maloljetnog posinka Pinnesa.

U Oglavku i Koščaku (odmah kraj mjesta Sućuraj), prema još uvijek živoj narodnoj predaji, nalazili su se dvori ilirske kraljice Teute, koja je ovdje živjela. Ona je započela zidati grad na mjestu gdje se sada nalazi Sućuraj, ali ga nije uspjela dovršiti, jer je izgubila rat protiv Rimljana.

Za vrijeme vladavine njeni gusari držali su pod nadzorom promet jadranskim i jonskim morem i vršili teror nad svim brodovima. Rimski se saveznici žale na gusarenje u istočnojadranskim vodama pa Rimljani šalju poslanstvo Teuti - braću Gaja i Lucija Korunkanija u pratnji isejskoga Grka Kleemporosa. Teuta daje obećanje da njena flota neće napadati rimske brodove, ali da ne može nadzirati ponašanje i gusarenje svojih podanika jer je to njihova privatna stvar. Poslanici su negodovali, a jedan je od njih ubijen na povratku negdje u isejskim vodama. Rimljani nisu odmah reagirali vojnom intervencijom. Teuta u međuvremenu napada Dirahij (Drač), ali bez uspjeha te kreće na Korkyru (Krf) koju osvaja i na kojoj ostavlja podanika Dimitrija Farskoga. Nakon toga Teutina vojska kreće ponovno na dirahij, a prema Korkyri se upućuje rimska flota pod vodstvom Gneja Fulvija Centumala.

Bilo je to 229. p.n.e., rimska je vojska brojila 20.000 vojnika, 2000 konjanika i 200 ratnih brodova koji su krenuli protiv Teute i to je bio početak prvog rimsko-ilirskoga rata. Nakon izdaje zapovjednika ilirske mornarice Dimitrija (Demetriusa) Teuta je bila prisiljena na predaju. Morala je odstupiti s prijestolja u korist malodobnog Pinnesa i prihvatiti uvjete o miru koji su bili vrlo pogubni za ilirsku kraljevinu, a uključivali su zabranu kretanja ilirskim brodovima južnije od Lissosa (Lješa).

Najviše podataka o Teuti bilježi grčko povjesničar Polibije. Njegovim se tekstom pislužio Dimitrije Demeter za dramu Teuta.

# # #

Prvi ilirski rat - prema Polibiju vrlo sažeto.

231 pr. Kr. Nakon smrti kralja Agrona, njegova udovica Teuta odluči povećati moć Ilirskog kraljevstva tako što će otjerati grčke kolonije s Ilirske obale. Krenu s napadima Ilira na njih te na svakodnevno pljačkanje trgovačkih brodova u 3. st.pr.Kr. Prvo grčki trgovci traže zaštitu od Rima, no tek kad su i trgovački putevi prema Italiji postali ugroženi Rim je intervenirao. Poslali su joj izaslanike, a ona ih je dala ubiti 229.pr.Kr.

Od tada postoji ona Don't kill the messengers!

Rimljani joj ništa nisu mogli dok se nije odmetnuo najvjerniji Teutin zapovjednik Demetrije Farski (Hvarski) i uz njegovu pomoć uspjeli su je poraziti dok je bježala prema Crnoj Gori. (Kasnije se Demetrije odmetnuo od Rimljana, ali su ga ovi porazili, jer je bio preslab za njih sam. Ilirsko područje će kasnije Makedonci osvojiti jer im je bilo područje interesa ... )

230 pr. Kr. Gaj i Lucije Korunkan su poslani na pregovore k Teuti. Ona im je odgovorila da njezine trupe ne ugrožavaju rimske interese, te da nije odgovorna za postupke gusara. Rimsko poslanstvo je krenulo nazad bez zadovoljavajućeg dogovora, a ova je, u povratku, dala napasti poslanike. Tada je Lucije ubijen.

229 pr. Kr. Rimljani konzulu Gneju Fulviju dodjeljuju flotu od 200 kvinkverema, a konzulu Aulu Postumiju kopnene legije te ih obojicu šalje preko Jadrana. Njihove trupe su se spojile u Apoloniji te su od tamo krenuli zajedno na sjever. Do jeseni su očistili obalu od gusara i Teute.

228. pr. Kr. U proljeće Teuta traži mir i dobiva ga. S njime se odriče dijela svoga kraljevstva uz obalu, prihvaća plaćanje godišnjeg danka Rimu, te ne smije ploviti s više od dva broda južno od Lisusa (današnja Lezha, Albanija).

Nakon toga velikog državničkog uspjeha za nju se više ne čuje.

izvori:

www.wikipedia.org