Mitovi i legende

Priča o Pandorinoj kutiji zapravo je priča o postanku svijeta.

Prema mitologiji dok su postojali još samo bogovi, vrhovni bog Zeus je povjerio Prometeju i njegovom bratu Epimeteju zadatak da stvore ljude.

Prvo je Epimetej stvorio životinje, pa pozva svog brata da i on nešto doda. Prometej nije oklijevao i stvori čovjeka po uzoru na bogove. Zeusu se nije svidjelo to što ljudi sliče na bogove, te odluči to promijeniti. A kako su dvojica braće bili zadužena za stvaranje ljudi, nije se mogao izravno miješati, pa zatraži od svoga sina Hefesta, koji je bio kovač, da iskuje ženu. Tako je nastala Pandora, naša pretkinja. Bila je prelijepa, ljubazna i vesela. Zeus ju je namijenio Epimeteju, koji se lako zaljubi u nju, a Zeus im je kao svadbeni dar dao kutiju punu bolesti, mana, patnje zloće i sličnih stvari. Ni Pandora ni Epimetej nisu znali što je u kutiji, a Zeus im je naredio, uz smiješak, da nikad ne otvaraju taj poklon. Radoznala Pandora nije mogla odoljeti, a kada je otvorila kutiju sva su se zla rasula po zemlji.

Pokušala ih je vratiti. Ali nije uspjela, ništa osim nade i čežnje.

AHILEJ - Ahilova peta





Ahilej je grčki junak, svima poznat iz Homerove Ilijade. On je dostojanstven, samopouzdan i siguran u svoje postupke. Poznat je kao vrlo lijep i hrabar borac.

Sin je smrtnika Peleja i morske nimfe Tetide.

Poznat je po svojoj besmrtnosti i jedinoj ranjivoj točci - peti.

Kad se Ahilej rodio, majka Tetida ga je htjela učiniti besmrtnim, stoga ga je uronila u rijeku Stiks. No, kako ga je držala za petu prilikom uranjanja, nju je zaboravila smočiti, tako da je upravo ona ostala njegova jedina ranjiva točka

Bilo mu je proreknuto da neće dugo živjeti, ali da će biti poznat kao junak. Molio je svoju majku da zamoli Zeusa da Trojanci nadvladaju grčke snage, što su oni i učinili. Kad su Grci bili pred porazom, Ahilej je dao Patroklu da krene u njegovu oklopu protiv Trojanaca. Hektor ga je ubio, a Ahilej niije mogao prežaliti njegovu smrt i kreće u osvetu.

I osvete je ubio je brojne Trojance tražeći upravo Hektora. Poznata je i priča da se borio čak i sa rijekom Skamander koja je bila ljuta jer je u nju Ahilej bacao tolika mrtva tijela.

Kad je Ahilej pronašao Hektora tri puta ga je natjeravao oko zidina i naposlijetku ubio, no, to mu nije bilo dovoljno, privezao ga je za svoju kočiju i vukao oko bojnog polja trinaest dana. Nakon toga Hektorov otac je zatražio tijelo da bi ga mogao dostojno pokopati. Sama Ilijada završava Hektorovim pogrebom.

Postoji dosta mitova o njegovoj smrti, no najpoznatija su dva, da ga je ubio Apolon, pogodivši ga strijelom u njegovo jedino ranjivo mjesto, njegovu petu, dok drugi govori da je to učinio Paris, sin trojanskog kralja Prijama.

Čak i dan danas izraz Ahilova peta se koristi kada se želi izraziti nečija slaba ili osjetljiva točka.

O najstarijoj povijesti Rima ne zna se baš mnogo budući da Rimljani nisu poznavali pismo stoga su se priče o samom osnivanju grada prenosile s koljena na koljeno.

Najpoznatija legenda je o blizancima Romulu i Remu.



Prema mitu grad Rim je osnovao Romul, sin Reje Silvije i boga Marsa.

Trojanski junak Eneja nakon pada i razaranja Troje je vrlo dugo lutao po svijetu te je došao u Lacij gdje je osnovao grad Albu Longu. Nakon njega je vladao Enejov potomak Numitor kojeg je s vlasti svrgnuo brat Amulije te je postao kralj grada Albe Longe.

Također je dao pogubiti njegovog sina, a kako bi izbjegao rođenje nasljednika koji bi mogao tražiti natrag prijestolje prisilio je nećakinju Reju Silviju da postane vestalska djevica (to je učinio jer je znao da se vestalke ne smiju udavati), no, ona se sjedini s bogom Marsom te rodi dva blizanca, Romula i Rema.

Ipak, Amulije ih je odmah po rođenju bacio u rijeku Tiber kako bi spriječio preuzimanje prijestolja.

Blizance je pronašla vučica Martia (Marsova vučica koja je i danas simbol grada Rima) u podnožju jednog od sedam brežuljaka te ih je dojila vlastitim mlijekom.

Nakon toga blizance je pronašao pastir Faustul te ih je uzeo i othranio.

Kada su bili dovoljno odrasli te čuli za svoju sudbinu odlučili su na brežuljku Palatinu osnovati svoj grad. Ubrzo su se počeli svađati koji će od njih dvojice vladati gradom te je Romul u toj svađi ubio brata.

Kako je poznato Romul je 21. travnja 753. godine prije Krista osnovao grad te je bio njegov prvi kralj. U njega je primao pastire iz okoline, lutalice te izbjeglice iz okolnih gradova te je gad nazvan Roma.

Mit o Narcisu

Nimfa Eho zaljubila se u mladića Narcisa koji je bio toliko prekrasan da bi se svaki mladić ili djevojka istog trena zaljubili u nj. No, Narcis je bio bezosjećajan te nije nikoga volio. Jednog ga je dana srela i Eho, te se zaljubila. Budući da nije mogla razgovarati s njim, slijedila ga je samo da ga vidi, ali dovoljno daleko da ne bude viđena.
Narcis se izgubio i povikao: "Ima li koga ovdje?" Eho, nimfa jeke, uzvratila je: "Ovdje, ovdje, ovdje." Narcis je zatražio osobu da se pokaže te je Eho to i učinila. Nije mogla govoriti pa mu je rukama pokazala koliko ga voli. Narcisu se nije sviđalo što ga toliko ljudi voli te ju je odbio. Eho, slomljena srca, molila se Afroditi da je usmrti. Njezina je molitva uslišena, ali se Afroditi svidio njezin glas pa ga je pustila da zauvijek živi kao jeka.

Narcis nikad nije mislio na Eho, ili bilo koju drugu vilu. On je volio samo sebe. Ali, jednoga dana bio je toliko neljubazan prema jednoj vili da se ona obratila boginji osvete i zamolila je: «Učini da Narcis jednom osjeti što to znači kad mu netko, koga on voli, ne odgovara na ljubav!» Boginja usliša njenu molbu na slijedeći način: Narcis ode u visoka brda i naiđe na jedno jezerce sa bistrom vodom kao suza, okruženo visokim stijenama tako, da nikakav vjetrić nije mogao zatalasati vodu. Narcis klekne da se napije vode i po prvi put ugleda svoj lik jasno, kao u zrcalu. Očaran tim lijepim licem, nagne se još jače. «To je zacijelo neka vodena vila», pomisli on. Poželio je vilu poljubiti, ali lik nestane u valovima. Narcis osjeti kako mu ljubomora razdire srce i kad se lik ponovo pojavi, Narcis ispruži ruke. I slika u vodi učini isto. Ali kad su mu ruke dotakle vodu, lijepo stvorenje ponovo nestane. Tada Narcis reče: «Ako te ne smijem dotaći, dopusti bar da gledam tvoje lijepe oči». Slika ga je netremice gledala, a Narcis se tako jako zaljubi u lijepu sliku u vodi da više nije htio otuda otići. Postao je sve bljeđi i mršaviji, dok nije sasvim nestao.
Kad su ga vile otišle tražiti, našle su samo jedan lijepi cvijet, nagnut nad vodom. Taj cvijet nazvale su narcis.

Mit o Dedalu i Ikaru

Dedal je bio mitski izumitelj i graditelj, a učiteljica mu bijaše osobno božica Atena. Dedal je za kralja Minosa bio osmislio i načinio mnoštvo zapanjujućih strojeva i građevina, uključujući i labirint u kojem je Minos sakrio plod nevjere svoje supruge, strašnog Minotaura, čovjeka s glavom bika. Kada je Tezeju pošlo za rukom da ubije Minotaura i pobjegne iz labirinta uz pomoć kćeri Minosa, koja mu je otkrila tajnu i poklonila klupko vune koje mu je pokazalo Minotaurovo sklonište i izlaz iz labirinta, kralj je odlučio kazniti Dedala, jer mu je ovaj obećao da se iz labirinta nitko ne može izvući. Tako je Minos Dedala i njegova mladog sina Ikara dao zatvoriti na vrhu velike kule koje je nadvisivala labirint. Dan za danom Dedal i Ikar gledali su more iz svojeg samotnog tornja. Jedino tko im je dolazio u posjet bile su ptice koje su slijetale na zidove tornja kako bi mitarile svoje perje. Gledajući u ptice, Dedalu sine ideja kako će on i sin napustiti toranj. Dedal počne skupljati perje koje je ostajalo iza ptica i pažljivo ga povezivao žicom te lijepio voskom. Tako je za godinu dana Dedal načinio dva para lijepih i velikih krila. Pričvrstio je krila Ikaru i sebi za ramena te podučio mladog Ikara kako da maše krilima: 'Drži se uvijek mene. Što god činio nikada nemoj letjeti preblizu moru, jer će ti se smočiti pera. Isto tako nikada nemoj letjeti previsoko i preblizu Suncu, jer će ono rastopiti vosak kojim su pera zalijepljena. Tako Dedal povede svog sina u slobodu. No, mladić kao mladić, neoprezan i ne slušajući savjet oca, ugledavši ljepotu zemlje i mora ispod sebe, poželi obuzet tom ljepotom poletjeti što više. Kako je letio sve više tako se osjećao sve sretnijim, no, potpuno je i zaboravio na očev savjet. Vosak se na toplini Sunca otopio, a perje je stalo otpadati s krila. Ikaru više nije bilo spasa, pa je Dedal samo užasnut mogao gledati kako se njegov sin stropoštao u more i zauvijek potonuo u njegovim dubinama. Dedal je pun bola odletio na Siciliju, pa je tamo sagradio hram u čast boga Apolona i svoja krila zauvijek darovao bogu. Dedal se zarekao da ih više nikada neće uporabiti, a čovječanstvo će pričekati još mnogo, mnogo godina kad će jedan drugi izumitelj i graditelj ponovno poželjeti da poleti.

Zlatni dodir – dar bogova

Ponekad darovi bogova i nisu ono što nam se na prvi pogled čini da jesu. Jednu poučnu priču iz grčke mitologije, a u tom smislu, danas će Vam Athumanunh napisati. Naime, radi se o kralju Midi, čovjeku koji je za sebe držao da je mudar i razborit, no, nakon ove Athumanunhove priče to i baš neće tako izgledati. Midu je u tajne obrede boga Dioniza uputio pjesnik Orfej. Jednom su tako pred Midu doveli starog i pijanog satira, ukrašenog vijencima cvijeća, a pronicljivi Mida u njemu je odmah prepoznao Silena, jednoga od Dionizovih najbližih pratitelja. Tako je Mida častio jelom i pilom Silena deset dana i noći, a zauzvrat Silen mu je pričao mnoge neobične i tajnovite priče. Pričao mu je tako, o strahovitom vrtlogu pored kojeg ni jedan putnik ne može proći, a uz koji teku dvije rijeke brzice. Pokraj prve raste voćka čiji plodovi oduzimaju snagu i usmrte svakog tko bi ih pojeo, a pokraj druge brzice opet raste voćka čiji plodovi, ako ih se pojede, vraćaju u mladost sve ljude. Tako jedan griz starca vraća natrag u muževno doba, dva griza od starca načine mladića, tri griza vrate ga u dječačko doba, četiri griza pretvaraju ga u dijete, a pet zalogaja u dojenče, no, pojede li šesti zalogaj čovjek bi potpuno nestao s lica zemlje. Na kraju, Mida otprati Silena na obale rijeke Paktola, omiljenom boravištu Dionizovom. Dionizu je njegov pratitelj silno nedostajao, pa je iz zahvalnosti Midi što mu ga je natrag doveo ponudio da izabere bilo što. Mida se prisjetio Silenove priče o pomlađivanju, ali se sjetio i priče u kojoj su zlatni mravi nosili zlatna zrna, a kako su Midu dok je bio još dojenče, hranili mravi, on pomisli da mu je suđeno da bude vrlo bogat. Tako Mida umjesto vječne mladosti izabere bogatstvo. Mida od Dioniza zatraži da sve što dodirne postane zlato. Dioniz bez riječi ispuni želju kralju i nestane sa svojim pratiteljima. Mida je usput kad se vraćao otkinuo grančicu hrasta koja je odmah postala zlatna. Mida sav ushićen u ruku uzme kamen, on se pretvori u zlato, pa opet Mida rukom zagrabi zemlju, zemlja postane zlatna prašina. Ubere Mida klasje žita i ono se odmah pretvori u zlato, ubere Mida jabuku i ona postane zlatna baš poput onih u Herinim Hesperidinim vrtovima. Dodirne tako mida stupove svoje palače i oni postanu zlatni. Okupa se Mida i voda postane zlatna. Mida je bio silno ushićen i sretan, pa zapovijedi da mu priprave bogatu trpezu krcatu jelom i pilom. Mida sjedne i uzme komad mesa, ali kad njegovi zubi dodirnu meso, ono se pretvori u zlato. Mida uhvati pehar s vinom, on postane zlatan, Mida nagne vino, ali se ono pretvori u zlato. Zlato je sada uskraćivalo Midi i jelo i pilo, pa Midu uskoro stane mučiti silna glad i žeđ. Na kraju Midi se zlato za kojim je u početku žudio, sada pretvorilo u vrlo mrsku stvar. Mida je danima i noćima proklinjao Dioniza da ga oslobodi tog njegovog dara, sve dok se na kraju Dioniz ipak nije sažalio nad nesretnim Midom. Tako se Dioniz pojavi pred Midom i ovako ga savjetuje: 'Želiš li se osloboditi dara koji sam ti poklonio idi na izvor rijeke Paktola i u njemu se okupaj. Izvorska voda Paktola isprat će s tebe svu pohlepu zlata. Mida je poslušao savjet i konačno se riješio zlatnog prokletstva, a rijeka Paktola još i danas u svojim vodama nosi zlatne grumene, a njezine vode svjetlucaju zlatnim sjajem.

Casanova

Legendarni Giacomo Casanova poznat je kao ljubavnik kojem ni jedna žena u Europi nije mogla odoljeti.

Danas, dva stoljeća nakon njegove smrti još uvijek je sinonim, ali i uzor za sve playboye.
Ipak, istražujući za svoju knjigu Judith Summers otkrila je kako je Casanova bio daleko od hladnokrvnog iskorištavača žena, unatoč legendi koja ga prati. Bio je profeminist čija su vjerovanja kako je žena ravnopravna s muškarcima bila daleko ispred vremena u kojem je živio.

Unatoč brojci od 200 žrtava koje je uspio zavesti, postojalo je još mnogo žena koje su molile za njegovu darežljivost, ljubaznost – i njegovu ranjivost.

Casanova je rođen u Veneciji 1725. godine, a unatoč tome što je kroz prvih osam godina života smatran „imbecilom“ (patio je i od snažnog krvarenja iz nosa), nadmašio je očekivanja roditelja i postao najmanje intelektualno jednak muškarcima svojih godina. Razumio je ljudsku psihu toliko da bi mu i Sigmund Freud pozavidio, imao je fantastičnu memoriju i osobnost koja je impresionirala svaku osobu koja bi ga upoznala, od Voltaira do Katarine Velike. Otac mu je bio glumac i redatelj, a majka poznata europska glumica.

Svoje crkvene karijere odrekao se kako bi postao vojnik, nakon toga poduzetnik, autor i zavodnik. S 21 godinu je zapao u loše društvo, međutim jedan događaj u potpunosti mu je promijenio život. Vraćajući se iz svatova u kojima je svirao violinu zapazio je u gondoli mletačkog plemića kojemu je pozlilo. Casanova mu je spasio život, a ovaj mu u znak zahvale dao slugu, sobu i deset cekina na mjesec, što mu je omogućilo lagodan život i pristup visokom društvu.

Visok manje od 1,80 m Casanova je bio iznimno privlačan. Nikad nije pomišljao na brak, a znao je kako mu ni jedna žena ne može odoljeti.

Venecijanske vlasti uhodile su Casanovu jer su ga smatrale opasnim. Izrečena mu je i zatvorska kazna od pet godina zbog protuvjerskog ponašanja i uvrede morala, no iz zatvora je pobjegao u Pariz, gdje je upravo zbog bijega postao popularan, jer se smatralo kako je iz tog zatvora nemoguće pobjeći. S vremenom postaje omiljena osoba na dvoru francuskog kralja Luja XV.

Casanova i dalje nije imao stalne prihode, ali se uvijek odijevao jako dobro, imao skupe kočije, raskošne večere, te je volio trošiti na žene i kocku. Živio je od plaćenih poslova i usluga koje je obavljao za francuske vlasti. A najveću zaradu ostvario je organizirajući lutriju. Od provizije, u samo godinu i pol, zaradio je u današnjim omjerima oko milijardu franaka. Da nije živio iznimno raskošno i poročno mogao je umrijeti kao bogataš. Ali to njega nije ispunjavalo.

Najveću prijevaru izveo je s gospođom D‘urfe, izvedba je trajala oko 4 godine. A nakon prijevare Casanova je rekao: „Pružajući potporu ludim zamislima te dame nije mi se činilo da je varam, jer to je već učinjeno i nisam je nipošto mogao prestati iskorištavati. Da sam joj iskreno rekao da su njene ideje smiješne ne bi mi vjerovala pa sam se prepustio struji“.

S 52 godine vratio se u Veneciju, ali se nakon svađe s plemićima morao se ponovno odseliti. Grof Josef Balnstein ponudio mu je mjesto knjižničara u svome dvorcu u Teplicama. Tu je živo sve do smrti. U dobi od 72 godine, na nagovor liječnika, započeo je pisati autobiografiju. Napisao je 12 naslova, a i do danas je to jedna od najvećih autobiografija svih vremena.

U Londonu je i sam postao ljubavna žrtva. U ljeto 1763. upoznao je Marianne de Charpillon šesnaestogodišnju kurtizanu, koja se nadala kako će upoznati bogatog muža koji bi joj uzdržavao obitelj. Novopridošao iz Pariza s novcima u džepu, Casanova je bio idealna žrtva. Na prvom sastanku Marianne mu je obećala kako će patiti za njom. I održala je svoju riječ. Iskoristila je sav njegov novac, a nikad se nije odrekla svoga posla i bila samo njegova. Toliko ga je izluđivala da je jednom prilikom na javnom mjestu, u parku stavio i nož na njen vrat prijeteći kako će je ubiti.
Ipak, kad god bi se Casanova pokušao distancirati od nje, Marianne bi ga uvjerila da ostane. Ta igra miša i mačke natjerala ga je da osvoji njeno srce po svaku cijenu.
Nakon što joj je dao novac, odjeću i skupe darove, gotovo da joj je dao i svoju moć zavođenja. Casanova, sofisticiran 30-godišnjak, nikad odbijen ostao je nemoćan pred jednom mladom kurtizanom. Nikad se nije potpuno oporavio od tog poraza.

Ipak smatra se kako je jedna od najvećih njegovih ljubavi bila je Henriete (kako ju je on zvao, njeno pravo ime bilo je najvjerojatnije Adelaide de Gueidan). Bila je nevjerojatno lijepa žena s dobrim vezama. Nesretno udana, odlučila je uzeti sudbinu u svoje ruke i pobjeći od muža. Na putu je upoznala je Casanovu, a on se zaljubio u nju.

Mit o Prometeju

Prometej i njegov brat Epimetej zalutali su u grčku pokrajinu Bitiju gdje su pravili glinene figure. Atena je uzela figure i udahnula im život. Tako su Prometejeve figure postale ljudi, a Epimetejeve životinje.

Zeus je zahtijevao da mu ljudi prinesu žrtvu da bi pokazali da su poslušni. Prometej je žrtvovao velika vola i podijelio ga na dvije polovice. U prvu je stavio meso i većinu masnoća te sve prekrio volovim trbuhom, a u drugu kosti koje je prikrio masti. Prometej je pozvao Zeusa da izabere. Zeus je uvidio prijevaru te je izabrao hrpu kosti da bi imao razlog da se osveti ljudima. Druga pak inačica mita govori da Zeus doista nije prozreo prijevaru. Otud i tradicija žrtvovanja kostiju, a ljudi bi sebi ostavili meso. Zeus je potom ljut zabranio bratu da civilizira ljude. Atena je međutim odlučila prijeći Zeusa te je poučila Prometeja tako da on isto može učiniti ljudima. Bijesni je Zeus zabranio ljudima vatru.

Epimetej je dao svim životinjama dobre osobine. No, kad je na red došao čovjek, više nije bilo nijedne dobre osobine. Prometej je osjećao da je čovjek superiorniji nad životinjama i da treba imati neki dar koji nije imala nijedna životinja. Prometej je gledao svoja stvorenja kako se smrzavaju i odlučio im je dati vatru, "dobrog slugu i lošeg gospodara". Potajno je uzeo vatru od bogova i donio je ljudima u svome štapu. Ono što je dano od bogova Zeus nije mogao vratiti, stoga je čovječanstvu ostala vatra, ali Zeus je bio bijesan te je odlučio kazniti i Prometeja i njegovu kreaciju - čovječanstvo.

Zeus je zapovjedio Hefestu (u drugoj inačici mita bio je to Hermes) da ga okuje o u neprobojne okove na brdu Kavkazu i poslao orla Etona (potomak Tifona i Ehidne) na nj da mu svaki dan kljuca jetru (orao je bio Zeusova sveta životinja). Prometej je bio besmrtan te je jetra svakoga dana iznova bila obnovljena, ali i dalje je patio, sve dok ga nije oslobodio Heraklo dok je izvršavao svoje zadatke. Također je znao koja će Zeusova žena nositi dijete koje će ga svrgnuti, kao što je i on svrgnuo svoga oca Krona. Moguće je da ga je Zeus htio natjerati da kaže, a Prometej je odbio, stoga ga je Zeus okovao. Kazna je trebala trajati 30 000 godina.

U Eshilovu Okovanom Prometeju i Prometej govori da će ga njezin potomak iz dvanaestog naraštaja spasiti. To se i dogodilo - Heraklo je prolazio onuda tražeći Hesperidine jabuke - jedan od njegovih dvanaest zadataka. Došao je do Prometeja i oslobodio ga. Zeusu je kao zamjenu dogovorio besmrtnost Kentaura Hirona. Ubio je orla strijelom. Zeus nije bio bijesan zbog toga što je Prometej izbjegao kaznu, jer Heraklo je bio njegov sin. Prometej je potom pozvan natrag na Olimp, ali i dalje je morao sa sobom nositi stijenu na koju je bio prikovan.

Mit i legenda o Androginima

ili o mitoloskim bicima koja imaju moc bogova i predstavljaju savrsenu ljubav kroz "spoj", spajanje muskarca i zene u jednom bicu, u jednu celinu koja predstavlja ispunjenje te savrsene srece i moci, ili jedinstvenu harmoniju bica.

Indijska narodna bajka

Nekada davno sva ljudska bica bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje bozansko da je vrhovni bog Brama, odlucio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gde ga niko nikada vise nece pronaci. Ali, osnovno pitanje je bilo gde je moguce sakriti njihovo bozansko?
Zato je Brama sazvao savet bogova da bi mu oni pomogli da odluci.
Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju - rekose bogovi.
Brama odgovori: Ne to ne valja, jer ce ljudi kopati zemlju i pronacice ga.
Onda bogovi predlozise: Da ga potopimo u najdublji okean.
Brama se nije slozio: Ne, ni tamo, jer oni ce nauciti da zarone u okean i pronacice ga.
Bogovi ce na to: A da ga odnesemo na vrh najvise planine i da ga tamo sakrijemo?
Ali, Brama je i ovog puta odgovorio: Ne, ni to nije dobro, jer ce se oni vremenom popeti na svaku planinu i opet ce preuzeti svoje bozansko.
Onda bogovi odustase i rekose: Zaista ne znamo gde da sakrijemo, posto izgleda ni na zemlji, ni na nebu, ni u moru nema mesta do koga ljudska bica nece stici.
Brama je dugo, dugo razmisljao i onda je smislio: Evo sta cemo, sakricemo njihovo bozansko u najdublji deo njihovog sopstvenog bica, jer ljudi se nikada nece setiti da ga traze bas tu, duboko u sebi samima.
Svi bogovi su se slozili da je to savrseno skroviste, te tako i ucinise.

I zaista vremenom ljudi su stekli mnoga znanja, usavrsavali sebe, nauku, tehniku, izmislili mnoga cudesa, probili zemlju uzduz i popreko, kopali, ronili, peli se i istrazivali po zemlji i kosmosu trazeci "nesto", sto nikada i nigde ne mogu promaci vec samo u sebi samima i u spoju dva bica u jednom....

Citat :

istrazivali po zemlji i kosmosu trazeci "nesto", sto nikada i nigde ne mogu pronaci vec samo u sebi samima i u spoju dva bica u jednom....

istina

Platon "Gozba ili o ljubavi"


U pocetku nikakav Eros nije postojao. Prvi ljudi bili su kompletni, okrugli, snazni i prkosni; imali su cetiri ruke, cetiri noge i glavu sa dva lica okrenuta jednog od drugog na suprotnu stranu.
I nisu bila dva roda, kao danas, nego tri: muski rodjen od Sunca, zenski rodjen od Zemlje, i muskozenski (androgini) rod, rodjen od Meseca.
Taj rod po ucenju Pitagorovaca bio je "nebeska zemlja", tj. imao je u sebi i muskog i zenskog pola. Ali, ti prvi ljudi podigli su bunu na bogove, i upravo secanje na tu njihovu drskost zivi u prici o dzinovima Efijaltu i Otu. Kada se bogovi nisu mogli odbraniti od tih opasnih dvostrukih ljudskih bica, Div resi da svakoga coveka kazni i da prepolovi: tako ce biti slabiji i bogovima korisniji jer ce im se broj umnoziti, a od tako umnozenih ljudi dobivace bogovi vise casti i zrtava. Div ih rasece napola, kao sto se raseca voce radi susenja, te su licili na simbol, na onu prepolovljenu marku sto ju je prijatelj prijatelju davao na rastanku, da bi se prepoznali ako bi se oni ili njihovi potomci sastali nekada kojom prilikom. Zatim, naredi Apolonu da im lice okrene ka raseku, kako bi, posmatrajuci svoj rasek bili smerniji. Tako rastavljene polovine ceznule su jedna za drugom, grlile su se i pripijale se jedna uz drugu, pune zudnje i nade da ce srasti u celinu, i naposletku umirale su od gladi i nerada, jer odvojene jedna od druge nisu mogle nikakvog posla da se late.Tada se Div ipak smilovao i premestio im je stidne udove napred, a pre toga oni su stavljali svoje seme u zemlju i razmnozavali se kao cvrcci. Sada im je Divova milost i promena pomogla , te su mogli decu da radjaju jedno s drugim, da u grljenju zadovoljavaju svoje zudnje, i da ponovo idu na posao. Tako je postao Eros: zudeci da od dvoga napravi jedno, da od dva bica nastane spoj u jedno, on sastavlja polovine u prvobitnu celinu i tako uspostavlja staru prirodu. Svaki danasnji covek ispunjen je dubokim osecanjem svoje nepotpunosti, i zato tako strasno zudi za jednim, jedinim srodnim bicem koje bi ga dopunilo, za svojom drugom polovinom koja mu pripada i kojoj on sam pripada.

Mitovi o zagrobnom životu: Sizif i Tantal

Grci su imali mitove o zagrobnom životu. To su poznati mitovi o Sizifu i Tantalu. Sizif, najmudriji i najlukaviji čovjek u Korintu, zbog mnogih grijehova bio je osuđen da gura uz brdo jedan veliki kamen. Čim bi kamen dospio do vrha, ponovo bi padao u odnožje brd, pa je Sizif uvek morao ponovo da počinje svoj težak i besmislen posao ("Sizifov posao"). Tantal je zbog mnogih grijehova (među kojima su krađa amvrozije i odavanje tajni sa savetovanja bogova) bačen u podzemni svijet. Had ga je kaznio da žedan stoji u bistrom jezeru, čija bi se voda povukla čim bi pokušao da se napije, a voće koje je visilo iznad glave odmaklo bi se čim bi pokušao da ga ubere. ("Tantalove muke").

MIT O EDIPU


Edipov otac, Laj, prognan je u Elidu gdje je ugrabio Pelopsova sina dok ga je učio voziti bojna kola. Nakon toga proročica je upozorila Laja da će umrijeti od ruke svoga sina, a da će se njegov vlastiti sin oženiti njegovom ženom.

Zbog toga on, kada mu se rodio sin, Edip, odvede sina na goru Kiteron, probije mu stopala klinom kako ne bi mogao pobjeći, te kako bi na gori otišao u sigurnu smrt. Ipak, dijete su pronašli pastiri Korinskog kralja Poliba koji nije imao djece. Polib ga usvoji i nazva EDIP što znači otečenih nogu, zbog njegovih ranjenih stopala

Kada je odrastao neki mu se pijanac naruga kako nije pravi sin svoga oca. Na to Edip ode u Delfijsko proročište da dozna istinu. Tamo sazna da će se oženiti vlastitom majkom i ubiti oca. Kako bi to izbjegao, Edip odluči kako se nikad neće vratiti u Korint i zaputi se u Tebi.

Na putu ga prestiže neki starac u kočiji i stjera s puta. U nastaloj prepirki Edip ga ubije.

Stigavši u grad vidje da je grad pod terorom Sfinge (Daviteljice). Edip riješi njenu zagonetku, oslobodi grad i posta kralj umjesto Laja, kojeg su navodno na putu ubili razbojnici. Edip se oženi njegovom udovicom Jukastom koja mu rodi dva sina i svi kćeri.

Kada su saznali tko je Edip zaista, te da je se oženio vlastitom majkom, Jokasta počini samoubojstvo, a Edip se oslijepi

Kada su Edipovi sinovi odrasli počeli su se svađati oko kraljevstva.

Edip ih prokle i ode u Atenu gdje je i umro. Njegovo pokopano tijelo branilo je granicu od Tibetanaca koji su ga odbacili...

Legenda o Kralju Arturu

Kralj Arthur bio je britanski kralj koji je vladao oko 500. godine. Arthur je jedan od najpoznatijih likova keltske mitologije. Bio je legendarni kralj srednjovjekovne Britanije i heroj jedne od najuzbudljivijih i često prepričavanih legendi. Prema njoj je rođen u Tintagelu, u pokrajini Cornwall kao sin kralja Uthera Pendragona i Igraine, žene vojvode od Tintagela. Legenda kazuje kako je vještac Merlin imao svoje prste u prevari koja je dovela do susreta ovo dvoje, ali je kao nagradu zahtijevao produkt ove unije, biće koje će on uzeti za svog štićenika, brinuti se za njega i podučavati ga. S vremenom je Arthur postao kralj Britanije te uz pomoć i potporu njegovog savjetnika Merlina držao dvor Camelot i bio vođa Vitezova okruglog stola.
Vitezovi su jahali u avanture na mjesta gdje su mogli postizati junačka djela, no njihova najvažnija misija je bila potraga za Svetim Gralom, prema kršćanskoj legendi, sretan pehar iz kojeg je Isus Krist pio na Posljednjoj večeri.
Arthur je imao 15 godina kada je njegov otac Lether Pendragon umro i bio pokapan na Stonehengu. Arthur je zatim okrunjen za kralja u Silchesteru. Nije bilo osobe koja je mogla nadmašiti Pendragona i mnogi su se veliki baruni borili za tron. Merlin je potaknuo nadbiskupa Canteburyja da pozove sve velikaše u London gdje je on pripremio ogroman kamen s mačem zabodenim u njega. Natpis oko mača je govorio sljedeće: „Onaj tko ovaj mač izvuče iz kamena i nakovnja , pravi je rođeni kralj cijele Engleske.“
No, premda su mnogi pokušavali, nitko nije uspio izvući mač iz kamena sve dok mladi Arthur nije došao i to učinio. Odmah je okrunjen za kralja i tako pobijedio svoje rivale u serijama borbi. U knjizi „Povijest britanskih kraljeva“ je s jedne strane bila opisivana kao najuspješnije djelo fikcije ikada napisano, a s druge strane bila optuživana kao zločin nad povijesnom istinom. On piše kako je Arthur sa svojim mačem Caliburom, koji je bio iskovan u Avalonu, porazio Škote i osvojio Irsku, Norvešku, Island, Dansku i Francusku u kasnijim varijacama mač dobiva ime Excalibur. Merlin i Arthur su otišli do jezera , kada je iz njegova središnjeg dijela izronila ruka držeći mač, on je pripadao Gospodarici Jezera koja ga je potom dala Arthuru. Kada Arthur umire i biva odnesen na Avalon, mač je vraćen u jezero.
Vrlo su proturječne priče o kralju Arthuru i o potrazi za Svetim gralom, za kojeg se mislilo da ima veliku moć izlječenja. U potragu za Gralom otišli su i sir Galahad, sir Percival i sir Bors. Došli su do dvorca Grala okruženog jalovom pustopoljinom i otkrili da Sveti kalež čuva ranjeni, nepokretni čuvar Kralja ribara. Samo na točno postavljeno pitanje koje se odnosi na Gral, Kralj ribara će ozdraviti, zemlja će se obnoviti, a oni će dobiti Gral. Sir Galahad je postavio točno pitanje, pa su trojica vitezova brodom odnijeli Gral u Sveti grad na Istoku koji se zvao Sarras, gdje je Galahad okrunjen za kralja. Precivala se vratio u Dvorac Grala, a Borsu Camelot. Daljnja sudbina Grala je nejasna zbog brojnih urota, posredovanja križara, katara itd.
Arthur se ženi sa Guinevereom, a kao svadbeni poklon od svog tasta dobiva okrugli stol koji ima 150 mjesta za sjedenje. Njegova sestra se udala za Lotha, vojvodu od Lothiana, i s njim imala dva sina, Gawaina i Modreda. Kasnije priče kažu kako je sam Arthur, ne shvaćajući kako je Lothova žena zapravo njegova sestra, spavao s njom i tako začeo Modreda. Upravo je ovaj incest doveo Arthura i Okrugli stol do propasti, onako kako mu je prorekao Merlin.
Kada je Arthur shvaio da su njegova žena Guinevere i njegov vitez Lancelot zaljubljeni, nije o tome želio nikome govoriti zbog svoje privrženosti Lancelotu. Ali Modred i Agravaine su mrzili Lancelota i izravno ga optuživali, ravno kralju u lice, a tužbe za preljub i izdaju bile su otvorene za javnost. Arthur nije imao izbora već je naredio Modredu da zatvori Lancelota, no ovaj uspijeva pobjeći u posljednjem trenutku. Neki vitezovi su otišli s Lancelotom, a drugi su ostali vjerni Arthuru, te na njegovu pohodu sa Gawainom u Francusku, protiv Lancelota, mnogi su hrabri vitezovi poginuli na obje strane. Modred, koji je ostao u Engleskoj privremeno vladati, pokušava ugrabiti krunu, a s njom i Guinevere. Arthur se vraća i u velikoj bitci traži Modreda, te ga konačno ubija kopljem. Ali kako ne bi bilo ružičasto, Modred zadaje smrtonosni udarac Arthuru. Sir Deivere mu predlaže da dođe do jezera i po njegovim uputama baca mač natrag u jezero, kojeg je prihvatila izronjena ruka, a potom ponovo nestala u dubine.
Vilinski brod dolazi po Arthura i odnosi ga na Avalon, zemlju besmrtnih heroja. Tradicija kaže da je Glastonbury taj mitski otok Avalon. 1191. godine, monaci su tu iskopali hrastov lijes iz 4 m dubine za koji su tvrdili da je Arthurov. Natpis koji je pronađen na olovnom križu unutar lijesa sadržavao je: „Ovdje leži pokopan kralj Arthur zajedno sa Guineverom, njegovom drugom ženom na otoku Avalon.“ Također je rečeno da je na Arthurovoj grobnici pisalo: „Ovdje leži Arthur, nekadašnji i budući kralj.“ Kosti su kasnije prebačene u gradsku crkvu, ali je grob uništen u doba engleske reformacije a kosti su nestale.

Atena

(Grč. Athena i Athene, lat. Minerva - kći Zevsa, boginja mudrosti i pobednosnog vođenja rata, zaštitnica pravnog poretka, pravičnosti i umetnosti)



O Ateninom rođenju iz starih mitova saznajemo malo. Homer kaže samo toliko da je rođena od Zevsa, bez majke. Prema Hesiodu, rodio ju je Zevs iz svoje glave, pošto je pojeo boginju razuma Metidu, kako bi je sprečio da rodi kćerku koja bi ga, prema proročanstvu, premašila u mudrosti, i sina koji bi ga nadjačao snagom i svrgnuo s prestola. Još mlađi mitovi kažu čak i to kako je Zevs rodio Atenu. Kad je pojeo Metidu, toliko ga je zabolela glava da je pomislio da će mu se rasprsnuti. Zbog toga je pozvao boga Hefesta (prema drugoj verziji boga Hermesa, pa titana Prometeja) da mu sekirom raskoli glavu. Čim je Hefest to učinio, iskočila je iz Zevsove glave sjajna boginja u punoj ratnoj opremi - Palada Atena.

Prema mitološkoj simbolici Atena je, dakle, bila utelovljenje Zevsove snage i mudrosti. Vladar bogova i ljudi nju je voleo više nego ostale svoje kćeri. Razgovarao je s njom kao sa svojim mislima, nikad pred njom ništa nije tajio i uvek bi udovoljio svakoj njenoj molbi. Atena je bila svesna te Zevsove naklonosti. Neprekidno je bila u njegovoj blizini, nikada nije poželela drugog boga ili muškarca i nikada se nije udavala, iako je bila prelepa i uzvišena. Ostala je Devičanska Atena - Athena Parthenos.

Zbog svog porekla i Zevsove ljubavi Atena je postala jedna od najmoćnijih boginja grčkog panteona. Od najstarijih vremena bila je pre svega boginja rata, što je proisticalo iz njene funkcije zaštitnika od neprijatelja. Za rat je, doduše, bio merodavan Zevsov sin Ares, ali Ateni to nije smetalo. Ares je, tačnije rečeno, bio bog jarosnog rata i bitaka, a ona je bila boginja mudro, promišljeno vođenog rata koji se uvek završava pobedom, što se za Aresove ratove ne bi moglo reći. Kao boginju rata Grci su je poštovali pod imenom Athena Enoplos (Naoružana Atena) ili Athena Promahos (Atena koja poziva u boj). Kao boginju pobedničkog rata nazivali su je Atena Nike (Atena Pobednica).

Atena je od početka do kraja antičkog sveta bila zaštitnica Grka, posebno Atinjana, koji su joj bili najmiliji. Kao Palada Atena štitila je, osim Atine, gradove koji su u hramovima imali njene posvećene kipove, tzv. paladijume. Dokle god je paladijum bio u gradu, grad je bio neosvojiv. Takav paladijum u svom gradu su imali i Trojanci. Da bi osvojili Troju, Ahejci su morali da ga ukradu i odnesu, što je pošlo za rukom Odiseju i Diomedu. Kao što je to činila u ratu, Atena je štitila Grke i njihove gradove i u miru. Bila je zaštitnica skupštine i prava, brinula se za decu i bolesnike, donosila ljudima blagostanje. Njena pomoć neretko je bila vrlo konkretna. Atinjanima je, na primer, darovala maslinu i postala utemeljivač jedne od najvažnijih grana grčke poljoprivrede - do danas jedne od najvažnijih. Osim toga, Atena je bila boginja umetnosti i zanatstva (te dve reči Grci nisu razlikovali - rad vajara, klesara i obućara označavali su istom rečju "tekhne", veština). Naučila je žene pletenju i tkanju, muškarce kovačkom zanatstvu, zlatarstvu i bojadisanju. Pomagala je i graditeljima hramova i lađa. U zamenu za svoju pomoć i zaštitu tražila je poštovanje i prinošenje žrtava, što je bilo pravo svakog boga. Nepoštovanje i uvrede je kažnjavala, ali se mogla umilostiviti pre nego ostale boginje.

U živote bogova i ljudi Atena se uplitala često i delotvorno, pri čemu je svaki njen potez vodio do ishoda kakav je sama želela. S bogom mora Posejdonom sukobila se radi vladanja nad Atikom i Atinom. Pred savetom bogova, koji je za sudiju odredio prvog atinskog kralja Kekropa, taj spor je dobila jer je darovanjem masline osigurala sebi Kekropovu naklonost. Kad ju je trojanski kraljević Paris uvredio, tj. kad joj u svađi s boginjama Herom i Afroditom nije priznao prvenstvo u lepoti, osvetila mu se tako što je pomogla Ahejcima da pobede nad Trojom. Kad se njen poštovalac Diomed u bici na trojanskoj zaravni našao u smrtnoj opasnosti, sama je zauzela mesto vozača njegovih bojnih kola i naterala u beg svog brata Aresa. Pomogla je itačkom kralju Odiseju da se, nakon zauzimanja Troje, protiv volje boga mora Posejdona vrati u otadžbinu. Pomagala je i Odisejevom sinu Telemahu, Agamemnonovom sinu Orestu, a uz druge junake i Belerofontu i Perseju. Svoje vernike nikada nije napustila, uvek je pomagala Grcima, posebno Atinjanima, a podjednaku pomoć je pružala posle i Rimljanima, koji su je poštovali pod imenom Minerva.

Atlas

(Grč. Atlas, lat. Atlas - div koji na svojim ramenima drži nebeski svod, sin titana Japeta i okeanide Klimene)



Po njemu se naziva stenoviti predeo dug dve hiljade kilometara u severozapadnoj Africi u koji se Atlas, navodno, pretvorio posle smrti; zatim, okean koji oplakuje zapadne obale njegove nekadašnje zemlje; geografski ili zvezdani atlas; jedna od najvećih mrlja na istočnom delu planete Merkur; ostrvo koje je nastalo u mašti filozofa Platona, a koji su mnogi istraživači uzalud tražili (neki često i "otkrivali"), nazvan Atlantis ili Atlantida.

Atlas je učestvovao u neuspeloj pobuni titana protiv olimpskih bogova. Kao jedan od poraženih, Atlas, prema Zevsovoj presudi, mora za kaznu zauvek da nosi veliku težinu nebeskog svoda, odnosno stubova na kojima počiva. Samo jednom mu se pružila prilika da se oslobodi tereta, kad je u njegovu zemlju došao Herkul da mikenskom kralju Euristeju donese zlatne jabuke sa stabla koje su čuvale Atlasove kćeri Hesperide. Atlas se susretljivo ponudio da sam ubere jabuke ako Herkul umesto njega pridrži za to vreme nebeski svod. Herkul je znao da jabuke čuva nesavladiv zmaj koji nikad ne spava i zato je prihvatio Atlasov predlog. Atlas je doneo jabuke i opet se ljubazno ponudio da ih odnese u Mikenu. Svakako, za Herkula je to bilo očigledno lukavstvo. Naoko je prihvatio ljubaznu ponudu, ali je zamolio titana da na trenutak pridrži nebeski svod dok on sebi od trave napravi podlogu za rame jer ga ogroman teret bolno pritiska. Kad ga je Atlas odmenio, Herkul mu je zahvalio na ljubaznosti, uzeo zlatne jabuke i ubrzo s njima nestao. Atlas je svoj teret morao da nosi do svoje smrti, ali nije ga se oslobodio ni nakon nje.

Život je, uostalom, izgubio prilično neslavno. Budući da zbog starog proročanstva nije verovao strancima, nije pustio u zemlju ni junaka Perseja, koji je tim putem hteo da se vrati sa ostrva Gorgona, gde je ubio čudovište Meduzu. Štaviše, uvredio je Perseja izjavom da je njegovo hvalisanje Meduzinim ubistvom bogohulna laž. Persej mu je kao dokaz da govori istinu pokazao odsečenu Meduzinu glavu koja je bila tako strašna da se svako ko bi je pogledao skamenio. Tako se i div Atlas pretvorio u kamenu planinu, a njegova se glava i danas gubi u plavetnilu neba čiji će svod morati da drži do kraja sveta.

Demetra

(Grč. Demeter, lat. Ceres - kći titana Krona i njegove žene Reje, boginja plodnosti zemlje i poljoprivrede)



Kad se rodila stigla ju je ista sudbina kao i njene sestre Hestiju i Heru i brata Hada i Posejdona: njen otac Kron ju je, u strahu od moguće pobune, progutao. Ali Demetra je, kao božansko biće i dalje živela u njegovoj utrobi i dočekala dan kad ju je oslobodio Zevs, njen najmlađi brat, koji je izmakao sudbini svoje sabraće tako što ga je majka krišom rodila i sakrila na Kritu. Kad je Zevs svrgnuo Krona i proglasio se najvišim bogom, uzeo je Demetru na Olimp i pri podeli funkcija među bogovima poverio joj brigu za plodnost zemlje. Da ta plodnost ne bi bila uzaludna, Demetra je naučila ljude da obrađuju zemlju i postala tako ne samo osnivačica zemljoradnje već i novog načina života u stalnim naseobinama, koji je zamenio dotadašnje nomadsko stočarstvo i lov. Dala je ljudima zakone kojih su morali da se pridržavaju u novim životnim okolnostima.

Iako je Demetra darovala spokojan i tih život, sama dugo nije uspela da postigne takav život. Sa ne tako značajnim bogom, ili polubogom, Jasionom imala je sina Pluta, koji je postao bog bogatstva i uzrok njenog velikog bola. Kad je, naime, Zevs doznao za Plutovo rođenje, ubio je Jasiona munjom jer je pre toga uzalud nastojao da zadobije Demetrinu naklonost. Nakon toga Demetra nije odolela Zevsovom navaljivanju i rodila mu je kćer Persefonu, koja je nakon kratke radosti svojoj majci nanela novu patnju i bol.

Kad se Persefona igrala sa nimfama na cvetnim livadama Nise, otvorila se pred njom zemlja, iz ponora se pojavio bog podzemnog sveta Had, ščepao je i nestao sa njom u bezdanu. Demetra je čula očajni krik svoje kćeri i poletela u pomoć, ali od Persefone više nije bilo ni traga. Devet dana je Demetra lutala svetom bez jela i pića, tražeći kćerku, dok joj na kraju Helios, sveznajući bog sunca, nije otkrio tajnu Persefoninog nestanka. Na to je nesrećna majka pošla na Olimp i odlučno zatražila od Zevsa da kao najviši bog preduzme nešto u vezi s Hadovim nasilnim činom i vrati joj kćer. Ali Zevs nije mogao da učini gotovo ništa jer se Had u međuvremenu bio oženio Persefonom i da joj da proba zrna od jezgra šipka, a kad je neko u podzemnom svetu nešto okusio, nije više mogao da se vrati na zemlju. Demetra je na to napustila Olimp, zatvorila se u svoj hram u Eleuzini i na svet poslala neplodnost koja je imala katastrofalne posledice ne samo za ljude nego i za bogove. Ljudi su, naime, prestali da poštuju bogove i nisu im više prinosili žrtve. Kad je takvo stanje postalo neizdrživo, Zevs ga je rešio kompromisom. Prisilio je Hada na obavezu da dve trećine godine pusti Persefonu na svet, gde će živeti sa svojom majkom, a Demetra je opet morala da pristane na to da Persefona trećinu godine živi sa svojim mužem u podzemnom svetu. Tako se i dogodilo: kad seljak s jeseni položi seme u zemlju, Persefona odlazi u carstvo mrtvih, a rastužena Demetra prirodi oduzima plodnost. Ali kad se u proleće njena kći opet vrati na zemlju, majka je pozdravlja cvećem i zelenilom, u koje se priroda ponovo oblači.

Prvi čovek kog je Demetra podučila kako da uzgaja bilje bio je Triptolem, sin eleuzinskog kralja Keleja. Demetra je to učinila iz zahvalnosti što su je Triptolemovi roditelji u njenoj dubokoj tuzi za Persefonom lepo primili u svojoj palati, iako nisu ni slutili da ugošćuju boginju.

Darovala je Triptolemu zrnevlje žita i naučila ga kako da ore zemlju. Po njenoj naredbi Triptolem je širio svoje umeće po celom svetu. Drugom Kelejevom sinu, Demofontu, Demetra je nameravala da daruje besmrtnost, ali kad je njegova majka Metanira zatekla boginju kako kali dečaka nad vatrom, užasnuta je kriknula, a prestrašena Demetra ga je ispustila u vatru i Demofont je izgoreo. Nakon Demetrinog odlaska, kralj Kelej je dao da se u njenu čast u Eleuzini sagradi veličanstveno svetilište, koje je posle toga postalo središte njenog kulta.

Dionis

(Grč. Dionysos, takođe i Bakhos, lat. Bacchus - sin najvišeg boga Zevsa i Semele, kćeri tebankskog kralja Kadma, bog vina i vinogradarstva)



Rodio se u Tebi, mada se mestom njegovog rođenja smatraju i Naksos, Krit, Elida, Teos i Eleutera. Pitanje njegovog porekla i u drugom smislu je dosta zamršeno. Kad je trebalo da dođe na svet, ljubomorna Zevsova žena Hera odlučila je da ga ubije. Posetila je Semelu u liku stare dadilje i nagovorila je da zamoli Zevsa da joj se barem jednom pokaže u svoj svojoj moći i veličanstvenosti. Najviši bog je u svom samoljublju ispunio Semelinu želju i prikazao joj se u sjaju svojih munja, praćen tutnjavom gromova. Dogodilo se upravo ono što je Hera želela: jedna munja je zapalila tebansku kraljevsku palatu, a plamen je uhvatio i Semelu, koja je u smrtnom strahu rodila nedonošče. Ali, umešao se Zevs. Svoju ljubavnicu je, doduše, prepustio njenoj sudbini, ali je oko svog sina podigao zid gustog bršljana koji ga je sačuvao od plamena. Kad se vatra stišala, izvukao je dete iz skrovišta i zašio ga u svoju butinu da se do kraja razvije. Kad se Dionis "po drugi put rodio", Zevs ga je predao bogu Hermesu da brine o njemu.

Hermes nije bio oženjen, a kako je kao glasnik bogova neprekidno bio na putu, nije imao vremena da odgaja mladog Dionisa, pa ga je predao Semelinoj sestri Ini, ženi orhomenskog kralja Atamanta. Kad je Hera doznala da su Ina i Atamant prihvatili Dionisa, poslala je na Atamanta ludilo, ne bi li u nastupu besa ubio dečaka. Kralj je, međutim, poubijao samo svoju decu i ženu, jer se u poslednji čas umešao Hermes i Dionisa spasio od smrti. Odneo ga je u jednu dolinu planinskog venca Nisa i poverio ga nimfama, koje su ga sakrile u duboku pećinu s ulazom zaraslim u vinovu lozu, i odgajale ga uprkos svim Herinim podvalama i zamkama. Tu je Dionis prvi put probao vino kojim je zatim opijao sebe, svoje starateljke i svoje pratioce silene i satire. Otud je Dionis doneo ljudima prve sadnice vinove loze. Dao ih je, u znak zahvalnosti za gostoljubivost, atinskom pastiru Ikariju i naučio ga da od grožđa napravi napitak, a sam je zatim Zevsovom voljom postao bog tog napitka.

Glas o Dionisovom rođenju i njegovom opojnom napitku ljudi su primili s podvojenim osećanjima. Jedni su se odmah s oduševljenjem predali njegovom kultu, a drugi su mu se odlučno suprotstavili. Trački kralj Likurg pokušao je, na primer, udarcima korbača da istera Dionisa iz svoje zemlje, kao i njegove poštovatelje i družbenike i zbog toga je bio kažnjen slepilom i naprasnom smrću. Tebanski kralj Pentej mrzeo je Dionisa zbog toga što je svojom veselošću i druželjubivošću odvraćao misli ljudi od tako važnih stvari kao što su rat, samopregor, odricanje, žrtve za višu stvar i tome slično. (Naravno, za to je skupo platio). U Argu su se opet njegovom kultu suprotstavljale žene, na čelu s kraljevim kćerima. Dionis je njihovu hladnu trezvenost pretvorio u mahnitost pa su počele da se međusobno ubijaju. Na svojim putovanjima Dionis je susretao ne samo svoje stare, zaklete neprijatelje nego i one sasvim slučajne, i teško je reći koji su mu zadali više neprilika. Jednom zgodom su ga zarobili tirenski gusari misleći da je sin nekog kralja, od kojeg su se nadali bogatoj otkupnini. Ali Dionis je raskinuo okove, pretvorio se u lava i učinio da gusarska lađa u tren oka zaraste u gustu lozu, tako da su gusari u panici poskakali u more gde su se pretvorili u delfine (osim kormilara, koji ih je jedini molio da puste Dionisa na slobodu). Najzad, ljudi su priznali Dionisa kao moćnog boga, a njegovom daru, vinu, odaju se sve do danas.

Grci, međutim, nisu smatrali Dionisa samo bogom vina i vinogradarstva, nego i zaštitnikom voća i grmlja, kojima je davao svežinu i sočnost, pa time i bogom plodnosti. Budući da vinogradarstvo i voćarstvo iziskuju marljivost i radinost, poštovali su ga kao začetnika tih vrlina, a istovremeno i kao darovaoca bogatstva koje one omogućuju. Kao boga vina poštovali su ga pre svega zbog toga što je ljude oslobađao briga i bio izvor životnih radosti. Svojim darovima je osvežavao duh i telo, podsticao druženje, donosio zabavu i ljubav, a umetnicima omogućavao pun zamah stvaralačke energije. Sve su to bili i ostali darovi koje nije moguće ičim platiti, samo pod uslovm da se pri odavanju poštovanja Dionisu pridržavamo stare izreke: "meden agan" - "ničega previše".

Elektra

(Ime dvaju božanskih bića i jedne smrtne žene iz grčkih mitova)



Prvo od tih božanskih bića je kći titana Okeana i njegove žene Tetije. Udala se za Taumanta, boga prirodnih pojava na moru, i imala s njim četiri kćeri: boginju duge i glasnicu bogova, Iridu, i tri nakazne polućene-poluptice, Harpije.

Druga od njih bila je kći titana Atlasa i okeanide Pleone. S najvišim bogom Zevsom imala je sina Dardana, praoca osnivača Troje, Ila. Zevs ju je preneo na nebo zajedno sa njenih šest sestara i pretvorio u sazvežđe Plejada (Vlašići). Nakon pada Troje, u žalosti je raspustila kose i povremeno luta nebom kao zvezda repatica.

Smrtna Elektra bila je kći mikenskog kralja Agamemnona i njegove žene Klitemnestre. Spasila je svog brata Oresta i pomogla mu da se osveti očevim ubicama, stricu Egistu i vlastitoj majci Klitemnestri. Posle te osvete, čijoj je pripremi posvetila sedam godina svog života, udala se za Orestovog prijatelja Pilada i otišla s njim u Fokidu. S Piladom je imala sina Strofija.

Eros

(Grč. Eros, lat. Amor ili Cupido - bog ljubavi i sama ljubav. Prema starijim mitovima otelovljenje životne snage koja se rodila iz prvobitnog Haosa. Prema mlađim mitovima, sin boga rata Aresa i boginje ljubavi i lepote Afrodite)



Šta zaista znamo o poreklu ljubavi? Je li stvarno tako stara kao svet? Upravo to tvrdi Hesiod: Eros se rodio istovremeno sa boginjom zemlje Gejom. Da li je istinita tvrdnja da bez ljubavi ne bi bilo života na zemlji? Prema Hesiodu, upravo je Eros spojio raspršene začetke stvari iz kojih su ponikla sva živa bića, bogovi, ljudi i životinje. Zar se ljubavi zaista ne može odoleti, iako donosi i radost i tugu? Ona je upravo onakva kakav je Afroditin sin Eros koji vlada nad svima i svuda: uzleće na zlatnim krilima naoružan lukom i strelama, bira sebi žrtve, a koga pogodi svojom strelom, taj podlegne ljubavi koja mu donosi radost, patnju, ili oboje. Iskustvo u ljubavi objašnjava zašto ljudi za njim čeznu, o njemu pevaju i zašto ga proklinju.

Najviši bog Zevs dobro je znao šta će sve svetu doneti ljubav, kao i to da Erosovim strelama ni sam neće odoleti. Zato je odlučio da ga ubije čim se rodio. Ali Afrodita je malog Erosa sakrila u duboku šumu gde Zevsovo oko nije pronilko i poverila ga brizi divljih lavica. Kad je odrastao, vratio se Zevsu na Olimp i svi bogovi su mu poželeli dobrodošlicu zbog njegove dobre ćudi i lepote. Postao je Afroditin pomoćnik. Imao je posla preko glave, a umešao se u život gotovo svakog boga i svakog čoveka. Prema mlađim mitovima, mora je sebi da pronađe pomoćnike: erose ili amore. Bila su to, navodno, njegova braća. Brat mu je, prema mlađim mitovima bio i Anteros ("Protivljubav").

Ali protiv ljubavi, bez Anterosove pomoći, bio je nemoćan i sam Eros. Zna se za nekoliko njegovih ljubavnih zgoda. Najlepša je, kao i kod ljudi, priča o njegovoj prvoj ljubavi. Zaljubio se protiv svoje volje svoje majke u prelepu devojku Psihu, koja je bila obična smrtnica. Iz toga su nastale razne komplikacije i oboje su puno pretrpeli, ali se na kraju ipak sve dobro završilo jer je najviši bog Zevs primio Psihu na Olimp među bogove i time je potvrdio kao Erosovu zakonitu ženu.

Feniks

(Grč. Phoiniks, lat. Phoenix - ime dvojice junaka i jedne ptice iz grčkih mitova)



Prvi od tih junaka bio je sin sidonskog kralja Agenora, koji se sa svojom braćom Kadmom i Kilikom zaputio u potragu za svojom nestalom sestrom Europom, ali ga je to zamorilo pa se nastanio u zemlji na istočnim obalama Sredozemnog mora, koja je po njemu dobila ime Fenikija. Po nekim mitovima, Feniks je Ageronov otac.

Drugi Feniks bio je sin kralja Amintora iz beotijskog grada Eleona. U mitovima se s njim susrećemo kao sa starim, iskusnim i mudrim čovekom. U mladosti je napustio svoju otadžbinu da ne bi ubio oca koji je hteo da mu otme verenicu. Utočište je našao kod ftijskog kralja Peleja i posle postao vaspitač njegovog sina Ahila, najvećeg junaka u ahejskoj vojsci pod Trojom. Bio je i član izaslanstva koje je dobilo zadatak da pomiri Ahila sa vrhovnim zapovednikom ahejske vojske Agamemnonom. Među Ahilom i Agamemnonom je izbio spor oko zarobljene Briseide, zbog čega je Ahil odbio da učestvuje u borbama. Doduše, Ahil je izaslanstvo primio dostojno i s poštovanjem, ali nije udovoljio njegovoj molbi.

Ptica Feniks dospela je u grčke i rimske mitove iz Egipta. Tamo se zvala "boinu" (čaplja), a kako je boravila uz močvare, stari Egipćani su smatrali da je rođena iz vode, na koju su gledali kao na prapočetni element, i to sama od sebe, slično kao što se samo od sebe, prema njihovim shvatanjima, rodilo i sunce. Povezivanjem tih elemenata nastalo je verovanje da je ta ptica jedno od otelotvorenja sunca koje nakon vladanja svetom umire i uvek se iznova rađa, pojavljujući se u blještavoj svetlosti zore. U složenim egipatskim shvatanjima vlast sunca (a tako i kralja, čak i umrlog) obnavljala se u tridesetogodišnjim ciklusima, koji su simbolizovali ljudski vek. Iz boinua razvio se Feniks Grka i Rimljana. Smatrali su ga pticom koja je imala čudesnu moć da se svakih pet stotina godina u svom gnezdu spali, a iz pepela ustaje podmlađena za novi život. Tako je postala simbol uskrsnuća, koje su preuzeli hrišćani.

Had

(Grč. Hades, Pluton, lat. Pluto - sin titana Krona i njegove žene Reje, bog podzemnog sveta)



Bio je najstariji Kronov sin i uz svoju braću Zevsa i Posejdona činio trojstvo najviših grčkih bogova. Kad se rodio, otac mu je bio vrhovni vladar svemira, ali je živeo u neprekidnoj strepnji da će ga neko od njegove dece svrgnuti s prestola. Zbog toga je sve svoje potomke pojeo čim su se rodili i utamničio ih tako u svom trbuhu. Tu su i dalje živeli jer su kao božanska bića bili besmrtni. Takvu sudbinu izbegao je samo njegov najmlađi sin Zevs, kojeg je njegova majka potajno rodila i sakrila na Kritu. Kad je Zevs odrastao, dogodilo se upravo ono čega se Kron najviše plašio: pobunio se protiv oca, prisilio ga da svojoj zatočenoj deci vrati slobodu i izazvao ga na borbu. Braća Had i Posejdon pridružila su se Zevsu i, uz ostale saveznike, pomogla mu da porazi Krona i svrgne ga s vlasti. Nakon pobede braća su se sporazumela da će Kronovo nasledstvo među sobom podeliti kockom. Zevs se, međutim, pri tom poslužio lukavstvom i njemu je pripala vlast nad nebom i zemljom. Posejdon je dobio vlast nad morem, a Had je postao svemoćni vladar podzemnog carstva.

Ne bi se moglo reći da je Had kockom dobio najbolje, ali njegovoj mračnoj i neumoljivoj ćudi vlast nad podzemnim svetom je sasvim odgovarala. A njegovo podzemno carstvo je zaista bilo strašno: skrivalo se u dubinama zemlje i u njega nikad nije dopreo ni zračak Sunčeve svetlosti. Prostiralo se neveselom ravnicom obraslom bledim cvetovima divlje asfodele ("cveća smrti"), a njome je proticalo pet reka, koje su istovremeno bile njegove granice: Stiks, koja je sve okivala ledenim zagrljajem, Aheront, reka naricanja, Kokit, reka žalosti, ognjena reka Piriflegeton i mračna Leta, čije su vode činile da se zaboravi sve ovozemljasko. Kako je zaista bilo podeljeno i kako je izgledalo Hadovo carstvo, ljudi pouzdano nisu znali jer se nijedan smrtnik nije odonud vratio živ da o njemu donese vesti. Nekoliko junaka (Herkul, Eneja) koji su sišli u njega i opet se vratili nisu mogli da ga u celosti pregledaju. Ali nagađalo se da se na zapadu prostiru Elizejske poljane, gde su svoj večni život živele duše pravednika. Negde u dubinama nalazio se Tartar, gde su grešnici izdržavali večne kazne, a u najmračnijem delu tog tmurnog carstva bio je Ereb, gde se smestila palata iz koje je Had, zajedno sa svojom ženom Persefonom, vladao bogovima podzemnog sveta i dušama mrtvih.

Duše umrlih silazile su u Hadovo carstvo kroz mračne bezdane. Jedan od njih bio je u tesnacu Tenaru na jugu Peloponeza, drugi u Kolonu u Atici, pa sledeći pod Etnom na Siciliji. Prema Homeru, ulaz u podzemno carstvo bio je negde na zapadu kuda više nisu dopirali Sunčevi zraci. Ulaz u podzemni svet čuvao je troglavi pas Kerber. One koji su ulazili susretljivo je propuštao, ali napolje nije nikome dao. Od ulaza vodio je put vodama Aheronta, preko kojeg je duše umrlih prevozio osorni starac Haron. Razume se, prevozio ih je samo u podzemni svet, ali ne i natrag, i za tu službu su mu mrtvi plaćali. Iz Haronove barke odlazili su svi pred Hadov presto, pored kojeg su sedele sudije, Zevsovi sinovi Minos, Radamant i Eak. Samo ponekad bi neka duša dospela u Elizij, gde je živela blaženim životom, a ko nije bio ni dobar ni zao (ili je bio i dobar i zao), morao je da ode na asfodelske poljane, gde je lutao bez radosti i tuge, bez ikakve čežnje i osećanja, kao sena. Takvih ljudi bilo je, navodno, najviše, a među njima našli su se i najveći junaci, čak i sam Ahil. Kakav je život tamo provodio, znamo iz njegove teskobne ispovesti koju je zabeležio Homer: "Hteo bih više ko nadničar raditi na polju čoveka s imetkom malim, gde ima obilja jela, no tu u Hadovom carstvu biti vladar sena svih tih umrlih ljudi!"

Bogova kojima je vladao Had u podzemnom svetu bilo je manje nego olimpskih ili morskih, ali oni su kod ljudi izazivali jezu i strah. Među njima na prvom mestu je bio bog smrti Tanatos, ogrnut crnim plaštom, s crnim ledenim krilima, koji je umirućima rezao kosu i odnosio njihove duše. Zatim, mračne boginje kere, koje su ubijale ljude po bojištima i sisale im krv; užasna Empuza, koja je napadala ljude i ubijala ih na raskršćima; strašna Lamija, koja je majkama u snu ubijala decu; troglava i trotelna Hekata, koja je vladala čudovištima, i bog varljivog sna Hipnos, kojem nisu mogli da se odupru ni ljudi ni bogovi. Posebno strašne bile su Erinije, neumoljive boginje kletve i osvete, koje je u svet slala Hadova žena Persefona.

Ljudi su mrzeli Hadovo carstvo. Ko je u njega sišao mora se odreći svake nade. Od junaka koji su dospeli pred sam Hadov presto i vratili se u svet, najslavniji je bio Herkul. Odande je doveo Kerbera, po naređenju mikenskog kralja Euristeja, kojem je, po Zevsovom nalogu, morao da služi. Dospeo je tamo i muzičar i pevač Orfej da od Hada izmoli život za svoju mladu ženu Euridiku, zatim Sizif, koji je odande lukavstvom na kratko vreme umakao, i Tezej, kojeg je odande oslobodio Herkul. Na prag podzemnog sveta dospeo je i Odisej kad je nakon osvajanja Troje, na povratku u otadžbinu, dugo lutao svetom i tamo video Sizifa kako uzbrdo valja ogroman kamen. Video je i Tantala kako se muči glađu i žeđu, Titija kojem su dva strvinara kljuvala jetru; sastao se tamo s mnogim mrtvim junacima, među njima i sa Ahilom, koji mu je s tugom opisao nemilu sudbinu umrlih u Hadovom carstvu.

Had nije imao običaj da napušta svoje sedište. Dok je još bio neoženjen, izašao je jednom u svet da otme Zevsovu i Demetrinu kćer Persefonu, koju je uzeo za ženu. Jednom je otišao na savetovanje bogova na Olimp. Bogovi ga baš nisu voleli, a on im je uzvraćao istom merom. Kad je Zevs od njega nešto zatražio, obično bi ga poslušao, ali se u stvari između neba i zemlje inače nije uplitao. Dobro je znao "da će, pre ili kasnije, svako sići u Hadovo carstvo, čim je jednom došao na svet".