Poezija i proza - najljepše pjesme

First topic message reminder :

Pišete li pjesme ili samo volite poeziju, slobodno ovdje upišite svoju omiljenu pjesmu.

PJESNICI

Pjesnici su cudjenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oci
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivsi uho
na cutanje sto ih okruzuje i muci
pjesnici su vjecno treptanje u svijetu

Ne pitaj više

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.


Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.


Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne.

a si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini
kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim krovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu klonuti od bdijenja.

Ali noć je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Mati čovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

Igračka vjetrova



Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Svakidašnja jadikovka



Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Skrivena bol




Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I neda mu prijeći u suze i riječi.

Radje ga skriva i tvrdo zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga use povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.







Želje




Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neumitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pogleda.




Bez oproštaja




Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slusah svojih nada lom
U jednom zabacenom restoranu.

Kako je bilo? Nije tesko reci!
U zamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obicno i lijeno,
Sa svime sto jos ljubljah.

Da l` misljase da u tom gradu
Ostavlja dusu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oci
Pogledom ceznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al sto to moje srce kuca jace?
Nije l` to mozda nada, tajni znak,
Da neko u daljini place?

Ah kakav plac! Uobrazenje, san!
Ta njene ceznje davno sve su
Vec ugasene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Mozda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj dusi;
A i taj spomen past ce kao list
Minulog ljeta, sto se susi.




Pjesma mrtvog pjesnika




Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
SERENADA
Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko—sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam.—Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze—
Ta žuta Luna i gitara stara.
PRI SVETOM KRALJU
Matiji Lisičaru
Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!
JESENJE VEČE
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.
U TRAVI
Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim žutima.
U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.
Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.
Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!
Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.
MAĆUHICA
Oskaru Durru
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćehica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.
U VRTU
U mraku žubor, vrelo—slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile—miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;
U grmu prvi slavulj—ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijeće—diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;
Tišinom struje, sjene—dršći, dušo:
To mjesec—zanos—k nama silazi;
Korz zvijezde čežnje, slutnje—umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.
DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.
Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.
19. SVIBNJA 1907
Ko Petrarca Loru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti dačka iznad glave sjala,
O, to nije, sanak, ludi sanak bio!
Prognanik u pučkoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su grička zvona od sreće zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.
Ti u crkvu, ja—ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti….
Ko četrdeset osme grozni su nam dani!
Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.
ŽIVA SMRT
Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce—jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:
—Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.
Ali sinoć—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!
KRAJ DRUMA
Na mjesečini pjenu
Pjeva vodopad.
O, kad se samo sjetim
Da nisam više mlad!
O, kako zdravo diše
Polje, zemlja, zrak!
Da, noć je drugim podne,
A ja—i danju mrak.
—O, rosi, roso, rosi!
Veli livada.
O, kad ću, kada kući,
Zar nikad, nikada?
Već drijema drug moj, cvrčak,
Šeta Danica.
O, Bože, što li snuje
Sad moja mamica?
Kroz praskozorje snovi—
Ždrali, ždralovi,
a dušom plovi, plovi—
Val i valovi.
MLADOJ HRVATSKOJ
Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju vuči mnozi.
Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.
U vijeku, kada "misli" svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osječajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.
Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!
STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
MENAŽERIJA
Vuk, hijena, lisica i slon,
A u oku kraljevskoga lava
Tinja pravog veličanstva slava:
Pala veličina—to je on,
Rob i martir ko Napoleon!
Pored lava tigar grozno spava,
Nosoroga boli zub i glava,
Dočim panter skače—strašan clown!
Očajne i tužne ove zvijeri sve su,
Urlaju od glada da se kosti tresu,
Samo huncut majmun, cinik kao prase,
Ne znajući, lupež, što je tuđa tuga,
Bolima se tuđim bezbožnički ruga,
Praveći ko đavol paklene grimase.
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
KOD KUĆE
Duša moja čaroban je kraj,
Gdje jablan čuva gnijezda plemića,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvečernji sjaj.
Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vječno pate,
Jer tu se rodi Kovačić i Gaj
Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj
I krvav uzdisaj.
Propali dvori—ko mjesec po danu!
Stid ih što ih ostavio sin
Oršića hrabrih, starih Keglevića,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin.
Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom
Uz pjesmu tica, kosaca i zvona.
O, monotona naša zvona bona,
Kroz vaše psalme šapće vasiona:
Harum—farum—larum—hedervarum—
Reliquiae reliquiarum!
ZVONO
Ovo zvono što ko titan stenje
Pod tuđim nebom, mene sjeća sada
Drugog zvona, kad u psalmu kobi
Nad mizerijom rođenog mi grada.
Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
Što sad s tobom trpi, crna jedra!
Udari me klatnom usred grudi,
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!
Tiho…Zvono ćuti…Misli žderu…
O, kako tišti kajanje u veče!
Tama…Sam sam…Samac u tuđini!
Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče…
Glupost! Slabi živci! Pregni, miso,
I digni snagom uma volju bonu,
Budi vihor, bura, truba, buna
I orluj s gromovima, slična zvonu!
SAMOTNA LJUBAV
Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi—
Poginut ću noćas i za dragom poć.
— Ljubav nije sreća!—znaš li kad mi reče?—
— Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
— Ljubav boli, boli, kao život boli,
— Teško, teško onom koji jako voli.—
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam—ko kamen.
GNIJEZDO BEZ SOKOLA
Mom ocu
Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu što pod starcem tamom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Tu žuhka suza, slatka kao kaj.
SUZA
Otkada sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.
Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noć te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Sreću sam izgubio.
Otkada sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poći
Pa sam ti se propio.
BASNA
Sava se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
—Kao uvijek—deputaciju.
Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.
Majstor—kao uvijek—družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,
Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smiso ugovora.
NOTTURNO
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
GOSPA MARIJA
Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
Kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!
DOMOVINI IZ TUĐINE
Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tuđini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, —tamo, ah—u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
—Naše slave znamen pomlađeni—
Tamo mi je sreća omrknula,
Da ne grane više nikad meni.
Zbogom, oče, i ti, majko—zbogom!
Vaše dijete muči jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Već je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, čija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! Uvelo nam cvijeće,
Nesta sreće, osta uspomena!
Zbogom, raju! Oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja čarna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! Bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tuđoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!
Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!
Bože! Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?
Dan će doći, —oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda čujem topa grom i trijesak!
Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda—zbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!
REVIJA 1
Mili Bože, kud sam pošo?
K izborima ja sam došo,
Ne znam, čemu dadoh glas.
Da sam, braćo, ovo znao,
Glasa njemu ne bih dao,
—Kažu—frigati će nas.
Mili Bože, kud sam zašo,
Naroda još nisam našo,
Ali gulaš nadoh ja.
Ja i razni trafikanti,
Korteži i špekulanti,
Pravi purgar jesam ja!
Jedan šmira, drugi kara,
"Dobiti ćeš komesara",
Treći veli: "Ti si tat".
Rauch zatvara, Hamruš špara,
Čini mi se, sve me vara:
Čuješ, Zagreb, hodi spat.
Još Hrvatska nij’ propala,
Nek se hrusti šaka mala,
Štrik nam mećeju za vrat,
Glasna, jasna od pameti,
Mogli bi me još zapreti,
Zato, Miško, hodi spat.
Jedni su za Starčevića,
Drugi su za Tomašića,
Treći za koaliciju.
Ovo nije pravi posel,
Postal bum na koncu osel,
Žive Bog policiju!
Ovaj ide mirno v Peštu,
Drugi opet ima v reštu
Proti volji mukte stan.
Prosto zrakom ptica leti,
Teško j’živet, teže umreti,
Meso j’ skuplje saki dan.
Plovi, plovi, moja lado,
—Pameti ja još ne nađoh,
Ali nađoh čašicu;
Zagreb-grade, ti si bijeli,
Jer si crn i blatan cijeli,
Tebi ovu zdravicu.
Makar stojiš, ti se krećeš,
Makar padaš, ljosnut nećeš
Kako tvrde glupani.
Oni što su danas s vama,
Jesu bogme proti nama
Pak će biti lupani.
Dugo već nam veli Pokret
Da će biti silan okret
Narodne politike.
Oj, Hrvati, braćo mila,
Dugo već nas vodi sila
Narodne pol-litrike.
Hajd, junaci, naprijed žurno,
Jer je vrijeme mučno, burno,
Hajd junaci, ali kud?
Miruj, Zagreb, srce moje,
"Jadran" ima novce tvoje,
Dumi želim sretan put!
Izbori su srećno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam već posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.

BUDI TIH

Budi tih kao kosuta, ne reci nista drumovima.
Ja cu poci s tobom strpljivih ociju i lijepa.
Kao da tkam, kao da pjevam slijedit cu tvoj korak uspavljiv,
slijedit cu te, tamna, slijedit cu te, besana , u makovima.

Za kisama sporim, za ognjevima visoka ljeta
kao da hodam zemljom, na ruci neke davne dragane cu doci
u zrelo doba zastrtih voda; puna sjenka,
leci cu na crne visoravne noci, snivati ljubav

Oda

Ako govorim
o svojoj ljubavi, govorim o sporoj vodi
koja me sluša kad se nad njom naginjem,
ako govorim
o ljubavi svojoj, govorim vjetru
koji se smije i šapće među granama,
ako govorim o svojoj ljubavi, govorim ptici
koja leti i pjeva
zajedno s vjetrom
ako govorim
govorim jeki.
Ako volim ljubavlju silnom,
tužnom i radosnom
volim tvoje oči
ako volim ljubavlju silnom
usta tvoja ozbiljna i slatka
volim usta tvoja
ako volim ljubavlju silnom
volim kožu tvoju toplu i ruke hladne.
i sjenu tvoju koju tražim.

Taj val, Taj čovjek

Jedan val negdje na pučini
moj je.
Jedan čovjek negdje u svjetini
moj je.

Koji je ne znam, taj val, taj čovjek
ali:
nikada val koji me upravo nosi
nikada čovjek kome sam ruke pružile.

Vječiti rastanak

Ja sam oko
a ti si jedna od mojih mnogih suza
rađaš se iz moga bola, a čim se rodiš
rastaješ se sa mnom.
Zbogom suzo, sretnija bih bila
kad bih mogla plakati za tobom
umjesto što tobom plačem.

Zbog osmrtnice jednoj djevojci

Večeras sam te mogao voljeti
Mjesec je bijel i leden
ti si mrtva
po meni pale tvoje hladne usne

Koraci u tebi stali
zatečena svjetla u dubini
prejako sjeme cvijeta
sve o tebi prisutnije od tebe
ona načeta staza do pojasa od ruža
riječi mirisa od neke slatke hrane
obećanja sa vrtlozima vatre
pa tvoje selo bijelo
na licu od leptira
onda nevidljiv kipar dok te u sjeni stvara
u odjeći što se ljepote stidi
jer je skriva

Vidim te kako čista prilaziš životu
s ljepotom kao nadom
s grudima od kojih cvjetaju ruke
rukovet tajni u tvom bosom hodu
dalekom od zemlje

Većeras sam te mogao voljeti
mjesec je bijel i leden
a ti si mrtva
drhtim od tvog poljupca hladnog
što me stiže iz zemlje

Ne vidim te

Ne vidim te
ali znam da se
nalaziš tu
iza tankog zida
od kreča i opeke, i čula bi
moj glas
kad bih te zvao
ali neču te zvati
zvat ću te sutra
kad te ne budem vidio
kad budem sanjao
da si tu, do mene
i da je dovoljan glas
koji sam jučer uskratio
Sutra...
Kad budeš gore, iza tankog zida
zida vjetra, nebesa i godina

Desanka Maksimovic - OPOMENA

Čuj, reću ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.

Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.

Učinice mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.

ALeksa Santic, ČEŽNJA


Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim...
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

T. Ujevic, Kolajna

VI
Je l' ikad čovjek omamljen vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom ?

Tvoja se ljubav čini violinom
sa četiri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezda duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.

Cekaj me

Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise
Cekaj i kada druge niko ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka
Cekaj me i ja cu sigurno doci

Ne slusaj kada ti kazu da je vrijeme da zaboravis
I da te nade lazu
Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim
Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dusu nek piju kod ognjista
Cekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti nista
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece

Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece
Ko cekati ne zna
Taj nece shvatiti niti ce znati drugi
Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znatcemo kako prezivjeh vatru kletu
Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu

Simonov

Arsen Dedic - Sa okusom mora

Sa okusom mora, sa okusom soli
na usnama zarkim, u kosi
i kozi,
ti si dosla iz mora
da se pruzis kraj mene,
dosla si tu,
pracena suncem.

U okusu mora, u okusu soli,
ti nosis gorcinu svih onih stvari
sto sam volio davno i
izgubio negdje,
sve ono sto traje
daleko od nas.

Ovo vrijeme i dani sto prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni,
ti skaces u more
pa me ostavljas samog
na pijesku i suncu
da te ponovo gledam...

A kada se vratis
ja te pustim da padnes
u narucaj pijeska i u moje ruke
a onda te ljubim
sa okusom mora,
sa okusom soli,
i okusom sna...

Ne zanima me čime se baviš u životu.
Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu
s onim za čime tvoje srce žudi.

Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi,
zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.

Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom.
Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge,
jesu li te izdaje u životu otvorile ili si se skutrio i zatvorio
iz straha od dodatne boli.
Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom i svojom, a da se ne pomakneš
kako bi je skrio ili umanjio ili sredio.

Želim znati možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i
dopustiti da te zanos ispuni do vrhova prstiju, a da nas ne upozoravaš da pazimo,
da budemo realni, da ne zaboravljamo svoja ograničenja kao ljudska bića.

Ne zanima me je li priča koju meni pričaš istinita.
Želim znati možeš li razočarati drugoga kako bi ostao sebi vjeran,
možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a da pri tom ne izdaš svoju dušu,
možeš li biti nevjeran i, dakle, pouzdan.

Želim znati možeš li vidjeti ljepotu čak i kada nije lijepa, svaki dan, i
možeš li iz nje crpsti život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim,i ipak stati na rub jezera i
srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti:~Da!~

Ne zanima me gdje živiš i koliko novca imaš.
Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i očaja, izmučen i uništen do srži,
i učiniti što se mora kako bi nahranio djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si stigao ovdje.
Želim znati hoćeš li stati samnom u središte vatre, a da pri tom ne ustukneš.

Ne zanima me ni gdje, ni što, ni s kim si učio.
Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se vlastito društvo
u trenucima praznine.

(Oriah)

Prekrasno.....

Davanje





To nisam ja,

to si ti,

Ta tvoja se vatra

u meni žari.



Naše je,

ljubavi,

samo ono,

što smo drugima dali.





Enes Kišević