Filozofija slobode Jiddu Krishnamurtija

"Istina je zemlja bespuća”, riječi su koje je Jiddu Krishnamurti izgovorio prilikom glasovitog govora održanog 1929. godine, a kojim je raskinuo sve veze s Teozofskim društvom, odbacivši time dodijeljenu mu ulogu “novoga Mesije” i “Svjetskog učitelja”. Od tada, pa sve do svoje smrti 1986. godine, Krishnamurti putuje svijetom, drži govore, raspravlja, razgovara, a sve u cilju, kako sam kaže, “apsolutnog i bezuvjetnog oslobađanja čovjeka”.

SRŽ UČENJA

Srž Krishnamurtijeva učenja sadržana je upravo u navedenom govoru, a pred kraj svoga života, na zamolbu, sam Krishnamurti ga je sažeo na veličinu stranice teksta, gdje stoji: “Čovjek do istine ne može doprijeti putem bilo koje organizacije, putem bilo kojeg vjerovanja, putem bilo koje dogme, svećenika ili rituala, niti putem bilo koje filozofske spoznaje ili psihološke tehnike. On je mora pronaći u zrcalu odnosa, u razumijevanju sadržaja svog vlastitog uma, kroz promatranje, a ne kroz intelektualnu analizu ili introspektivno raščlanjivanje. Čovjek je u sebi stvorio predodžbe koje mu pružaju osjećaj sigurnosti - religiozne, političke, osobne. One se očituju kao simboli, ideje, vjerovanja. Teret tih predodžbi vlada čovjekovim mišljenjem, odnosima i svakodnevnim životom. One uzrokuju naše probleme, jer u svakom odnosu odjeljuju čovjeka od čovjeka. Njegovo viđenje života oblikovano je pojmovima koji su već učvršćeni u njegovom umu. Sadržaj njegove svijesti jest njegova cijela opstojnost.

Taj sadržaj je zajednički cijelom čovječanstvu. Individualnost je ime, forma i površinska kultura koju on usvaja iz svoje tradicije i okoline. Jedinstvenost pojedinca ne počiva u tom površinskom, već u potpunoj slobodi od sadržaja svijesti, koja je zajednička cijelom čovječanstvu. Stoga on nije individuum.
Sloboda nije reakcija. Sloboda nije izbor. Čovjek si samo uobražava da je slobodan zato što ima mogućnost izbora. Sloboda je čisto neusmjereno promatranje lišeno straha od kazne i nagrade. U slobodi nije prisutan motiv; sloboda nije na kraju evolucije čovjeka, već počiva u prvom koraku njegove opstojnosti. Kroz promatranje on započinje otkrivati nedostatak slobode.

Sloboda se pronalazi u svjesnosti bez izbora o našem svakodnevnom življenju i djelatnosti. Misao je vrijeme. Misao je rođena iz iskustva i znanja, koji su neodjeljivi od vremena i prošlosti. Vrijeme je psihološki neprijatelj čovjeka. Naše se djelovanje temelji na znanju i stoga na vremenu, pa je čovjek uvijek rob prošlosti. Misao je uvijek ograničena, i zato živimo u stalnom sukobu i borbi. Ne postoji psihološka evolucija. Kada čovjek postane svjestan kretanja svojih vlastitih misli, uočit će podjelu između mislioca i misli, promatrača i promatranog, onoga koji doživljava i doživljaja. Otkrit će da je ta podjela zabluda. Jedino tada nastupa čisto promatranje, koje je uvid lišen svake sjene prošlosti ili vremena. Taj bezvremeni uvid dovodi do korjenite promjene u čovjekovom umu.
Potpuna negacija bit je pozitivnosti. Tek kada je na djelu negacija svega što je misao stvorila psihološki, jedino tada javlja se ljubav, zajedno s suosjećanjem i inteligencijom.”

BITI ČOVJEK

Krishnamurtijeva je osobnost nadahnula mnoge velike umove 20. stoljeća, poput Dalaj-lame i Halila Džubrana, ali i pisaca kao što su Aldous Huxley i Henry Miller.
Njegovi govori i djela sačuvani su u više od 70 knjiga, a “Biti čovjek” zbirka je dijelova govora i ispisa koji upotpunjuju i pojašnjavaju narav istine i onih zapreka koje nas često sprječavaju da ih vidimo. “Biti čovjek” je izvrstan uvod u cjelokupno djelo ovog velikog učitelja.

izvor

jako zanimljivo, moram priznati

iako se ne slažem s ovim: Čovjek si samo uobražava da je slobodan zato što ima mogućnost izbora.

mislim da je suština baš u mogućnosti izbora ::