Koliko utječemo sami na sebe?

Smatram da smo mi sami odgovor na svoje probleme, na svoje mane, na svoje mušice.. Ne vjerujem da postoji osoba koja nema tzv. mušice i koja nema neki problem sam sa sobom.. Svatko od nas krije nešto, ima neke čudne misli, neka čudna poimanja, ali problem leži u tome kako se s time nosimo... Ne rađamo se kao tabula rasa, i svatko ima svoj karakter, kemijski poremećaji u mozgu i metabolizmu mogu nas dovesti do raznih fizičkih i psihičkih bolesti i poremećaja, na što mi vrlo rijetko možemo sami utjecati, dok neke neuroze, fobije mogu biti u našoj kontroli i možemo ih se uspješno riješiti vlastitim trudom.

No zašto se ljudi rijetko riješavaju svojih problema, psihičke prirode?
Odgovor leži upravo u nama samima.. Kod mnogih tzv. poremećaja tipa depresija (koja nije kemijski uvjetovana), fobija i neuroza (anksiozni poremećaj primjerice), mi sami udvostručujemo simptome i sami se gubimo u vlastitom poimanju istih... Gubi se na samopouzdanju i počinje vladati mišljenje - meni nitko ne može pomoći.. To je u većini slučajeva istinito, jer pomoć leži u nama samima, psiholozi su tu da nas usmjeruju i da nam pomognu shvatiti.. Ne postoji lijek, ne postoji riječ koja će nam pomoći i koja će nas 'izliječiti', to postoji samo u mašti.. Svaka osoba stvara svoje strahove, i svaka osoba ih se može riješiti, sama..
Ali, zašto je teže riješiti se tih istih problema, nego ih stvoriti? Što postoji u nama da nas gura u probleme? Je li to konstantna želja za boljim, ili konstantna želja čovjeka da ima probleme i da ih vidi tamo gdje ne postoje? Zašto je naš mozak toliko kompliciran i kontradiktoran? Zašto rijetke stvari možemo kontrolirati?
Je li tu odgovor u potpunosti u nama samima ili moramo tražiti i odgovore od naše okoline i prošlosti?

Trenira li nas prošlost za budućnost i koliko nas ona određuje u budućnosti? Utječu li svaki događaji na nas?
Sigurno da dâ. Svaka rana koja nastaje, treba se zacijeliti. Nastavimo li prčkati po rani, trčimo u vlastitu autodestrukciju i propast. Zašto se toliko trudimo krvariti, a ne zacijeliti? Što je to u ljudima što nas gura vlastitim gubicima i vlastitim problemima? Postoji li unutarnji mir?

Jesu li i ovo pitanja koja sebi postavljate, i što mislite? Koliko utječete sami na sebe i svoje probleme, i možete li ih u potpunosti kontrolirati, ili ih i sami jednim djelom stvarate?
tekst preuzet sa neta