Neverbalna i suptilna komunikacija

Što više vježbamo obraćati pažnju na detalje svoje komunikacije s drugima, sve više počinjemo primjećivati koliko zapravo propuštamo - toliko je sitnih poruka koje se prenose suptilnom neverbalnom komunikacijom, tonom glasa ili izborom određenih riječi, jer se druga osoba ne usuđuje izraziti ih direktno ili ih niti sama nije svjesna, a koje bi itekako poboljšale međusobni odnos kad bi bile primijećene i razjašnjene. Obično to nisu elementi koji će vidljivo smanjiti kvalitetu komunikacije, što je jedan od razloga zbog kojih ih ne prepoznajemo - no drugi razlog je što često niti nemamo iskustvo o tome koliki bi se skok i poboljšanje odnosa moglo napraviti kad bi naučili obraćati pažnju.

Mnoge su situacije u kojima ne pratimo dovoljno što je rečeno ili se ne snađemo odgovoriti pravu stvar u pravom trenutku. Svatko ima iskustva različitih riješenih i nerazriješenih nesporazuma, ili mišljenja drugih ljudi koje saznaje naknadno i posredno... Ponekad bi važne stvari mogle biti razjašnjene i nesporazumi izbjegnuti da se prepoznalo problem, ili pravilno protumačile riječi druge osobe, ili našle prave riječi kojima bismo objasnili svoj stav, ali, kao i kod mnogih drugih istinski važnih aspekata života, rijetko si priuštimo uzeti vremena za to.

Imam dojam da mnogi ljudi u situacijama kad nisu sigurni što bi rekli pokušavaju na brzinu smisliti odgovor pomoću racionalno naučenih ideja, nategnute duhovitosti ili provokacija, ili jednostavno izbjegnu ili odustanu od konfrontacije. Sasvim je druga stvar kad u takvim situacijama slušate svoje tijelo i osjećaje koje vam ono šalje. Slušajući osjećaj u trbuhu često ćete, prevevši ga u riječi, prepoznati problem i naći pravu reakciju. To treba uvježbati, jer u toku komunikacije u pravilu nam je pažnja usmjerena prema vani i mnogo je teže primjećivati suptilne psihosomatske reakcije.

Često ljudi znaju reći da nema smisla kontrolirati se, nego da je važno prepustiti se i biti spontan. Konflikt između spontanosti i truda da učinimo komunikaciju kvalitetnijom uobičajen je čim počnemo ulagati vrijeme i energiju u tom smjeru.
Moje je iskustvo, a to je lako primijetiti kod većine ljudi, da su 'spontane' i automatske reakcije, oni odgovori i ponašanje koji izađu iz nas prije nego što razmislimo, gotovo prije nego što i primijetimo, često naučeni obrambeni mehanizmi preživljavanja, ili načini izražavanja naučeni od okoline, a ne istinski i iskreni impulsi koji stvarno izražavaju ono što jesmo. Važno je naučiti ne reagirati automatski. Potrebno je dati si vremena da osjetimo koji je pravi odgovor naših osjećaja... podrazumijevajući da smo prije toga naučili biti iskreni prema sebi.

Na neki način, kao da se većinom plašimo uzeti si vremena i ne odgovoriti istog trenutka, kao da smo naučili očekivati da će druga osoba iskoristiti to vrijeme da nas 'nadigra' i 'pobijedi' u komunikaciji. Stvarnost je u pravilu obratna: ne samo što u mnogim situacijama druga osoba nema uopće potrebe za tim, nego uzimajući sebi vremena, šaljemo joj poruku na više razina: jedna od njih je da nam je stalo do ishoda komunikacije i da pažljivo razmišljamo o svemu što je rečeno i što ćemo reći, a druga je da smo svjesni, prisutni i reagiramo iz iskrenih osjećaja (što automatski znači i stav samopoštovanja). Uz to, u mnogim situacijama kad se druga osoba postavila nepoželjno i neprikladno, vrijeme koje protekne do našeg odgovora često je potakne da razmisli o vlastitom ponašanju.

Neverbalni govor je taj kroz koji se prenose one najvažnije poruke: ne samo svjesni, a neizraženi osjećaji i misli, nego jednako tako i oni nesvjesni. No, treba izbjeći zamku da se postavljamo kao vrhunski tumač i uvjeravamo sebe i druge da određeni pomak usta ili očiju znači upravo ono što mu mi pripisujemo. Mnogi nadobudni promatrači neverbalnog govora mogu vas iritirati uvjeravajući vas da vi mislite ono što oni misle da vi mislite, pa nastojte ne postati jedan od njih.

Svaku gestu i promjenu mimike potrebno je usporediti sa svim ostalim elementima neverbalnog, kao i verbalnog govora, umjesto da se tumači odvojeno. Također, elementi situacije mogu utjecati na osjećaje osobe, kao i slučajne misli, asocijacije i sjećanja, te također i nelagoda ako je osoba svjesna da sve to promatrate (nelagoda koju ćete mnogostruko povećati brzopletim tumačenjem!), slično kao što na detektoru laži nevini osumnjičenici mogu pokazivati veću uzrujanost od krivih ako su u strahu da ne budu pogrešno shvaćeni i krivo optuženi. Preporučujem, kao i kod mnogih drugih aspekata života, da tumačenje neverbalne komunikacije druge osobe radije prepustite svojim osjećajima i ukupnom dojmu, umjesto svjesnoj i racionalnoj analizi.

Ako svjesno pokušavamo kontrolirati svoj neverbalni govor da bi poslali poruku koju ne osjećamo istinski, to je u pravilu neuspješno, osim kod iznimno vještih glumaca. Priroda neverbalnog govora je iskreno izražavanje, te ako i uspijemo kontrolirati neke dijelove tijela, drugi će poslati pravu poruku. Ono na čemu trebamo raditi - radi samih sebe još i više nego radi rezultata - je da kod sebe razvijemo iskrene osjećaje koje želimo prenijeti neverbalnim govorom.

Svaka komunikacija s drugom osobom, sve što joj kažemo i način na koji to kažemo, utječu na njezin odnos prema nama i daljnju komunikaciju - tj. koliko će u nekoj drugoj prilici ona imati povjerenja da se otvori prema nama. Lako je bježati u 'duhovne sfere' - svakodnevna komunikacija je mjesto gdje počinje prava duhovnost.

Često kažemo nešto kao 'Učinila sam sve što sam mogla... ne znam više kako razgovarati s tom osobom!' No, je li to stvarno istina? Postoji li možda još nešto što smo mogli reći ili učiniti... ali nemamo volje, skromnosti ili hrabrosti? Možda čak i mnoge stvari? Često 'sve što smo mogli učiniti' u realnosti znači 'sve što smo mogli učiniti bez da riskiramo previše ili ugrozimo svoj ego'.

Slično kao i u odnosu sa samima sobom, i u odnosima s drugima potrebno je vrijeme i ustrajnost da se uvježba puna prisutnost u trenutku, duboka svjesnost i senzitivnost za sve što se događa u nama i unutar nas. Još je teže naučiti iskomunicirati svoje dojmove na iskren i suosjećajan način. No jednom kad to naučimo, naši odnosi - ono najvažnije za kvalitetu života - imaju priliku procvjetati.


copyright Kosjenka Muk, 2006

Jedan primjer uspješne i neuspješne komunikacije:

Čule životinje u šumi da medi ima listu za ubijanje.

Dođe jelen prvi i upita medu:
- Medo je li točno da ti imaš listu za ubijanje?
Medo: - Imam.
Jelen:- Jesam li ja na njoj?
Medo: Jesi.
I sutradan nađu jelena mrtvog.

Drugi se ohrabri vuk i dođe kod mede i upita:
-Medo imaš li ti listu za ubijanje?
Medo: -Imam.
Vuk:- Jesam li ja na njoj?
Medo: Jesi.
I sutradan nađu vuka mrtvog.

Dođe zeko kod mede i upita:
-Medo imaš li ti listu za ubijanje?
Medo: -Imam.
Zeko: - Jesam li ja na njoj?
Medo: - Jesi.
Zeko: - Možeš li me izbrisati?
Medo: - Može, nema problema.

Pouka: Komunikacija je ključ uspjeha.

Tako je ..pa od pamtivjeka je poznata ona izreka "Tko pita ne skita" u ovom slučaju ne pojede ga medvjed

Komunikacija je jedna od osnovnih potreba u ljudskoj egzistenciji, a može biti definirana kao prijenos ili razmjena informacija između pošiljatelja koji želi nešto priopćiti neku obavijest i primatelja čije je zadaća dekodirati istu. Jedan od osnovnih preduvjeta koji omogućavaju socijalnu interakciju jest mogućnost komuniciranja.
Verbalna se komunikacija odnosi na stvarne riječi koje se koriste pri razgovoru. Smatra se da je osnovna funkcija jezika izvještavanje o idejama, događajima i stvarima koje nisu neposredno prisutne. Neverbalna komunikacija je sve međuljudsko ponašanje osim izgovorenih riječi.
Bilo da je verbalna ili neverbalna, komunikacija se odvija pomoću znakova. Znaci su, uz neke uvjete, što god bilo, ako za primaoca poruke imaju neka značenja, odnosno dekodiraju se u "značenje". Jasno je da će karakteristike primaoca, kao i socijalni kontekst determinirati značenje koje će on pridati nekom primljenom znaku.

No kad je riječ o neverbalnom ponašanju, znakovi predstavljaju društvene norme koje se podrazumijevaju. Namjere i svjesnost osobe koja prenosi poruku nisu nužni preduvjeti, budući da neverbalno često prenosimo i ono što ne želimo, ili ne namjeravamo otkriti o sebi.
Neke su naše radnje mehaničke i pružaju vrstu informacija na koju ni mi ni oni oko nas nisu svjesno upozoreni. Vršimo neku radnju i ona je zapažena. Njeno značenje je pročitano, ali ne na glas. Kad "emitiranje raspoloženja" postaje svjesno, ono se može kontrolirati.

Neverbalno komuniciranje vrši tri funkcije. Jedan dio našeg neverbalnog ponašanja usmjeren je reguliranju samog mehanizma socijalne interakcije, drugi dio se odnosi na izražavanje stavova, a treći je vezan za izražavanje emocionalnih stanja.
Osjećanje i izražavanje emocija je integralan dio života. Emocije su vezane sa ljudskim ponašanjem. Ako niste sigurni kako se osjećate, ali shvaćate da se ponašate na način koji šalje jasnu poruku, iz vašeg ponašanja možete shvatiti kako se osjećate. Primjerice, ako razgovarate s nekim prijateljem i pritom imate ljutit izraz lica, to može niti zato što ste ljuti ili nezadovoljna sa tom osobom bez da ste toga svjesni.
Velik dio neverbalnog komuniciranja prelazi sve međunarodne i lingvističke granice, ali neki njegovi dijelovi razlikuju se u pojedinim kulturama. U svakom slučaju, taj skriveni jezik nadopunjava izgovorenu riječ na načine koji se tek u posljednje vrijeme počinju bolje razumijevati.
Ljudi koji dobro vladaju neverbalnim komuniciranjem vjerojatno funkcioniraju efikasnije u interkulturalnoj areni, jer nam neverbalno komuniciranje brzo daje ono što trebamo ustanoviti - ima li druga osoba povjerenja u nas, je li nam sklona i možemo li biti optimistični u pogledu ishoda susreta. Sve se to događa bez i jedne izgovorene riječi.

Glavni kanali neverbalne komunikacije su vizualna komunikacija (gledanje, kontakt očima i viđenje), izrazi lica, govor tijela (dodir, držanje tijela, geste rukama, kimanje glavom), osobni prostor, prikazivanje sebe i parajezik. Najvažnijim aspektom neverbalnog ponašanja smatra se vizualna interakcija, pri čemu je viđenje važnije od gledanja i kontakta očima jer daje pristup brojnim neverbalnim znakovima.
Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. Čovjek se pri interakcijama, licem u lice, ponajviše usredotočuje na svoje riječi, pa zaboravlja kako pri tom njegovi pokreti, stavovi i izrazi lica kazuju svoju priču.

Neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje značenje. Mi svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i "čitamo" ih kod drugih ljudi, a da toga nismo ni svjesni. U većini slučajeva ne znamo nama svojstvene pokrete i izraze lica.
Mnoge geste apsorbiramo iz socijalne sredine u kojoj živimo i one se tokom našeg života snažno modificiraju nesvjesnim podraživanjem društvenih običaja. I urođeni su izražaji često drastično modificirani pod društvenim pritiscima. Ljudska strast vježbanja pokreta je tolika da su u prošlosti pokušavali naučiti "govorničku gestikulaciju" usprkos činjenici da su malom broju ljudi potrebne takve instrukcije.

Pri svakoj interakciji odašiljemo emocionalne signale, a ti signali utječu na osobe oko nas. Što smo društveno umješniji, to bolje nadziremo signale koje upućujemo. Do ovakvog prijenosa dolazi zbog nesvjesnog oponašanja emocija koje vidimo na nekom drugom, s pomoću nesvjesne motoričke mimikrije njihovih izraza lica, gesta, tona i drugih neverbalnih izraza emocija.

Većina podataka iz neverbalnog komuniciranja dešifrira se u limbičkom sustavu, ranom predverbalnom dijelu mozga koji upravlja emocijama i koji se nalazi izvan naše svjesne kontrole. Primjer snažnog podsvjesnog komunikatora je šarenica oka. Kad nešto privuče naše zanimanje, šarenica se širi. Te se promjene jedva mogu izmjeriti, ali učinak može biti dramatičan, jer time drugim ljudima djelujemo privlačnije.

Neverbalna komunikacija puno je važniji i kompleksniji aspekt međuljudske interakcije nego što se to na prvi pogled može učiniti.

izvor

Neverbalna komunikacija

Poput drugih vrsta, nama vladaju biološka pravila koja kontroliraju naše akcije, reakcije, govor tijela, geste. Ljudi vrlo su rijetko svjesni da položaj tijela, pokreti i kretnje mogu ispričati priču sasvim drugačiju od one koju čovjek izgovara vlastitim glasom.
Sa stručnog gledišta, kad god nekog nazovemo ¨perceptivnom¨ ili ¨intuitivnom¨ osobom, mislimo na njegovu ili njezinu sposobnost da otkrije što znači izražavanje kretnjama druge osobe i usporedi ih s onim što signalizira riječima. Ili drugačije, kada kažemo da imamo ¨slutnju¨ ili ¨osjećaj u želucu¨ kako nas je netko slagao, zapravo shvaćamo da se njegov govor tijela i izrečene riječi ne poklapaju.

Žene obično krasi bolja sposobnost opažanja nego muškarce i ta je činjenica dovela do one čuvene teze o ¨ženskoj intuiciji¨. Žene imaju urođenu sposobnost da prikupe i odgonetnu neizgovorene signale, kao što imaju i vrlo izražen smisao za detalje. Otuda, vrlo je malo muževa kadra slagati ženi i živjeti s time i obrnuto, većina žena sposobna je muškarcu navući kapu na oči a da on toga nije ni svjestan.

Ta ženska intuicija je izražena osobito u žena koje su tek rodile. Prvih godina majka se oslanja isključivo na vezu kretnjama u komunikaciji sa svojim djetetom, pa se vjeruje da je to razlog zašto žene često imaju razvijeniju sposobnost opažanja nego muškarci.

Još uvijek se istražuje i raspravlja ne bi li se otkrilo je su li signali kretnjama urođeni, naučeni, genetički transferirani ili stečeni na neki drugi način. Provedeno je istraživanje u kojem su promatrane slijepe i/ili gluhe osobe koje nisu mogle naučiti signale kretnji slušanjem ili gledanjem. Istraživanja su pokazala da se izraz smijeha u djece koja su rođena gluha ili slijepa pojavljuje neovisno o tome je li naučen ili oponašan. Istraživanja su podržala neka izvorno Darwinova vjerovanja o urođenim gestama kada su proučavali izraze lica ljudi iz pet međusobno vrlo udaljenih kultura. Otkrili su da svaka kultura koristi jednake osnovne izraze lica da pokaže osjećaj, što ih je navelo da zaključe kako se nedvojbeno radi o urođenim gestama.

Mnogo od našeg osnovnog ponašanja kretnjama je naučeno, kao što je i značenje mnoštva gesti određeno kulturom kojoj pripadamo. Glavnina osnovnih komunikacijskih gesti jednake su posvuda po svijetu. Ljudi se smiju kada su sretni; namršte se ili pogledavaju mrko kada su tužni ili ljutiti. Klimanje glavom gotovo posvuda znači ¨da¨ ili slaganje s nečim. Riječ je o urođenom klimanju glavom koji je vjerojatno urođeni pokret, jer se njime služe i gluhi i slijepi ljudi. Njihanje glavom s jedne na drugu stranu upućuje na ¨ne¨ i taj je znak neslaganja također jednak posvuda, pa može biti pokret naučen u djetinjstvu. Kad se dijete okreće u stranu i ne prihvaća majčinu grud.

Evolucijsko podrijetlo nekih kretnji moguće je ustanoviti duboko u našoj primitivnoj prošlosti. Škrgutanje zubima potječe iz čina napada, a suvremeni čovjek se na taj način izruguje ili iskazuje svoje neprijateljsko iako, naravno, nikoga ne kani napasti zubima. Smijeh je prvobitno predstavljao prijetnju, a danas se osmjehom iskazuje zadovoljstvo i ugoda. Slijeganje ramenima također je dobar primjer općeprihvaćene kretnje koja pokazuje da osoba ne zna ili ne razumije o čemu se govori. To je složena kretnja u tri dijela: izloženi dlanovi, uzdignuta i skupljena ramena i podignute obrve.

Baš kako se govorni jezik razlikuje od jedne do druge kulture, tako je i s izražavanjem pomoću kretnji. U jednoj kulturi pojedina gesta je zajednička svima, a u drugoj može izgledati besmislena ili, pak, imati posve različito značenje.

Primjerice:

Znak kruga prstima ( ¨OK¨) gesta - značenje ¨OK¨ je općeprihvaćeno u svim zemljama engleskog govornog područja, no iako se takvo značenje ubrzano širi Europom i Azijom, u nekim zemljama ima drugi smisao i podrijetlo. U Francuskoj, primjerice znači ¨ništicu¨ ili ¨ništa¨, u Japanu može značiti ¨novac¨ .

Kretnja uzdignutim palcem - u Britaniji, Australiji i Novom Zelandu uzdignut palac ima tri značenja. Općenito se po tome prepoznaje autostoper, zatim je tipičan znak kojim se potvrđuje da je sve u redu, ali kad se palcem naglo trzne uvis, tada dobivamo značenje ¨Evo ti ga!¨ ili ¨Nasjedni¨. U nekim zemljama, primjerice grčkoj, glavno je značenje ¨puna mi je kapa¨.

Znak slova V - ovaj je znak široko prihvaćen u Australiji, Novom Zelandu i Velikoj Britaniji i obično podrazumijeva ¨Evo ti!¨. Winston Churchill popularizirao je V u znak pobjede u II. Svjetskom ratu, ali je on taj znak s dva prsta učinio dlanom prema naprijed. Dlan okrenut govorniku, međutim , znak je opscene uvrede. U mnogim krajevima Europe znak V dlanom prema unutra, još uvijek je znak ¨pobjede¨.

Ovi primjeri pokazuju da pogrešna tumačenja kretnji u različitim kulturama imaju neugodne posljedice te da bi, prije bilo kakvog zaključka o nečijem govoru tijela, valjalo otkriti iz kojeg podneblja i kulture dolazi takva osoba.
izvor