Komunikacija sa tinejdžerom

Komunikacija je najvažniji element u izgradnji uspješnog odnosa sa tinejdžerom. Uzrečica "nije važno šta kažeš, nego kako kažeš“ nikad nije bila važnija nego u ovom periodu. Kada razgovaramo s našim tinejdžerima, možemo im ili pružiti osjećaj suosjećanja, razumijevanja i potpore, ili možemo na njih prenijeti da smo razočarani i ljuti radi onoga što su činili.

Unaprijediti i poboljšati komunikaciju s tinejdžerima nije jednostavan proces. Roditelji često ne mogu da promjene način na koji razgovaraju sa svojom djecom. Uglavnom im govore šta da rade, umjesto da pokušaju da dođu do stvarne suštine komunikacije, što je ustvari razmjena ideja i mišljenja.

Kako biste potakli vašeg tinejdžera na razgovor jasno mu stavite do znanja da vam je cilj da saznate kako se osjeća u određenoj situaciji. Vaš tinejdžer u ovakvoj situaciji može koristiti tipične odgovore kao što su: "Dobro sam", "Ne znam" i "Ništa", što ukazuje na to da možda nisu sposobni da izraze svoje misli i osjećaje. U takvim okolnostima je najbolje da roditelji započnu razgovor i da na taj način, kroz postavljanje kratkih pitanja započnu razgovor.

Postoje neke standardne fraze koje vaš tinejdžer može koristiti kako bi pokazao da razočaran ili ljut. Dvije najčešće fraze su: "Kako god ti kažeš, ili "Vi jednostavno ne razumijete."

Oba ova odgovora su jasni pokazatelji djetetovog stajališta da nema nikakvog uticaja na stvari koje ga se tiču. Može misliti da ga tretirate kao da je malo dijete, ne dozvoljavajući mu da izrazi svoje mišljenje, ili pak može osjećati ga uopšte ne slušate.

Ukoliko čujete bilo koju od ovih izjava razmislite o onome što je rečeno, i zapitajte se gdje ste, i kako ste isključili vaše dijete, ili da li ste uopšte slušali njegovu stranu priče. Ovakvi komentari ukazuju da nešto nije u redu na relaciji roditelj - dijete.

Roditelji se često nađu u situaciji da njihov tinejdžer ne želi više razgovarati s njima. Možda je reklama na TV-u protiv tinejdžerskog pušenja najbolje opisuje suštinu razmišljanja tinejdžera: "U dobi od četiri ne prestaju pričati, u dobi od 16 uopšte na razgovaraju“.

Nekoliko je mogućih razloga za odbijanje razgovora. Prvo, tinejdžeri nisu sigurni kako da priđu svojim roditeljima. Oni jednostavno ne znaju kako razlikovati ovisnost o roditeljima od bliske komunikacije. Njihovo odbijanje razgovora i bliskosti jednostavno pokazuje da žele biti neovisni i samostalni jer su sada „veliki“.


Drugo, naš vlastiti stil života može ostaviti utisak na našu djecu dojam da mi nemamo dovoljno vremena za slušanje njihovih problema. Pokušajte se sjetiti, koliko puta vam je dijete prišlo s pitanjem, a vaš odgovor je bilo, "Ne sada" ili, "Trenutno sam zauzet/a“. Možda ste čak i obećali da ćete ih saslušati čim završite s onim što upravo radite, ali odloženi razgovori u većini slučajeva se i ne dogode.

Kada govorimo djeci da smo zauzeti i da nemamo vremena, tada dijete uči da nas ne “gnjavi“ sa svojim problemima i pitanjima. Ukoliko je to slučaj, prvo moramo popraviti štete koju smo ranije nanijeli.
Moramo uvjeriti naše tinejdžere da se zaista brinemo za njih, da ih želimo slušati, i da imamo vremena za njih. A za to treba mnogo strpljenja.

Drugi važan čimbenik koji moramo uzeti u obzir je da naš tinejdžer ne razmišlja na način na koji razmišljamo mi. Roditelji tinejdžera imaju dosta emocionalnih uspona i padova tokom svog života, imamo različite poglede o tome što je važno, šta nije. Pogledati ponekad na svijet kroz oči naše djece, naučit će i nas da ih shvatimo i da im se približimo.


izvor

sto vise pricajte o sexu i nema problema