Tabu smrti

First topic message reminder :



https://www.youtube.com/watch?v=NoBFhdeR9PE
The Doors - The end
___

Smrt je jekin ( izvjesnost), sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putovi vode do nje, sve što činimo, to je priprema za nju, priprema čim zaplačemo, udarivši čelom u pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo tren, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo, još dan ili sat. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.
( Ragib Isfihani, islamski mislilac i pjesnik)


Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim
mukama noge omotaju jedna oko druge?
Smrt je preseljenje iz kuće u kuću.
To nije nestanak, već drugo rođenje.
Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije,
tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo.
Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet,
u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.
( Ibn-Sina, islamski mislilac i pjesnik)

Ogroman se broj sitnica odbacuje ako vaša smrt učini kretnju prema vama ili ako je samo na trenutak ugledate. Smrt je jedini mudri savjetnik kojeg imamo..
(C.Castaneda)
___

Ne tako davno sam bio na jednom stručnom skupu na kojem je ugledni hr. psihijatar dr.Vladimir Gruden iznio tezu da je moderni čovjek skinuo veo sa mnogih tabua osim jednog tabu smrti. To neriješeno pitanje je preostalo i nalazi se u korijenu mnogih njegovih problema a posebice zabave. Čovjek nije prihvatio smrt i iracionalno se brani sumanutim bijegom u zabavu i hedonizam uopće?

Pitanja:

Smrt i mi? Taj duboki intimni odnos još uvijek ima prirodu - straha u nama? Da li se smrti treba bojati? Bojite li se…smrti?

Cesto se druzim na granici izmedu zivota i smrti ..mislim da smo postali prijatelji nekad mislim da joj je lijepo druziti se sa mnom na ovakav nacin ..pa me zato neodvodi sa sobom ......ne bojim se smrti ...

kad jednom prihvatiš smrt, ništa drugo ne može da ti naudi,
jer smrt uvijek dolazi u pravi trenutak
i smrt je nešto najprirodnije od svega,
čovjek ne bi trebao umrijeti dok je još živ,
ali ako ipak umreš i nastaviš živjeti ne traži stari život,živi novi

Gost je napisao/la:

Ne , ne plasim je se...sam cin smrti je vrlo kratak. Ne traje to dugo , bio sam osobno prisutan kada mi je osoba umrla na rukama. Problem i agonija je doci do tog momenta. Da li sa mukom ili u nekom blazenom stanju. Npr. da zaspite i ne budite se ,kazu "najljepsa" smrt. Ali kao sto sam naveo ,sam cin ne traje dugo. Par uzdaha i gotovo. Osim toga bio sam i sam par puta blizu nje, cak sam imao i tzv. klinicku i iz tih razloga je se ne bojim. Naravno nitko od nas ne bi zelio da se pati i da se to ne desi, to je razumljivo. Ali pobjeci ne mozemo, mogu samo reci neka ide po redu...I ne treba da bude tabu...

i dalje isto mislim kao kada sam ovaj citirani text pisao...

ne mogu a da se ne prisjetim jednog citata Mome Kapora koji govori o smrti na jedan originalni nacin..
Smrt i ja smo na per tu.. ne bojim je se zato sto predstavlja uobicajenu dimenziju zivota..
Covjek koji ne pomislja na smrt svakog jutra kad se probudi..Nije Normalan..
dakle smrt nije bauk..nego je revalorizacija naseg svakodnjevnog straha..

Citat :

Covjek koji ne pomislja na smrt svakog jutra kad se probudi..Nije Normalan..

e onda ja ocito nisam normalna Ne padne mi na pamet pomislit svako jutro na smrt imam hiljadu drugih misli ...Ne znam zasto se bojati smrti ...treba se bojati ovog zivota i onog sta nas ceka do smrti

sad da svako jutro mislim na nju nije istina...ali zna se razmišljati...pa ne mogu pobjeći od nje...nekada je to razmišljanje s humorom...nekada se ono uozbiljim i upitam u sebi, jbt. kud ćeš onda...mada nas sve kopka što je iza NJE same...ne ono kad riknemo, to je par sekundi i amnino...nego što je IZA...e, to nas handri u mozak...ok, svi želimo da to bude brzo i bezbolno...a, opet razbijamo glavu, ma možda tako riknemo, pa se negdje u nekoj drugoj vukojebini probudimo... ono kao neki novi lik...ili razmišljamo da smo neki duh, pa pičimo ovim svjetom...još usput se deremo i urlamo da nas naši čuju...a, jes klinac...nisu nas čuli dok smo živi bili...SMRT je jako zanimljiva tema...i znam par ljudi s kojima sam dosta o njoj pisao...bogati nikad dosta pisanja...a, najviše smo se šalili na onaj fazon, kad odapnemo, ko će nam doći na sprovod i što će ko reći...

ne volim razmišljati o smrti, ja sam od one sorte ljudi koji obožavaju život..

mislio ili nemislio, neće me zaobići...trenutno ne razmišljam...