Jednominutna besmislica Anthony De Mello S.J.

First topic message reminder :

Meni su drage njegove besmislice... stavljat cu svaki dan po dvije... ako je tko dobre volje može mi se pridružiti

„Ovaj čovjek priča besmislice“, rekao je posjetilac nakon što je čuo
Majstora kako govori.
Učenik reče: „I ti bi pričao besmislice kad bi pokušavao da iskažeš
neiskazivo.“
Kada je posjetilac ovo provjerio kod samog Majstora, dobio je ovaj odgovor:
„Niko nije izuzet od pri anja besmislica. Velika je nesre č ća ako ih se priča
svečano i dostojanstveno.“
Majstor u ovim pričama nije jedna osoba. On je hinduistički Guru, zen Roši, taoistički
Mudrac, jevrejski Rabin, hrišćanski Monah, sufijski Mistik. On je i Lao Ce i Sokrat,
Buda i Isus, Zaratustra i Muhamed. Njegovo učenje se može naći u sedmom stoljeću
prije Hrista i u dvadesetom stoljeću naše ere. Njegova mudrost podjednako pripada i
istoku i zapadu. Jesu li njegove istorijske anegdote stvarno bitne? Istorija je, na kraju
krajeva, zapis pojava, a ne Stvarnosti; doktrina, a ne Tišine.
Trebaće vam po minuta da pročitate svaku od anegdota koje slijede. Vjerovatno će
vam Majstorov riječnik biti zbunjujući, nervirajući pa čak i besmislen. Ovo, avaj, nije
laka knjiga! Nije napisana da pouči, već da Probudi. Skrivena na njenim stranicama
(ne u štampanim riječima, pa ni u pričama, već u njenom duhu, njenom raspoloženju,
njenoj atmosferi) je Mudrost koja se ne može prenijeti ljudskim govorom. Dok budete
čitali štampane stranice i borili se sa Majstorovim kriptičnim jezikom moguće je da
ćete ne sumnjajući nabasati na Tihu Nauku koja vreba u ovoj knjizi, i biti Probuđeni –
i preobraženi. Ovo je ono što Mudrost znači: Biti promijenjen bez i najmanjeg napora
s vaše strane, biti preobražen, vjerovali ili ne, prostim buđenjem za stvarnost koja nije
u riječima, koja leži izvan domašaja riječi.
Ako vam se posreći da budete ovako Probuđeni, znaćete zašto je najfiniji jezik onaj
koji se ne govori, zašto je najfinije djelo ono koje se ne radi i zašto je najfinija
promjena ona koja nije namjeravana

Pažnja: Uzimajte ove priče u malim dozama – jednu do dvije. Predoziranje će
umanjiti njihovu snagu.

Majstor je jednom zadao zagonetku: “Šta umjetnik i muzičar imaju zajedničko sa
mistikom?”
Svi su se predali.
“Uvid da najfiniji govor ne dolazi od jezika”, reče Majstor.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Majstor je išao niz ulicu kad je neki čovjek izletio kroz vrata i njih se dvojica snažno
sudariše.
Čovjek je bio van sebe od gnjeva i eksplodirao je sipajući uvrede. Majstor se malo
nakloni, prijatno se nasmija, i reče: “Prijatelju moj, ja ne znam koji je od nas
odgovoran za ovaj susret, ali nemam namjeru da traćim vrijeme na istragu. Ako sam
ja naletio na tebe, molim te oprosti mi; ako si ti naletio na mene, nema veze.”
Tada se, uz još jedan osmijeh i naklon, udalji.

Majstor reče slikaru: “Da bi bio uspješan, svaki slikar mora provesti sate u
neumornom trudu i naporu.
“Nekima će biti dano da se oslobode ega dok slikaju. Kad se to dogodi, rađa se
remek-djelo.”
Kasnije, jedan učenik upita: “Ko je Majstor?”
Majstor odgovori: “Bilo ko kome je dano da se oslobodi od ega. Život te osobe je tad
remek-djelo.”

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Majstor je uvijek naučavao da je Istina pred našim očima i da je ne vidimo jer nam
nedostaje perspektiva.
Jednom je poveo učenika na put po planini. Kad su bili na pola puta uz planinu,
čovjek je pogledao dole i prigovorio: “Gdje je taj predivni krajolik o kojem uvijek
govoriš?”
Majstor se naceri: “Stojiš na njemu, što ćeš i vidjeti kad dođemo do vrha.”

“Gdje ću naći dostojnog Majstora kad se vratim u svoju zamlju?”
“Nijednog trenutka nisi bez njega.”
Učenik je bio zbunjen.
“Samo posmatranje tvojih reakcija na sve – pticu, list, suzu, osmijeh – pretvara sve u
tvog
Majstora.”

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Majstor svakako nije mnogo držao do etikete i manira ali u njegovom odnosu prema
drugima bilo je uvijek prirodne ljubaznosti i blagosti.
Jedan je mladi učenik jednom bio vrlo nepristojan prema saobraćajnom policajcu dok
je jedne večeri vozio Majstora kući. U svoju odbranu rekao je: “Radije ću biti ono što
sam i dati ljudima do znanja kako se osjećam. Ljubaznost nije ništa doli zrak.”
“Istina”, reče Majstor prijatno, “ali zrak je ono što je u automobilskim gumama i vidiš
kako ublažava džombe.”

Rijetko je Majstor bio tako rječit kao kad je upozoravao na začaravajuću moć riječi:
“Čuvajte se riječi”, govorio je, “čim odvratite pogled one će početi vlastiti život;
zasljepljivaće, očaravaće, zastrašivaće – odvući će vas stranputicom od stvarnosti koju
predstavljaju – navešće vas da vjerujete da su stvarne.
“Svijet koji vidite nije Kraljevstvo koje vide djeca veće iscjepkan svijet, razbijen u
hiljadu komadiće riječju... To je kao kad bi ste vidjeli kako se svaki okeanski talas
odvaja od okeana.”
“Kad se riječi i misli utišaju Univerzum procvjeta – stvaran i cio i jedan – i riječi
postaju ono što su uvijek i trebale biti: notni zapis – ne muzika, meni – ne hrana,
putokaz – ne kraj puta.”

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jednom kad je Majstor govorio o hipnotičkoj moći riječi neko iz pozadine povika:
“Pričaš besmislice! Ako kažem Bog, Bog, Bog, hoće li me to učiniti božanskim? A
ako kažem Grijeh, Grijeh, Grijeh, hoće li me to učiniti zlim?”
“Sjedi, kopile jedno!”, reče Majstor.
Čovjek se toliko razbjesnio da mu je trebalo vremena da povrati govor. Tada je
prosuo kišu uvreda na Majstora.
Majstor, pokajnički, reč2: “Oprostite gospodine, zanio sam se. Istinski se izvinjavam
za svoju neoprostivu omašku.”
Čovjek se odmah smiri.
“Pa, eto vam odgovora: trebala je samo jedna riječ da pobjesnite i još jedna da vas
smiri.”, reče Majstor.

Guverner je napustio svoju uzvišenu službu i došao Majstoru tražeći pouku.
“Šta hoćete da vas naučim?”, reče Majstor.
“Mudrost.”, bi odgovor.
“E moj prijatelju! Kako bih to rado učinio da nije jedne velike prepreke.”
“Koje?”
“Mudrost se ne može poučavati.”
“Znači ovdje ništa ne mogu da naučim.”
“Mudrost se može naučiti. Ali se ne može poučavati.”

---------------------------------------------------------------------------------------------------

Neki učenici su bili na ekskurziji na snijegom okovanoj planini. Svuda je vladala
kosmička tišina. Htjeli su vidjeti ima li ikakvih zvukova tokom noći pa su pritisnuli
dugme za snimanje na kasetofonu, ostavili ga na ulazu u šator i otišli na spavanje.
Vratili su se u manastir i pustili traku. Ni zvuka; potpuna, nepomućena tišina.
Majstor, koji je slušao traku, ubaci: “Čujete li?”
“Čujemo li šta?”
“Harmoniju galaksija u pokretu.”, reče Majstor.
Učenici se začuđeno pogledaše.

Privrženost iskrivljuje našu percepciju – to je bila česta tema Majstorovih diskusija.
Jednom je učenike zabavio savršen primjer toga kad su čuli Majstora kako pita majku:
“Kako ti je kćer?”
“Moja mila kćer! Kako je sretna! Ima tako divnog muža! Dao joj je auto, sav nakit
koji želi, poslugu. Donosi joj doručak u krevet i ona ne mora ustajati do podneva.
Kakav princ!”
“A sin?”
“O, jadnik! Kakvom gujom se oženio! Dao joj je auto, sav nakit koji želi i vojsku
slugu. I ne ustaje iz kreveta do podneva! Neće ni doručak da mu spremi!”

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Svi su pričali o religioznom čovjeku koji je izgubio život u masovnom samoubistvu.
Iako niko u manastiru nije odobravao njegov postupak, neki su se divili njegovoj
vjeri.
“Vjeri?”, reče Majstor.
“Pa, imao je hrabrost svojih uvjerenja, zar ne?”
“To je bio fanatizam, ne vjera. Vjera pak zahtjeva još veću hrabrost: da se preispitaju
vlastita uvjerenja i da se odbace ako se ne uklapaju u činjenice.”

Kad je Majstor bio još dječak u školi, jedan kolega iz razreda ga je bio osobito
okrutan prema njemu.
Sada, stariji i raskajan, došao je u manastir gdje su ga primili otvorenih ruku.
Jednom je pomenuo svoje nekadašnje okrutno ponašanje ali se činilo da ga se Majstor
ne sjeća.
Posjetilac reče: “Zar se ne sjećaš?”
Majstor reče: “Jasno se sjećam kako sam to zaboravio?” I obojica se prepustiše
nevinom smijehu.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Majka je upitala kad bi trebala početi s obrazovanjem svog djeteta.
“Koliko joj je godina?”, upita Majstor.
“Pet.”
“Pet! Pohitaj kući! Već kasniš pet godina!”

Kad je Majstor čuo da je susjednu šumu uništio požar, okupio je svoje učenike.
“Moramo ponovo posaditi kedre.”, rekao je.
“Kedre?”, uzviknu jedan učenik u nevjerici. “Ali njima treba dvije hiljade godina da
narastu!”
“U tom slučaju”, reče Majstor, “nemamo ni minute za gubljenje. Moramo odmah
krenuti.”

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Prijatelj upita studenta sa univerziteta: “Zbog čega ideš kod Majstora? Hoće li ti on
pomoći da zaradiš za život?” (engleska fraza doslovno znači ‘zaraditi život’)
“Ne, ali zahvaljujući njemu znaću šta da radim sa životom kad ga zaradim.”, bio je
odgovor.

“Vaše religiozne vođe su jednako slijepi i zbunjeni kao i vi.”, reče Majstor. “Suočeni
sa životnim problemima sve što mogu smisliti su odgovori iz Knjige. Ali život je
prevelik da bi stao i u jednu knjigu.”
Kao ilustraciju je naveo siledžiju koji je rekao: “Ovo je pljačka! Dajte mi novac ili...”
“Ili šta?”
“Nemojte me zbunjivati. Ovo mi je prvi posao.”

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Kako Majstor objašnjava zlo u svijetu?”, upitao je posjetilac.
Jedan učenik odgovori: “Ne objašnjava ga. Previše je zauzet poduzimajući nešto oko
toga.”
Drugi reče: “Ljudi se stalno bore sa svijetom ili im je dosadan. Majstor je očaran onim
što vidi kao predivno, krasno, nepojmljivo.”

Propovjednik je bio naširoko priznat zbog svoje rječitosti. Ali svojim prijateljima je
priznao da njegov rječiti govor nikad nije imao efekat Majstorovih nenakićenih
kazivanja.
Nakon što je sa Majstorom živio nedjelju dana, tačno je znao zašto.
“Kad on govori”, reče propovjednik, “njegov govor utjelovljuje tišinu. Moj govor,
avaj, utjelovljuje misao.”

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Majstor je izuzetno poštovao ljudsko tijelo. Kad mu je učenik rekao kako je to samo
‘zemljani sud’, Majstor je zaneseno citirao pjesnika Kabira:
“U ovom zemljanom sudu
nalaze se kanjoni i masivi Himalaja;
tu je sedam mora
i hiljadu miliona galaksija;
i muzika sfera
i izvor vodopada
i rijeka.”

Kad je Majstor sreo grupu učitelja govorio je dugo i živo jer je i sam bio učitelj.
Problem s učiteljima, reče on, je da oni stalno zaboravljaju da cilj obrazovanja nije
učenje već život.
Ispričao je kako je jednom vidio dječaka kako peca na rijeci.
“Zdravo! Lijep dan za pecanje!”, reče on momčiću.
“Da”, bješe odgovor.
Malo kasnije Majstor reče: “Zašto danas nisi u školi?”
“Pa, gospodine, kako i sami rekoste – lijep je dan za pecanje.”
I ispričao je o školskom izvještaju svoje kćeri: “Mina je jako dobar đak. Bila bi još
bolja da joj napredak ne ometa čista životna radost.”

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Majstor je volio pokazivati kako je priroda prožeta svetošću. Jednom je sjedio u bašti
kad je uzviknuo:
“Vidite onu sjajno-plavu pticu na grani onog drveta kako skakuće gore – dole, gore –
dole, ispunjavajući svijet svojom melodijom, napuštajući sebe da se preda
bezrezervnom uživanju (radosti) jer nema pojma o sutra.”

“Zakon je izraz Božije svete volje i kao takav se mora poštovati i voljeti.”, reče
propovjednik pobožno.
“Gluposti”, reče Majstor. “Zakon je nužno zlo i kao takav mora biti sveden na
minimum. Pokažite mi onog koji voli zakon i ja ću vam pokazati tvrdoglavog
tiranina.”
Jednom je ispričao o svojoj sestri koja se umorila od guranja kolica za bebu, pa je u
njih ugradila motor. Tada je na scenu stupila policija. Prvo su rekli da ta kolica mogu
ići tri milje na sat pa spadaju u klasu ‘vozila sa vlastitim pogonom’. Zbog toga bi
majka morala da nabavi registarske tablice, svjetla i kočnice; i kao krunu svega,
vozačku dozvolu!

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Majstor je ispričao o astronautu koji se vratio sa puta oko zemaljske kugle na kojem je
petsto puta obišao Zemlju. Kad su ga pitali kako je, odgovorio je: “Iscrpljeno! Koliko
sam samo puta morao obaviti jutarnje, podnevne, večernje i noćne molitve koje
propisuje moja religija!”

Za Majstora sva pravila, kako god sveta bila, imala su samo funkcionalnu vrijednost, i
morala su se pokoravati Stvarnosti koja je jedina bila Vrhovni Zakon.
Kad je njegova kći – tinejdžerka, prateći modu, htjela obući haljinu bez ramena, njena
majka je mislila da je premlada za takvu odjeću. Usijana rasprava se otegla danima.
Kad su se konačno obratile Majstoru, on je rekao: “Neka je isproba. Ako ostane na
njoj – dovoljno je stara da je nosi.”

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Čovjek je bio religiozni pisac i zatražio je riječi mudrosti. Majstor reče:
“Neki ljudi pišu da zarade za život; drugi da podijele svoja otkrića ili da pokrenu
pitanja koja će progoniti čitaoce; dugi opet da bi razumjeli vlastitu dušu.”
“Niko od njih neće potrajati. To pripada onima koji pišu samo zato što bi eksplodirali
kad ne bi pisali.”
Dodao je: “Ovi pisci izražavaju božansko – ma o čemu pisali.”

Kad su ga upitali kakav je osjećaj biti prosvijetljen, Majstor je rekao: “To je kao kad
odete u divljinu i iznenada osjetite da vas se posmatra.”
“Ko vas posmatra?”
“Kamenje i drveće i planine.”
“Jeziv osjećaj.”
“Ne, utješan. Ali pošto je nepoznat, čovjek osjeća nagon da pohita nazad u uobičajeni
svijet ljudi – njihovu buku, njihove riječi, njihov smijeh – koji nas je odvojio od
Prirode i Stvarnosti.”

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Upitan da li su ga ikad obeshrabrili mali rezultati njegovih napora, Majstor je ispričao
priču o pužu koji se počeo penjati na trešnjino drvo jednog hladnog, vjetrovitog,
kasnog proljetnog dana.
Vrapci sa susjednog drveta su se smijali na njegov račun. Jedan je preletio do njega i
rekao: “Hej glupane, zar ne znaš da nema trešanja na ovom drvetu?”
Mališa je odgovorio bez zaustavljanja: “Biće kad se popnem.”

Učenik je bio podložan dugim napadima depresije. “Moj doktor insistira da uzimam
ljekove kako bih otklonio depresiju.”, rekao je.
“Pa zašto to onda ne radiš?”, reče Majstor.
“Jer bi mi mogli oštetiti jetru i skratiti život.”
Majstor reče: “Da li bi radije imao zdravu jetru nego dobro raspoloženje? Jedna
godina života vrijedi više nego dvadeset godina hibernacije.”
Kasnije je rekao učenicima: “Sa životom vam je kao sa pričom; nije važno koliko je
dug već koliko je dobar.”

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jednog dana je Majstor rekao: “Dobra djela učinjena nesvjesno su bolja od onih
namjernih.”
Ovo je potaklo bujicu pitanja pa se Majstor brzo sklonio ustranu kako je uvijek činio
kad bi prosudio da još nije došlo vrijeme da im odgovori.
Jednom su svi otišli na koncert svjetski poznatog pijaniste. Majstor, šapćući, reče
svom susjedu: “Kretanje prstiju te žene po klavijaturi je nešto što ne može biti voljno.
Tako kvalitetan rad se mora prepustiti nesvjesnom.”

Da li te ikad raduje da vidiš plodove svojih napora?
“Koliko se alat raduje kad vidi ono što je napravila ruka?”

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jednog posjetioca u manastiru naročito se dojmilo nešto što je nazvao Majstorov sjaj.
Jednom kad je sreo starog Majstorovog prijatelja, pitao ga je postoji li objašnjenje za
to.
Prijatelj reče: “Recimo ovako: ‘Život je Misterija. Smrt je ključ koji je otključava.
Onog momenta kad okrenete ključ, zauvijek iščezavate u Misteriji.’”
“Moramo li čekati do smrti da okrenemo ključ?”, reče posjetilac.
“Ne! Možete ga okrenuti sada – kroz Tišinu – i rastvoriti se u Misteriji. Tada ćete i vi
zasijati – kao i Majstor.”

Neko je upitao Majstor za značenje fraze koju je čuo: “Prosvijetljena osoba putuje bez
kretanja.”
Majstor reče: “Sjedite kraj svog prozora svakog dana i posmatrajte stalnu promjenu
krajolika u svom dvorištu dok vas Zemlja nosi na svom godišnjem putovanju oko
Sunca.”

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Očaran, čuvši Majstora kako melodičnim glasom pjeva stihove na Sanskrtu, jedan
proučavalac Sanskrta reče: “Oduvijek sam znao da na Zemlji nema takvog jezika kao
što je Sanskrt za izražavanje božanskog.”
“Ne budali”, reče Majstor. “Jezik božanskog nije Sanskrt već Tišina.”

Majstora je nasmijavalo lažno samo-omalovažavanje koje ljudi prodaju pod
poniznost. Evo jedne parabole koju je ispričao svojim učenicima:
Dvojica ljudi otišla u crkvu da se mole, sveštenik i crkvenjak. Sveštenik se počeo biti
po prsima i, zanesen, zavikao: “Ja sam najniži od svih ljudi, Gospode, nedostojan
tvoje milosti! Ja sam ništavilo, jedno ništa – smiluj mi se.”
Nedaleko od sveštenika bio je crkvenjak, koji se u izljevu gorljivosti, takođe tukao po
prsima i vikao: “Smiluj se Gospode! Ja sam grešnik, jedno ništa.”
Sveštenik se uznosito okrenuo. “Ha!”, reče on. “Vidi ko za sebe tvrdi da je ništa!”

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

“Navedite jedan praktičan, običan efekat duhovnosti”, reče skeptik koji je bio
spreman za raspravu.
“Evo jednog”, reče Majstor. “Kad te neko uvrijedi, možeš uzdići svoje raspoloženje
uzdići do visina koje uvrede ne mogu doseći.”

“Zašto… Zašto… Zašto?”, bunio se učenik kad je, na njegovo zaprepaštenje, Majstor
insistirao da on napusti manastir, jedva dvadeset i četiri sata nakon što je u njega
primljen.
“Jer ti ne treba Majstor.
Ja ti mogu pokazati put
ali samo ti možeš da ga pređeš.
Ja ti mogu pokazati vodu,
samo ti možeš da je popiješ.
Zašto bi ovdje traćio vrijeme
zagledan u mene blistavim pogledom?
Znaš put. Hodaj!
Eno ti vode. Pij!”

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Grupa hodočasnika odluči da uključi u svoj pohod i posjetu Majstoru. Kad su bili s
njim, zatražili su od njega riječ religiozne mudrosti.
Majstor, koji je očas prepoznavao ljude koji se bave religijom, reče: “Shvatite da
uopšte niste duhovni.”
Nimalo zadovoljni ovom uvredom njihovog ega, zatražili su objašnjenje. Majstor
reče:
Zec i lav jednom ušetaše u restoran.
Svi u restoranu zastaše da ih vide. Nisu mogli vjerovati onome što su vidjeli.
Zec reče konobaru: “Salatu, molim – bez začina.”
“A vaš prijatelj?”, reče konobar, “Šta da donesem njemu?”
“Ništa.”
“Hoćete reći da lav nije gladan?”
Zec pogleda konobara u oči i reče: “Da je on lav, mislite li da bi sjedio ovdje? On je
prevarant!”

Radoznali učenik reče: “Daj nam znak po kome ćemo znati kad je neko prosvijetljen.”
Majstor reče: “Evo vam jedan znak. Uhvatite sebe kako se pitate: ‘Jesam li ja lud, ili
su to svi ostali?’”

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

U pogledu propovjednika i sveštenika Majstor je uvijek poticao ljude da gledaju na
sposobnost a ne na tvrdnje.
“Dvoje turista se približavalo Honolulu-u”, reče on, “i počeše raspravljati kako se
ispravno izgovara ime Hawaii. Jedan reče da treba reći ‘Hawaii’, a drugi da je
ispravno ‘Havaii’.”
Prvo što su učinili po slijetanju bilo je da se obrate urođeniku. “Aloha! Kako vi
izgovarate ime otoka: Hawaii ili Havaii?”
“Havaii”, reče urođenik.
“Hvala vam.”
“A very varm velcome to both of you”, reče urođenik. (nije znao izgovoriti ‘w’)

“Šta je Majstorov posao?”, reče posjetilac svečanog lica.
“Da uči ljude da se smiju”, reče Majstor smrknuto.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Drugom prilikom izjavi:
“Kad ste sposobni da se smijete u lice životu postajete vladar svijeta – baš kao i osoba
koja je spremna umrijeti.”

“Kako se može prepoznati prosvjetljenje?”
“Po tome da kad vidi zlo kao zlo prosvijetljena osoba ga ne može činiti”, reče
Majstor.
I doda: “A ne može biti ni iskušan. Svi ostali su varalice.”

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tada ispriča priču o krijumčaru koji je, u strahu od policijskih racija, otišao vrlo
svetom monahu da ga moli da sakrije nešto od svoje krijumčarene robe u njegovom
manastiru, jer u njega, zbog njegove reputacije, niko neće posumnjati.
Monah se ljutito povukao i zahtijevao da taj čovjek odmah napusti manastir.
“Daću vam sto hiljada dolara za vaš dobrotvorni rad”, reče krijumčar.
Monah je vrlo kratko oklijevao prije nego je rekao ne.
“Dvjesto hiljada.” Monah je i dalje odbijao.
“Petsto hiljada.” Monah je zgrabio štap i povikao: “Izlazi odmah. Previše se
približavaš mojoj cijeni.”

“Samo bi budalasta osoba
oklijevala da se odrekne svega u zamjenu za Istinu”, reče
Majstor.
I ispriča im sljedeću parabolu:
U vrijeme naftnog buma u malom gradu u unutrašnjosti zemljoposjednici su rado
prodavali svaku kvadratnu
stopu zemlje naftnim kompanijama u zamjenu za
bogatstvo.
Jedna je gospođa odbijala
da proda zemlju po bilo kojoj cijeni.
Ponude su astronomski
rasle dok jedna naftna kompanija ne izjavi da je spremna
platiti bilo koju cijenu koju ona odredi. Ona se i dalje odupirala, pa je jedan
uznemireni prijatelj zahtijevao da zna zašto. Starica reče: “Ne vidiš li da ako
prodam,
izgubiću svoj jedini izvor prihoda.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

“Ja sam imućan, ali se osjećam bijedno.
Zašto?”
“Jer previše vremena
provodiš zarađujući, a premalo voleći”, reče Majstor.
Majstor je poučavao da
promjena, čak i promjena nabolje, uvijek ima i sporedne
efekte koje treba dobro ispitati prije nego se zatraži promjena: pronalazak
baruta je
donio zaštitu od divljih zvijeri – ali i moderne ratove. Automobil je donio
brzinu – i
zagađenje atmosfere. Moderna tehnologija spašava živote – i čini naša tijela
mlitavim.
“Bio jednom čovjek”, reče
on, “koji je imao zlatan pupak zbog kojeg se neizmjerno
sramio, jer svaki put kad je išao na tuširanje ili plivanje bio je predmetom
šale drugih
ljudi. Molio se i molio da mu se pupak promijeni – i jedne noći usni kako ga je
anđeo
odšarafio, i ostavivši ga na stolu, nestao. Kad se ujutro probudio, vidio je da
je san bio
istinit – na stolu je ležao zlatni pupak. Čovjek je skočio u ekstazi – i njegov
pupak
otpade!”

Filozof upita: “Koja je svrha stvaranja?”
“Vođenje ljubavi”, reče Majstor.
Kasnije reče svojim učenicima:
“Prije stvaranja bijaše ljubav.
Poslije stvaranja ljubav se vodi.
Kad se ljubav dovrši, stvorenje će prestati postojati,
a ljubav će biti zauvijek.

---------------------------------------------------------------------------------------

Jednoga dana, kad razgovor okrenu na temu moderne
tehnologije, Majstor ispriča o svom prijatelju koji je htio kod svoje djece
pobutiti ljubav prema muzici. Stoga im je kupio klavir.
Kad se te večeri vratio kući našao ih je kako začuđeno
posmatraju klavir. “Kako se”,
upitaše ga, “ovo uključuje?”

Kad je bio mlad Majstor je dosta putovao
po svijetu. Bio je u šangajskoj luci u Kini, kad je čuo
glasno vrištanje kraj svog čamca. Pogledavši van, vidje čovjeka kako se naginje iz obližnje džunke držeći perčin drugog čovjeka koji se
koprcao u vodi.
Čovjek u džunki bi gurnuo onog drugog pod vodu, i onda ga
opet izvukao. Zatim bi
njih dvojica divlje raspravljali oko minut, do ponovnog
potapanja.
Majstor pozvoni momku od kabine i upita ga zbog čega se
svađaju. Momak osluhnu na trenutak, nasmija se i reče: “Ništa gospodine. Čovjek
u čamcu traži šezdeset juana da ne potopi onog drugog. Čovjek u vodi kaže: ‘Ne,
samo četrdeset juana.’”
Nakon što su se učenici nasmijali priči Majstor reče:
“Ima li među vama ijedan koji se
ne pogađa o jedinom Životu koji postoji?” Svi ostaše
nijemi.

-----------------------------------------------------------------------------------------

“Ko je sretan?”
“Onaj koji nema ni imovine ni nadanja – i ne žudi za
njima”, reče Majstor