Propast Titanica ( moralna katarza u tri dijela)?

First topic message reminder :



( I.dio)

Titanic je potonuo..

Nalazite se u čamcu u kojem se nalazi 7 osoba i koji više ne može primiti niti jednu jer bi se prevrnuo u hladnu vodu..

Oko vas su unesrećeni koji se očajnički pokušavaju primiti za rub i popeti u čamac..
U vašem čamcu je i jedan od starijih i iskusnih kapetana Titanica koji naređuje da se unesrećeni što se približuju ili drže za rub čamca..odgurnu nazad u smrt..

Što ćete učiniti? Savjest mora izabrati..

Fusnota:

U tom iznimnom skupu sposobnosti koje nam omogućuje proširena svijest, dvije sposobnosti zaslužuju posebno isticanje: prvo, sposobnost da se uzdignemo iznad diktata dobitka i gubitka, koji nam nameću dispozicije vezane uz preživljavanje; drugo kritičko prepoznavanje nesklada koji nas tjera da tragamo za istinom i žudimo za uspostavom normi i ideala za upravljanje ponašanjem i za analizu činjenica. Te dvije sposobnosti nisu tek moji najbolji kandidati za vrhunac ljudske posebnosti, nego su ujedno i one koje omogućuju istinsku ljudsku funkciju koju tako savršeno opisuje jedna riječ – savjest.
Na vrhunac ljudske vrsnoće ja ne stavljam ni temeljnu ni proširenu svijest. Svijest je preko potrebna, ali ne i dovoljna da bi se
dosegao trenutni vrhunac. Savjest je vrhunac.
Vrlo je zanimljiv taj lančani slijed uzorka i posljedica: nesvjesna neuralna signalizacija individualnog organizma rada proto-ja, koje
omogućuje pojavu temeljenog ja i temeljne svijesti, koji opet omogućuju pojavu autobiografskog ja, a ono pak omogućuje pojavu proširene svijesti. Na kraju lanca, proširena svijest omogućuje - savjest.
( A.Damagio, Osjećaj zbivanja)

@Tea..
Simpatico..ti si pristalica onog "beskompromisnog" morala, dužnost kapetana je neprikosnoven moralni zakon?

@flo..
Hmmmm....
Muž trudnice? Kako znaš da joj nije bio dobar? Projekcija? "Sretan život s liječnikom iz čamca"? Flo..Ti si baš jedna vesela i zaigrana pričalica?

Uf, sorry..umjesto "Tea" upisah "tifani"...
___


@flo:
Ajde, kapetan..on je već "prozvan"..
"Muž trudnice"? Kako znaš da joj "nije bio dobar"? Liječnik u čamcu je novi zavodnik?
Hmmm..
Svećenik? Auf..pa tu je na djelu prava ljubavna drama?
Flo, flo..ti si baš jedna zaigrana glavica?

Kapetan...kako kaže flo...kapetan uvijek tone sa svojim brodom(bar po filmovima)

svečenik-Božja volja

vojnik...siroće naviklo na svašta

A da...svećenik se isto može sam ponuditi.Za spas nerođenog djeteta.Ja bih na njegovom mjestu bez razmišljanja.Ako je pravi, to mu ne bi trebalo biti teško.

pa daaaa..liječnik i ona će imati jedan divan slatki život..
la dolce vita..u njihovoj režiji..
i ne nije liječnik zavodnik..on je baš jedna velika dobra dobrica..
jako nježan i stvoren po njenoj mjeri..
a spojila ih je naravno kao i svaku savršenu priču..slučajnost nesavršenog života..

njen muž joj nije bio dobar..jer s njim je bila tužna..i u trenutku kada su čekali dijete nije joj znao ( mogao..htio..) pružiti ljubav i nježnost..i ona je patila..
a on nije nikada ozbiljno shvaćao njene priče o tome..čak su ga i ljutile..

a da..i svećeniku je ljubav pomrsila račune..
na koncu konca sve je to zakuhao jedan mali bucmasti krilati Amor..
koji je bio još više zaigran no ja..
pa je svoje strelice odapinjao baš kako mu se htjelo..
nikada nije kalkulirao u tim slatkim muško ženskim kombinacijama..

uh Ciii..upropastih ti temu sa svojom bujnom maštom..
oprosti..
mea culpa mea maxima culpa..
a kako ide treći dio..?

To je jako zanimljvio.Još je on liječnik i može joj pomoći tijekom puta dok ne dođu do kopna.
Znači
kapetan
svećenik(samo se opet klimam...svojim molitvama bi pomogao za spas duše i pomoć Boga i svih sila da sretno stignu do kopna)
izbaczjem svećenka...neka ostane

vojnika(on je snažan pa možda se i sam uspije domoći kopna sa nekim splavom ili već...

učiteljica ili liječnik....pa...ipak bih liječnika,jer se uvijek spašavaju najprije žene i djeca

Flo ...previše čitaš ljubavne romane

al zanimljiva ti je teorija

e draga moja..
što ja čitam je već drugi par rukava..
no istina jeste..
da meni sve počinje i završava s ljubavi..

Hmmm...baš zanimljivo, puno dobrih argumenata...



Svi odluče ispričati svoje priče..

Kapetan broda ispriča priču: on je na posljednjoj plovidbi. Vraća se nakon dvadesetak godina neprestane plovidbe..svojoj supruzi koja ga čeka u luci. Djeca su ih davno ..napustila i oni su sada jedino pribježište jedno drugome. Zna da će supruga umrijeti od tuge..ako se ne vrati..A on bi tako želio posljednje godine života i starosti provesti konačno zajedno sa njom..

Učiteljica ispriča priču: na putu je svom zaručniku. Dugo je bila sama i samoća ju je uništavala. Na jednom prijemu upoznala je dragog i nakon mjeseci dopisivanja pozvao ju je sebi. Zna i osjeća da ju vole i da strasno žele jedno drugo. Čeka ju predivan brak, ljubav, obitelj..ispunjenje njenog djevojačkog sna..

Svećenik ispriča priču: on nije svećenik, zapravo je prevarant koji je nakon brojnih prevara odlučio promijeniti identitet. Smatra da će se treba izboriti za život i neće prihvatiti bilo čiju odluku. Ako treba dokazat će im to tako da će baciti u more svakog tko to pokuša njega..

Vojnik ispriča svoju priču: on je jedini sin svojih ostarjelih roditelja. Nakon bojne u kojoj je uspio preživjeti a o čemu njegovi roditelji nemaju pojma, vraća se da im objavi da je živ, da ih usreći i da im posljednje dane starosti učini sretnim..

Muž trudnice ispriča priču: on je mladić iz siromašne obitelji i dugo ga je mučila neimaština i spoznaja da svojoj obitelji ne može
pružiti ništa bolje. No, nenadano im se javio rođak iz Amerike i pozvao ih ksebi. Njihovu sreću povećala je spoznaja da će imati dijete koje su očekivali i koje će živjeti u sretnom i skladnom braku, okruženo ljubavlju i imetkom..

Trudnica ispriča priču: propast Titanica zatekla ju je na pramcu gdje je htjela napraviti samoubojstvo. Ne želi dijete i sprema se
napraviti pobačaj ako se spasi. Svoga supruga je varala i dijete nije njegovo..

Liječnik ne odbio ispričati svoju priču..
_____________

..da li sada mislite..osjećate drugačije? Smatrate li da su sami krivi za svoje sudbine ili su žrtve okolnosti? Mijenjate li svoju odluku?
( ovo je posljednji dio..slijedi objašnjenje..)

Izgleda da bi ipak bila moguća ljubavna priča između doktora i trudnice
Svećenika bih onda bacila u more pošto poto.To ne bi bilo jednostavno.Kapetan bi sa svojim autoritetom mogao to napraviti.Ako zna njegovu priču,mogao bi to na lukav način napraviti sa vojinikom i sa liječnikom.

Ta trudnica.Njoj nikakvo bogatstvo ni novac neće pomoći ako ne voli tog muža.Bilo bi dobro muža baciti u more da ne sazna istinu,a ona da ozdravi radi djeteta.Jer...čim se odlučila ubiti ,znači da je bila u teškom psihičkom rastrojstvu,a to nije dobro ni za zdravlje djeteta ni za nju.Bilo bi dobro da se spetlja sa doktorom.

Vojnikova je priča obična(razmišljajući o krivnji o svojoj sudbini).Svoj poziv je uredno odradio i trebao bi se vratiti kući.

Igrom slučaja kapetan ostaje ipak za bacanje u more.On je ipak čovjek u godinama...iako je život važan u svakom stadiju.

Zanimljivo bi bilo čuti priču liječnika.Još ona fali.Sve mi nešto govori da nije neka cvjećka

Čini mi se da ih ovih dubioznih priča koje nameću i dubiozan odgovor nameće jednim dijelom krivnja za svoju sudbinu.

Čitala sam i neke knjige davno i ostalo mi je nešto...ne mogu objasniti.Neki momenti prije katastrofe jednog aviona i sudbina ljudi u avionu i njihovi životi prije.Desilo se tim ljudima da su prije nesreće sve svoje životne probleme na neki način riješili,a sama nesreća je prekinula njihovo konačno riješenje i sreću koja ih je čekala na destinaciji koju su planirali.To putovanje je bila linija prema konačnoj sreći...tako i ovdje u ovim pričama.
Vrlo je zanimljivo.
Ispada  da život nije slučajnost,ljude koje srećemo ,nisu slučajni,cijeli naš put kojim prolazimo kroz život je put osjećaja...nevidljive linije koja ide određenim pravcem,spaja nas sa određenim ljudima i mjestima..i nekim nevidljivim i nepisanim zakonom smo odgovorni za svoju sudbinu.Ne bih rekla da je to apsolutno...a možda i jest

Tea je napisao/la:

Izgleda da bi ipak bila moguća ljubavna priča između doktora i trudnice
Svećenika bih onda bacila u more pošto poto.To ne bi bilo jednostavno.Kapetan bi sa svojim autoritetom mogao to napraviti.Ako zna njegovu priču,mogao bi to na lukav način napraviti sa vojinikom i sa liječnikom.

Ta trudnica.Njoj nikakvo bogatstvo ni novac neće pomoći ako ne voli tog muža.Bilo bi dobro muža baciti u more da ne sazna istinu,a ona da ozdravi radi djeteta.Jer...čim se odlučila ubiti ,znači da je bila u teškom psihičkom rastrojstvu,a to nije dobro ni za zdravlje djeteta ni za nju.Bilo bi dobro da se spetlja sa doktorom.

Vojnikova je priča obična(razmišljajući o krivnji o svojoj sudbini).Svoj poziv je uredno odradio i trebao bi se vratiti kući.

Igrom slučaja kapetan ostaje ipak za bacanje u more.On je ipak čovjek u godinama...iako je život važan u svakom stadiju.

Zanimljivo bi bilo čuti priču liječnika.Još ona fali.Sve mi nešto govori da nije neka cvjećka

Čini mi se da ih ovih dubioznih priča koje nameću i dubiozan odgovor nameće jednim dijelom krivnja za svoju sudbinu.

Čitala sam i neke knjige davno i ostalo mi je nešto...ne mogu objasniti.Neki momenti prije katastrofe jednog aviona i sudbina ljudi u avionu i njihovi životi prije.Desilo se tim ljudima da su prije nesreće sve svoje životne probleme na neki način riješili,a sama nesreća je prekinula njihovo konačno riješenje i sreću koja ih je čekala na destinaciji koju su planirali.To putovanje je bila linija prema konačnoj sreći...tako i ovdje u ovim pričama.
Vrlo je zanimljivo.
Ispada da život nije slučajnost,ljude koje srećemo ,nisu slučajni,cijeli naš put kojim prolazimo kroz život je put osjećaja...nevidljive linije koja ide određenim pravcem,spaja nas sa određenim ljudima i mjestima..i nekim nevidljivim i nepisanim zakonom smo odgovorni za svoju sudbinu.Ne bih rekla da je to apsolutno...a možda i jest

Kalifornijsko pravilo br. 338: Kad se pogledaš u ogledalo OBAVEZNO mu namigni..

Zanimljivo, Tea..
Sve je SLIKA O SEBI...UVIJEK govorimo samo o sebi..
Svaki čovjek tijekom života gradi nju, svoju vlastitu sliku o SEBI. Ona uključuje naš doživljaj tjelesnog i psihičkog "ja". Slika o sebi ne mora se poklapati s onom koju drugi imaju o nama, možemo biti neočekivano ugodno ili neugodno iznenađeni. Slika se gradi ( to su te..nevidljive linije..) u komunikaciji s okolinom, naša psihička stabilnost gradi se i u komunikaciji sa stavovima okoline o našem fizičkom i psihičkom "ja"..

U I. seansi...
Psiholog Maureru..tvrdi da ćemo se uvijek instinktivno odlučitgi na instinkt preživljavanja i IPAK odgurnuti utopljenike ( o kojima ne želimo ništa znati..jesi li primjetila da nitko nije želio dati identitet tim osobama?)...
Naše "ja" negira u ekstremnim situacijama bilo kakve informacije o identifikaciji žrtve - najbolje je da ostanu AMORFNI likovi, nepoznati, ničim poznati, ničim bliski..bez ičega što bi otežalo našu odluku i opteretilo našu savjest...

Hmmm..pričekat ćemo još malo komentare..da krenemo u analizu II. i III. dijela...

Jedva čekam daljnju analizu.I sama analiza i svaki komentar stvara sliku i o nama samima koji pišemo.

Tea je napisao/la:

Jedva čekam daljnju analizu.I sama analiza i svaki komentar stvara sliku i o nama samima koji pišemo.

Naravno, uvijek govorimo samo o sebi..
Ove ekstremne situacije uvijek na površinu tako brutalno donose i ogoljavaju nas same..
Posebno te životinjske instinkte koji su vrlo jaki i koji se tada aktiviraju. U djeliću sekunde svijest mora donijeti mudru odluku, tada se mobiliziraju neki specifični i arthetipski dijelovi u nama..
No, naš ego u tim situacijama koristi i svoje ODBRAMBENE MEHANIZME ( nesvjesne odbrane) adaptivne psihičke mehanizme kao odgovore na vanjske i unutarnje pristiske kojima umiruje savjest, umanjuje iracionalan ( i racionalan) strah i našem "ja" pruža ( prividna) objašnjenja s pomoću kojih se održava naša psihička homeostaza ( stabilnost), a koji na scenu dolaze u II. i III. dijelu..
( …u argumentaciji izbora spašenih, ovaj put - posebno su ovaj put bili aktivirani odbr.mehanizmi: racionalizacija -
prividno umirujuća racionalna objašnjenja, te: identifikacija - usvajanje osobina i ( sličnih nama) vrijednosti drugih osoba i na
osnovu toga njihovo preferiranje; lakše se odlučujemo za spas onih čije su nam sudbine/vrijednosti slične, bliske..i bratno..one osobe koje su nam po svojim vrijednostima dalje, spremni smo lakše žrtvovati, tj. odbaciti i ne internalizirati....itd. ).

Srž socijalne percepcije ( dakle, u situacijama kada naše odluke propituju našu savjest - II. i III. dio) čini ( prema psihologu Rotteru) proces tzv. atribucijskog zaključivanja - kojim se nekom ponašanju ili nekom događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koje - navodno dovode do određenog ponašanja.
Njena posebnost jeste da smatra/tumači - da se svi ljudi razlikuju po relativno stabilnom vjerovanju o mjestu ( lokusu) kontrole pozitivnih i negativnih potkrijepljenja, koji određuje generalizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca. To jest : …Rotter ljude dijeli na tzv.
- "internalce" - koji smatraju da je u njima samima mjesto kontrole, tj. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na
zbivanja i situacije,
- „eksternalce“, koji smatraju da je mjesto kontrole izvan njih, tj. da su potkrepljenja pod utjecajem sreće, slučaja, Boga ili
drugih ljudi. Oni vjeruju da je sve što im se događa stvar sudbine, sreće, Boga za razliku od „internalaca“ koji vjeruju da mogu u najvećoj mjeri upravljati svojom sudbinom.

Da zaključim: prema navedenim autorima u prvoj situaciji većina ljudi će ekstremnu konfliktnu situaciju riješiti nasiljem i instinktivno svjesno odgurnuti u smrt one koji ugrožavaju njegov život, dok u drugom i trećem dijelu na scenu stupa složeniji psihički inventar: aktiviraju se obrambeni mehanizmi čiji je spektar raznolik i ovisi o osobi i njegovoj psihičkoj biografiji.
U izboru osobe sudjeluju i vlastitim objašanjavanjem uzročnosti događaja ( osoba) a što također uzrokuje različite i svakom ponaosob drugačija rješenja.. stoga su naše odluke ( a posebno u ektremnim konfliktnim situacijama..) itekako određene da li smo internalac ili eksternalac..

Baš je to zanimljivo.Evo samo jedna priča iz Sarajeva za vrijeme naježešćeg rata i bombardiranja.Moj ujak je cijelo to vrijeme bio tu i ...preživio sve te snajpere i ona bombardiranja centra i tržnice gdje su najveće žrtve pale.Zanimljive su sve te sudbine.U početku se moj ujak bojao svih tih snajpera čiji su meci fijukali svuda po gradu.Poslije je šetao normalno,svaki strah je prošao .Mislio se ...ako me pogodi pogodi,umorio sam se od bojanja više.I tako...nijedan ga nije pogodio.Na tržnicu kad je pala bomba i toliko ljudi pobila...upravo tog dana je on namjeravao ići tamo...nešto mu je trebalo.U zadnji čas se predomislio...jer je odlučio ići u Crveni križ radi druge obaveze.I tako je izbjegao sigurnu smrt.
Jedna je njihova prijateljica imala takav strah,da nikako nije htjela izlaziti iz kuće da joj se ne bi nešto dogodilo.Bilo je bombardiranje i bomba je baš pala u njen stan i ona je stradala.Sad...je li to sudbina ili šta već...?

Tea je napisao/la:

Baš je to zanimljivo.Evo samo jedna priča iz Sarajeva za vrijeme naježešćeg rata i bombardiranja.Moj ujak je cijelo to vrijeme bio tu i ...preživio sve te snajpere i ona bombardiranja centra i tržnice gdje su najveće žrtve pale.Zanimljive su sve te sudbine.U početku se moj ujak bojao svih tih snajpera čiji su meci fijukali svuda po gradu.Poslije je šetao normalno,svaki strah je prošao .Mislio se ...ako me pogodi pogodi,umorio sam se od bojanja više.I tako...nijedan ga nije pogodio.Na tržnicu kad je pala bomba i toliko ljudi pobila...upravo tog dana je on namjeravao ići tamo...nešto mu je trebalo.U zadnji čas se predomislio...jer je odlučio ići u Crveni križ radi druge obaveze.I tako je izbjegao sigurnu smrt.
Jedna je njihova prijateljica imala takav strah,da nikako nije htjela izlaziti iz kuće da joj se ne bi nešto dogodilo.Bilo je bombardiranje i bomba je baš pala u njen stan i ona je stradala.Sad...je li to sudbina ili šta već...?

Ekstremne okolnosti od nas traže ( ovi primjeri iz Sarajeva..) da izbacimo iz sebe - svoja najintimnija vjerovanja, stavove, strasti, osjećaje...brišu svu onu ljušturu, "kozmetiku" civilizacije..
NO, ne vjerujem u sudbinu. Ljudi, kao što si rekla, u jednom trenu "umore" se od intenzivnih emocija, imaju potrebu da povrate one od nekada, pa je ova racionalizacija "ako me pogodi - pogodi", samo jedan odbrambeni mehanizam koji često koristimo..
Naši odgovori na agresivno ponašanje uvijek od nas traže takve jake mehanizme..
Kod agresivnog ponašanja, agresiji uvijek prethodi neko stanje napetosti tj. – konflikt. Pojam konflikta je širok ali uvijek ga određuju suprotni motivi, događaji, impulsi itd.
Postoje teorije ( vrlo rano su nastale..) koje agresiju definiraju kao biološki impuls, nagon deriviran, prema Konrad-Lorenzu u - ekspresiji borbe za opstanak ( životinje koje se bore) i bijega ( životinje koje bježe da bi opstale). Fiziološka osnova potvrđuje djelomično ovu teoriju jer je ustanovljeno da limbički sustav i hipotalamus u velikom mozgu imaju važnu ulogu u agresiji, tj. ustanovilo se da se električnim podraživanjem ovih dijelova mozga u životinja agresivna ponašanja mogu povećati ili dovesti do potpune neagresivnosti..
Kasnije teorije odbacuju misao o urođenosti agresije, to jest, prihvaćaju je kao djelomično urođenom i pobuđenom uslijed frustracija. Agresija bi, po njima, bila jedan od dobrih odgovora, obrambenih mehanizama u situacijama čovjek trpi napad, nanošenje štete itd.

Kako si ti zanimljiv i sve što pišeš.Ja sam mislila i vjerovala u sudbinu.Moj ujak je zanimljiva ličnost.Potpuno je neagresivan i miroljubiv i staložen.Što je i neobično jer je cijeli život bio na vodećim funkcijama kao inžinjer građevine.Ima jedan brak i to mješoviti i potpuno je neopterećen sa bilo kakvim šovinizmom ili nacionalnošću.Toliko je objektivan i uvijek tražim neki savjet od njega i dobijem najbolji.Za vrijeme rata bio je odvojen od žene i djece pune 4 godine.Sve se to spojilo i dobro žive jedan stabilan život i vidim da znaju uživati.Bavi se i fotografijom u zadnje vrijeme i baš je dobar.Nikad im nedjelja ne prođe bez ručka u dobrom restoranu i dobre zabave.U braku su ravnopravni i on i žena...iako on nju malo pusti da bude glavna,ali ona to sve s mjerom radi i jako je simpatična.Imaju dobru podršku rodbine i s novcem nikad nisu imali problema,ali inače nisu opterećeni i ne škrtare na izlascima.Fino su povezani.Zanimljivo...iako dobrog statusa i škole koju imaju toliko su prirodni i nisu umišljeni.U Sarajevo mogu kad god poželim u svako doba,ne moram razmišljati.Eto...čisto jedna dobra priča.

Tea je napisao/la:

Kako si ti zanimljiv i sve što pišeš.Ja sam mislila i vjerovala u sudbinu.Moj ujak je zanimljiva ličnost.Potpuno je neagresivan i miroljubiv i staložen.Što je i neobično jer je cijeli život bio na vodećim funkcijama kao inžinjer građevine.Ima jedan brak i to mješoviti i potpuno je neopterećen sa bilo kakvim šovinizmom ili nacionalnošću.Toliko je objektivan i uvijek tražim neki savjet od njega i dobijem najbolji.Za vrijeme rata bio je odvojen od žene i djece pune 4 godine.Sve se to spojilo i dobro žive jedan stabilan život i vidim da znaju uživati.Bavi se i fotografijom u zadnje vrijeme i baš je dobar.Nikad im nedjelja ne prođe bez ručka u dobrom restoranu i dobre zabave.U braku su ravnopravni i on i žena...iako on nju malo pusti da bude glavna,ali ona to sve s mjerom radi i jako je simpatična.Imaju dobru podršku rodbine i s novcem nikad nisu imali problema,ali inače nisu opterećeni i ne škrtare na izlascima.Fino su povezani.Zanimljivo...iako dobrog statusa i škole koju imaju toliko su prirodni i nisu umišljeni.U Sarajevo mogu kad god poželim u svako doba,ne moram razmišljati.Eto...čisto jedna dobra priča.

Lijepa priča...
Sudbina ponižava čovjeka. Ne daje mu mogućnost da sam odlučuje o sebi i da donosi odluke po kojima, na kraju, i jeste to što jeste - čovjek.
"U pojmu volje leži krivnja" - ta rečenica G.W.F.Hegela otkriva nam da čovjek postaje čovjek tek svojom slobodnom voljom za koju snosi odgovornost, po kojoj je "kriv" za sve svoje postupke. Sudbina bi mu "izbila iz ruku" tu mogućnost, spustila ga na razinu animalnog, određenog nužnostima nagona.
Čovjek je povijest, Bog i priroda nemaju povijest, oni su savršeni...a čovjek uvijek svoju povijest tek mora stvoriti, ostvarivati, producirati...

Zanimljivo je to sve i jako dobro.Isto sam mišljenja da sudbinom upravlja čovjek i da je sve u njemu(mada se kod nekih situacija klimam,ali sve manje).Prirodno smo nesavršeni i svatko traži neki svoj kutak sreće i zadovoljstva.Zato...svatko ima jednaku šansu za uspjeh u životu,išao on lakšim ili težim putem.
Pitam se taj utjecaj vjere.Mnogi ljudi traže spasenje u tome i vjeruju u neka čuda idu na hodočašća za ozdravljenje.Malo sam se dotakla toga jer me jedna prija stalno vuče na ta hodočašća.Ima sve u životu,osim muškarca kraj sebe,a toliko je prilika imala da se uda,stalno je nešto koči(rekla sam joj da odgovore na svoja pitanja može naći samo u sebi ,ne u drugima,vjera ne riješava probleme ona samo omogućava da se na neki način lakše nosimo s njima i lakše ih prihvaćamo).Dok jedan fratar kod kojeg ja odem ponekad i ono malo što sam čula dok sam pričala s njim on se uvijek vraća na čovjeka i na konkretnu situaciju i nije baš pobornik tih čudesnih ozdravljenja niti vjeruje u čuda.Njemu je čovjek prvi i osnovni i njegovo djelovanje, i osnovno mu je da ljude uputi kako što kvalitetnije živjeti u okvirima,okolnostima i sposobnostima koje imaju.
Eto samo malo...mada za mene samu je ovo  sve skupa zanimljivo.

Tea je napisao/la:

Zanimljivo je to sve i jako dobro.Isto sam mišljenja da sudbinom upravlja čovjek i da je sve u njemu(mada se kod nekih situacija klimam,ali sve manje).Prirodno smo nesavršeni i svatko traži neki svoj kutak sreće i zadovoljstva.Zato...svatko ima jednaku šansu za uspjeh u životu,išao on lakšim ili težim putem.
Pitam se taj utjecaj vjere.Mnogi ljudi traže spasenje u tome i vjeruju u neka čuda idu na hodočašća za ozdravljenje.Malo sam se dotakla toga jer me jedna prija stalno vuče na ta hodočašća.Ima sve u životu,osim muškarca kraj sebe,a toliko je prilika imala da se uda,stalno je nešto koči(rekla sam joj da odgovore na svoja pitanja može naći samo u sebi ,ne u drugima,vjera ne riješava probleme ona samo omogućava da se na neki način lakše nosimo s njima i lakše ih prihvaćamo).Dok jedan fratar kod kojeg ja odem ponekad i ono malo što sam čula dok sam pričala s njim on se uvijek vraća na čovjeka i na konkretnu situaciju i nije baš pobornik tih čudesnih ozdravljenja niti vjeruje u čuda.Njemu je čovjek prvi i osnovni i njegovo djelovanje, i osnovno mu je da ljude uputi kako što kvalitetnije živjeti u okvirima,okolnostima i sposobnostima koje imaju.
Eto samo malo...mada za mene samu je ovo sve skupa zanimljivo.

Hm, pa gledaj..
Pitanje "vjere" - "religije" - "hodošačša" je na istoj horizontali. Radi se o tome da o tome ne možemo razgovarati samo na intelektualnoj dimenziji. Naime, religijskim simbolima u stvarnosti koju znanost opisuje, istražuje, dokazuje.. ne odgovara ništa fizičko. Znanost tu nema mogućnosti komunikacije, to su sasvim dijametralni svijetovi.
Religijski svijet ima tri bitne dimenzije:
a) emocionalnu - jer zadovoljava psihološku potrebu za vjerovanjem u nešto što nadvisuje svakodnevnu besmislenu ljudsku egzistenciju, daje osjećaj "smisla", razloga..
b) iskustvenu - "klekni, sklopi ruke, moli i - vjerovat ćeš" ( B.Pascal) - svaka religija ima tu praktičnu dimenziju ( nema religije bez crkve, stav uvijek osim misaonog i iskustvenog traži i bihevioralnu ( ponašajnu..) dimenziju kako bi se ostvario u punini..
c) moralnu - ako moral definiramo ( jezgrovito..) kao odnos među ljudima onda religija uvijek izgrađuje i moralne zakone i odnose unutar onih koji vjeruju, funkcija religije jeste da uredi nekako te odnose u zajednici kako bi mogla egzistirati, učiniti sebe trajnom..

Religija neće nestati - ona dobro nadopunjuje sve ljudske nesavršenosti, svim praiskonskim strahovima ( od smrti, od nepoznatog, od besmisla, od usamljenosti..) daje prihvaljive i korisne odgovore..