Priča o mojoj rijeki nade

Ima li svatko od nas nekakvu svoju rijeku nade? Rijeku kojom želi ploviti, kroz život se probijati, sa njom teškoće i radosti prolaziti. Rijeku koja ima svoju snagu, svoju moć, nježnost i čar. Rijeku koja donosi život, koja ga podiže, ali i koja ga može uništiti, ili toliko nepodnošljivim učiniti da će traume od nje ostati prisutne kroz cijeli život.

Do rijeke nade nije teško doći, nije joj teško niti obale vidjeti, tok njene struje, ili joj snagu osjetiti.





Uvijek je zamišljamo kao mirnu, romantičnu, pitomu i krotku, ali dovoljno jaku da savlada sve prepreke pred sobom. Pri tome joj okolina mora biti prekrasna, oku mila i privlačna. Uvijek nas pogled na nju mora zadiviti, oraspoložiti, dati nam snagu da idemo dalje i kada je dalje jako teško ići.








Naša rijeka nade trebala bi biti široka da se pogled na njoj gubi u daljinu, da nam je oko puno nje, da nam zastaje dah od njene širine i spokoja. Mir mora iz nje izlaziti. Mir tako nam potreban, koji nas krijepi, koji nas osnažuje.





Nikakve prepreke rijeci nisu nesavladive, nikakve prepreke joj ne mogu uzeti mir i postojanost. Sa svim se preprekama zna mirno suočiti i pravilan prolaz kroz njih pronaći.





Da li smo svi pronašli takvu svoju rijeku nade? Rijeku koja će sa nama ići, rijeku sa kojom ćemo ići. Rijeku koja će nam sve značiti, čija će nas njedra grijati i snažiti. Rijeku preko koje se pruža naš životni put i prekrasni vidici na njega.





Ispričati ću vam priču o svojoj rijeki. Rijeki koja donosi nade, snagu, mir, postojanost. Rijeki koja me može nositi kroz sve složenosti života. Rijeka sa kojom mogu preploviti sve teškoće životnih puteva.





. . . U romantično vrijeme života, kada obaveze postaju lakše, kada prepreke bivaju uvijek savladive, kada snaga nema granice, susretoh na putu života svoju rijeku. Veliku, ogromnu, snažnu i prekrasnu.





Pogled na nju prosvjetlio je život, otkrio neku novu njegovu toplinu, neke nove poglede, izmjenio neke stavove koji godinama nemjenjani bijahu. Fascinirala me životna svijetlost koja se u njoj ogledavala.

Njena ljepota, sklad i snaga izazvale su snažne valove života u meni. Uzburkala se i zadnja kap tekućine u tjelu, struje emocija su proradile, Osjetila su se izoštrila, a nekakva druga snaga se uskomešala. Najprije polako pa sve jače i jače.











Život se pretvorio u jednu struju, jaku i sve jaču, struju koja je tekla u jednome smjeru, naprijed. Struju koju prepreke nisu mogle zaustaviti. Njena silina se osjećala svuda uokolo gdje god da sam se nalazio.











Valovi snage ojačali su me, Dali mi brzinu, osnažili misli, pojačali želje. Valovi su se kotrljali kroz mene, tjerali me naprijed . . .





. . . Valovi mi dadoše snagu da se priključim rijeci, da sa njom zaplovim, da krenem u neizvjesnost budućnosti.





Moja prekrasna rijeka nade, pokazuje mi sve svoje čari, sve svoje ljepote. Pokazuje mi puteve koji su pred nama.








Sa njome sam spreman uploviti u mirni suton života, uploviti u spokojnost, poći prema moru . . .





U pozno doba života, kada mi ostane još hrpa uspomena, u doba kada se svijeća života počne gasiti, vodi me radost da ću po svojoj rijeci nade i dalje ploviti. Da ću doživjeti s njom slike mladosti, mirise proljeća, žubore potoka . . .





Moja rijeka je tu, pored mene, u meni. Pokazao sam vam je u punoj njenoj ljepoti, pokazao sam kakvom je osjećam.

Da li ste vi našli svoju rijeku nade sa kojom kroz život plovite ili je još tražite negdje iza gora.