Nema više sira i vrhnja na tržnicama

Naiđoh na ovaj članak i smatram da ga je vrijedno ovdje postati.Od ponedjeljka je zabranjena prodaja sira i vrhnja na tržnicama....što reči,ništa,žalosno jer i to je jedno od traženja famozne i sveznajuće EU a sve što bih i ja sama rekla napisano je u doljnjem članku...
**********************************************************************************
Najnovija priča o tome što jest a što nije u sagi o hrvatskom ulasku u EU odnosi se na jedan relativno postrani detalj - odnosi se na 'sir i vrhnje'. Sjećamo se svi antieuropske kampanje Nenada Ivankovića s kraja 2004 godine o tome kako će po ulasku u EU nestati sira i vrhnja s hrvatskih tržnica? Ovo se naravno ismijavalo na sva usta i kroz sva pera i svatko tko je mislio da je netko, obavezno je morao izraziti svoje gađenje Ivankovićevim prizemnim, desničarskim i antieuropskim argumentima. Ta je epizoda potonula u zaborav, sve do danas kad smo saznali da je Ivanković zapravo bio u pravu. Od ponedjeljka više nema sira i vrhnja na Dolcu piše subotnji Morgenblatt pravdajući tu hvalevrijednu odluku Zakonom o hrani i Pravilniku o higijeni hrane. Kao zmija noge krije Morgenblatt činjenicu da je Zakon takav jer je 'usklađen' s pravilima Europske unije i da nije kometara čitalaca i njihovih sardoničnih komentara, neupućeni bi teško shvatio pozadinu vijesti.

Kad je prije tri godine briselskoj birokratskoj 'zločinačkoj skupini' palo na pamet da bi kravlji sir trebalo raditi isključivo iz steriliziranog mlijeka u Francuskoj je zamalo izbio ustanak i ideja je umrla kukavnom smrću. U posljednjih pola stoljeća nije poznato da je bilo tko pokvario želudac lošim sirom i vrhnjem s hrvatskih tržnica; istim onim sirom i vrhnjem koje se od pet ujutro mućka po cekerima na putu iz okolice Zagreba da bi do podneva nestalo s klupa. Sada, sir i vrhnje će se moći prodavati samo ako umjesto ispod stolova tih par sati provede čekajući kupce u rashladnim ormarima... Naravno, iz silne brige za zdravlje hrvatske populacije, koja će kad već ne može kupiti svježi hrvatski sir i vrhnje tješiti se kusajući desetak godina smrznutu brazilsku govedinu koja nema pristupa u trgovine Europske unije. Iako su svi znali sve što je trebalo znati, rashladnih ormara nema i ne će ih biti nekoliko mjeseci. Kad dođu, struju će plaćati oni koji prodaju robu a potom, sve će to platiti kupci. I na koncu, u krizi u koju smo ušli da iz nje ne izađemo, skuplji proizvodi na tržnici mogu lako dovesti do Ivankovićeve Hrvatske u EU - one bez sira i vrhnja.

Iako se čini kako je sve ovo banalna sitnica, u njoj se dade iščitati mnogo toga. S hrvatske strane očito je pomanjkanje bilo kakve svijesti o samome sebi i vlastitim interesima koji se ostvarju samo ako ih se odreknemo - koliko god to zvučalo nelogično. Hrvatska je imala prilike izjasniti se o tome što hoće ili ne će no Hrvatska je o obje stvari gromoglasno šutjela svih ovih pet-šest godina pregovora. Žrtve prilagođavanja europskoj regulativi u Hrvatskoj će se brojati u stotinama tisuća uništenih egzistencija (posebno u poljoprivredi), općem osiromašenju uz veliku mogućnost trajnog životarenja na marginama europskog projekta, planiranog i ostvarenog zbog 'velikih i za velike'. I ne samo za velike države poput Francuske ili Njemačke već isto tako za velike korporacije kojima prilagođavanje euro-regulativi ne predstavlja problem. Napokon, ta sve je to zbog njih i zamišljeno!

No, u činjenici da je infrastruktura koja je dosad dostajala za prodaju sira i vrhnja (stol!) sada postala sasvim nedostatna i da će od sada trebati imati rashladne uređaje krije se nešto mnogo mračnije i opasnije. U činjenici da nešto banalno jednostavno i jeftino postaje složeno i skupo, da postaje energetski zahtjevno, krije se slutnja o tome kuda idemo i kamo ćemo stići. U vremenima koja će tražiti jednostavnost mi se odlučujemo za složenost; umjesto štednje mi se odlučujemo za potrošnju. Sve to bez bilo kakvog racionalnog motiva osim ako birokraciju i njezinu samovolju ne proglasimo vrhuncem 'racionalnog uma'. I ima toga još iako bi zvučalo preuzetno uz sir i vrhnje spominjati npr jednog Williama Cattona i njegove 'civilizacijske sutone'.

Sve to Hrvati uglavnom ne znaju i ne razumiju pa bi se čak usudili reći kako ova dva detalja, sasvim malo važna u cjelokupnoj slici, simbolički govore o nama i to mnogo više nego i naslućujemo. Nije to prvi put da zatvoreni u teretne vagone putujemo, misleći da znamo kamo nas voze...

Izvor: Hrvati AMAC
__________________

Ne znam kog se vraga kumice žale. Davno prije su znale da će se takvo pravilo donesti, moglo se par njih udružiti i kupiti potrebne frižidere. Ne znam čemu prosvjedovati protiv pravila kojim se štiti ljudsko zdravlje i kvaliteta robe.