Ljudi u crnom

U Oktobru, 1953. godine, casopis "UFO MAgazine" je izdan poslednji put, a na prvoj
stranici bila je i naznaka kako se radi o poslednjem izdanju. Tu je bilo i par cudnih
komentara, kao npr : "urednik casopisa obavješten je iz pouzdanih izvora kako je
istraživanje, odnosno, rješenje fenomena NLO ušlo u svoju završnu fazu." "Isti izvor od
kojeg smo dobili ove materijale sugerirao nam je da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se ti
podaci javno i objave." U nastavku : "Važno obavještenje : Misterija letecih tanjira nije
više nikakva misterija. Njihovo porijeklo nam je poznato, medutim, sa viših instanci dobili
smo naredbu da informacije o tome ne objavljujemo. Mi smo željeli da objavimo cijelu
pricu, medutim zbog same prirode informacija, morali smo da odustanemo od toga."
Na kraju je bilo : "Savjetujemo sve one koji se bave ovom tematikom da budu veoma
oprezni."
Nakon toga, Bender je zatvorio biro za istraživanje NLO-a i prestao sa daljim
objavljivanjem magazina "Space Review". Oni koji imaju imalo iskustva u proucavanju
kojekakvih tajnih društava, vec dobro znaju kako svi oni tvrde da znaju odredene tajne,
koje isto tako iz odredenih tajanstvenih razloga ne smiju javno objelodaniti. Cak ni apel
"budite veoma oprezni" nije bio ništa specijalno novo, osim što je ucinio kod onih koji se
bave ovom tematikom da se osjecaju još više važnima. Na kraju krajeva, ko bi to još
proganjao one koji gube vrijeme istražujuci nešto slicno ?
Kratko nakon što je zatvorio tu svoju organizaciju i prestao sa objavljivanjem casopisa,
Bender je dao jedan intervju za lokalne novine u kome je izjavio kako su ga posjetila tri
"covjeka u tamnim odjelima" i naredila mu da prestane sa štampanjem materijala na
temu NLO-a. On je rekao kako su ga ti ljudi "na smrt isprepadali" i da nakon toga nije
nije mogao "ni da jede nekoliko dana." Neki od njegovih kolega tada su pokušali da
iznude od njega nešto više informacija o tom dogadaju, medutim, Bender je na sve to
samo odmahivao glavom. Mnogi od onih koji su se bavili istraživanjem UFO fenomena, u
to vrijeme, bili su dosta skepticni u vezi ove Benderove price. Tako su govorili kako su
Benderova organizacija kao i casopis bili na rubu kolapsa, te je on izmislio cijelu pricu
kako bi izbjegao bankrot a da istovremeno ne izgubi i obraz. Medutim, kako je vrijeme
prolazilo ova prica je dobijala sve više i više kredibiliteta. Neki od Benderovih prijatelja
smatrali su da su ona tri covjeka, u stvari, bili agenti CIA-e ili neke druge vladine
organizacije. Kasnije se vec pocelo vjerovati kako se ipak radi o natprirodnim entitetima,
vanzemaljskog porijekla, jer se isti slucaj poceo dešavati i drugima koji su se bavili ovom
problematikom. Nešto više o onim svojim misterioznim posjetiocima Bender je rekao tek
1963. godine. kada je objavio knjigu pod naslovom "Flying Saucers and the Three Men in
Black" (Leteci Tanjiri i Tri Covjeka u Crnom). Knjiga je bila dosta konfuzno pisana sa vrlo
malo cinjenicnog materijala u vezi samih NLO-a, medutim, materijal kojeg je iznjeo, dao
je mnogo više kredibiliteta ovom fenomenu. Bender je tu cak opisao i još jednu slicnu
misteriju, tj. govorio je o tome kako nasuprot "ljudi u crnom," postoje i tzv. "žene u
bijelom", tj. veoma lijepe žene koje nose bijele kostime cvrsto pripijene uz tijelo, a imaju
i svijetle, odnosno, blještave oci. Navodno, razlog što ova stvorenja uvijek i nose
naocale, upravo je bio taj da sakriju te "svijetlece oci".
Vecina ljudi u crnom bila je opisana tako da su imali sivomaslinastu boju kože i crnu
ravnu kosu, te da su izgledali slicno kao "cigani," odnosno, bili su "orijentalnog" izgleda.
Vecinom se radilo o grupi od tri covjeka koja su se obicno vozila u novim, dobro
uglancanim autima, uglavnom marke Kadilak. Svjedoci koji su imali priliku da se približe
tim autima, tvrdili su kako su oni imali i miris specifican za nove aute. Ljudi u crnom su
se sami cesto predstavljali kao agenti CIA ili neke druge vladine organizacije. Imaju i
obicaj da samo mahnu nekom "službenom iskaznicom", medutim, nikome nisu davali
priliku da provjeri detalje sa tih kartica. Ponekad nose kojekave bedževe sa nepoznatim
amblemima, a isto tako na autima im se ponekad mogu vidjeti i odredeni simboli.
Sama svrha njihovih posjeta je ušutkivanje ljudi koji su vidjeli NLO-e ili bili u bilo kakvoj
interakciji sa vanzemaljcima. Oni uglavnom to rade izazivajuci stanje opšte konfuzije kod
svjedoka ili im, jednostavno, utjeraju strah u kosti. Ljudi cesto poslije takvih iskustava
pocnu patiti od neke vrste paranoje, te dobiju tendenciju da svrstavaju sve nepoznate
osobe iz svoje neposredne okoline u kategoriju "ljudi u crnom", pa cak i ako ovi ne nose
crna odijela i nemaju "svijetlece" oci. Jedna od glavnih karakteristika ljudi u crnom je da
su nepoznatog porijekla i da se neobicno ponašaju. To njihovo ponašanje nije
karakteristicno za ljude a kod ljudi ostavljaju i neku vrstu utiska neposredne prijetnje,
odnosno, osjecaja da se nalaze u životnoj opasnosti. Kao i u svim ostalim slucajevima,
kada su vanzemaljci u pitanju, i ovdje imamo problema sa materijalnim dokazima.
Cini se da su "Men in Black" (MIB), upravo i dizajnirani za svrhu zaplašivanja svjedoka i
zapljene svih materijalnih dokaza o postojanju vanzemaljaca i NLO-a, koji bi se
akcidentalno našli u posjedu ljudskih bica. Tako, prilikom proucavanja ovog fenomena
jedino na šta se možemo osloniti to su izjave onih koji su ipak odlucili da pricaju o
tome.

Jedan od klasicnih slucajeva dogodio se nadzorniku autoputeva Rex-u Heflin-u, iz Kalifornije. On je tvrdio kako je 03. Augusta, 1965. dok je stajao parkiran pored autoputa Santa Ana, nekoliko puta snimio svojim polaroid aparatom jedan nepoznati leteci
objekat, dok je ovaj lebdio iznad zemlje. Nedugo zatim, posjetile su ga neke osobe koje su mu se predstavile kao službenici Komande Sjevernoamerickih Zracnih Snaga - North nAmerican Air Defense Command (NORAD), te ga ubjedili da im preda fotografije radi daljnjeg ispitivanja. NORAD je kasnije demantovao da je slao bilo kave službenike kod Rex-a. U svakom slucaju, Rex je tom prilikom dao 3 od 4 fotografije koje je imao. Na jednoj, koja je ostala u njegovom posjedu, lijepo se vidjeo leteci tanjir, medutim, s obzirom da se radilo o snimku napravljenom polaroid aparatom, nije se mogla dokazati njegova autenticnost, jer nije bilo negativa. Dvije godine kasnije, Rex Heflin je prijavio još jedan slucaj misteriozne
posjete. Ovaj put radilo se o osobi koja mu se predstavila kao C. H. Edmonds, kapetan americkih vazduhoplovnih snaga i tvrdila kako je ona bila ukljucena u istragu Heflinovih fotografija, pa je sada samo došla da ga pita da li ih on želi natrag. Heflin kaže da je za to vrijeme napolju, ispred prozora njegove kuce, stajala parkirana limuzina sa još jednom
osobom koja je sjedila unutra. Ta osoba, u autu, kao da je zracila nekom ljubicastom svetlošcu. Dok je razgovarao sa kapetanom Edmondsom, radio koji je do tada svirao u sobi poceo je da ima stalne smetnje. Heflin je pretpostavljao da su ga ovi snimali, te je dolazilo do interferencije elektromagnetnih talasa i to je bio razlog zašto je radio krcio
cijelo vrijeme, dok je ova posjeta trajala. U svakom slucaju, Heflin je rekao kako njemu te fotografije više nisu potrebne te ga je tako misteriozni posjetilac napustio "sa znakovima olakšanja na licu".Kasnije, kada je Heflin prijavio ovaj incident, istraga je pokazala kako osoba pod tim imenom nikada nije radila za Vazduhoplovne Snage.

Ivan Sanderson, u knjizi "Uninvited Visitors", opisuje slucaj gdje je jedna porodica,
takode nakon videnja NLO-a, bila posjecena od strane muškarca visine nešto više od dva
metra, sa relativno malom glavom, razvijenim grudnim košem, tankim ekstremitetima i
bjelom bojom kože. Osoba im se predstavila kao agent jedne osiguravajuce kompanije i
rekla da traži nekoga veoma slicnog ocu ove familije i kako se radi o nasljedu prilicno
velike sume novca. Posjetilac je samo mahnuo ispred njihovih ociju nekom karticom a
zatim, nakon što ju je stavio u džep, skinuo je sako ispod koje se na košulji vidjeo neki
bedž, kojeg je ovaj odmah pokrio rukom i sklonio. Stranac im je postavio nekoliko
pitanja koja nisu uopšte bila u vezi sa NLO-ima a što je u svemu bilo najcudnije, to su
bile dvije zelene žice koje su, kako je najstarija kcerka primjetila, izlazile iz njegovih
carapa i na dva mjesta završavale u mišicima noge. Nakon ovog "intervjua" posjetilac je
ušao u jednu veliku crnu limuzinu u kojoj su bila još dva covjeka i limuzina je uskoro
nestala u mraku na putu koji je vodio prema šumi. Na automobilu su cijelo to vrijeme
svjetla ostala ugašena, iako je bila noc.
U svakom slucaju, osim što "ljudi u crnom" znaju zlostavljati i zastrašivati svjedoke,
mnogi od njih su se takode žalili na mnogo nekih drugih neugodnih fizickih simptoma koji
su ostajali kao posljedica ovih cudnih posjeta. Tu se ubrajaju, recimo, jake glavobolje,
gubitak memorije, osjecanje nekog cudnog neprijatnog mirisa. Još jedna od sposobnosti
MIB-a je ta, da imaju sposobnost da se pretvore u koga god hoce, tj. da izgledaju kako
god hoce. Tako recimo, John Keel, poznati istaživac NLO fenomena, koji je napisao i
dosta knjiga na tu temu, tvrdi da su se ovi u nekoliko navrata pretvarali u njega samog
prilikom posjeta nekih svjedoka, te tako kada se on kasnije pojavljivao na njihovim
vratima, ovi su bili šokirani tj. nisu mogli da dodu sebi i nisu mu vjerovali da je to on,
"jer je vec jednom bio" !? Kasnije su neki od onih koji su bili redovno otimani od strane
vanzemaljaca poceli da pronose glasine kako je i pravi John Keel otet, i kako su ga
vanzemaljci zamjenili sa jednom replikom, androidom, koji nije više onaj pravi John,
mada izgleda isto kao on.
Ljudi su kroz istoriju pokušavali da objasne odredene fenomene jezikom, odnosno
pojmovima baziranim na vjerovanjima koja su za neko odredeno vrijeme bila
karakteristicna. Ako uzmemo u obzir srednjovjekovne price o susretu ljudi sa kojekakvim
demonima, možemo vidjeti kako su cesto davoli takode bili "ljudi" koji su bili obuceni u
crno. Imali su sposobnost da promjene oblik, da izgledaju kao neko ko je veoma blizak
žrtvi, a isto tako da uzmu izgled kojekakvih andela i svetaca. Mnogi od onih koji su tvrdili
da su sreli davola, žalili su se i na cijeli niz nekih drugih popratnih simptoma, koji su
slicni onima koje danas imaju ljudi koji su imali posla s "ljudima u crnom". Na Haitiju,
domoroci vjeruju u postojanje jedne grupe veoma zlih "carobnjaka", koje oni nazivaju
"zobops". Tako Haicani kažu da ako ikada vidiš novu limuzinu kako se bez vozaca krece
putem, ona je sigurno pod kontrolom "zobops-a", i najbolje da se držiš što dalje od nje.
Cuveni šaman južnoafrickog plemena Zulu, Credo Mutwa, u jednom intervjuu koji je
snimljen i odnedavno distribuiran na video traci pod naslovom "Reptilian Agenda",
tvrdi kako su "Men in Black" poznati i u Africi još od davnina, s tim što su se tamo tek
odnedavno "modernizovali," što se oblacenja tice. Tako on kaže da su MIB prije nosili
mantije sa kapuljacama, a oko tih njihovih mantija bilo je svezano nešto slicno konopcu,
upravo kako su katolicki sveštenici imali obicaj da se oblace. Tako on navodi i slucaj
jednog svog rodaka, koji je za vrijeme dok je cuvao neki objekat imao priliku da se
konfrontira i nesretnim slucajem ubije grey-a, kojeg je zatekao u pokušaju da se uvuce
unutra. On je tom prilikom oduzeo od mrtvog grey-a neki "zavežljaj" koji je ovaj nosio sa
sobom i kasnije ga odnjeo kuci. Ubrzo zatim, bio je posjecen od strane "ljudi u crnom"
koju su ga na smrt isprepadali i oduzeli mu sav dokazni materijal. Da li su, u stvari, oni
patuljci, vile, vilenjaci, vampiri, zmajevi itd. iz prastarih narodnih prica ono što danas
nazivamo vanzemaljcima ?!? Da je moguce da u tim narodnim pricama ima i dosta istine
koja je simbolicno izražena ? Da li su one nastale kao rezultat interakcije ovih entiteta s
ljudskim bicima, kroz našu istoriju ?
U davnašnjim vremena vecina ljudi su vjerovali u davole i kojekakve "sile mraka", dok
danas malo ko vjeruje u stvorenja koja dolaze ovamo iz svemira ili iz neke druge oblasti
postojanja. Poznato nam je da su ljudi u srednjem vijeku sasvim ozbiljno uzimali davole,
pa su tako mnoga ljudska bica završila na lomacama pod optužbom da su bili opsjednuti
davolom ili u nekom "dosluhu" s njim. Danas, bilo ko da se odluci da prijavi jedan ovakav
slucaj susreta sa "ljudima u crnom" može se susresti samo sa nevjericom, a velike su
šanse da ce biti i ismijan ili proglašen ludim. Ovakve price se i od strane medija smatraju
suviše bizarnim, tako da ce oni rijetko objaviti tako nešto. Do sada su takve stvari bile
najcešce objavljivane samo u magazinima na temu UFO, tako da je ipak mnogo ljudi
culo nešto na tu temu, mada vecini njih nisu poznati svi detalji ove problematike.
Danas mnogi asociraju taj pojam sa popularnim filmom "Men in Black," mada taj film
nema nikakve veze sa samom suštinom ove teme. Cinjenica jeste da su agenti odredenh
tajnih agencija americke vlade pokušavali u mnogo navrata da kopiraju neke aktivnosti
vanzemaljaca, kako bi izazvali konfuziju kod ljudi, medutim ta praksa je imala veoma
ogranicene rezultate.
Jedan od incidenata koji je dobio nešto publiciteta bio je slucaj "kidnapovanja" Betty i
Barneya Hilla. Ovaj bracni par vracao se kuci u Portsmouth, New Hampshire, autom iz
Kanade u noci 19. Septembra, 1961. godine, Kada su se našli na jednom izolovanom
dijelu puta, vidjeli su iznad sebe nešto što je licilo na leteci tanjir. Nakon toga usljedila su
dva "prazna" sata u njihovom životu, u toku kojih im nije bilo poznato šta se dešavalo s
njima. Nisu se mogli sjetiti nicega od momenta kada su vidjeli UFO pa do onog momenta,
dva sata kasnije, kada su se našli u autu na istom putu, samo nekoliko kilometara dalje
od onog mjesta gdje su primjetili leteci tanjir. Mjesecima nakon tog dogadaja oba bracna
partnera patila su od raznih psihickih tegoba, te su se na kraju obratili jednom psihijatru,
koji ih je hipnotisao. Pod hipnozom, Hillovi su opisali cijeli slucaj abdukcije, tj. kako su
bili kidnapovani od strane vanzemaljaca i prebaceni na neindentifikovani leteci objekat.
Betty i Barney nisu ni imali namjeru da o svemu tome javno pricaju, medutim, pisac John
Fuller se zainteresovao za njihov slucaj te je on, nakon jednog dubljeg proucavanja ovog
dogadaja, objavio i knjigu "The Interrupted Journey" ("Prekinuto Putovanje"). Iako je
autor na nekoliko mjesta u knjizi sugerisao kako bi se moglo raditi i o halucinacijama,
odnosno, snu, kod vecine citalaca ostao je utisak kako se ovdje radilo o jednom istinitom
dogadaju. Entiteti koji su navodno kontrolisali taj svemirski brod teško da se mogu
svrstati u "ljude u crnom," mada su Barney i Betty opisali jednog od kidnapera kao
"Irca sa crvenom glavom", za jednog drugog su tvrdili da je nosio crni mantil, te da je
imao crnu maramu omotanu oko vrata. Ostali entiteti na brodu su vecinom odgovarali
opisu greys-a. Pod hipnozom, Hillovi su nacrtali i skec "vode" otmicara. Radilo se o
insektoidnom obliku lica sa dugim i tankim ustima, kao i velikim kosim ocima.
Za razliku od mnogih knjiga na temu interakcije vanzemaljaca sa ljudskim bicima,
"The Interrupted Journey" je bila veoma ubjedljiva. Covjek stice utisak da su, kako
pisac, tako i Barney i Betty Hill, sasvim inteligentni, pošteni i iskreni ljudi koji
jednostavno vjeruju kako je sve ono što je ovdje opisano istinito. Tako je u našoj novijoj
istoriji ovo bila prva od knjiga u kojoj je iznesen koncept u smislu da NLO mogu da se
prizemlje, da vanzemaljci mogu da kidnapuju obicne ljude, da ih izlože nizu ponižavajucih
i brutalnih laboratorijskih istraga a onda da im izbrišu sjecanje na sve to, što na kraju
ostavlja kod žrtava cijeli niz psihickih posljedica. Da li smo pod kontrolom bica koja imaju
sposobnost da zamagle ljudski um, pa možda i da ga programiraju ? Na jedno ovakvo
pitanje svaki pojedinac bi trebao posebno da odgovori ali tek nakon jednog dubljeg
istraživanja ove tematike. Kada ljudi prijave ovakve slucajeve, oni se vec tada mahom
nalaze u jednom narušenom psihickom stanju. Oni koji ih saslušaju cesto posumnjaju da
je prica koju su culi atribut narušenog psihickog stanja osobe od koje su je culi,
medutim, ne pada im napamet da je psihicko stanje te osobe narušeno upravo kao
posljedica njene interakcije sa vanzemaljcima.
Klasican slucaj intervencije ljudi u crnom izgleda otprilike ovako : kratko nakon što
covjek, kao slucajni svjedok ili istraživac, vidi ili ima neku vrstu interakcije sa NLO ili
vanzemaljcima, dobije posjetu. To se najcešce dogada odmah, neposredno nakon
incidenta, dok se o tome još ništa javno nije culo. Ukratko receno, ne postoji šansa da su
posjetioci vec prethodno mogli da cuju o tom incidentu uz pomoc normalnih sredstava
informisanja a uvijek posjeduju sve podatke, ukljucujuci imena i adrese svih onih koji su
imali bilo kakvog ucešca u tom incidentu. Žrtva je skoro uvijek sama kod kuce za vrijeme
posjete. Posjetioci, obicno trojica, stižu u velikom crnom autu. U Americi, to je najcešce
Kadilak, ali rijetko kada najnoviji model. Iako stari tip auta po datumu proizvodnje, auto
izgleda kao da je tek proizveden, pa ima cak i onaj "miris" novog auta. Ako neko uspije
da zapiše broj tablica jednog od takvih auta, kasnije se redovno ispostavi kako se radi o
broju koji ne postoji. Posjetioci su skoro uvijek muškarci, samo u rijetkim slucajevima
medu njima se nalazi i jedna žena. Po izgledu se najcešce uklapaju u stereotip agenata
CIA ili neke druge tajne obavještajne službe. Nose tamna odijela, tamne šešire, tamne
kravate, tamne cipele i carape, dok uvijek imaju na sebi bijele košulje. Svjedoci uvijek
tvrde da njihova odijela izgledaju kao nova tj. kao da su tek kupljena. Njihova lica su
vecinom opisivana kao "orijentalnog" izgleda sa kosim ocima. U jednom slucaju, covjek u
crnom je navodno imao na usnama i svijetli karmin ! MIB su generalno opisani kao
bezizražajni, nesposobni da pokažu bilo kakvu emociju, pokreti su im ukoceni, odnosno,
trapavi. Odaju utisak hladnoce, formalnosti ili prijetnje. Ne pokazuju nikada neku toplinu
ili srdacnost, cak kada se i ne ponašaju neprijateljski. Svjedoci cesto upucuju na to kako
njehovi posjetioci nisu imali karakteristike ljudskih bica, osim samo po izgledu, tj. kako
se u suštini, ne radi o ljudima. Neki od njih pokažu kojekakve identifikacione kartice,
medutim, vecina ljudi ni ne zna kako izgledaju orginalne legitimacije CIA ili neke druge
tajne službe, tako da te kartice i nisu od nekog veceg znacaja, osim što kod covjeka
treba da ostave utisak kako se radi o posjeti agenata neke zvanicne organizacije.
Posjetioci ispituju, upozoravaju a cesto i prijete. Sam incident im je vec prethodno poznat
do nasitnijih detalja. Govore perfektno, odnosno, kako svjedoci cesto sami kažu, "previše
perfektno", bez ikakvih gramatickih grešaka i sa savršenom intonacijom. Ove cudne
posjete najcešce završavaju prijetnjom svjedoku ili žrtvi incidenta da ukoliko ovaj bude
javno govorio o tome, njemu ili nekome iz njegove uže porodice desice se "nešto
strašno". Cesto se slicne posjete i prijetnje upucuju i onima koji istražuju ovu tematiku a
nisu prethodno licno imali priliku da se sretnu sa vanzemaljcima.
Medutim, ima dosta i slucajeva koji nisu toliko klasicni, odnosno, stereoptipni. Jedan od
njih dogodio se doktoru Herbertu Hopkinsu, iz države Maine, USA, u Septembru, 1976.
godine, kada je uz pomoc regresivne hipnoze pokušavao da riješi jedan slucaj abdukcije
od strane vanzemaljaca. Jedne veceri, nakon što su njegova žena i djeca izašli napolje,
nazvala ga je telefonom jedna osoba koja mu se predstavila kao potpredsjednik
Organizacije za Istraživanje UFO Fenomena iz New Jerseya, te ga pitala da li ga može
posjetiti u vezi diskusije nekih detalja, na temu slucaja kojeg je on upravo istraživao.
Dr. Hopkins se složio s tim, što je na na kraju krajeva u to vrijeme bilo i prirodno. Nakon
što je spustio slušalicu, doktor Hopkins je otišao do vrata da upali vanjsko svjetlo kako bi
njegov posjetilac lakše našao put od parkirališta do kuce, medutim, ovaj je vec tada bio
na vratima. "Nisam vidjeo niti cuo bilo kakav automobil, rekao je kasnije Dr. Hopkins, a
da ga je ovaj cak i imao, nema teorije da bi njime uspio tako brzo da stigne od telefona
do moje kuce". Covjek koji mu se pojavio na vratima bio je sam, obucen u crno odijelo
sa crnim šeširom, crnom kravatom i cipelama a nosio je i bijelu košulju. Kasnije je
Dr. Hopkins izjavio kako je njegov prvi utisak bio da je ovaj izgledao kao neki,
"pogrebnik". Odijelo mu je bilo novo, perfektno ispeglano bez ijednog nabora. Kada je
ovaj skinuo šešir, Dr. Hopkins je primjetio kako je njegov posjetilac skroz celav, cak su
mu nedostajale obrve i trepavice na ocnim kapcima. Koža mu je bila bijela kao
"kod mrtvaca" dok su mu usne bile jarko crvene. Za vrijeme njihove koverzacije,
posjetilac je slucajno obrisao svoje usne sivom rukavicom koju je nosio na ruci. Doktor je
nakon toga tada ostao zapanjen jer je tek tada primjetio da je ovaj razmazao karmin na
usnama, koje su sada ostale skroz blijede dok su na njegovim rukavicama ostale mrlje
od karmina ! Govoreci o svom cudnom posjetiocu, Dr. Hopkins je naveo i podatak da mu
je ovaj u jednom momentu dao na znanje kako mu je poznato da on (doktor) ima dva
novcica u svom džepu, što se ispostavilo kao tacno, te ga je onda zamolio da izvadi
jednog od njih iz džepa te se koncentriše na njega dok ga drži u ruci. Kako je doktor
gledao u novcic, tako je novcic polako išcezavao dok na kraju nije kompletno nestao.
"Ni ti ni bilo ko drugi na ovom svijetu nikada ga više nece vidjeti," rekao mu je
posjetilac. Nakon nekog vremena diskusije na temu NLO-a, posjetioc je poceo govoriti
sve sporije i sporije; - "ostajem bez energije, moram odmah da idem, dovidenja," rekao
je na kraju, oteturao do vrata pa se jedva nekako spustio niz stepenice. Dr. Hopkins je
onda vidjeo neku plavicastu svjetlost ispred svoje kuce i u prvom momentu pomislio je
kako se radi o farovima automobila koji je pripadao njegovom gostu, medutim, stranac je
nestao a da se nije cuo zvuk motora auta, odnosno, doktor na kraju krajeva nije uspjeo
ni da vidi ikakav auto. Kada su se doktorova žena i djeca vratili kuci, zatekli su ga kako
sav rasijan sjedi za stolom na kome je ležao pištolj, dok su cijelo vrijeme svjetla u kuci
treperila, palila se i gasila. Kada su kasnije izašli napolje ispred kuce, na mjestu gdje je
posjetiocev auto trebao da bude parkiran pronašli su par cudnih otisaka ali to nisu bili
tragovi guma automobila, niti su se nalazili na mjestu gdje bi tockovi auta normalno bili.
Sutradan su ti misteriozni tragovi vec bili nestali. Neko vrijeme nakon ove posjete u
doktorovoj kuci su se dogadali kojekavi bizarni incidenti. Doktora Hopkinsa je ova posjeta
toliko potresla da je postupio upravo onako kako mu je stranac i naložio, tj. izbrisao je
sve trake sa materijalom kojeg je snimio za vrijeme svog istraživanja slucaja abdukcije i
prestao je sa svakom daljom istragom.
Cini se da "MIB" imaju sposobnost materijalizacije u našoj ravni postojanja i da se tu radi
o vještackim stvorenjima koja su poslana od strane "kontrolnog sistema," iz druge ravni
postojanja (4-te dimenzije), kako bi se zataškali odredeni slucajevi koji bi mogli navoditi
na pomisao ili dokazati postojanje tog kontrolnog sistema, kao i samu suštinu
manipulacije ljudskim bicima. U svakom slucaju, cini se da u poslednje vrijeme, broj
ovakvih slucajeva je mnogo manji nego prije. Da li se kontrolni sistem trenutno
više oslanja na elektronsku kontrolu uma ljudi ili su sada zadovoljnji sadašnjim
stanjem svijesti ljudske populacije na zemlji u ovoj tacki vremena-prostora, te im takve
intervencije nisu više potrebne !?