Ideal duhovnog razvoja

Mnogi ljudi se pitaju u vezi svog duhovnog razvoja i razvoja općenito, to su pitanja kao "Što je duhovni razvoj?", "Koliko sam duhovno razvijen?", "Ide li moj duhovni razvoj u dobrom smjeru?"... Drugim riječima, pitanje teme je postoji li ideal duhovnog razvoja i duhovne razvijenosti? Naravno, na pitanje bi trebao svatko sam odgovoriti, a ovo je prava tema za to.

Što je za vas duhovni razvoj? Na koji način mislite da bi se trebali pravilno duhovno razvijati? Što je za vas duhovno razvijena osoba? Koji bi bio cilj duhovna razvoja?

Bit ću slobodna citirati odlomak iz knjige: Put kojim se rjeđe ide - autor Scott Peck.

Najprije da kažem da su u knjizi navedena 4 nivoa duhovnog razvoja. Citirat ću samo četvrti jer se s navedenim slažem.


'' NIVO 4- razumsko gnostički

Ovo je najviša faza duhovnog razvoja.
Ljudi na ovom nivou imaju neke značajke ljudi sa nivoa 3 (odmak od formalne religije, njeno kritičko razmatranje, izgrađeni moralni sustav)
Ono što ih razlikuje od ljudi nivoa 3 je slijedeće:
- vjeruju u moć razuma i objektivne spoznaje, ali nipošto bezuvjetno
- ljudi sa nivoa 4 su otvorenih nazora, ništa a priori ne odbacuju, sve pojave ma kako nevjerojatno izgledale analiziraju iz više aspekata, bez predrasuda, i na temelju toga donose zaključak o njima
- njihova mogućnost otvorenog i razumskog razmišljanja ih dovodi do spoznaja neshvatljivih za ljude sa nivoa 3, a tiču se mogućnosti spoznaje duhovnog svijeta i Boga.Često se dešava da se ljudi sa nivoa 3 čude “kako tako obrazovan i pametan čovjek može vjerovati u takve gluposti”.
- ljudi sa nivoa 4 su svjesni svih ograničenja ljudske spoznaje putem osjetila. Ipak znanstvene spoznaje najčešće ne odbacuju nego ih integriraju sa svojim duhovnim spoznajama te tako dobiju sliku svijeta koja tvori jednu smislenu i povezanu cjelinu
- vizija Boga ljudi sa nivoa 4 nije niti malo slična onoj ljudi sa nivoa 2: Bog za njih nije nekakvo zasebno biće i Gospodar kojemu se treba pokoravati: Bog je apstraktno biće, sveprožimajući duh Svemira, red i smisao postojanja čiji se dio nalazi i u nama samima.
- iako ljudi sa nivoa 4 nisu vezani uz vjerske institucije, ipak mogu postati poklonici određene formalne religije za koju misle da se nalaze najbliže Vječnoj istini. ''


Odgovor na prvo pitanje. Odgovorila sam citirajući navedenog autora jer je on to puno ljepše objasnio nego što bih ja. I mislim da je upravo to što je napisao duhovni razvoj.

Kada ćeš imati vremena, bi li mogla staviti i ostala 3 nivoa koja je opisao? :hy:

NIVO 1- kaotični/antisocijalni

Najniži nivo, na kojem se nalazi otprilike 20% ljudske populacije.
Karakteristike:
- odsutnost duhovnosti, odsutnost morala, bezosjećajnost
- o postojanju Boga i duhovnog svijeta ne razmišljaju, niti ih to zanima
- odnosi sa drugim ljudima se zasnivaju isključivo na vlastitim, sebičnim, interesima, temelje se na manipulaciji a to su često sposobni vrlo efikasno prikrivati
- kaotični su, pošto ih odsustvo morala vodi putem grube impulzivnosti
- često upadaju u neprilike, postaju kriminalci, seksualni manijaci, silovatelji, ubojice.Put za činjenje nedjela im je otvoren pošto ih nedostatak morala i savjesti ne sprječava u njihovim deliktima
- dio ljudi na ovom nivou duhovnog razvoja uspije postići samodisciplinu ali je stavljaju u službu ostvarivanja vlastitih ambicija.
- u ostvarivanju svojih ambicija su beskrupulozni, sve će učiniti za ostvarenje svojih ciljeva
- to im vrlo često omogućuje uspinjanje do pozicija moći i osobnog prestiža tako da mnogi postanu i slavne ličnosti
- ljudi sa prvog nivoa ponekad mogu spoznati kaotičnost svog bića, što za njih predstavlja bolno iskustvo koje mogu nastojati jednostavno odbaciti, međutim ako u tome ne uspiju može doći i do samoubojstva.Ponekad ih takvo iskustvo može dovesti na put duhovnog razvoja do nivoa 2, što se može vidjeti u činjenici da notorni kriminalci koji u zatvoru dođu u doticaj s nekom religijom nerijetko postanu fanatični vjernici.

NIVO 2-formalno institucionalni

Ovo je drugi nivo duhovnog razvoja.
Nazvan je institucionalnim pošto su ljudi na ovom nivou snažno vezani za instituciju koja ih nadgleda- takva institucija može biti npr.vojska, no kod većine ljudi je riječ o formalnoj religiji .
- ljudi na ovom nivou se čvrsto vezuju uz svoju vjersku instituciju što im osigurava odsutnost kaotičnog života sličnog ljudima na nivou 1.
- većina njihovih moralnih vrijednosti nastaje pod jakim utjecajem njihove religije
- ljudi na ovom nivou zavise o vjerskoj instituciji koja ih na neki način štiti i nadgleda, a izrazito su privrženi formi religije (rituali, ceremonije, redovite molitve, vjerski obredi, čitanje "svetih" knjiga itd.)
- redovito vjeruju da će Bog kazniti one ljude koji ne poštuju zapovijedi i rituale koje nalaže njihova religija ("Božji zakoni")
- uvjereni su da će jedino vjernici, pripadnici njihove religije dospjeti u raj, dok je za ostale određeno čistilište ili pakao
- ljudi sa nivoa 2 su izrazito osjetljivi na promjenu forme religije, jer to je upravo ta forma od koje oni zavise na putu oslobođenja od kaosa.Zato mnogi pokušaji reforme religije neizbježno rezultiraju raskolom.Kao posljedica takvih pojava, mnoge religije se nisu stoljećima mijenjale te su ostale na nižim razinama civilizacijskog razvitka.
- vizija Boga ljudi nivoa 2 je prilično djetinjasta: oni redovito zamišljaju Boga kao nekoga tamo visoko gore koji veliku moć, i koji ima mogućnost kažnjavati ljude za njihova nedjela.

To je vizija Boga kao Gospodara i policajca, kojemu ljudi nivoa 2 iskazuju pokornost i kojega se često boje.Pri tom imaju vrlo malo razumijevanja za onu polovinu Boga koja živi u nama, odnosno za ono božansko u ljudskom duhu.Takav Bog-tiranin je ljudima sa nivoa 2 upravo i potreban za njihov duhovni razvoj- takav strah od Boga ih odbija od grešništva i nemorala, a njihova religija im daje upute o tome što je dobro a što loše
- Bog je po njima redovito muškog roda, teško im ga je zamisliti kao univerzalno ili, ne daj Bože, žensko biće.

NIVO 3-skeptični/individualni

- ljudi na se ovom nivou odvajaju od formalne religije koju promatraju sa svog kritičkog i razumskog stajališta
- imaju vlastiti moralni sustav na kojeg religija nema značajniji utjecaj
- bezuvjetno vjeruju u moć razuma, vjeruju samo u ono što mogu zaista spoznati i dokazati, stoga uglavnom ne vjeruju ni u postojanje Boga
- često smatraju da je vjerovanje u Boga nazadna pojava prošlih vremena te da su ljudi koji vjeruju u Boga intelektualno inferiorniji u odnosu na njih
- vjeruju u znanstveno tumačenje života i svijeta, no ne razmišljaju o mogućnosti postojanja ljudima nespoznatljivog dijela univerzuma

autor: Scott Peck - Put kojim se rjeđe ide

Zgodno su opisani ovi nivoi

@ Iana
Ovo što si navela s čim se slažeš, mislim da bi većina rekla da je to ideal duhovnog razvoja. To okvirno gledano na papiru štima. Sad je pak pitanje zbog čega bi se mi trebali duhovno razvijati, koja bi bila teoretska svrha toga?

procy....iskreno, je li ti to mene zezaš? :kavica:

Zapravo ne. Znam da se može činiti jako smiješno pitanje i banalan odgovor na njega, ali sam otvorio temu na duhovnosti s razlogom da podijelimo naša vjerovanja vezano za sve to. Pitanje koje sam postavio vezano je za naše vjerovanje svrhe duhovnog razvoja, da li to trebamo zato jer je smisleno i da budemo bolji tijekom samog života, jel bi to trebali raditi za Boga, jel je to zapravo smisao života nas kao duše koja se razvija putem reinkarnacija ili čega već... Zato sam to pitao

svrha duhovnog razvoja, po mom mišljenju, je da se probudimo iz dubokog sna, da postanemo konačno svjesni i da postignemo sebeostvarenje

ukratko, dalo bi se o tome puno više....

Bi li nam to "sebeostvarenje" koristilo nakon fizičke smrti, kao duši? Ako da, za što?

O svemu tome se može miljama pričati, pogotovo ako se ide u dubinu vjerovanja, tada tu može biti pravi fiš-paprikaš. Možda saznamo nešto novo, nešto o čemu još nismo razmišljali

Procyon je napisao/la:

Bi li nam to "sebeostvarenje" koristilo nakon fizičke smrti, kao duši? Ako da, za što?

koristilo bi nam jer je duša besmrtna i jer je ''bunar bez dna''

a za što?
proces sebeostvarenja traje, ne prestaje...i sve dok sebeotkrivamo, budni smo. svjesni. ne spavamo ni život a ni prestanak života (u fizičkom smislu)

Dakle, samoostvarenje bi trajalo i nakon fizičke smrti, dok bi egzistirali kao duša

Tu se odmah može postaviti pitanje zbog čega je uopće potreban fizikalan život za samoostvarenje. Ili je on tu samo zato jer je neizbježan.

Što se tiče svrhe duhovnog razvoja, kako sve to ide, postoje razne teorije, a vjerojatno je najpopularnija ona sa reinkarnacijama, iako uvijek nekako izostane pojašnjenje za ŠTO je uopće potreban taj razvoj, je li naše samoostvarivanje samo za nas, naša vlastita svrha, nešto kao zarađivanje novca tijekom života, ili to ima svoju dublju svrhu, da je to potrebno samome Bogu da ostvari sam sebe preko toga... Može se svašta smisliti za teoriju

fizički život je samo uvertira.

Jedna teorija ide ovako. Mi svi dolazimo iz svijeta duša, samo naše biće je duša. Duše se na ovakvim svijetovima sjedinjuju s tijelima, postaju jedno, a sve s ciljem razvoja i napretka, prije svega osjetiti stvari na svojoj koži i postati ih svjestan. Nakon smrti se vraćamo tamo, te se opet reinkarniramo u drugo tijelo. Na taj način kao duše napredujemo i stječemo znanje i svjesnost. Cilj te svjesnosti jest približiti se samome Tvorcu, iliti Izvoru svega. Kako mi napredujemo kao duše, tako smo sve više svjesni naše povezanosti sa svime što postoji, sve više osjećamo zajedničku energiju u svemu.

Izvora u danom kontekstu nije moguće realno opisati, jer kako god to pokušali, uvijek će ispasti da je On nešto zasebno, duša za sebe, a u biti je ta duša toliko uznapredovala da je dio svega. Ako je ta duša toliko "velika", što će joj onda ostale duše i zašto ih je stvorila? Možda da ostvari samu sebe. Recimo, zamislimo da smo mi ta nekakva duša, jako napredna i kakva sve, što bi bilo da ništa ne radimo i da bivamo sami sa sobom? Ne bismo li na taj način izgubili taj naš potencijal? Možda je baš zato Bog stvorio tolike duše, jer su one produžetak njega samoga. Tj. mislim na sve nas sada. Drugim riječima, mi bismo bili dio Jednoga, a naš cilj bi bio da se opet vratimo sami sebi. Kao da smo sada odlomili dio svog tijela i dali mu da živi sam za sebe, a onda se on opet vrati k nama i osjeti da je bilo dio nečeg sveobuhvatnijeg.

Što mislite, koji je glavni izvor našeg ideala duhovnog razvoja kojeg imamo? Je li to prije svega poteklo od razvoja ljudskog društva, zakona i međuljudskim odnosima, ili je korijen izvora dublji, više "Božanski", te sveobuhvatniji?
Ovo pitanje je paralelno pitanju "Odakle naš moral, da li je on posljedica razvoja ljudskog društva, ili postoji sveobuhvatniji Božanski moral?"