Protivi li se današnji ideal monogamije prirodi ljudskog bića?

Nisam baš bio siguran kako da formiram anketu, pa sam ovako. Naravno, jako je poželjno da se navedete razlog zašto mislite to za što ste glasali u anketi.

po meni da,zato sto mislim da se osecanjima ne moze naredjivati.

i ja mislim da, da, danas je nešto drugo od onoga što je bilo i biće...

Po meni da, društvo nas je stavilo u te okvire, ali to nije naša prava priroda, što ne znači da išta opravdavam. Zato imamo razum, pa da sami odlučimo što je najbolje.

pa priroda ljudskog bića ne može se svesti pod zajednički ili pod jedan nazivnik. svi smo mi jedinke same za sebe. zato ne mogu odgovoriti na pitanje. sve ovisi o osobnoj suštini ili srži.

U jednom trenutku mogu istinski voljeti samo jednu osobu. U svoj punini istinske ljubavi. Što se tiče formalizacije veze, vjenčavanja pred matičarom ili u Crkvi, to mi u životu nije neophodno.
Crkva je pomalo izopačila sakrament vjenčanja. Ograničila je ljudsku slobodu. A Bog to nikada ne radi. Sukladno tome, taj sakrament po mom mišljenju nije potpuno istovjetan Božjem naumu. Što sam točno mislio pod ograničavanjem slobode? Recimo da nam se kroz vrijeme partner pretvori u totalno nepodnošljivu, nemoralnu i nenormalnu osobu, užasno se ponaša prema nama, ne pokazuje trunku ljubavi, ne želi se promjeniti - u tom slučaju ta veza gubi svaki smisao. Koliko god neki pojedinci plitko zamišljali da Bog želi našu neku patnju i u tom smislu "kako bi bili bolji vjernici", takav stav nema veze sa Bogom i njegovim naumima. Bog nikada ne želi da patimo. Stoga ne želi ni da trpimo loš brak, tj. nepopravljivo lošeg partnera, ako možemo imati nešto puno bolje. Postoje stvari koje se moraju istrpiti, život nije bajka, istrpiti i biti velik u nekim stvarima oplemenjuje, ali trpiti nepotrebno lošu osobu cijeli život nema nikakvog smisla.
Evo jednog citata koji djelomično govori o sadašnjim kriterijima RKC vezanima uz gore navedenu tematiku:

Citat :

»Crkva dopušta razvod od stola i postelje u slučajevima kad je zajednički život nemoguć, kad je druga strana zlostavljana ili je riječ o nevjernosti. No to nije pravi razvod nego samo odvojeni život. Supružnici ostaju u sakramentu i ne mogu se ponovo ženiti i udavati«
Glede poništenja crkvenog braka, cit.:
Budući da se razvodom od stola i postelje ne postiže trajno rješenje problema u disfunkcionalnim bračnim zajednicama, većina onih koji žele izići iz takve zajednice i zasnovati novu, ali pod takvim uvjetima da mogu i dalje sudjelovati u punom sakramentalnom životu Crkve, obraća se crkvenim sudovima sa zahtjevom za poništenje crkveno sklopljenog braka. Međutim, za poništenje su potrebni specifični, crkvenim pravom predviđeni uvjeti.
Ništavni brakovi
»Brak se može proglasiti ništavnim ako se ustanove nedopuštene zapreke. Na primjer, ne može kršćanin oženiti nekršćanina bez dozvole biskupa, jer bi u tom slučaju taj brak bio ništavan.
Zatim, tu su i psihički problemi, teške bolesti kao shizofrenija, fiziološki problemi kao impotencija, a također i homoseksualnost. Sve su to nepremostive zapreke pravom bračnom životu. Postoji cijela serija razloga zbog kojih se može postaviti pitanje pravovaljanosti braka«
Poseban problem nastaje ako je jedan od bračnih partnera prije sklapanja braka zatajio već postojeće zapreke pravovaljanosti braka.
»Što se tiče zatajivanja, to je isto jedan od razloga: zlonamjerna prijevara ili zlonamjerno zatajenje nedostataka. Recimo, djevojci su izvađena oba jajnika i ona zna da ne može imati djecu, no to zlonamjerno zataji. Jasno da je takav brak ništavan.

A problemi koji nastaju kasnije, u samom braku, nemaju nikakvu relevanciju za poništenje braka«

Citiran je dr. Smiljan Dragan Kožul, branitelj ženidbene veze pri Međubiskupijskom sudu prvog stupnja ZG.

Goran je napisao/la:

Bog nikada ne želi da patimo. Stoga ne želi ni da trpimo loš brak, tj. nepopravljivo lošeg partnera, ako možemo imati nešto puno bolje. Postoje stvari koje se moraju istrpiti, život nije bajka, istrpiti i biti velik u nekim stvarima oplemenjuje, ali trpiti nepotrebno lošu osobu cijeli život nema nikakvog smisla.

pa naravno da Bog ne želi da patimo. ljudi su to zaboravili, zaboravili su sve što su znali u trenutku rođenja. zaboravili su što su, tko su i zbog čega su. dozvolili su svakodnevici da ih pojede. okovali su sami sebe u nekakve okvire, nepotrebne, nametnute, samo zato jer im je tako lakše, jer nisu sposobni izvući glavu iz pijeska. idu onom cestom gdje je vječna gužva, gdje se ljudi sudaraju međusobno, cestom na kojoj su se svjetla na semaforu pobrkala. ne znaju pravi smjer, ne znaju što je naprijed, a što je natrag. ponekad se stvarno samo nasmijem ljudima i produžim dalje. izvolite, sami ste izabrali.
pa kad ste već izabrali, barem budite toliko pošteni prema ostatku svijeta i ne žalite se više. snosite posljedice vlastitih odluka ili razmišljanja.

srećo, odličan post