Nevidljivi čovjek

U podne, 10. Maja, 1951. ulice filipinskog glavnog grada Manile bile su pune prolaznika, jer su službenici u to vreme izlazili na pauzu za rucak. Usred najvece gužve, na aveniji Rizal, jedna mlada, tamnoputa devojka dozivala je u pomoc, mašuci rukama kao da se od nekog brani. Prolaznici su zacudeno zastajkivali, a onda odlazili dalje, jer pored mlade žene nije bilo nikoga, ona kao da se branila od nevidljivog napadaca. I dalje jzapomagala na sav glas : "Pomozite, preklinjem vas. Zar ne vidite da hoce da me ubije !". Ljudi su samo odmahivali glavom i, verovatno, zakljucivali da se radi o psihicki poremecenoj osobi u trenucima nervnog napada. Tada je devojka, kao da je na trenutak uspela da se otrgne necijim rukama, potrcala kroz gomilu, a onda uzasno vrisnula : "On me je ugrizao !". Na blijedoj i napola onesvješcenoj ženi prolaznici su zaista ugledali jasne tragove zuba na koži i ranu iz koje je tekla krv. Tog trenutka
uslijedili su novi ujedi, a jedan od posmatraca, ubjeden da je djevojka histericna,
predložio je da je odvede u policijsku stanicu. Putem do stanice Filipinka se još tri puta bolno trzala, a novi tragovi zuba pojavljivali su se na razlicitim dijelovima njenog tijela.
Kada je stigla do policije, i ruke i noge bile su joj krvave. Hitno je stigao ljekar i poceo ispitivati djevojku. Saznao je da se zove Klarita Viljanova, da ima 18 godina, da živi sa tetkom i da odnedavno radi kao bolnicarka. Pregledajuci rane, ljekar je slušao njenu pricu kako se iznenada, niotkuda, pojavio neki strašan covjek, bacio se na nju dok se oblacila i ugrizao je na nekoliko mijesta. Pokušala se spasti istrcavanjem na ulicu, ali on ju je i tamo sledio. Sada vec siguran da je pred njim bolesna osoba, ljekar je ipak, tobože zainteresovano, upitao Klaritu kako je izgledao taj covjek. "Bio je mali, užasan, velikih ociju. Imao je na sebi nešto kao pelerinu i ogromne bijele zube". Još kada je covjek koji je dopratio Klaritu u policijsku stanicu izjavio da nije video nikakvog napadaca, doktor je
dežurnom policajcu u pola glasa objasnio da je djevojka epilepticarka i da je u trenucima napada sama sebe izgrizla. Iskusni policajac, navikao da zapaža detalje, samo je zavrteo glavom i pokazao na vrat Klarite Viljanove : "Kako je mogla ugristi samu sebe i za leda i za vrat ?". Dok je sada i ljekar zbunjen i zaprepašcen cutao, pred njihovim ocima djevojka je zavriskala i cinila pokrete kao da se otima vicuci da je cudovište ponovo tu i da je opet napada. Ljekar joj je pritrcao u namjeri da je sprijeci da sama sebe povrijedi, ali je ugledao nove još vlažne ugrize na njenim obrazima i ramenu. Pozvao je još jednog ljekara, pa su odlucili da Klaritu prebace u bolnicu, a policajac je o svemu obavestio gradonacelnika Manile Arsenija Laskona. Dok su je cetvrt sata kasnije kola hitne pomoci nosila u bolnicu, nesrecna djevojka još se borila protiv nevidljivog napadaca. U posebnoj sobi psihijatrijskog odjeljenja prizor se ponovio još nekoliko puta, cak i u prisustvu ljekara, gradonacelnika i nadbiskupa Manile.
Doktorica Marijana Lara uputila je na hitnu analizu tragove sline koji su ostali oko mjesta ujeda, a ona je pokazala ne samo da ne pripada Klariti, nego uopšte nije ni ljudskog niti bilo kakvog poznatog porijekla ! Slucaj mlade Filipinke jedan je od najbolje dokumentovanih, jer ga je objavila sva filipinska štampa, kao i brojne intervjue sa doktoricom Marijanom Lara. Klarita Viljanova do veceri kobnog 10. Maja vec potpuno smirila, a doktorica je morala da konstatuje da djevojka ne pati ni od kakvih psihickih smetnji. Ostala je u bolnici dok joj rane nisu zarasle, a posle toga nikada više nije susrela nevidljivog napadaca. Ko je bio mali ružni covjek u pelerini, sa ogromnim bijelim zubima ? Doktor Vilijam Sotfel, ozbiljni britanski naucnik, nije se libio da se pozabavi ovakvim zbunjujucim slucajevima. Nakon istraživanja u oblasti parapsihologije, on je zakljucio : "Stice se utisak da je sve ono što nazivamo nevidljivim nastanjeno bicima sposobnim da se prikažu osobama koje sami izaberu. Možda su to bica koja nastanjuju paralelni svijet uz nas, ili lutajuci pokojnici ?". Doktor Sotfel naveo je primjer takozvanih "prekobrojnih" osoba na fotografijama, narocito na porodicnim proslavama, kada nakon
razvijanja filma clanovi porodice na slikama ugledaju i svoje davno pokojne rodake. Poznati istraživac okultnog, Carls V. Lidbriter, autor knjiga "Astralni svijet", "Nebeski svijet", u prvoj govori o preminulima koji nastanjuju niži astral, a tu se radi o sjenama okrutnih i surovih ljudi, ubica i samoubicama, pa cesto i o "vampirima" koji za produžavanje sopstvene egzistencije na onom svijetu crpe i oduzimaju energiju živima. Po njemu, ova astralna bica, u slucajevima kada ne mogu naci pogodne medije, izvode manifestacije kao što su bacanje kamenja, zvonjava i slicno. U poglavlju o "neljudskim stanovnicima", kojih takode ima na astralu, Lidbiter navodi da oni, ako to iz nekog razloga žele, stvaraju privremeno tijelo od astralne materije, a ako i dodemo sa njima u dodir, "to je onda na cistoj fizickoj ravni".e

..ovo je strasno, sad tek nec moc spavat

Strašno i neobično!

ovo je da se naježiš...brrrrrrrr..

razmisljam cijelo vrijeme sta je to moglo bit

Slučaj je dobro zabilježen i dokumentiran, naravno, nikada nisu dali neko zemaljsko objašnjenje ta tu pojavu.

Svijet je pun čudnih stvari!