Kitovi viču kad im smeta buka

Baš kao i ljudi u kafićima, klubovima i drugim glasnim
mjestima, i arktički kitovi (Eubalaena glacialis) u bučnom okružju imaju
problema u komunikaciji te pokušavaju nadglasati buku.

Ova bi
zanimljivost možda i bila simpatična, da nije potaknuta još jednim
negativnim utjecajem čovjeka na morske ekosustave, piše portal biologija.com.hr.


Arktički kitovi su veliki kitovi iz sistematskog podreda usana koji
se vrlo često zadržavaju blizu obale, gdje se dnevno prehrane s oko
dvije tone planktona. Uz to spori su plivači (oko 8 km/h), imaju mnogo
masnoće u tijelu, a nakon smrti ostaju plutati - sve su to izvrsni
razlozi za njihov pretjerani izlov koji je započeo već u 10. stoljeću,
da bi do 18. stoljeća ova vrsta ljudima, zbog premale brojnosti, već
postala ekonomski nezanimljiva.


Danas se, prema podacima organizacije World Wide Fund For Nature
(WWF), smatra da ih je ostalo još oko 300 do 350, s tim da se, unatoč
opsežnim naporima posljednjih 70 godina, brojnost njihove populacije ni
najmanje nije povećala.


Glasaju se zvukovima niske frekvencije, a danas se, kako bi ih se
što bolje upoznalo i zaštitilo, najviše proučavaju upravo zbog
kompleksnih komunikacijskih vještina. Naime, između ostaloga, kad su
sami ili u procesu pridruživanja skupini, stvaraju tzv. kontaktne
pozive. Takvi zvukovi započinju niskim, a završavaju visokim tonovima.


Rezultati studije objavljene u časopisu Biology Letters
proizašli su iz istraživanja provedenog na temelju kratkoročnih
modifikacija zvuka koji se prozvodi tijekom zvanja drugih članova
skupine u različitim uvjetima buke u okolišu.

7 mužjaka i 7 ženki ukupno su proizveli 107 poziva, što je po jedinki od
2 do 18 glasanja. Analizom frekvencije i trajanja zova te njihovom
usporedbom s razinom buke u okolišu (koja se uglavnom kretala oko 400 Hz
i preklapala se s frekvencijom zova kitova), ustanovljeno je da kitovi
povećavaju amplitudu (energiju) svog zova kako se povećava buka u
okolišu, s tim da ne mijenjaju svoju frekvenciju, što je sada prvi put
znanstveno zabilježeno.


"Činjenica da mogu mijenjati svoju vokalizaciju kako bi kompenzirali
sve veću buku u okolišu sposobnost je koja je za komunikaciju kitova od
ključne važnosti", izjavila je Susan Parks sa Sveučilišta Penn State, koja napominje kako najveći dio zabilježene buke proizvode komercijalna plovila u okruženju.


Promjenom obrazaca zova povećala bi se potrošnja energije,
promijenilo značenje signala i informacije koju signal sadrži te povećao
rizik od predatora. S povećanjem buke smanjuje se učinkovitost
komunikacije u cilju hranjenja i parenja te raste stres pojedinih
jedinki, dodaje.


"Tek ćemo morati istražiti mogu li i do kada kitovi održavati
uspješnu komunikaciju unatoč porastu buke u okolišu. Naime, fizička
granica maksimalnog zvuka koju životinja može proizvesti postoji i to je
ono što nas najviše zabrinjava", pojašnjava Parks.