Tko zaista kreira našu realnost ?

Tekst koji je sada pred vama se dugo vremena „kalio“ i oblikovao u
meni, možda još od prvog dana od kad sam postao svjestan da nešto debelo
ne štima sa globalnim životom na ovoj planeti. Namjerno kažem
„globalnim“ životom jer pri tom želim da ukažem na to da, bez obzira
kakvu kvalitetu življenja je svako od nas ponaosob postigao, postoje
neke stvari koje utiču manje više na cijeli ljudski rod, bez obzira na
kom dijelu planete se zatekli.
Ono što je zajedničko za cijeli svijet jeste vladajuća oligarhija,
tj. patokratija koja zajednički upravlja ovom planetom, jer većina ljudi
misli i vjeruju npr. da su Buš i Putin protivnici, da su se Ruzvelt,
Staljin i Čerčil očajnički borili protiv naciste Hitlera, i da su
Milošević i Tuđman bili zakleti neprijatelji. Znanje je moć, rekli bi
mnogi, ali neznanje je jos veća, za one koji to znaju da koriste a prije
toga da to proizvedu.
Da bi mogli da vladate ogromnom ljudskom populacijom na način kako se to
čini zadnjih nekoliko hiljada godina prvo morate da proizvedete
specifično „mentalno“ stanje kod ljudi koje dozvoljava da se njima
brutalno i perverzno manipuliše kroz vijekove, i ne samo to, već da
vremenom i sami, velikim dijelom postanu zagovornici i provodnici jednog
plana koji je toliko brutalan i strašan da bi možda bio pretjeran i za
najbolesnije horor filmove koje bi mogli zamisliti.
Taj plan uključuje psihičko, duhovno i fizičko sakaćenje ljudskih
bića koje na kraju rezultira najvjerovatnije i njihovim samim fizičkim
uništenjem. Ono što je „najbolesnije“ u svemu tome jeste da većina nas
ni u snu ne želi da prihvati ovu činjenicu već se polako, pomoću metoda
„kuhane žabe“, utapamo u najveći i najobimniji genocid koji je ikad
izveden na ovom svijetu a to je polagano izumiranje ljudske vrste u
okovima vlastite nesvijesti.
Svijet laži
Ako iskreno, otvoreno i bez predrasuda pogledamo šta čini i odlikuje
naše svakodnevno okruženje i dinamiku našeg društveno-socijalnog
življenja uvidjećemo da je mnogo toga ili gotovo sve zasnovano na laži.
Upitajmo se kada zaista, odnosno u kojim situacijama i prilikama i kome
možemo govoriti čistu istinu i ono što zaista mislimo, pa kakvo god da
to bilo.
U svakodnevnoj interakciji za drugim ljudima mi smo bukvalno prisiljeni
da lažemo, da se krijemo iza raznih maski, mediokriteta i da postupamo i
ponašamo se onako kako drugi od nas to očekuju a ne kako bi sami to
htjeli i željeli.
Zamislimo situaciju da želite da ostvarite neko svoje osnovno pravo
poput zaposlenja, napretka u službi, učešća u nekom društvenom događaju
ili ako to isto nastojite da učinite i izdejstvujete za nekog ko vam je
blizak. Šta se dešava?
Ako bi tom prilikom rekli isključivo pravu istinu o nekim stvarima o
kojima vas pitaju ne da su male šanse da biste išta uspjeli ostvariti
već bi takvim postupkom vjerovatno trajno zatvorili sva vrata koja vode
ka vašem egzistencijalnom opstanku u takvom društvu.
Zamislimo šta bi se desilo kada biste potpuno otvoreno i iskreno
rekli sve što mislite o malverzacijama koje se vrše u vašoj firmi,
državnom organu, opštini u kojoj živite ili nekoj široj teritorijalnoj
jedinici, i na kraju o samoj državi i njenom rukovodstvu u kojoj se
nalazite. Zašto je to tako?
Prije neki dan sam naišao na prevod jednog odličnog teksta pod
nazivom “Kreatori
naše realnosti” poznate američke spisateljice Laure Knight-Jadczyk,
koja je poznata i po kanaliziranju
“kasiopejaca”
– tkz. „ujedinjenih misaonih formi“, tj. bića sa šestog denziteta
svjesnosti. Ova bića, koja se u najkraćem predstavljaju kao „mi smo vi u
budućnosti“ već godinama, počev od 1994. daju zaista fantastične i
zanimljive informacije o ljudima, svijetu u kojem živimo, našoj
prošlosti i budućnosti koja nas očekuje.
Iako na „prvi pogled“ može zvučati da se radi samo o još jednoj
manipulaciji i prevari, jer zaboga, neka tamo žena pada u trans i
priziva kojekakve duhove i spodobe ili samo dobro laže kako bi zaradila
što više novca, ipak svako ko se imalo upustio u proučavanje njenog rada
uviđa da tu postoji „nešto“ i da je to „nešto“ izrazito jako i moćno.
Ja bih to „nešto“ okarakterisao sa samo jednom rječju, a to je: ZNANJE.
Danas „Kasiopejske transkripte“ za mene lično predstavljaju, prije
svega, vrijedan i dragocjen izvor čistog znanja, koje se trudim
povremeno izučavati na način da se ne vežem niti intelektualno,
emocionalno ili na ijedan drugi način koji ne bi predstavljao izraz moje
slobodne i nesputane volje za proučavanjem nekog izvora ili subjekta, i
što rezulitra time da mogu sa maksimalnom objektivnošću prosuđivati i
vrednovati pomenuti materijal.
To praktično znači da nastojim ja da vladam nekim materijalom, tj.
učenjem ili pravcem a ne on sa mnom. Svjedoci smo svugdje oko nas, u
stvarnom životu, na raznim internet forumima i drugim mjestima kojekakve
manifestacije ljudi koji su duboko zašli u dogmu i okove nekog učenja a
da i sami nisu svjesni toga. Čovjeku se sa mnogo raznih strana, počev
od zvaničnih religija za čiju pripadnost nam lupe „pečat“ samim činom
našeg rođenja, pa do raznih sekti, pokreta, učenja…nude razni duhovni
„proizvodi“ i svaki od njih je uobličen u neku kompleksnu strukturu
pravila, savjeta i načina „šta i kako“ i koji na taj način zarobljavaju
našu svijest i odvlače ju u još dublji ponor u kojoj je bila prije
susreta sa tim učenjima.
Nametanje tuđe percepcije
Ljudi ponekad sami sebi, ako im to neko drugi svjesno ne učini,
stvaraju idole i poklonike među raznim majstorima, učiteljima, piscima i
drugima želeći da i sami postanu jednog dana kao i njihovi uzori, i
tako počinje da se stvara „kult ličnosti“ od nekih osoba i svako ko
upadne u zamku te vrste vjerovatno i ne primjeti kako je vremenom prešao
jednu crtu koja ga je dijelila od originalnog integriteta vlastitog
bića ka izvaranoj i izmanipuliranoj ličnosti koja je bukvalno svoju
slobodu i suštinu ograničila i zatvorila u neki sistem i pripadnost
nekome i nečemu.
Kada se postane dio takvog nekog „sistema“, na scenu stupaju već
toliko viđeni i oprobani načini manipulacije širim masama u vidu
nametanja jedne zajedničke percepcije stvarnosti koja isključuje svaku
pojedinačnu i individualnu i na taj način svaku osobu čini samo običnim
poslušnikom koja, ako želi da i dalje ostane član neke grupe i
strukture, ne smije nikad i ni pod kojim uslovima dovoditi u pitanje
integritet i autentičnost kako samog učenja tako i onih „glavnih“ koji
to propagiraju. Toliko puta već viđena slika…
Osoba koja postane dio nekog sistema, učenja ili nečeg sličnog
vremenom postaje u tolikoj mjeri netolerantna i donekle agresivna prema
bilo kojem drugačijem razmišljanju ili pogledu na neke stvari da uopšte
ne uviđa ogromnu promjenu koja ju je zadesila. Takvi ljudi bukvalno
postaju robovi tuđe percepcije i stvarnosti koju je za nju kreirao neko
drugi a ne ona sama.
Međutim, najočitiji primjer nametanja tuđe percepcije jeste ono što
svi mi svaki dan doživljavamo u sredinama u kojima boravimo a što se
dešava kao posljedica „aktivnosti“ raznih političara, vjerskih ili
vojnih starješina, rukovodioca na radnim mjestima i drugih i svima njima
je zajedničko to da potpuno zanemaruju pravu i istinitu objektivnu
realnost tako što svim silama nastoje da je zamijene onom koju oni sami
projiciraju bilo originalno iz svojih umova bilo pod uticajem osoba koje
su hijerarhijski na nekom višem nivou od njih. Na taj način će npr.
neki niži rukovodilac na nekom mjestu svojim podređenim na isti način
predočavati uspješnost svoje poslovne politike za koju se zalagao kao
što to čini njegov nadređeni prema njemu, uprkos tome što objektivne
činjenice govore upravo suprotno, ali važno je da se svim podređenim
individuama u toj strukturi nametne jedna realnost koja nema nikakve
veze sa stvarnom, nakon čega se niko neće ni usuditi da otvoreno
progovori o onome što zaista postoji, odnosno o stvarnim i istinitim
činjenicama.
Govori političkih vođa na predizbornim kampanjama su klasičan primjer
kako se vrši nametanje lažne percepcije prema ciljanim subjektima.
Političari su u stanju i to svakodnevno rade širom svijeta, potpuno
hladno i sračunato izaći pred ogromnu masu ljudske populacije i izreći
nevjerovatne i gnusne laži o njima samima, o rezultatima koje su
postigli, o svojim daljim ciljevima i namjerama a da ljudi koji ih
slušaju to sve primaju i prihvataju kao mala djeca kad im se kaže da će
im sledeće godine „Deda Mraz“ donijeti poklon ako budu bili dobri i
poslušni.
Kako se odbraniti?
Prije svega moramo svih ovih stvari postati svjesni, jer ako nismo
svjesni te široke i sveobuhvatne manipulacije čije smo žrtve počev od
samog našeg rođenja, onda ne možemo pričati ni o kakvom odupiranju,
možemo se samo utopiti u „sivu“ i nepreglednu masu ljudskih bića koja
nisu ništa drugo do obična hrana i izvor energije za nekog drugog.
Tim ljudskim bićima se brutalno manipuliše, uzgajaju se u selima i
gradovima poput goveda u štalama. Nameće im se lažna stvarnost u vidu
nečije tuđe percepcije, kada se rode bivaju podvrgnuti kompleksnom
procesu socijalizacije koji obuhvata odgovarajuće vaspitanje i
obrazovanje. Kada postanu punoljetni muškarce pošalju u vojsku, još ako
imaju „sreće“ da se rode na nekom području na kojem baš u to vrijeme
izbije i kakav rat, „užitak“ je zaista potpun. Poslije, u zavisnosti
kako se ko snađe, nastavlja se sva „ljepota“ postojanja u ovom 3D
obliku, ljudi osnivaju porodice, dolaze djeca koja prolaze istim putem
kao i njihovi rodtelji, ljudi većinom žive život samo u „odijelima i
pidžamama“, a kad dočekaju neki vikend ili godišnji odmor, postaju poput
raspuštenog stada ovaca kada se dočepa neke zelene livade. Tad na scenu
stupaju razni programi kojima su ljudi svakodnevno izloženi u vidu
potrošačke tj. shoping groznice, aranžmana za ljetovanja, zimovanja,
proslave nove godine, proslave, rođendane, vjerske praznike…sta sve još
ne.
Ljudi se polako bliže kasnim godinama, dolazi penzija, a sa njom
razne bolesti koje su najčešće rezultat napornog rada kroz život i veći
dio te penzije (pod uslovom da ne žive negdje na Balkanu, tad im penzija
neće biti ni za tri dana) ili neke ušteđevine odlazi za lijekove,
doktore i terapije.
Svjestan sam u potpunosti pesimistične i sive slike koju na ovaj
način prezentujem i toga da nije „sve tako crno“ ili da nije baš sve
„trulo u državi Danskoj“, i da život zna itekako da bude lijep, ispunjen
i sadržajan ali ono što želim da kažem da niko od nas, na kraju, nije
pošteđen neke eventualne ružne sudbine u vidu nastupanja nekog nesrećnog
događaja ili neke druge okolnosti koja ne proizilazi direktno iz naše
volje i namjere, jer smo svi kao ljudska bića podložni jednom generalnom
zakonu „slučajnosti“, ili sve dok taj zakon slučajnosti ne zamijeni
naša svjesna volja.
Dotle ćemo gledati na TV-u kako u jednom danu od eksplozije neke
bombe pogine na stotine ljudi ili kako je negdje pao najnoviji
„airbusov“ putnički avion i pri tome nekoliko stotina ljudi poginulo na
zastrašujući način.
Da li je sve ovo što govorim samo plod moje „izopačene“ mašte ili nešto
što se zaista svakodnevno dešava svudje u svijetu prosudite sami. A ja
bih samo još postavio jedno pitanje, a to je: da li zaista sve to mora
da se događa?
Na kraju, mislim da je jako bitno da shvatimo da bezuslovno i
“mehaničko” pozitivno razmišljanje na način da pošto poto nekim
stvarima, dogadjajima, pojavama ili licima pokušavamo dati bilo kakvu
“pozitivnu konotaciju” u nadi da će takva vibracija naše svijesti i
načina razmišljanja prema odredjenom objektu usloviti njegovu promjenu i
preorijentaciju sa negativnog i mračnog na pozitivno i svijetlo, i ako i
sam priznajem nespornu plemenitost i dobronamjernost takve ideje,
mislim da ipak nece prouzrokovati željenu promjenu u tom
“pozitivističkom” pravcu.
Naime, takav način razmišljanja pomoću kojeg “na silu” pokušavamo
izmjeniti karakter i srž nekih dogadjaja, pojava i sl. dovodi samo do
jedne vrste izmjenjenog stanja svijesti kod individue koja se nastoji
tako ponašati. Izmjenjeno stanje svijesti u ovom slučaju znači da
izbjegavamo sagledati svu objektivnost situacije, onu kakava ona zaista
jeste, i jednim “vishful thinking” načinom razmišljanja proizvesti neko
stanje koje bi trebalo biti onako kako ga mi zamišljamo i kako mi
mislimo da je najbolje.
Bjezanje od sagledavanja srži i osnova svake pojave, dogadjaja ili
sl. na način da okrećemo glavu od svega sto je ružno i što nam se ne
dopada a zauzvrat nastojimo da projekcijom neke ljubavi, svijetla,
smijeha i ljepote nastojimo nesvjesno ili podsvjesno zataškati sve ono
sto je loše i ružno dovodi do bukvalnog ignorisanja i puštanja da se
dalje razvija i širi nešto što više nebi trebali tolerisati na ovom
svijetu. Jednostavno nazovimo stvari njihovim pravim imenom i priznajmo
da su ono što jesu a ne ono što nisu ili ono što bi mi željeli da budu i
možda ćemo biti na pravom putu da ih jednog dana iskorijenimo i svi
konačno počnemo da živimo u pravoj ljubavi, svijetlosti i razumijevanju.Izvor

Jao koji dugačak tekst ..priznajem nisam pročitala niti četvrtinu
Čitam tako napreskokce.. i kontam kako sve to znam ..razumijem..i samo mi se vrti po glavi kome da rađam još jednu bebu. Da im rađam još jednog roba. Svijet sve vrti oko novaca..tih nekoliko stotina ili možda čak desetak korporacija..nam određuju kako će mo živjeti.
Imaju nezamislivia bogatstva.
A moje dijete jedno je.. a drugo bi se rodilo kao nečiji moderni rob...sa dugom nad glavom..čemu ..kome.. da rađam. Njima.
Nažalost mi mali smrtnici tu nemožemo baš ništa. Kontroliraju nas na sve moguće načine. Nitko više ništa ne radi a da to vlast ne zna..nekad mi se čini da su neki kao roboti navođeni..vide reklamu..odu dignu kredit..kupe to nešto s reklame..(što im zapravo ne treba) i onda za tri tjedna im je muka jer moraju na poslu ostati raditi podplačene prekovremen jer se neće moć pokriti za ovaj mjesec...a sve za nečiji profit.

Šutjeti i trpiti i pokrivati se moramo kako najbolje znamo i umijemo.A tako će biti sve dok se ne stvori neki novi poredak i ne izbije novi svjetski rat. A što dalje i više gledam unaprijed čini mi se da će biti neizbježan.