Stvari koje roditelji i odrasli trebaju znati o djeci i internetu…

Djeca koriste računalo za učenje, ali i za zabavu. U jednom ispitivanju provedenom u nas pokazalo se da svaki drugi ispitani učenik koristi računalo te da korištenje računala ovisi o spolu, dobi, mjestu stanovanja, obrazovanju i zaposlenosti roditelja. Tako računalo natprosječno koriste djeca iz velikih gradova te oni čija su oba roditelja zaposlena i fakultetski obrazovana. Kroz rad na kompjuteru djeca mogu razvijati pamćenje, metode učenja i vještine rješavanja problema te osjećaj vlastite sposobnosti i samopouzdanja. Kompjutorske igre također mogu biti poticaj na druženje s vršnjacima sličnih interesa za djecu koja imaju teškoće u komunikaciji. Također, dijete može vježbati koordinaciju oko-ruka, prostorne odnose i predočavanje. Bez obzira na roditeljske preferencije, dijete će doći u susret s računalnom tehnologijom. Poticanja informatičke pismenosti dio je školskog programa, pa je naprosto nemoguće ne koristiti se danas njome. Osim toga, pokazalo se da se radom na računalu potiče motivacija za učenjem, pa se u nekim slučajevima računalo bira kao podrška djetetu, npr. djeci s posebnim potrebama.

Internet je sve privlačniji medij komunikacije koji ima čitav niz prednosti, kao npr. brza dostupnost informacijama, od akademskih istraživanja i mogućnosti putovanja, do podataka o školama i fakultetima, različitim proizvodima i slično, lako i brzo pregledavanje aktualnih vijesti, povezivanje i komunikaciju s ljudima, čak i mogućnost brzog i jednostavnog dopisivanja s vršnjacima i ljudima u različitim dijelovima svijeta, uči djecu rješavanju problema i potiče razvoj strategija za selekciju informacija, razmjenu iskustava, mišljenja i informacija s vršnjacima i ljudima sličnih interesa ili problema (npr. stranice za fanove poznatih pjevača i glumaca, ljubitelje automobila ili nekih video igara…).

U prividnom svijetu interneta svi rizici i opasnosti nisu jednaki!

Odrasli nerijetko umanjuju opasnosti na koje dijete može naići i ako dijete o njima ne priča, skloni smo razmišljati da su djeca zaštićena. Kao i u svim važnim i teškim temama, na taj način odrasli (nastavnici i roditelji) zapravo ne štite dijete, nego sebe od za njih teških tema. Stoga je važno da roditelji budu upoznati i svjesni opasnosti s kojima se djeca mogu susresti koristeći internet. Djeca mogu doći do neprimjerenih informacija, koje uključuju pornografiju, materijale i stranice koje potiču mržnju, nesnošljivost ili diskriminaciju, krvave i nasilne prizore, dezinformacije i preuveličavanje vijesti. Mogu ih maltretirati ili proganjati ljudi, a često i druga djeca, koji prostače, vrijeđaju ili prijete. Osim toga, netko im može poslati računalni virus ili provaliti u njihovo računalo. Postoji rizik da popunjavanjem obrazaca ili sudjelovanjem u raznim online natjecanjima djeca mogu dati važne ili osobne podatke te mogu postati mete različitih prevara. Mogu postati žrtve pedofila ili odraslih osoba s neiskrenim namjerama koji će ih pokušati nagovoriti na susret ili na neki drugi način izigrati povjerenje djece (npr. objavljivanjem slika djece).

Naime, važno je imati na umu da internet omogućuje anonimnost, koju je nemoguće postići u bilo kojoj drugoj vrsti komunikacije. Ova anonimnost oslobađa i potiče ljude da komuniciraju intimnije nego što bi to činili u osobnim kontaktima. Omogućuje također i lažno predstavljanje te je stoga potreban nadzor roditelja u trenucima kad se dijete koristi internetom. Stoga, ako vam dijete kaže da je upoznalo dobrog prijatelja preko interneta, svakako podsjetite dijete da je sve ono što zna o tom “prijatelju” samo ono što mu je ta osoba rekla, tj. napisala te da ništa od toga ne mora biti istina.

Kako roditelji i drugi odrasli mogu smanjiti rizike s kojima se njihova djeca mogu suočiti na internetu?

Prije svega važno je kompjuter s pristupom internetu postaviti u dnevnu sobu ili prostoriju u kojoj češće borave roditelji. Na taj način nadgledanje sadržaja s kojima se dijete susreće postaje lakše te roditelji mogu upoznati djetetove on-line prijatelje. Dijete će teže ući u potencijalno rizičan razgovor s strancem u chat-roomu ili tražiti pristup eksplicitnim seksualnim sadržajima ako roditelj može usput pogledati što dijete radi na kompjuteru.


Važno je da roditelji nauče osnovne stvari i terminologiju u korištenju interneta i u tome mogu potražiti dječju pomoć, što nudi mogućnost za uspostavu komunikacije, pokazivanje interesa za ono što dijete radi i odnosa povjerenja. Pokazujući interes i pažljivo nadgledajući djetetove aktivnosti na internetu, ipak mogu zaštititi djecu od rizika, što je u svakom slučaju bolje nego im jednostavno zabraniti upotrebu.


Bitno je postaviti određen skup pravila o korištenju interneta, vremenu koje dijete provodi, stranicama koje posjećuje te dogovorene posljedice ponašanja. Djeca će uglavnom ta pravila prihvatiti i na to će odlično reagirati, jer im je jasno da su roditelji tu, da se brinu i da se imaju kome obratiti u slučaju potrebe. Važno je da roditelji uključe i dijete u proces dogovaranja pravila, čime povećavamo djetetovu odgovornost za poštivanje dogovorenih pravila.


Odrasli, i nastavnici i roditelji, mogu se educirati kako provjeriti koje stranice dijete posjećuje. Pri tome je važno otvoreno komunicirati s djetetom, kako ovaj način provjeravanja ne bi dugoročno narušio odnos roditelja ili nastavnika s djetetom.


Važno je objasniti zašto provjeravate sadržaje koje dijete posjećuje. Npr., recite: "Brine me to što na nekim web stranicama postoje sadržaji koji su neprikladni za djecu" ili "Moja je odgovornost i obveza kao odraslog da vodim računa na to koliko vremena i kako provodiš na internetu". Preuzimanje odgovornosti odraslog u ovom slučaju je isto kao i u situacijama kad je odrasla osoba odgovorna koliko mladi provode vremena u gledanju televizije, čitanju časopisa i stripova, igranju video-igara itd.


Dobro je s djetetom razgovarati o tajnama i o tome kakve tajne čuvamo. Također, važno je djeci reći da, ako se osjećaju neugodno ili zbunjeno zbog nečeg što su doživjela, uvijek mogu razgovarati s roditeljima ili odraslom osobom kojoj vjeruju.


Moguće je da će dijete htjeti upoznati svog online prijatelja ili prijateljicu. Važno je da na prvi susret dijete odlazi u pratnji roditelja ili odrasle osobe kako bi i roditelji upoznali novog prijatelja svoga djeteta. Možemo djeci objasniti da prijatelj koji nam stvarno želi biti prijatelj i ima poštene namjere neće imati ništa protiv da upozna roditelje, kao što bi bilo dobro da online prijatelj dođe sa svojim roditeljima.


U slučaju bilo kakve naznake da su osobe s neprijateljskim namjerama stupile u kontakt s Vašim djetetom, saznali Vaše ili djetetove podatke, prijete Vašem djetetu ili Vama, POTRAŽITE POMOĆ!izvor

Kako zaštititi dijete od rizika internetske komunikacije


Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba je u suradnji sa Hrabrim telefonom krajem protekle školske godine provela istraživanje o navikama i iskustvima djece prilikom korištenja interneta, mobitela i drugih suvremenih tehnologija. Istraživanjem je obuhvaćeno 2.700 učenika osnovno školske i srednjoškolske dobi iz Zagreba, Splita, Dubrovnika, Osijeka i Opatije u dobi od 11 do 18 godina.
Računalo kod kuće ima 95 % djece, a 85% njh ima i pristup internetu. Njih 66% ima televizor u svojoj sobi, 38% DVD, 29% Playstation. U vlastitoj sobi računalo s pristupom internetu ima 52% ispitane djece, 91% su korisnici interneta, 49% koristi internet svaki dan. Za komunikaciju s odabranim prijateljem internet koristi njih 63%, 61% skida različite sadržaje, 47% na internetu traži sadržaje za školu i učenje, 42% pretražuje internet bez određenog cilja, 18% koristi stranice specijalizirane za druženje, 10% piše svoje i komentira tuđe blogove, 9% sudjeluje u raspravama putem chata i foruma.

Zanimljivo je da 49% djece izjavljuje da koristi internet bez nadzora i prisutnosti odraslih. Tek 2,5% njih navodi da je jedan od dva roditelja uvijek pristuan dok su na internetu. Roditelji 60% ispitanika uključeni su u online aktivnosti djece tako da ih poučavaju o opasnostima i načinima zaštite na internetu, a 36% djece izjavljuje da njihove roditelje ne zanima što rade na internetu.


Što se tiče izloženosti djece i mladih nepoželjnom seksualnom sadržaju na internetu, njih 54% izjavljuje da je naišlo na web stranice koje sadržavaju fotografije golih ljudi ili ljudi u spolnom odnosu, a da to oni nisu željeli. Jedan dio djece nakon izlaganja seksualnom sadržaju pokazivalo je uznemirujuće reakcije: 14% njih je osjetilo nelagodu, 7%sram, 6% se osjećalo nervozno a 7% ih je bilo vrlo uznemireno.

Od ukupno 2003 djece koja ulaze u komunikaciju preko interneta, njih 814 odnosno 41% izjavljuje da su bili pitani intimna pitanja o sebi, o svom tijelu ili pitanja seksualnog karaktera tijekom druženja na internetu. Većina djece ovakva pitanja ipak nije doživjela uznemirujućima. Njih 42% navodi da nisu bili uznemireni, dok 31% djece i mladih izjavljuje da su im pitanja bila smiješna. Među tih 814 djece, 39% navodi da ih se tražilo i da se slikaju na seksualizirani način, ali da to nisu učinili, dok 6% djece navodi da su se slikali i poslali sliku, a 31% djece da im je osoba koju su upoznali putem interneta poslala svoju sliku bez odjeće.

Od 2003 djece i mladih koji komuniciraju s drugima putem internetom, njih 290, dakle 14%, otišlo je na sastanak sa prijateljem kojeg dotada nisu poznavali uživo. U 14% slučajeva navode da su kao pratnja s njima išli roditelji, 49% pratili su prijatelji , a 37% djece na sastanak je otišlo samo. .

Ovakav podatak sugerira da je nužno podučavanje djece o mogućim opasnostima pri upoznavanjju online prijatelja koje ne poznaju i uživo i o kako da se zaštite da bi bili sigurni pri njihovom upoznavanju. Za to su odgovorni roditelji i škole. Roditelji trebaju pokazati interes za online aktivnosti svog djeteta, pa čak i ako o kompjutorima znaju manje od svoje djece.. Zaštiti dijete od opasnosti na internetu ne znači zabraniti ga, nego naučiti dijete sigurnim načinima korištenja, baš kao što ga se podučava i ostalim životnim vještinama.

U osnovnim školama bi takvo podučavanje trebalo biti dio obavezne edukacije u kojoj bi djeca dobila informacije i poduku o svim prednostima i mogućnostima koje pruža internet, ali isto tako i o rizicima. Podaci dobiveni našim istraživanjem mogu poslužiti stručnjacima za izradu edukativnih i preventivnih programa, a roditeljima kao podsjetnik da pozorno prate online aktivnosti svoje djece.

izvor

Doc.dr.sc. Gordana Buljan Flander

Žrtvama bullyinga nužna je pomoć odraslih




Odrasli, pa čak i stručnjaci koji rade s djecom, često opravdavaju izostanak reakcije nakon što dobiju informaciju o međuvršnjačkom nasilju, time da je “uvijek bilo sukoba i tučnjava među djecom”. Neki čak to smatraju poželjnim dijelom odrastanja jer “tako djeca jačaju”. Istina je, doista, da je sukoba među djecom uvijek bilo, no razlike su između običnog dječjeg sukoba i bullyinga brojne: bullying je dugotrajan, kroničan, nema stvarnog povoda za sukob, a žrtva je uvijek zbog nečega slabija od svog počinitelja, odnosno grupe počinitelja. I zato je toj djeci potrebna pomoć odraslih.


Internet je intenzivirao načine zlostavljanja među vršnjacima

Djeca – žrtve bullyinga ne mogu se sama nositi sa situacijom i posljedicama bullyinga, a teško se i povjeravaju jer se boje da će im tada biti još gore. Tako im se prijeti počinitelj, a i sama vide da nekad nakon neadekvatne reakcije odraslih, zaista bude još gore. Istraživanja upućuju da 39% djece-žrtava razgovara o tome s roditeljima, 38% s prijateljima, 14% ni sa kime, a tek 11% s nastavnicima.

Rezultati istraživanja također pokazuju da se nasilje nakon traženja pomoći samo u 26% slučajeva nije više događalo, u 24% se smanjilo, ali nije prestalo, u 11% nije se promijenilo ništa, a u 4% slučajeva djeci je bilo još gore.

Internet je proširio i intenzivirao načine zlostavljanja među vršnjacima, pa su posljedice nasilja preko interneta ponekad ozbiljnije od onih prouzročenih nasiljem u stvarnim situacijama. Naime, publika nasilja preko interneta daleko je šira od one na školskom igralištu, u školskom hodniku ili u razredu, primjerice, ako je oblik zlostavljanja takav da je otvorena web stranica, blog ili facebook grupa s temom ruganja, ismijavanja i izoliranja djeteta. Ono se ne može zaštititi u tom virtualnom prostoru, a njegova traumatizacija je time veća što je medij masovniji. Uz to, postoji snaga pisane riječi, koja djeluje konkretnije i realnije od izrečene.

Djeca više nemaju sigurnost vlastitoga doma

Zlostavljanje putem interneta se može događati bilo kad i bilo gdje. Djeca više nemaju niti sigurnost vlastitog doma. Ne mogu više otići kući i tako izbjeći zlostavljanje, kao prije ere interneta, kada su mogli otići doma, mirno gledati televiziju, čitati ili se samo igrati. Sada na mobitel i kompjutor u njihovoj sobi stižu prijetnje, uznemirujuće poruke, ismijavanje, izrugivanje.

Budući da počinitelj na internetu može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činenica služi kao dodatni poticaj za nasilna ponašanja. Počinitelj u virtualnom mediju ne vidi emocionalnu reakciju i patnju žrtve, pa to povećava njegovu okrutnost. Uz to, pripadnost grupi, ne samo da im daje osjećaj sigurnosti, nego i smanjuje osjećaj individualne odgovornosti kako u stvarnom, tako i u virtualnom svijetu.

Smanjena empatija, povezanost zabave sa nasiljem

S obzirom na smanjenu empatiju, nažalost, djeci je nasilno ponašanje postalo igra, tako da vežu zabavu i nasilje. Internet i grupa počinitelja kojoj pripadaju daju im novu mogućnost takvog povezivanje zabave i nasilja, što im opet dodatno smanjuje empatiju za žrtvu.

Često nas stručnjake pitaju zašto ta djeca nemaju kajanja ni suosjećanja za žrtve. Za svako dijete s nasilnim ponašanjem, naravno, postoje individualni faktori koji su do toga doveli. Čest uzrok je nedostatak bliskosti i topline u obitelji, zbog čega ta djeca nisu razvila empatiju.
Naime, razvoj samoregulacije i empatije kod djece je usko vezan uz način na koji su se roditelji brinuli o njima, njihovim razvojnim i emocionalnim potrebama. Empatija se može razumjeti kao djetetova postupna internalizacija roditeljskih kapaciteta da odgovore na njegove potrebe, odnosno kao prijelaz kapaciteta za empatičnu brigu od roditelja na dijete.

Sljedeći je uzrok smanjene empatije nasilno okruženje. Djeci koja su izložena nasilnim sadržajima, smanjena je osjetljivost na nasilje. Što više nasilja gledaju, to im više treba da održe određenu razinu pobuđenosti, a osim toga imitiraju nas odrasle. Nama je kao društvu smanjena osjetljivost i povećana tolerancija na nasilje, pa se stoga nasilnim ponašanjima djeca zapravo afirmiraju u grupi, dobivaju osjećaj pripadnosti grupi.

Uvesti jedinstveni preventivni program obavezan u svim školama

Ne zaboravimo ni djecu promatrače. Oni su najbrojnija skupina uključena u međuvršnjačko nasilje. Djeca koja promatraju, makar ni na koji način ne sudjeluju u tome, samim prisustvom kao publika potiču nasilnu djecu, a ponekad se i priključe počiniteljima iz pukog straha da se nasilnici ne bi okrenuli protiv njih.

Važno je da i roditelji i djeca i stručnjaci znaju uzroke i posljedice međuvršnjačkog nasilja, kako bi mogli pružiti adekvatniju prevenciju i intervenciju.

O prevenciji već godinama puno pričamo, a malo radimo. Krajnje je vrijeme da se u cijeloj državi uvede jedinstveni preventivni program nasilja među vršnjacima. Krajnje je vrijeme da ozbiljno shvatimo tu “dječju igru i zabavu” pa da se povežu stručnjaci, nevladine organizacije, vladine institucije pa da zajednički iznjedrimo rješenje koje na pojedinačnoj razini godinama nudimo: jedinstveni preventivni program koji bi bio obavezan u svim školama, kao i dodatni edukativni i savjetodavni rad s rizičnim skupinama djece i obitelji.

izvor