Trebaju li roditelji pregovarati sa djecom?

Kako nam se vraća pregovaranje sa djecom i da li je to najbolja strategija?

Savremeni stručnjaci za roditeljstvo savjetuju roditelje da svojoj djeci pojašnjavaju razloge odluka, kako bi djeci bilo lakše razumjeti razlog i slijediti pravila. Međutim, dugoročna posljedica ovakvog pristupa su djeca koja očekuju da im roditelji objašnjavaju razloge zbog kojih zahtijevaju određenu vrstu ponašanja. Objasniti dvogodišnjaku razloge odluke ili pravila je potpuno različita stvar od davanja objašnjenja i razloga tinejdžerima ili starijoj djeci o svakoj odluci – edukativnoj ili disciplinskoj – i upravo takav stav roditelja postaje izvor frustracije i nezadovoljstva u porodici.

Uticaj rasprave

Postoje neki dokazi da česte rasprave u porodici utiču na djecu tokom njihovog cijelog života. Neka istraživanja koja su se fokusirala na porodice u kojima su rasprave česte, bilo da se odvijaju između roditelja ili roditelja i djece pokazala su da npr. petnaestogodišnjaci koji su rasli u takvom okruženju pokazuju smanjene funkcionalne sposobnosti u svojim tridesetim godinama u odnosu na njihove vršnjake koji nisu živjeli u takvom okruženju. Istraživanja su također pokazala da djeca izložena porodičnim svađama i raspravama imaju do tri puta više vjerovatnoće da budu nezaposleni, da pate od depresija ili da konzumiraju alkohol ili čak narkotike do dobi od 30 godina. Postoje neki pokazatelji da djeca iz takve porodice imaju poteškoće u ličnim odnosima, ali u manjoj mjeri.

Roditelji bi trebali izbjegavati stil modernog odgoja djece koji može voditi ka kreiranje okruženja u kojem djeca imaju pravo da se suprotstave roditeljima pri svakoj njihovoj odluci. Ali, koliko roditelja su u stanju dati djetetu uputu koju će ono bez pogovora poslušno slijediti? Vjerovatno, tek nekoliko. Roditeljima je postala navika sve objašnjavati djeci, a djeci je postala navika pitati “zašto?” – i dobiti odgovor.

Kako da porodica dobro funkcioniše?

Kako bi porodica dobro funkcionisala, mora postojati jasno definisan vođa (ili vođe) a ostali članovi porodice moraju biti voljni poštovati odluke vođe. Ne smije biti konstantne rasprave o svakodnevnim obavezama, vremenu za kupanje, zadaću, igranje igrica, gledanje TV-a, telefoniranja, dolaska prijatelja, odlaska u krevet, odlaska kod prijatelja…lista bi mogla biti nepregledna.

Dok god su roditelji dosljedni, pravedni i dok imaju “vodstvo”, djeca će rado prihvatati njihove odluke. Porodica u kojoj ne postoji “vođa” mogla bi postati kaotična.


Očekivati od djece da poštuju roditeljski autoritet ne znači biti strog roditelj koji djetetu ne dozvoljava da izrazi svoje želji i potrebe. To znači odrastati u okruženju u kojem su porodični odnosi mirni i topli i koji omogućavaju djetetu da raste zadovoljno svojim okruženjem.

Strategije za roditelje

Roditelji bi sami sa sobom i sa svojom djecom trebali razjasniti o čemu je potrebno raspraviti a o čemu ne. Porodični sastanak jednom u sedam dana bio bi dobar trenutak da se raspravi sve ono o čemu treba prodiskutovati. U drugim svakodnevnim situacijama, rasprave ne bi trebalo biti.

Kako je normalno da djeca ponekad negativno reaguju na ovu metodu, odgovor na njihovo “zašto” trebao bi biti neki jednostavan kućni zadatak.

Pored toga, roditelji također moraju ponekad obuzdati i svoj temperament. Ne radi se samo o tome da to pokazuje pretjeranu strogoću, već je pretjerana strogost roditelja i znak da gube kontrolu nas situacijom. Cilj je da djeca prepoznaju roditelje kao “vođe” porodice. Roditelji koji lako “planu” trebali bi naučiti ostati smireni, bez obzira na uzroke koji su provocirali reakciju. Svaki put kada roditelj “izgubi živce” daje djetetu poruku da ne kontroliše situaciju i ostavlja prostor za raspravu.

Razgovarati sa djecom i učiti ih o životu i svijetu otvara različite divne mogućnosti povezivanja i radosti. Ali takvi trenutci nisu vrijeme za donošenje odluka ili davanje zadataka ili instrukcija.

izvor

zavisi od situacije