Roditelji često misle da znaju sve o svojoj djeci i da njih «nitko neće učiti» kako da im nešto objasne. No, iako su sukobi djece i roditelja česti te su neizostavni dio odrastanja, ipak se mogu ublažiti, pa čak i izbjeći s odgovarajućom razinom razgovora...
Kad su sasvim mala, naša djeca su preslatka i dražesna. S oduševljenjem dočekamo prvo gugutanje, kad progovore „mama“ ili „tata“ poteku nam i suze radosnice, a kamoli kad nam po prvi puta, na svoj nespretan način i uz čvrsti zagrljaj, kažu da nas vole. Svaki roditelj će se složiti da nema ljepšeg od ljubavi prema djeci. No, s godinama taj odnos postaje sve složeniji; nekadašnji bespomoćni gugutavci postaju malene, veće i velike osobe sa svojim «ja» koje sve teže podnosi «roditeljsku torturu» zvanu – odgoj. S druge strane, i roditeljima glava sve teže ostaje hladna na njihovo prksono «ne!», «neću!», a kamoli kad se prolome bijesni urlici po cesti i slične emocionalne ucjene koje svakako izvode na javnom mjestu.
"Nikada me ne slušaš!" prigovor je koji često prelazi preko usana očajnih majki i očeva, no i djeca ga sve češće upućuju roditeljima što su starija. Dobra komunikacija može pomoći «zaraćenim stranama» da razviju bolji i stabilniji odnos, međusobno poštovanje, razumijevanje te da nauče slušati jedni druge.
S tim ciljem psiholozi predlažu nekoliko jednostavnih pravila:
Naučite djecu da slušaju – nježno ih dodirnite prije nego što im se počnete obraćati, pozovite ih po imenu.
Govorite tihim glasom, čak i šapat ponekad natjera djecu na slušanje. Oni to vole.
Gledajte ih u oči dok im govorite nešto važno kako biste znali jesu li vas razumjeli. Možete kleknuti pred njih ili sjesti kako biste im bili «ravnopravni».
Vježbajte slušanje i govor – razgovarajte sa obitelji o onome što gledate na televiziji, slušate na radiju, vidite u parku ili trgovini. Razgovarajte čim više, o svakoj temi, naravno i o vrtiću, školi, njihovim prijateljima... Ne propuštajte razgovor neovisno o tome koliko ste umorni nakon posla.
Poštujte djecu i obraćajte im se pristojno - mnogi se roditelji izgube u «zafrkancijama», ciničnim primjedbama ili nehotičnom omalovažavanju onoga što je djeci važno. Razgovarajte s njima kao što biste razgovarali sa svojim prijateljima.
Pohvalite ih za ono dobro što naprave, nemojte ih stalno kritizirati. Zamolite ih da vam pomognu dok se brinete o bebi ili radite neke poslove u kojima mogu sudjelovati. Uključujte ih što više da vam pomažu kao partneri.
Pohvale podižu djeci samopouzdanje, a stalne kritike natjerat će ih da pomisle kako naprosto ni u čemu nisu dovoljno dobri.
Zapamtite: djeca nikada nisu previše stara da biste im rekli da ih volite. Ma koliko vam takav postupak djelovao patetično ili suvišno (ljubav se «podrazumijeva») ipak im s vremena na vrijeme, spontano i iz srca, izrazite svoju ljubav.
Ako žele sa vama razgovarati jer imaju nekakav konkretan problem, ugasite televizor, radio, prekinite to što radite, dajte im svu svoju pažnju. Moraju znati da za njih i njihove probleme uvijek imate vremena!
I za kraj, mali, jednostavan i koristan savjet kojeg je psihijatrica u mirovini dala svojoj kćeri, obuzetoj brigom hoće li znati ispravno odgojiti dijete: "Znaš, u moju ordinaciju nikada nije ušao niti jedan pacijent kojeg su voljeli previše".
Volite svoju djecu jer oni su ipak ono najvrednije u vašem životu. Sve što im govorite neka dolazi iz vašeg srca i nikako nećete pogriješiti.
Autor: Veronika Jelinek
Izvor: Naturala.hr