Antun Branko Šimić

Hrvatski pjesnik i esejist (pisao i pod pseudonimima: Antun Šimić, Ante Šimić, Hercegovac…) Antun Branko Šimić rođen je u Drinovcima kod Gruda, 18. studenog 1898.. Pučku školu je završio u Grudama, tri razreda franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, kratko prešao na školovanje u Mostar, četvrti i peti razred gimnazije položio 1914. u Vinkovcima, šesti i sedmi razred u Zagrebu. U osmom razredu napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa (što je učenicima bilo zabranjeno), te postao slobodan književnik i publicist.1

Bio je pjesnik koji je težio zgusnutim, škrtim stihom intenzivirati doživljaj. Započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor i nastupio kao novi pjesnik i kritičar. Prvim svojim časopisom "Vijavica" (1917.), a zatim i drugim - "Juriš" (1919.) koji je pokrenuo sa Gustavom Krklecom i Nikom Milićevićem, nadahnut časopisom "Der Sturm", sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u uvjerenju da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije.2

Šimić zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe. Iako je polemičkom, britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Postao je uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir. Prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.U kratko je vrijeme, ni puno desetljeće, prešao put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog ekspresionizma. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste, te je zato naglo sazrijevao što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1924-1925).3

Neke od najpoznatijih pjesama su: Pjesnici, Ljubav, Opomena, Povratak, Jedanput, Mjesečar, Zavodnik, Veliki ubijač, Žene, mladići, ljeto…

Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman "Dvostruko lice".4

Objavio je jednu, ali legendarnu knjigu pjesama, "Preobraženja" (1920.), kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva, nakon čijeg je izlaska "slobodni stih" prihvaćen od drugih hrvatskih pjesnika.

Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te čuđenje u svijetu.5

Teško je obolio od tuberkuloze, umro u Zagrebu 2. svibnja 1925.

U Mostaru je Matica hrvatska postavila spomenik Antunu Branku Šimiću u parku preko puta svoje zgrade 2008. godine.

Pjesma


Kroz moje noći idu mračni usamljeni nemiri
kroz moje noći idu bijele ruke bludnica
hladne kose oči pruženi pogledi
kroz moje noći idu sjenke prazni vjetrovi
jad i mir i tišina umornih časa
i povrh bludnica ulica muzike ružnih lokala
prolaze moji snovi ko svijetle teške tice
i ja s anatemom mesa (meso koje već sane)
visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost
u beskrajnosti tonem i moje se misli u nju ruše
kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

PJESNICI

Pjesnici su cudjenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oci
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivsi uho
na cutanje sto ih okruzuje i muci
pjesnici su vjecno treptanje u svijetu


SIROMASI

Siromasi nestalno lebde
izmedju zivota i smrti
i svaki cas moze da pretegne
nevidljivi uteg smrti.

Svaki cas mogu da prijedju
medju i odmah budu
u smrti: najblizoj blizini.

MOJA DRAGA,PRIJATELJ I JA

Na tijelu moje moje drage
tvoj pogled
stoji
sklize se i pada
kao crna mrtva tica

Oko tijela moje drage
laju, laju tvoje pozude

Tvoj pogled i moj pogled.
Sudar mrznje
skripi
prasti
boli, boli

Kroz prostor
crven mlaz
moje krvi
prska

Srce jede gladna Smrt

LJUBAV

Zgasnuli smo zutu lampu

Plavi plast je pao oko tvoga tijela
Vani sume oblaci i stabla
Vani lete bijela teska krila

Moje tijelo ispruzeno podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se zude mole

Draga, neka tvoje teske kose
kroz noc zavijore, zavijore

Kroz noc,
kose moje drage duboko sumore
kao more

GORENJE

Niz zapadno nebo
i iz raprsnutih sipaka u vrtu
krv se cijedi

Al s istoka se vece javi plavim licem
i zapad biva bljedji, crveniji sipci

Ti bjezis k meni
preplasena od grana u mraku
i cutis

Zato ti je tijelo odjedanput plamen?

O kako sipci prskaju
i s nama gore!

Ni zvijezde ne ce da se jave
da jace bude ovo nijemo gorenje u vrtu

_________________

RASTANAK S TOBOM

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noci

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo vec na krajnjem rubu sebe

Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je vec daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezde
Tko od nas jos moze naslutiti sebe?

Rusimo se vjecno

Nas je put bez dna i padanje bez glasa


TRCIM TRCIM

Mene prima hladna kuca
Sve su stvari nijeme mrke mutne tvrde
Jao one mrze mene
I kad usnem kad me vise nema
onda cujem: stvari zive nekud idu

Samo moji bijeli jastuci
(grlim ih ko ciste vjernice)
vole mene silno vole
Oni svu noc dokle mene nema
ziva meni mrtvom pjevaju

Bijeli moji jastuci
meni mrtvom pjevaju
moj san, i tisinu oko mene

BOLESNIK

Moje je tijelo bolesno
i zudi jednu tihu bolnicu

Bolnica bez suma i bez grada
u praznom blijedom danu
Blijedi dan je odsjev blijeda neba
U mrtvom vrtu zimsko sunce seta

Mi tihi samostanci bez Boga
u nasim bijelim pustim sobama
zaboravljamo zivot
snivamo
duge tuzne blijede prazne nase dane

O okna nasa udare podkadsto
krik ples i radost zivota grada
- O grad!
O nemir nemoc nasih srca!
O mi smo davno izisli iz zivota
i mi smo samo svoji spomeni!
U smrt se samo vrata nase kuce otvaraju -

Za rub zemlje nebo srusi

POST SCRIPTUM

U siromastvo gledah
i htjedoh da ga otpjevam

Al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
Bezdana je bijeda!

Sto posta mojom pjesmom?
jedan pogled, uzdah
Sve ostalo mi osta izvan pjesme
neopjevano

To mogu samo cutati.


MRTVA LJUBAV

Kraj ljubavi u dusi mrtvo zvoni
Vece silazi s neba plavo
Spustam tihe crne zastore

Znam: vani su mrtve zvijezde i kuce i mjesecina
i crn prostor nepomican stoji

Nitko nikad nece doci k meni

Smrt jos samo nevidljiva zivi

Snu
razmotaj crven tezak pokrov povrh mene
i nada mnom neka crno nebo noci
vjecno
cuti

VECE

- O vece noci nase djevojke!
Tko ljubi sada nase djevojke? -

Mi potonemo u crn ponor snova
i snivamo da svi smo davno pomrli

Vec bezbroj ljeta lezimo
Preko nas
u trku idu neba oblaci
Preko nas
u vjecnost se bez konca dani noci ruse

TESKI ZRAK

O kuda da se danas podje?

U sobu udje moja majka
sjedne
i gleda u me nijemim pogledom

Ja pustam knjigu, izlazim iz kuce

Na rubu polja izmedj crnih stabla
crveno mrtvo objeseno sunce

Ja stanem nasred ceste
i kriknem
iz svih snaga

JEDANPUT

Zeno
sto iz bijede naseg svagdanjeg zivota
ocajale i krotke oci dizes k meni

Sav ovaj zivot... oh, sav ovaj zivot
zeno

jedanput ja odsvirat cu na harfi

i kad poslije harfe
progovore cutke nase duse

znas li sto ce govoriti?

Kako bjesmo srecni. Kako bjesmo srecni.

SIROMAHU

O skupi sebe u se i svoju sudbinu
Ne razlivaj se preko ruba
Zatvori vrata svakoj nadi
jer to su vrata u prazninu.
O skupi sebe u se i svoju sudbinu.

Tvoje tijelo biva tanje
ruke bljedje
oci dublje

Bez suma krv iz tvoga srca hlapi
Kad stojis go u noci slicis
- tako tanak proziran i plav -
na visok svenut cvijet.

O kud ces, kud ces?
Zar ovdje vec na zemlji
posvema ces se osloboditi od tijela?

Bogatas gleda kud si nesto, cudeci se
"Isceznu ko miris."

POVRATAK

Ti i ne slutis
moj povratak i moju blizinu

U noci kada sumi u tvom uhu tiha mjesecina
znaj:
ne koraca mjesecina oko tvoje kuce
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajuci cestom kroz mrtvo svijetlo podne
stanes
preplasena krikom cudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidis crnu sjenku sto se mice
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svecan
kao pored tebe

jel ima neki esej aj ako ima o bilo kojoj pjesmi hitno mi je

PRVA NOĆ SAMOĆE
Crveni cvjetovi ljubavi
gore u noći

Prva noć kroz koju idem
sam

Slušam:
visoki plavi vodoskoci čeznu
zvijezde koje nikad dosegnuti neće

i u meni crno teško srce
tuče tuče

MLADIĆ
Ja poznam bol mladića
koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca
ujutro pjeva
sa željom da sva srca s njegovim zatrepte
i da se osluškujući glave prignu
u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi
padne natrag
u njegovu ćutljivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast
s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku
i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd
sa smjelim uspravljenim korakom što gazi
i s uhom koje iznutra
glas svoga Boga sluša

ZAVEDENA
Ne, njega nema više. Pobjego je. Vrata
na kući dolje glasno zalupila
ko zadnji put

Da letim za njim niza stepenice?
Ukočila se, stojim

Na podu zgažen cvijet
Kroz prozor

crvene se zvijezde glasno smiju
Ja zovnem u noć iz svih snaga

Na prozoru staklo se zatrese
i smiri

U noći
kamenito srce grada ćuti

Moje golo tijelo dršće
obliveno ladnim svjetlom zvijezda

VEČE I JA
Nevidljive pozaune tuže
u zapad sunca što se davi u rođenoj krvi

Pozaune su stale. Prva zvijezda dršće
I plavo nebo slazi prema zemlji

Daleko jedna krčma zapjeva u susret noći
i dvije se žene cestom prolazeći pogledaše s mržnjom

Ja skrećem s ceste u šumu
i gledam kako moje ruke bivaju sve plavlje
Iz tame jedna košuta
zuri svojim blagim anđeoskim licem
bez straha u moje divlje oči

Stadoh:
Jedan div se zagledao nagnut

nad sitni modri cvijet u travi
Laki šuštaj?
Dolje
nad zelenom vodom
krvare crvene noge mjeseca

PJESMA IZNAD ZEMLJE
Mi cijeli dan smo plovili na oblaku

Sad je veče
Spuštamo se na visoki vrh brda
i ispijamo vino

Kroz veče k nebu bliješte srebreni pokali

Duboko preziremo ljude i zemlju ispod nas
Naš je život samo u visini

Na grudma noći
počinut će naša teška tijela

A sutra zorom
kroz novi dan će nova radost nas ponijeti

Visoke pjane naše radosti: naša bijela jedra

BUDUĆI
Budući već su bili
i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila
besprekidno u svjetlost površine
stižu budući

U bezdanomu Božjem oku
ogledaju se mirijade budućih svjetova

IDILA
Zaboravismo zimu i studen, mraz i snijeg
i potjerasmo ovce na visoke vrhunce,
a pjesma sve nam ori niz njivu dol i brijeg -
slavimo ljetno sunce…

U selu tamo malom domovi drijemlju bijeli,
u hladu starih lipa,
pod kojim majke naše sanjare danak cijeli
i glede u vis plavu kud oblak rujni plovi
i mrije ko jeseni veseli, vedri snovi.

- Hajdemo!… eno tamo cure se na nas smiju,
a nama gore grudi -
i negdje puška puca; u duši radost budi
smijeh onih moma dviju…
- Hajdemo!… pjesma nek ori niz gore i vrhunce,
slavimo ljetno sunce

RADOST TIŠINE
U vrtu je sunce. Ljetom diše dan.
Stari fratar, lica kao s drugog svijeta,
Bjelokos i kao malko žalostan
Moleći uz brevir amo-tamo šeta.

Oči su mu tamne. Pogled ima svet
Poput kakva sveca s crkvenih zidova;
On zna polu Svetog pisma napamet
I goneta tajnu mističnih glasova.

Sada moli i moli. Poslije molitve će
Sazvat k sebi malo kokošiju jato
I posut im stazom žita, što ga za to
Goji svako ljeto i polijeva ko cvijeće.

S kokošjih glasova hrt se diže s loga:
Dotle stari fratar stoji u sredini
Sklopiv suhe ruke sretan i – sve se čini -
Da mu duša u tom času gleda Boga.

DJEVOJČE
Ja ljubim april, njegov rosni pjev i boje.
Ko zvonki glas tvoj, dragi, i crne oči tvoje.

U rano jutro – još se čuli pijetli -
ja vidjeh kako za grm lik se sakri svijetli
I ljupko lice, satkano od cvijeća,
Što na tebe i na tvoj sladak osmijeh sjeća.

Zlatokosi taj lik je april možda bio.
Poljubit sam ga htjela: tako bješe mio.

Ja hoću, dragi, da ko i ja snivaš
U svijetle, slatke noći slađe snove,
Ja hoću, da se i ti za grm skrivaš
I glas da tvoj me jutrom budi i zove.

Pa budeš li mi pun ko april sklada,
Vragoljan spretan, gizdav ko moja maca,
Poklonit ću ti raskošna i mlada
Sav miris svoga cvijeća, sna i poljubaca.

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu,
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela.
Vani šume oblaci i stabla,
vani lete teska bijela krila.
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu.
Moje ruke svijaju se, žude, mole.
Draga, neka tvoje teške kose
Kroz noć zavijore, zavijore
kroz noć
Kose moje drage duboko šumore
kao more.