Antun Gustav Matoš

MATOŠ, Antun Gustav (Tovarnik, 13. VI. 1873 – Zagreb, 17. III. 1914) Po ocu, učitelju, podrijetlom iz Plavne u Bačkoj, Bunjevac, po majci iz Našica podrijetlom Slavonac, a rođenjem je Srijemac. Odgojen je u Zagrebu, koji napušta u šestom razredu gimnazije, otišavši u Beč na vojnu veterinarsku školu. U Petrovaradinu i Zagrebu 1894. služi vojsku, iz koje dezertira ne podnoseći vojnu stegu, te emigrira u Beograd, gdje živi kao čelist u kazališnom orkestru, te slobodni novinar i književnik. Potom živi u Münchenu, Ženevi i Parizu, ostavši ondje pet godina, da bi se opet vratio u Beograd, gdje ga je 1908. zatekla amnestija. Od tada do smrti živi u Zagrebu. Živeći isključivo od književnoga i novinarskoga rada, Matoš je stvorio vrlo opsežan opus, koji sadrži pjesme, novele, drame, putopise, feljtone, književne, kazališne, glazbene i likovne eseje i kritike, te političke eseje i članke. Za života je Matoš objavio desetak knjiga i knjižica, od kojih su neke poslije zasebno pretiskivane, a skupljene su i u dvama izdanjima njegovih sabranih djela (1940. i 1973), u koje su, uz njih, ušla i sva Matoševa djela neobjavljena u knjigama za njegova života, kao što su, primjerice, njegove pjesme.

Djela:
Iverje, skice i sličice. Mostar, 1899.
Novo iverje, skice i sličice, Zagreb, 1900.
Ogledi, studije i impresije, Zadar, 1905.
Vidici i putovi, eseji i impresije, Zagreb, 1907.
Za Kranjčevića, Zagreb, 1908.
Umorne priče, Zagreb, 1909.
Tri humoreske, Zagreb, 1909.
Naši ljudi i krajevi, portraiti i pejsaži, Zagreb, 1910.
Moralista i druge satire, Zagreb, 1911.
Život za milijune, Zagreb, 1912.
Pečalba, kaprisi i feljtoni, Zagreb, 1913.
Djela, I-XVII, Zagreb, 1940.
Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 64, 65, 66. Zagreb, 1967.
Sabrana djela, I-XX, Zagreb, 1973.

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.

Srodnost

Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži je nama među cvjetovima;
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše, koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

RELIKVIJA

Gdje su, recite mi, oj vi duge noći,
Usne, što su rujni život pjevale?
Gdje su blage, tople, nasmijane oči,
Što su kao Božje sunce sijevale?
Odoše u pepeo, kao svete moći,
Grudi što su našu sreću snijevale,
Krenuše za jekom, kud će i uzdah doći,
Riječi što su nas ko duh ogrijevale.
Samo pregršt pisma draga ova žena
Ostavi nam, punu slatkoga parfena,
No i taj će miris skoro prestati,
A za pregaženom ružicom Sarona
Plakati će pjesnik suzom miliona,
Pa će ko taj dušin tamjan nestati.

POZNATA NEZNANKA

Za jablanima, punim zimzelena,
U hrvatskom su kraju bijeli dvorovi;
Tu sama snatri plemenita žena,
Kad cvatu lipe i dišu borovi.
Uz pali oltar grčkih uspomena
U njenoj duši plaču sveti horovi,
A mjesec misli da je zaljubljena,
Jer čezne kako čeznu viši stvorovi.
Od malijeh je vazda gledam nogu
I klanjam joj se, kao drugi Bogu,
No naslikat je nikad znao ne bih.
Tek slutnjom glasa i slatkog profila
Ja primih od nje labudova krila
Što nose pean, zvijezdo Venus, k tebi!

_________________

1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Ceznja

Danas cu ti dati,kada vece padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeca,
u cistoti duse moje,nekad jadne,
citavu bujicu proljetnjega cvijeca...

U sobi ce biti sumrak, blag k'o tvoje
srce,sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svijetlim zabljestace boje,
u taj svjezi trenut prvoga saznanja...

Sve ce biti ljepse,sve draze i vise,
noc koja se spusta, svet sto mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome mirise
krzljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeca ostacemo sami...
- Prolice se tada,kao bujne kise,
stidljivi sapati u blazenoj tami,
i rijeci iz kojih proljece mirise...

Tajanstvena ruza

U mome tajnom vrtu cuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -
Oj snovi mog zivota, modri krajevi!

Jer dusa moja basta je daleka,
Visok zid je cuva, sfinga i zmajevi,
Tud seta draga zena, duse jeka,
A njenim bicem struje sveti gajevi.

Zoves li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika, ne znam reci;
Znam te kao sebe i nemam za te rijeci.

Kao sanak diras moje zjene,
Ne znam sto si, djevojka il vila -
O tajno moga vrta! O ruzo moje sjene!

SAVREMENI SIMBOL

Lica kao Darwin, đak naturalizma,
Majmun, Magnus Parens, buhe trebi sebi,
Uhvaćen je, martir, pa se, pun cinizma,
Liberalno buni protiv samom sebi.
Nekad gorski satir, sok idealizma
Büchnerovih knjiga, on sad ne zna gdje bi
Deponiro plazmu svog herostratizma,
Pa od muke, kritik, buhe sebi trebi.

Rutavac na glasu, dika zoologa,
On se svemu ruga u ime nature,
Naš artizam mu je tip karikature
Gdje se vidi refleks duha njegovoga.
Taj Prometej, žrtva haeckelskog monizma,
Sudi nas kroz prizmu svoga majmunizma.

SERENADA

Ja te volim, jer si ti fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko - sama, i suze jer tvoje
Što krišom plačeš ko kajanje truju
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. - Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara
Ko sjetne pjesme i sjene što veze -
Ta žuta Luna i gitara stara.

JUTARNJA KIŠA

Kiša sitno sipi, sipi i rominja,
Pa nam priča sne i bajke djetinjaste
Spavaju još tvrdo gospojice laste;
Sitna kiša sipi, svijeća mre i tinja:
Sve još mirno leži, nema žamora,
Tek se čuju krila - krila Amora.

Sad i ti već spavaš, moja suđenice,
Dobra moja Psiho, palmo moga mira!
Čuješ li kroz kišu, kako uz harfu svira
Anđeo il vila, što ima tvoje lice,
A na harfi tužnih zvijezda padanje,
Mrtvih, kao naše pusto nadanje.

Kiša priča i priča: to je priča stara,
Dosadna i teška pričica o kesi.
Ja sam mator, ubog, bogata ti nijesi,
Partija sam gora od svakoga mesara:
Spavaj, snivaj, dušo, i gledaj hramove,

A pred hramom svate i zlatne hamove...
Kiša suzi i suzi, a zora zla i žuta
Ulicom i krovom ko mamurluk zijeva,
Pored mene, mjesto moje drage, snijeva
Bolno bijelo mače, spaseno sa puta,
Pa sa oštrim, morskim, groznim očima
Grede kao maska mojim noćima.

Kiša sjetno sipi, sipi i rominja,
Šapćući mi sne i bajke djetinajste,
Već su budne moje komšinice laste,
Sjetna kiša sipi, srce mre i tinja,
Stanovi se bude i usred žamora
Pekar nosi u kujnu koš, pun Amora.

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira

U TRAVI

Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim' žutima.

U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.

Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.

Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!

Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.