Vesna Parun

Poezija

• "Zore i vihori", 1947.,
  
• "Pjesme", 1948.,
  
• "Crna maslina", 1955.,
  
• "Vidrama vjerna", 1957.,
  
• "Ropstvo", 1957.,
  
• "Pusti da otpočinem", 1958.,
  
• "Ti i nikad", 1959.,
  
• "Koralj vraćen moru", 1959.,
  
• "Konjanik", 1961.,
  
• "Jao jutro", 1963.,
  
• "Bila sam dječak", 1963.,
  
• "Vjetar Trakije", 1964.,
  
• "Pjesme", 1964.,
  
• "Gong", 1966.,
  
• "Otvorena vrata", 1968.,
  
• "Ukleti dažd", 1969.,
  
• "Tragom Magde Isanos", 1971.,
  
• "Sto soneta", 1972.,
  
• "I prolazim životom", 1972.,
  
• "Stid me je umrijeti", 1974.,
  
• "Olovni golub", 1975.,
  
• "Apokaliptičke basne", 1976.,
  
• "Ljubav bijela kost", 1978.,
  
• "Čitač snova", 1978.,
  
• "Izabrane pjesme", 1979.,
  
• "Mapa Magdica", 1979.,
  
• "Šum krila, šum vode", 1981.,
  
• "Salto mortale", 1981.,
  
• "Izabrana djela", 1982.,
  
• "Grad na Durmitoru", 1988.,
  
• "Kasfalpirova zemlja", 1989.,
  
• "Indigo grad", 1990.,
  
• "Sonetni vijenci", 1991.,
  
• "Tronožac koji hoda", 1993.,
  
• "Začarana čarobnica", 1993.,
  
• "Izbor iz djela", 1995.,
  
• "Ptica vremena", 1996.,
  
• "Smijeh od smrti jači", 1997.,
  
• "Pelin basne", 1998.,
  
• "Spužvica i spužva", 1999.,
  
• "Političko Valentinovo", 2000.,
  
• "Grijeh smrti",2000..
  

Proza

• "Pod muškim kišobranom", 1987.,
  
• "Krv svjedoka", 1988.,
  
• "Hrvatska kraljica", 1999.,
  
• "Noć za pakost – moj život u 40 vreća", 2001.
  

Dječja poezija

• "Patka Zlatka", 1957.,
  
• "Tuga i radost šume", 1958.,
  
• "Zec mudrijan", 1958.,
  
• "Kornjačin oklop", 1958.,
  
• "Mačak Džingiskan i Miki Trasi", 1968.,
  
• "Mačak na mjesecu", 1969.,
  
• "Miki Trasi i baka Pim Bako", 1968.,
  
• "Miki slavni kapetan", 1970.,
  
• "Karneval u Kukljici", 1974.,
  
• "Poznanstvo s danima malog Maksima", 1974.,
  
• "Igre pred oluju", 1979.,
  
• "Dvanaest slikovnica o psima", 1983.,
  
• "Hoću ljutić, neću mak", 1983.,
  
• "Roda u školi", 1988.,
  
• "Pokraj Kupe kad se vrapci skupe", 1989.,
  
• "Moj prijatelj šišmiš", 1990.,
  
• "Uspavanka za poljubac", 1995.,
  
• "Kroz prozorčić zime", 1995.,
  
• "Pčela, duga i mlin", 1997.,
  
• "Tri morske pustolovke", 2000.,
  
• "Morska kočijica", 2001.
  

Dramska djela (izvedena) "Marija i mornar",

• "Apsirt",
  
• "Magareći otok, oliti homo homini asinus",
  
• "Škola za skitnice".
  

Nagrade i priznanja

• poeta oliveatus na manifestaciji "Croatia rediviva:Ča, Kaj, Što - baštinski dani" 1995.
  
• nagrada "Tin Ujević" 2003., za zbirku soneta "Suze putuju"
  
• "nagrada Vladimir Nazor"
  
• 1959. godišnja nagrada
  
• 1982. za životno djelo
  
• povelja Visoka žuta žita 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti.
  

izvir:wikipedija

Čežnja



Danas ću ti dati, kada veće padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svjetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja...

Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše...

Da si blizu



Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Ne pitaj više



Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Zavjet



Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oci budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako nocu ne ceznem u snima
i ako danju n zudim na javi
i ako venem u mocvarnim dnima
i u tjesnoci dusa mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijecu
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijecu
i lazi svoj pozamljujem celo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti brise.
I ako zivim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije vise.

Zahvalnost



Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvjetalim grudima
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.

Lice u sjeni



Zaboravih mu ime, ali znam da milo bješe pticama,
i da ljubav bješe osmjehom pamte moje oči.

I sada idu ljudi pristaništem; ja ne okrećem lice,
zadubena u šapat zaostalih oluja.

Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zašto tužiš?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.

Još nisam zastrla prozor, još nije utišalo more.
Ne kori me, šumo, krošnjama; ne plaši me vodo dubinom!

Ti koja imaš nevinije ruke



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu decu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

Ushit



Tvoje su oči za me
lisnata, topla streha.
Našla sam biser - kamen
u školjci tvog osmjeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.

Molim za sunce u tvojim
očima,
za dodir koji budi
treptaj života,
za tebe jedina ljubavi
moja.
Molim da ruže ne venu
kao sjećanje,
da nijednu suzu ne
puste više.
Molim za tvoje riječi
satkane od želje,
za naše duše obojene
tugom.
Molim da samoća ne boli
više,
da dođeš u moj svijet,
da svaka nada postane
stvarnost,
da svaki tren sa tobom
bude vječnost.
Molim da tvoje ruke
otope led moga života,
da vrijeme izbriše boli,
da srce zakuca još jače.
Molim da ne živim od
sjećanja koja se gase,
da nikada postane ZAUVIJEK.
Molim, molim za LJUBAV.

U STUBIČKIM TOPLICAMA danas je u 89. godini života preminula Vesna Parun..

In memoriam

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

ČAROLIJA JUTRA

Čarolijo jutra, oblaci šetači,
putnici beskrajni slobodnih visina!
Sad smo mi delije, a vi promatrači,
vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, čergari, ždrali zavičajni!
Pozdravljamo tihu vožnju vašeg leta.
Plovite neznani u daleke ravni,
iznad žitnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oči, vodenice,
krilom čegrtaljke, zviždaljkom o pasu!
Budite glasnici zemlje krasotice,
kojoj sunce zori u svakome klasu.

Pričajte o nama, plahi skorotele,
širom glasna svijeta, diljem oceana!
Pjevajte o zemlji koja juri, teče,
u mir svojih dana, bijela, rascvijetana



Vesna Parun

Zagrljaj


Što šapću tvoje oči brzim pticama

s dalekih obala?

Nevidljiva u djetelini

na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.

Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka

i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici

prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom

što blješteći baca tamnozelenu sjenku

na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.

Ptice prelijeću nad nama

zamišljeno.

Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Vesna Parun

Molitva

Molim za Sunce u tvojim ocima,
za dodir koji budi treptaj zivota,
za tebe jedina ljubavi moja.

Molim da ruze ne uvenu kao secanja,
da nijednu suzu ne puste vise.
Molim za tvoje reci satkane od zelje,
Za nase duse obojene tugom.

Molim da samoca ne boli vise,
da dodjes u moj svet,
da svaka nada postane stvarnost,
da svaki tren sa tobom bude vecnost.

Molim da tvoje ruke,
Otope led moga zivota,
da vreme izbrise boli,
da srce zakuca jos jace.

Molim da ne zivim od secanja koja se gase,
Da nikada – postane ZAUVEK.
Molim, molim za LJUBAV.

TI KOJA IMAŠ RUKE NEVINIJE



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost,
ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sijenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom,
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama,
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi
I blaga budi u njegovom snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći se njegovim žalom.
Neka te susreću
ožalošćne pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom.
Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
i žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uboda na pustome drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti.
Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda cu ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice
dok na njega budu silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

ZAGRLJAJ

Što šapću tvoje oči brzim pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Elegija

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjege ptice
šumom krila što nas uči prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neka me nauči voljeti.

Ne mogu u zlu da živim,a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu i dotaći usnama prah s njegove obuće? Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radost jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos,ja znam da moram naći prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati

Prva ljubav


Ne pitaj vishe zashto te ljubim.
Pitaj zashto raste trava i zashto je nemirno more.
Pitaj otkud stizhe vjetar proljetni
I bijelom ladjom snova tko krmi
kad noc nad svijetom hladne prostre sjene.
Ne pitaj zashto te voli moje chudno srce.
Znash li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi prichaju o zaspaloj ljepoti,
ali ti zhivis daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pecina -
o koju se uzalud razbija moj zhivot.
Ne pitaj zashto te ljubim.
Pristupi k meni! Tuzhno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
Na visokoj planini zaborava.

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini.
kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim krovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu klonuti od bdijenja.

Ali noć je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

RIJEKA I MORE

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc’ se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove ladje nisu moje ladje.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gdje je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moja obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Zbog tebe

Zbog tebe, ne zbog mene, dogadja se sada u meni
ovo cvetanje kristalnih latica. Zov
nigdje necut a posvuda prisutan.
Zaustavljena krila samoce
polegla su izmedju nas i cekaju
trenutak da se opet rasklope.

Poljubac: ostar ubod u srce. Kao okus
ananasa divljeg. Tama i starice
sto kamenim stepenicama silaze
sa zavezljajem godisnjih doba pod pazuhom

i ne gledaju ima li koga na putu.

A mi uz zimzelen stojimo i znamo
da je neponovljiva ova zalosna
vecer.

Gle, labud bijeli na vodi. Zagonetka.
Samo je okrzne oko, samo je spremi
u svoje mracne riznice
zbog tebe.

STIJENA U KOJOJ BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima cas kad ljubav i zivot postanu jedno.
U crnom kamenu moze se procitati san zemlje.
U kapi kise na listu mrke smokve
svecanost ljeta trajala bi stoljeca
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smezuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijedjenjem i mir je zasao,
srce ga ne moze graditi iznova.
I misao je nemocna da ga trazi
u mrznji stvari sto jedna drugu poricu.
Vrijeme, zasto pustas da te mjerimo
nasim celom koje je prestalo zudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
laznom mjerom poljuljanog svijeta.

Prijateljska zalost

Kome je stalo da imas dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, sto tepa nocnoj kisi?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
mozda ce donijeti zemlji za krilo tisu svakidasnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: cudno je zivjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zasto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slicne i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz carobne sume pticji glas ih vodi.
Ah, pricat cu im kako polagano umiru stari parobrodi.

Nikad

Ne znam gdje počinje praznina mora
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad.

To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.

Nikad.

Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostrto.
I teška misao koju si zanjihao
postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
nerazumljiv u svojoj samoći.

A kad se on pomakne u Noć
i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke
i viknuti: ne odlazi!