Muške fobije

Strah od kastracije? Nemam! Kukci? Za 20 kuna stavljam žohare u gaće! Ali…
Psi obično vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Dječji biser

Muškarci, a valjda i žene, imaju neke svoje fobije kojima korijen najčešće leži u djetinjstvu a ponekad su im i bogomdani. Sigmund Freud nas je uvjeravao da se kao klinci podsvjesno plašimo kastracije. Moj sluh je očajan, izbacili su me iz školskog zbora nakon samo pet minuta besmislenog revanja, ali mi je zato pamćenje vrhunsko, pa dobro znam da se nikada nisam bojao da će mi netko odrezati kitu. Tu sam miran.

Zavist na penisu? Ta bi falinka po defaultu trebala pripadati curicama no Woody Allen je u svom remek djelu "Annie Hall" prvi hrabro priznao da gadniji spol zna od tog psihičkog manjka itekako patiti. Tako je, mi često drugim mužjacima zavidimo na veličini njihovog spolnog oruđa, to nam zna unazaditi seksualni i ini život, ali često si ne možemo pomoći. Ja sam se te frustracije davno riješio, još prije…. samo da izračunam…. još prije tri mjeseca! I tu sam miran.

Kukaca se ne plašim. Za okladu, spreman sam staviti deset žohara u gaće. Klaustrofobija? U zaglavljenom liftu mogu, ako treba, provesti četiri dana bez da pisnem. Samo mi dajte dvije šteke cigareta i desetak sendviča. Bacanje uroka? Nema nikakvih problema! Samo navalite! Nikad mi nije bilo jasno zašto je naš narod, tako pametan i tako talentiran, jednom nogom još uvijek u srednjem vijeku i pada na te gluposti? Kako to da tih Woodoo sranja nema na Zapadu, u Njemačkoj, Skandinaviji ili u Velikoj Britaniji, a kod nas ima? Jedan poznanik, iznimno pametan i obrazovan dečko s međunarodnom karijerom, u razdoblju kad mu ništa nije išlo od ruke, nasjeo je na priču jednog muljatora, koji mu je rekao: "Uuuu, kakav su urok na tebe bacili! Ja ne mogu da ti ga skinem. Mogu samo da ti ga još više pričvrstim, da ti ne curi!" Hihihi, prestrašno! A u 21. stoljeću smo.

Ali…. koji je moj bed? Sad ću vam reći. Krivac je Hollywood. Kad tamošnja filmska mašinerija izbaci novi naslov, onda hrpa američkih novinara ispituje režisera i glavne glumce uvijek iste nebuloze. Kako vam je bilo surađivati s ovim? A s onim? Kako ste se odlučili snimiti baš ovaj film? Bla, bla, bla… Europski novinari su zericu ingeniozniji. Nakon što je Steven Spielberg prije par godina napravio nešto novo, neki ga je njemački žurnalist ljubazno upitao: Imate li grižnju savjesti što ste milijunima ljudi pokvarili užitak kupanja u moru? Izbacili su ga van.

Tu smo. Ja sam njegove "Ralje" gledao s pet godina i ostavile su mi traume za cijeli život. Patološki se bojim morskih pasa a ovisnik sam o našem Jadranu. Svaku jesen, zimu i proljeće samo vegetiram u iščekivanju ljeta i odlaska na kupanac. Međutim, zbog Spielbergovog filma otplivao sam najdalje pedesetak metara od obale a nikada nisam bio zadnji. Uvijek je, tamo prema Italiji, morao biti barem jedan hrabrica kojeg će veliki bijeli pojesti prije nego mene. Često plivam paralelno s obalom a najviše se volim brčkati u plićaku. Nakon što su mi objasnili da te zvijeri najčešće napadaju baš u plitkom, počeo sam ići na javne plaže; tamo je masa kupača, pa po zakonu velikih brojeva…. Puno mi je lakše otkako sa svojom ženicom idem na godišnji. Na prvom ljetovanju puštao sam je da otpliva dalje, a onda me je ćopila grižnja savjesti pa sam svoju fobiju prenio i na nju. Sada se sunčamo u uvalama za koje nitko ne zna, a kupamo se tamo gdje ima bar pedesetak drugih turista.

Je, papak sam, ali dobijem slom živaca svaki put kad mi netko počne tumačiti da kod nas nema tih zubatih nemani. Haloooo? Jeste li ikada pogledali zemljopisnu kartu? Pa, ti predatori od Bahama do Korčule mogu doplivati bez presjedanja. Sva su mora spojena, objašnjavam bezuspješno i zauzvrat dobivam posprdni cerek. Ne, neću ići kod psihijatra jer problem nije u meni nego u brutalnoj stvarnosti. Kad mi kod Otrantskih vrata postave žičanu ogradu od površine do dna, plivat ću kao Veljko Rogošić čijoj sam se, by the way, hrabrosti i energiji odmalena neizmjerno divio.

Sram me je priznati, ali kukavica u meni oduvijek se divila jednom postarijem gospodinu koji je na opatijsku plažu znao doći s dvije vrećice prepune voća. Razbacao bi jabuke po površini, djeca bi navalila skupljati ih i papati, a on bi, zaštićen tim živim zidom, otplivao pokraj njih svoju desetominutnu rundu. Kakva amoralnost! Da se mogu ponovno roditi, prase u meni željelo bi biti on.

Morski psi su, dakle, izvor mog glavnog straha. Sekundarni je da neću dobiti plaću, ali toga se ionako s razlogom plaši većina naših građana pa o tome neću sada trkeljati. Budem drugom zgodom.

Toliko za danas. Idući put, obećavam još jednom, pozabavit ću se PMS-om, sindromom od kojeg, kako kaže moj frend Riba, stradavaju muškarci.

she.hr

Je, papak sam, ali dobijem slom živaca svaki put kad mi netko počne
tumačiti da kod nas nema tih zubatih nemani. Haloooo? Jeste li ikada
pogledali zemljopisnu kartu? Pa, ti predatori od Bahama do Korčule mogu
doplivati bez presjedanja. Sva su mora spojena, objašnjavam bezuspješno
i zauzvrat dobivam posprdni cerek. Ne, neću ići kod psihijatra jer
problem nije u meni nego u brutalnoj stvarnosti. Kad mi kod Otrantskih
vrata postave žičanu ogradu od površine do dna, plivat ću kao Veljko
Rogošić čijoj sam se, by the way, hrabrosti i energiji odmalena
neizmjerno divio.


....ludnica....e Ary di si samo ovaj tekst izvukla genijalan je...

KLAUSTROFOBIJA - kad dođem pred birtiju, sve me strah da nije zatvorena :

braco, tek sada vidim što si napisao