Znakovi su posvuda: Jeste li spremni otići na višu razinu?

Velika bolest ovog stoljeća je “gubitak” (zanemarivanje) duše i ona nas napada nemilosrdno – i kao pojedince i kao društvo u cjelini. Kada je duša zanemarena, ona kao da nestaje i pojavljuje se samo kao gubitak svrhe, kao nezadovoljstvo, nasilje, beznadnost. Rješenje je u duši, ona zna sve naše potrebe, ona ima recepte kako funkcioniramo kao jedna skladna cjelina koja odiše zdravljem i zadovoljstvom.



Prošlost, sadašnjost, budućnost … Zbunjeni smo onim što se dogodilo, što se upravo događa i iščekivanjem u strahu onoga što će se tek dogoditi, a ipak jednim dijelom sebe se potajno nadamo da će se dogoditi neko ushićenje koje će nam pokazati da naš život ide u dobrom pravcu i da nije sve izgubljeno.

Ujutro se budimo neorganizirani, rastrojeni i nezadovoljni raznovrsnim poslovima kojima žurimo u susret, kojima smo zatrpani svakog dana, obećavajući sebi da ćemo sutra sigurno znati kako se bolje organizirati, ranije ustati kako bismo bez žurbe stigli sve …

Ali, ujutro ustajemo u isto vrijeme, jer smo zaboravili da navijemo sat da zvoni ranije i tako u krug uvijek s izgovorom da će od sutra sve biti drugačije …

Tako nam prolazi dan za danom. Jutra i večeri boje naše raspoloženje neveselim bojama i prekrivaju nam lice sjenom kroničnog umora i nezadovoljstva.

U jednom trenutku, u moru takvih, beznadežnih misli možda nam iznenada sine istina – pa ja sam zaboravio sebe, gdje sam ja u svom životu i čemu ja ovakav težim? Jesam li zaboravio svoje prioritete i jesam li ih ikada i imao?

Jesam li ja najprije, samom sebi, taj prioritet? Ovakva pitanja, nažalost, sebi postavljamo tek onda kada se razbolimo, kada postajemo duboko nesretni, kada nam sudbina na neki način “okreće leđa” ili kada se našoj djeci nešto loše dogodi.



Možemo primijetiti, osjetiti, da se sve ovo događa negdje duboko u nama, da postoji uvijek razlog zašto nam se nešto događa, da postoji “kvar” koji treba otkloniti. Duboko u sebi osjećamo da za svaki problem postoji rješenje. Mi to tako jako osjećamo da to stvarno nije potrebno da nam bilo tko kaže.

Znakovi su svuda oko nas, a najviše u nama samima. Ipak, kao da nemamo vremena pogledati.

Nazirete već da je duša ta koja pohranjuje bezbroj naših emocija, strahova, nezadovoljstava, strepnji, sjećanja … To naše skladište još nitko nije istražio.

Ipak, osjećamo ga stvarnije nego bilo što drugo na svijetu …. Ono nas štiti, upozorava, usmjerava, voli, usrećuje. To je suptilna, ali jaka, neuništiva, najmoćnija sila koju poznajemo.

Kada u svojoj sobi, u svom intimnom kutku zaronimo u sebe (kada nađemo malo vremena) može se pojaviti tanani osjećaj, može se čuti glas koji nam daje odgovore na sva naša pitanja, jer duša sve zna.
banner za knjige ZEMLJINE PROMJENE

Taj glas možemo doslovno čuti ili samo dobiti informaciju koja će doći kao iznenadna misao za koju znamo da nije proizvod našeg mozga, ili je možemo dobiti kao znak putem nekog događaja, osobe, sna… Putovi duše da nam pritekne u pomoć su zaista neograničeni, samo ako je želimo čuti ….

Ipak, mi smo prečesto u gužvi života i ne možemo je čuti. Zaboravili smo na nju i ne čujemo njene glasove. To nekada nije bilo tako ….

Velika bolest ovog stoljeća je “gubitak” (zanemarivanje) duše i ona nas napada nemilosrdno – i kao pojedince i kao društvo u cjelini. Kada je duša zanemarena, ona kao da nestaje i pojavljuje se samo kao gubitak svrhe, kao nezadovoljstvo, nasilje, beznadežnost.

Teško je riječima definirati što je duša. Naš um to ne može razumjeti, a srce nam je još uvijek malo da osjeti njezinu silinu, njenu moć.

Ali, intuitivno znamo da je ona u svojoj suštini vezana za duboku iskrenost i vjeru pa zato i kažemo kada sretnemo nekog iskrenog čovjeka da taj čovjek ima dušu ili taj prostor ima dušu ili ova glazba ima dušu ili ova slika ima dušu ili ova knjiga ima dušu. Primjećujemo da je ona u vezi sa životom, sa svim istinskim ljepotama koje on nosi.



Duša se može vidjeti tamo gdje je više ljudi povezano nekim dobrim ciljem, naklonošću, ljubavlju. Ali i u samoći, kada se povučemo u svoj kutak da bismo došli u vezu sa sobom i povezali unutar sebe neke pokidane niti, vratiti se svojoj suštini, naći ljubav u sebi.

Ispunjenost, kvalitetne veze, osobna moć i oslobođenje od tjeskobe – sve su to pokloni duše kada na nju obraćamo pažnju. Oni su, ipak, nedokučivi u ovom stoljeću jurenja za udobnim životom.

Ne vjerujemo u dušu i njene blagodati i ni ne pada nam na pamet da bi ona trebalo i da zaslužuje prvo mjesto u hijerarhiji naših vrijednosti kojima žurno poklanjamo energiju i pažnju. Zakoračili smo u vrijeme kada primijetimo da ona možda i postoji onda kada se ona očito žali, kada se nezadovoljno pobuni, kada nas natjera da osjetimo njen bol.

Često vezani za materijalno, mi razdvajamo materijalno i duhovno, ne vidimo očite veze između ta dva fenomena, kao i između uma i tijela.

Ne vidimo cjelinu i to je naš najveći problem. Rascijepljeni, poklanjamo pozornost ili samo duhu ili samo tijelu i dušu zanemarujemo.
banner budi voda
Gdje je rješenje?

Rješenje je u duši, ona zna sve naše potrebe, ona ima recepte kako funkcioniramo kao jedna skladna cjelina koja odiše zdravljem i zadovoljstvom.

Ovo možemo i sami provjeriti: često vidimo da um vodi na svoju stranu tako da izgleda da nije ni od kakvog značaja za fizički svijet. Istovremeno, materijalistički nas život može tako obuzeti da zaboravimo na duhovnost koja zajedno drži um i tijelo, ideje i život, duhovnost i svijet.

Da bismo psihički bili zdravi, zaista je potreban neki vid duhovnosti. Jer duša je ta koja zna što je za nas dobro, a što loše, to ne zna ni um, ni tijelo.

Postoje mnogobrojni problemi s kojim se mi terapeuti svakodnevno susrećemo kod naših klijenata, a to su uglavnom: glad za duhovnošću, gubitak smisla života, manjak samopouzdanja, strah da nismo dovoljno dobri, potreba da kontroliramo sebe i druge, nervoza, strah od budućnosti, uhvaćenost u energije prošlosti, strah od napuštanja, vezanosti za ideale, različita uvjerenja koja nam određuju tijek i način života itd.



Svi ovi simptomi pokazuju gubitak duše, tj. veze s njom i pokazuju nam za čim duša čezne. Žudimo za zabavom, materijalnim dobrima, seksualnim uzbuđenjima i često mislimo da ćemo do toga doći pomoću terapeuta, crkve, posla. Poznata nam je rečenica: “Ma samo da se zaposlim i ja sam riješio probleme!”

Ipak, bez duše, što god da se nađe, bit će nedovoljno i nezadovoljavajuće, jer je duša ono za čim, ustvari, istinski čeznemo u svakom od ovih područja. Zato, u nedostatku duševnosti, trudimo se da steknemo i nakupimo sva zadovoljstava misleći da će nam taj kvantitet donijeti uspjeh i sreću u životu i nadomjestiti kvalitetu.

Osobnost ispunjena dušom je složena, oblikovana je i bolom i veseljem i porazom i uspjehom. Međutim, duševnost nas ne izbavlja iz tame potpuno i odmah. Život u duši i s dušom je put koji će nas dovesti brže do savršenstva našeg karaktera i koji će unaprijediti naše sudbine i ispuniti nas svjetlošću čistoće.

Samo ta njega duše nije ni malo lak put. Ali tko kaže da se do najboljih stvari dolazi lako?

Nitko vam ne može reći kako da živite svoj život.


Terapijama možemo naći izgubljenu nit sa samima sobom, dobiti uvide koji nam mogu pomoći samo na vlastitom putu samospoznaje i neophodne promjene, koja će nas konačno dovesti do onog vječno traženog, kroz stoljeća najvećeg bogatstva, mira u duši, za kojim svatko od nas neumorno traga, a da toga često nismo svjesni.

Apulej, pisac iz antičkog Rima je jednom rekao: “Svatko bi trebao znati da ne može živjeti na bilo koji drugi način, nego da njeguje svoju dušu”!

Njega duše nije rješavanje slagalice života, naprotiv, ona je razumijevanje paradoksalnih mišljenja koja križaju svjetlost i tamu u grandioznost onoga što ljudski životi i kultura mogu biti.

Budite u skladu sa samim sobom, čistite, njegujte svoju dušu pažljivim, svakodnevnim nadzorom. Punite je neizrecivom količinom ljubavi i svjetlosti i tada će vam dati sve što je jedino potrebno za kompletnu, istinsku sreću jednog ljudskog bića, a to je mir sa samim sobom.



Budimo u skladu s novim energijama u ovom novom dobu korjenitih promjena, u kome nam je svakako neophodno prilagođavanje kako bismo preživjeli.

To ćemo postići isključivo jednim holističkim načinom brige o sebi, njegujući duh (čitajući različitu duhovnu literaturu i oplemenjujući se kulturno i intelektualno), njegujući tijelo (svakodnevnom rekreacijom, higijenom i pravilnom prehranom) i njegujući dušu (svakodnevnom molitvom, meditacijom, služeći drugima ili na neki drugi način koji mi sami izaberemo).

Samo tako možemo pravilno i zdravo proći kroz ovaj život sakupljajući različita bezbrojna iskustva na što lakši i bezbolniji način, težeći Svjetlosti, Istini, Bogu.

izvor