Zeljko Krznaric

Iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim.

TKO NIJE

Tko nije odlazio

Kroz noćnu mirisnu

Mirisnu i žalosnu kišu tuge

Taj nikad neće reći moći

Da ljubio je i volio

Kome tuga nije zidala

Gradove u kojima se skrivao

Taj nikad neće reći moći

Da je ljubav imao

Da je nebu zvijezde krao

I otkidao mirise

Tko nije pod teretom teških nota

Sa usana brisao riječi

I dušu napunio teškom bolom kišom

Taj nikad ne može pričati o sreći

Može samo živjeti onako

Plašljivo i više krišom

Tko nije sa tugom nikada pred zoru

Borbe vodio

Taj nije ljubavi bio vrijedan

Da bi se opet u ljubavi rodio.

Umoran od zaboravljanja

Umoran sam već od zaboravljanja
Jer uvijek nekoga treba zaboraviti
Odreći se svega lijepog što je bilo
I praviti se
Praviti se da je to u redu
Da je sve u redu
Da se svijet i dalje okreće
E vidiš to ja ne mogu
I teško se odričem sreće
Koju sam jednom pripitomio
S kojom sam jednom ruku pod ruku
Prkosio na sve strane
I svim ljudima
Ne tjeraj me više da zaboravljam
Nisam ja na ovaj svijet stigao
Da nešto uništavam
Da iz nečeg lijepog
Stvaram tužne horizonte
Ja bi da se sjećam
Da osjećam okus svakog poljupca
I da pamtim dlanove
Koji su nekad nosili sunce kroz proljeća
I grijali me više nego što me može
Ljeto zagrijati
Ja se ne želim više uspomenama opijati
Ne tjeraj me da i tebe zaboravim
Kao što sam morao
U zaborav zaključati svaku
Riječ od koje je srce moglo ozdraviti
Pusti me da rastem
Da se širim ovim ljubavnim prostranstvom
Ne želim više zaboravljati sve ono
Što je bilo lijepo
I pusti me da poput ptice krenem
Da cvjetam
A ne da venem u nijemom zaboravu
U ledenom okovu onog što je bilo sve
A sad je ništa.

Jedna mala zvijezda

Istu smo boju zalaska sunca voljeli
Ti s jedne
A ja s druge strane svijeta
Daleki a boja je ista
I ljepota je ista kad se u oko useli
I mi smo sigurno
U neka rana praskozorja
Koja lome noći
Iste stvari željeli i htjeli
Isti smo miris udisali noću
Kad se putevi smanje
I daljine se stisnu
Jastuk nam je po istom mirisao voću
I ti si znala što hoćeš
I ja sam znao što hoću
U otvorene knjige da smo mogli ući
Bili bi zajedno odmah
U istoj kući
Od želja sagrađenoj
U plavome satenu omotanoj
I posutom s milijun nekih zvijezda
Koje se odjednom stvore
Kad ustaneš snena
I otvoriš prozore s pogledom na ljubav
S pogledom koji blago uspavljuje
Koji daruje sve što poželiš
U isto smo mjesto neba zagledani bili
Ti na jednoj
A ja nadrugoj strani svijeta
Spojeni  za uvijek
S onom jednom malom zvijezdom
Koja nam kroz oči šeta.

U čaši kraj kreveta

U čaši kraj kreveta
Malo jeseni i puno tebe
Istrošeni datumi
Uredno složene uspomene
Tvoji dlanovi što griju
I najhladnije zime
I kao mjesec iznad kreveta
Tvoje ime kao svijetlo
Nepomućeno i blisko
Iz tuge se vraćamo
Malo jači nego što smo bili
Korak nam isti
I želje nam se pletu
Kraj kreveta čaša
Da se jutro u njoj okupa
I da te vidim kako se budiš
Kako u očima sve novo nudiš
Cijelo nebo ti je u njih stalo
Kao čudo koje se jednom dogodi
Kao ljubav koja se sanja
I čeka da dođe
Pokuca na vrata
I uđe zauvijek
Jer dalje nemože i neće
U čaši kraj kreveta
Malo jeseni i puno tebe
I prve kapi sreće.

IMA U NOĆI
Ima u noći neka tajna
Neka misterija
Kad ti se duša do prvog svijetla žuri
Ima u noći magična sila
Da mi dođeš
I da pomisliš kako sI tu već nekad davno bila
Ima u noći nekoj nešto
Kad dan isprati
Kao da se svim snagama trudi
Da mi te jednom vrati.

DOĐE TO
Dođe to ni ne znaš kako
Odjednom ti u oči uđe lako
Pa zasvijetli i zaiskri
Ko da ti je u oči uletjelo zvjezdano jato
I ne pitaj zato
Kako ljubav dođe
I kako se odjednom u tebi stvori
Ona je tu i samo je primi
I daj joj sve od sebe
Jer ona zna zašto je izabrala baš tebe.

JESEN PAMTIM
Jesen pamtim po mirisu tvoga parfema
Pa i sada kad nas nema
U slikama
U šetnjama
Dok ne gazimo zajedno po lišću opalom
Nesretnom i žutom
Dok ne palimo svijetla u očima
Dok se samo javna rasvjeta prolije
Po prozorima tamo gdje smo bili prije
Ja znam da ne znam više
Kako to jesen sama ogoljela miriše
Jer važnosti više u jeseni nema
A ja ih jedino još pamtim
Po mirisu tvoga parfema.

NA KOJOJ ĆE STRANI KREVETA ZASPATI
Moje su misli za njom cvilile
Kao vjetar koji ne zna kuda bi
Na koju bi stranu
Moje su usne za njom ludile
Strašne su se želje u svako doba noći budile
A u njene su oči najljepši dijelovi neba
Padali bez pravila i smisla
Moja je svaka misao pod njenom ljubavi pokisla
I zavijala od nemoći
U svakoj ponoći koju je okrznula mjesečina
Pijana od strasti i čežnje neke čudne
I uvijek je sve moje krenulo k njoj
Dok su joj ruke i oči još budne
Dok se sa snovima tek pogađa
I sa zvijezdom svojom koja će više jedna drugoj dati
Dok ne saznam na kojoj će strani kreveta zaspati.

AKO SE JEDNOM RODIŠ
Sine moj ako se jednom rodiš
Samo te jedno molim
Ne sudi narode po pojedincima
Jer svuda postoje pojedinci
I samo ljubav čovjeka poštuj
Onog pravog koji će ti ljubav uzvratiti
I vjeruj u malog princa i petra pana
Vjeruj u dobre zvijezde i dobre ljude
U dobre ceste i mostove koji su tu da spoje
Vjeruj u ljepotu jer svi su ljudi isti
Samo što nisu svi dobri
Ali neka te ne brine
Iz tvoje će dobrote niknuti milijun malih
Dobrih dobrota poput cvijetova u mirisnoj zori
I samo budi čovjek ako se jednom rodiš moj sine.

GRIMIZNA JESEN
Grimizna se jesen nečujno u dušu uvukla
Potiho će kapi kiše lako pasti
Mi jedini smo znali svilena moja
Svijetla sjećanja upaliti
I nitko od nas dvoje nije znao tako
Za svakom sitnicom žaliti
A kamoli za životom što se iza nas u prah pretvarao
Grimizna jesen nečujno gradom šeta
I ljubim ti u očima te ostatke ljeta
I priznajem to je jedina divota
Koja će nas pratiti do kraja putovanja
Do zalaska života....

Ako odeš jednog dana

Ako odeš jednog dana
ili možda nekad
zbunit ćeš potoke i rijeke
i zvijezda i neba
odlutat ćeš tiho
s knjigama pod rukom
i reći ćeš nije mi žao
i što će poslije taj
vojskovođa bez vojske
zvjezdoznanac bez vodoskoka
taj neznanac u svađi napraviti
kad otkrije ta svjetla
i zastane dobro pripremljen na tugu
ako odeš
prevarit ćeš sve matematike
i knjige
zbunit ćeš trgove i brige
ovu stanu i one druge dolazeće zore
prevari ćeš more i kiše
i mnogo još više od mene
zaista ako odeš jednog dana
ili nekad
doći će u podne sjene
da prekriju sve buduće moje.

VRAĆAMO SE
Vraćamo se mjestima starim
Svatko sa svoje strane
U središte sjećanja putujemo
I nećemo se sresti na tom putu
Jer netko će od nas dvoje
Zakasniti minutu
Pod nekom će pokislom granom
Jedno od nas biti
A jedno će proći drugom stranom.

Šta ti nedostaje noćas

Šta ti nedostaje noćas
mislim osim mene
jer drugo je sve u redu
drugo nije važno u ovoj noći
jer zvijezde će ionako padati
i ovdje
i na zapadnim i istočnim obalama
mene nešto drugo zanima
mene zanima što da učinim
s ovim depresivnim
magnetskim poljem
i kako da umaknem nepovoljnim
strujanjima vjetrova s juga
koji u tvom srcu stvaraju
zrakoprazne prostore
što ti nedostaje noćas
osim kucanja sata
mislim osim mene
jer sve drugo nije more koje se pjeni
nije to šlag na sve
posebno na ono što me dovodi
do ludila
pazi
jutra će svejedno dolaziti
bez obzira na naša stanja
ali mene nešto drugo zanima
meni to što me ubija
može biti slatko
i suzama razmazano lice
može i to
a to što ne možeš pogledati u oči
nikom
hajde molim te
ti baš kao neko dijete
uživaš u svemu što ne možeš promijeniti
ma priznaj
da ti ja najviše nedostajem...