PROKLETA AVLIJA, Ivo Andric

Biljeske o piscu:Ivo Andric, pjesnik, pripovjedac, romanopisac, esejist, rodjen je 1892. g.u Dolcu kraj Travnika. Osnovnu skolu je polazio u Visegradu a gimnaziju Sarajevu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Becu, Krakovui Grazu, a zavrsava nauke sa doktoratom u Grazu 1923. Jos za vrijeme Austro–Ugarske vladavine Andric se istakao kao jugoslavenski nacionalist pa je bio zbog toga i zatvaran. Poslije prvog svjetskog rata Andric ulazi u diplomatsku sluzbu te vise godina vrsi duznost cinovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukurestu, Madridu i Zenevi. Prije pocetka drugog svjetskog rata dobiva polozaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske sluzbe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu.Ivo Andric je poceo pisati jos prije prvog svjetskog rata.Njegovi prvi radovi objavljeni su u omladinskim listovima i casopisima,kao sto su npr. Hrvatski djak, Bosanska vila itd. Ti njegovi prvi radovi po izrazu su puni revolucionarnih, nacionalistickih teznji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine. Medjutim, pocetak njegova literarnog stvaranja oznacen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914. g.,te izlaskom knjige Ex Ponto 1918. g. Iza nje izlaze ova djela:Nemiri, Put Alije Djerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje: Goja,Razgovor s Gojom. Poslije drugog svjetskog rata Andric objavljuje djela: Gospodjica, Travnicka kronika i Na Drini cuprija,te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i vec objavljenih sukcesivno pojavljuju nove.
Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava iskljucivo realistickim slikanjem, nego mu ono sluzi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko obicnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku. Prikazujuci u svojim djelima zivot Bosne u davnim,povijesnim vremenima, pored slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavaca medju kojima su se nasli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici,pored tih slika jednog objektivnog drustveno – povijesnog stanja Andric izlaze ljudsku prirodu,njenu egzistencijalnu sustinu otjelovljenju u simbolima, medju kojima je Na Drini cuprija. U novije vrijeme narocitu je paznju privukla njegova dulja pripovijetka "Prokleta avlija" Godine 1956. dobio je povelju za zivotno djelo, najvisu knjizevnu nagradu u zemlji, a 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za knjizevnost.Umro je u Beogradu 1975.
Kratki sadrzaj:Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne kojeg su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove. Dogodilo se da turske vlasti uhvate neko pismo upuceno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome podrucju. Zbog toga je uhicen i zatvoren uistrazni zatvor poznat pod nazivom Prokleta avlija, gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje. U Prokletoj avliji fra Petar upoznaje vise ljudi koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova.Tu je upravitelj Proklete avlije Latifaga zvan Karadjoz,zatvorenik Haim - zidov iz Smirne, pa zatim glavni lik ove pripovijesti,zatvorenik Camil-efendija, bogati mali turcin iz Smirne.Mladi Camil, sin bogatog turcina i grkinje, odmalena se posvetio nauci te samotnjackom i asketskom nacinu zivota, koji je osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Camil se, naime, zaljubio u kcer malog grckog trgovca, no ovaj je iz nacionalisticko-vjerskih razloga nije htio dati turcinu za zenu nego ju je prisilno udao za grka izvan Smirne.Poslije tog dogadjaja Camil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okruzuje se knjigama i posvecuje nauci, pokazujuci osobit interes za povijest Turskog Carstva, od kojeg ga specijalno zanima razdoblje Bajazita i Dzem sultana. Dzem sultan je bio Bajazitov brat kojegje Bajazit dva puta porazio u bitci za prijestolje. Tada je Dzem potrazio utociste na otoku Rodu, gdje su vladali krscanski vitezovi. Od tada pocinje odiseja Dzema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruke u ruku raznih europskih vladara, pa cak i samog pape, a svi ga oni iskoristavaju kao adut protivturske carevine, tj. prijete Bajazitu da ce ga pustiti ako ne zadovolji njihove razne zahtjeve. Na Camila posumnjaju da proucava upravo to povijesno razdoblje jer ono ima slicnosti sa sadasnjom situacijom na dvoru gdje sultan takodjer ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drzi ga u zatocenistvu. Camil je poslan u Prokletu avliju gdje upoznaje fra Petra i isprica mu zivot Dzem sultana, tvrdeci da je njegov zivot identican sa Camilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noci prilikom saslusanja dodje do tucnjave izmedju njega i policije. Camila iznesu, ziva ili mrtva – nezna se. Fra Petar ga vise nikada nije vidio.
O djelu:Prokleta avlija, oveca pripovijest ili mali roman, objavljena je 1954.godine, devet godina nakon Gospodjice, Travnicke kronike i Na Drini cuprija. Za razliku od tih romana okvir dogadjanja Proklete avlije je izvan Bosne, u Carigradu, a s Bosnom ga veze lik fra Petra,bosanskog franjevca, koji je stjecajem okolnosti dospio u najveci carigradski zatvor, nazvan Prokletom avlijom. Djelo je pisano ekavicomte sadrzi mnogo arhaizama kako bi sto vise docarala situacija onog vremena. Andric i u svojim drugim djelima, u onima o Bosni,opisuje pripadnike raznih narodnosti. Medjutim taj preplet narodnosti dogadja se u opusu u kojem je Bosna temom, dok se u samoj Prokletoj avliji susrecu pripadnici uglavnom azijskih naroda. Pred njima svima fra Petar krije svoje zvanje, pa i pred Camilom. Andric je o Prokletoj avliji,o karakterima njezinih zatocenika i o njihovu ponasanju pisao nedvojbeno i na temelju vlastitih iskustava iz robijaskih dana u Splitu, Sibeniku i Mariboru tijekom 1914. i 1915. g. Oslikavajuci sudbinu Camil-efendije Andric je zapravo dao portret svoga vremena.
Carigradska tamnica zvana Prokleta avlija sa svojim simbolicki sarenim svijetom spojila je jednog skromnog i smjernog, neduzno optuzenog bosanskog fratra i razocaranog, zivotom otrovanog i fikcijom opsjednutog turskog bogatasa. Svijet Proklete avlije, koja kroz svoju tjeskobnu utrobu propusta sve vrste ljudskih grijeha i poroka, cija je nepregledna raznolikost pomno nadgledana zastrasujucim ocima Latifage Karadjoza,jasan je i vrlo citljiv. Kao i u samom zivotu, tako i u Prokletoj avliji ne nedostaje grijeha svih vrsta, ali i u njoj cesto ima teskih tragedija nevinih stradalnika. I Avlija se bez prestanka puni i prazni, a nikada se neprimjecuje visak ili manjak, a za one koji su otisli ne pita vise niko.
Prokleta avlija svojim iznimno dojmljivim likovima i njihovim sudbinama,svojom gotovo alegorijskom pricom o totalitarizmu putem vida pravde,ispricanom smirenim recenicama koje su izraz izvanrednoga umijeca pricanja, te unutarnjom dinamikom koja obuhvaca citavo stivo nedvojbeno je jedno od najboljih ostvarenja u cijelom Andricevom bogatom knjizevnom djelu.

Vrsta djela:Roman
Mjesto radnje:Carigradski zatvor Prokleta avlija
Likovi:fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karadjoz, zatvorenik Haim,zatvorenik Camil-efendija
Analiza likova:Camil mladic koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povucen u sebe.Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra Petar. Camil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade,no nisu shvatili da je sve to zelja za ucenjem, zelja za znanoscu, zelja za knjigama, a vjerovatno oni nisu ni znali sta je sve to.
Moze se reci da se Camil zatvorio u cetiri zida svoje duse kojoj se niko nije smio pribliziti. U tom liku Andric je zelio prikazati apsurdnost zivota gdje uceni i bogati mogu takodjer brzo postati bespomocni i krivi za zlocine koje jesu i nisu ucinili.
Karadjoz je glavni glumac ovog djela. Vezan je uz carsku tamnicu citav zivot. Kao upravnik on postaje "povijesna licnost" te tamnice.Karadjoz je dusa avlije, ali on je demonska sotonska dusa.To potvrdjuje njegova proslost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak,nasilnik i prijestupnik. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeci u avliji, ali se i dalje ponasa kao u proslosti.

Analiza djela:Djelo Ive Andrica Prokleta avlija jedno je od njegovih najvecih djela.Djelo nema ni pocetka ni kraja, to je prica koja se vrti u krug,ostvaruju se krugovi u krugovima, price se ispreplicu, u njima Camil govori o Dzem sultanu i o sebi, Haim prica o Camilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim nacinom pisanja pisac pokusava prikazati kako se zivot ne odigrava samo u nama vec i u drugima. Andric sve to sluti, tezi tome i sve to prikazuje u ovom djelu.
Tematika u Andricevim djelima:Andric se u vecini svojih djela vraca daleko u proslost. Njegove su teme iz povijesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro-Ugarske.Sve su njegove price vezane uz dogadjaje na bosanskoj zemlji,ali Andric ne prikazuje obicne povijesne price vec sto tajnovitije i cudnije price. No glavni zadatak odnosno njegova zelja je u tome da prikaze bit covjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji zivot,njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje covjekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro-Ugarske crna, tmurna, teska.Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andric opisuje opste ljudske i opste zivotne slike.
Stil pisca:Ivo Andric jedini dobitnik Nobelove nagrade za knjizevnost. Njegova je umjetnost izrazito epska,pocetkom 20-ih godina opredijelio se za srpsku literaturu tj. ekavicu,sto je cinio velik broj pisaca kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radica 1928. godine vecina se pisaca u znak protesta vraca materinjem jeziku i svoja djela ijekavizira.Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andric????????????????

MRACNA STRANA IVE ANDRICA:
===========================
Odavno u muslimanskom BiH intelektualnom miljeu kruzi prigovor da Andric u svojim djelima muslimane prikazuje u negativnom svjetlu. Nemaju ti prigovori sporadican karakter i nisu, kako bi se moglo pomisliti, nekakva novotarija nastala tek s novom trostrukom "etnonacionalnom kulturom".
U slozenoj balkanskoj zbilji proslosti i suvremenosti muslimani BiH su bili i jos uvijek jesu na udaru neprijateljskih ideologija koje su smatrale da je rijec o narodu kojeg zbog njegove "istorijske krivice" treba progoniti sa ovih prostora. U knjizevnoj dionici te protivmuslimanske ideologije najsnaznije uporisne stope, koje do dana danasnjeg pothranjuju protivmuslimansku praksu, jesu djela Njegosa, Mazuranica i Andrica.
Antimuslimanstvu u Andricevu djelu posebno istaknuto i vidljivo u romanima "Travnicka kronika" i "Na Drini cuprija" pocinje zvucati sablasno: demonizacija orijentalno-islamskoga svijeta, portretiranje psihopatoloskih likova, tendenciozno sataniziranje muslimanske povijesti,sataniziranje naroda, sataniziranje Bosne, nametanje kolektivne krivnje Bosancima i Hercegovcima muslimanima, demitiziranje pozitivnih muslimanskih mitova, oduzimanje digniteta jednoga naroda, animozitet prema cijelom jednom kulturno-civilizacijskom krugu itd. Ni dodjeljivanje Nobelove nagrade Andricu nije samo knjizevna pogreska, kakvih je normalno da bude; ne, to se nije dogodilo slucajno, jer: Eurocentrizam je ideologija snaznija nego sto mnogi mogu naslutiti i dovoljno je perfidna da se ne da uvijek u prvi mah identificirati. Krajnje derivacije su zlokobne: Ko prihvati Andricev svijet kao autentican po prirodi stvari smatrat ce korisnim istrebljivanje muslimana iz Bosne, taj proces u Hercegovini je okoncan (Zapadna i Istocna Hercegovina-Listica,Posusje,Trebinje,Ljubinje,Bileca...) Opasan element u samome tkivu tzv. evropska civilizacija – jednako kao sto se smatra korisnim bespostedno trijebljenje stetnoga korova. Da bi se tom doskocilo nastavnicki kadar treba da se valjano educira i da se Andricevo djelo uzima kao skolski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagradjivanja takvoga djela u najsirim okvirima ideologije.
Zar nije markantna indicija da se kroz sveukupan Andricev opus ilustrira,lapidarna gotovo programaska indikacija o potrazi za identitetom Bosne,bosanskih muslimana.Da se kroz dublju analizu pisceve rijeci provlaci potraga ne samo identiteta BiH i zivlja u BiH,nego itekakva potraga za identitetom-prema Andricevim biografskim kazalima,identiteta samog Andrica-gdje je rodjen,roditelji??presucene biografske floskule?? Potraga za identitetom knjizevnog dijela pa i "greske"sa dodjelom Nobelove nagrade!?!?!mjesto rodjenja,samostan u Gornjem Docu,!?vanbracno dijete,oca nikad nije vidio,!!Mozda travnicke pretpostavke i nisu strane,da je vanbracno dijete plod ljubavi franjevcackog "Mumina"(mozda je i sam musliman preko dolackog Mumina) i casne sestre ali u pripovjetci Casa kao da iznosi autobiografske detalje:

Evo kako ide ta scena iz Case: "Kad je bio mlad bogoslov", prica fra Petar, "s dvojicom drugova je naumio da ostave Red i da bjeze u svijet, ali mu "dodje neki isaret" da se ispovjedi starome fra Nikoli Granicu. Onome sto je kao svi Granici vukao odnekud tursku zicu", a zvali su ga Mumin, jer "onakvog turskog tabijata nije bilo ni u turskom uhu, a kamoli medju krstenim svijetom". Nakon fra Nikoline besjede, mladic se savio i spustio kao turski fenjer, i tvrdo i zauvijek odbacio od sebe pomisao o bjezanju u svijet. I jos: "tada sam vidio kako korisno i dobro mogu da govore ljudi koji umiju da sute". A ovako je govorio fra Nikola „Mumin":

"Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemackoj, nego u manastiru i u Bosni. Sta ces? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna casa vidi i bode oci kao najvisa kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zendjil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dusom placa. A ti idi sad pa pitaj zasto je tako. Ili, jos bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi sta si, jer je ludo ici i pitati drugog sta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti mislis da ovakve kao sto smo mi tamo u svijetu cekaju i nece da otpocnu teferic bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bosnjake. Jeste, ovdje te ceka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teska sluzba, a s druge strane, moze biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, sta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odes tamo, ne bi ti nista koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono sta si. Ko te nikad ranije nije cuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rdju tamo u Gucu Goru, odakle je pobjego, i vezite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budes bogat i silan i strasan, prvi medju prvima, da ti niko ne smije rijec kazati, ti bi mu to u ocima procitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako bas mora da se grijesi, grijesi ovdje! Poslusaj mene, neces se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti bozji vojnik"?

Jos jedna interesantna privatna prijepiska pisca sa starom prijateljicom:
=========================================================================
U pismu prijateljici Zdenki Markovic 14. 4. 1921. godine iz Rima, gdje sluzbuje kao diplomat-pocetnik, Ivo Andric pise: "Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako jos ne znam i ne vidim kako. Dotle cu ispisati sve ovo tursko i iracionalno sto imam i onda cu se opet dati na stari posao."

Andric ce, kao sto je znano potrositi cio svoj ljudski vijek na tom svom turskom i iracionalnom, ne stigavsi nikad ni da ga se oslobodi ni da se vise ikad konacno vrati na taj svoj stari posao.
Tako ako se studiozno i analiticki prate:
pripovjedni fragment Djerzeleza na putu, sto ce izaci u knjizi kao cjelovit prozni triptih Put Alije Djerzeleza te prva Andriceva pripovjedacka zbirka, Pripovetke (izmedju ostaloga, U musafirhani, U zindanu, Corkan i Svabica, Za logorovanja, Mustafa Madzar, Rzavskibregovi, Ljubav u kasabi), bit ce temeljem njegovim inflagrantnim stremljenima.Mozda oslikavajuci Bosnjake pisac oslikava ustvar samoga sebe!!
==============
Dogodilo se, dakle, ovako: umjesto da fragment Alija Djerzelez na putu oznaci nekakav kratkotrajni ekskurs ili epizodu, pokazat ce se da je njime Andric vec 1919. zacrtao – magistralu! Ne napustivsi "stari posao" nikada posve, ali ostavivsi ga u dubokom zasjenku.
==============
Kada se ispovijeda mladoj prijateljici kako je nestrpljiv da ispise "tursko i iracionalno", da bi se mogao dati na "stari posao", Andric zapravo opisuje vlastitu temeljnu dvojnost, gotovo bipolarnost, za koju, iz hladne retrospektive, vidimo da je potom magistralno obiljezila cijeli njegov knjizevni rad, cak i ljudski lik.