Pseća ljubavna udvaranja

U svijetu pasa postoji jedan poseban oblik nejednakosti spolova. Kod ljudi su muškarci i žene seksualno aktivni u toku čitave godine. U mnogim drugim životinjskim vrstama mužjaci i ženke postaju spolno sposobni u isto vrijeme i zajedno prolaze kratko razdoblje intenzivne seksualne aktivnosti. Međutim, u svijetu pasa mužjak je seksualno spreman i sposoban u toku čitave godine, dok ženka za to vrijeme ima samo dva kratka perioda tjeranja. To znači da su jadni mužjaci najveći dio godine seksualno frustrirani.
To nije sve. Kad najzad dođe dugo očekivano razdoblje kad se ženka tjera, ona se prvi dio tog razdoblja ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Tako zapravo ima, u toku godine, samo nekoliko dana, u rano proljeće i opet nekolko dana u ranu jesen, kad je kuja spremna da prihvati mužjakovo udvaranje. Zato i onaj sretni mužjak, kojeg njegovi vlasnici nisu kastrirali, kojeg remen kojim je vezan ne zaustavlja grubo kad god spazi neku ženku, kojeg ne napadnu i ne otjeraju s poprišta njegovi snažniji pseći suparnici i kojeg nije odbacila obično izbirljiva kuja..., proživljava pedeset tjedana frustracije u pedeset i dva tjedna koliko ima jedna godina. Ostali psi ostaju frustrirani u toku svih pedeset i dva tjedna.
I ženke trpe. Ako nisu kastrirane, bit će u vrijeme kratkotrajnog tjeranja zatvarane u kuću, bit će im ubrizgavane kemikalije za svladavanje spolnog nagona ili će morati nositi pseći ekvivalent pojasa nevinosti. One sretnice, koje njihovi gospodari odvedu u štenaru mužjaku da se tamo pare, moraju svesti svoj ljubavni život na nešto što je nalik kratkoj ljudskoj posjeti bordelu.
Vlasnicima pasa ne može se zbog toga prigovoriti. Ako bi se psećoj seksualnosti dozvolilo da sebi dade maha, svijet bi uskoro bio pun štenadi. I bez toga je situacija danas takva da se svake godine moraju u gradskim štenarama ubiti na tisuće pasa, koji predstavljau višak. To međutim znači i da obični vlasnici pasa znaju o psećem vođenju ljubavi manje nego što bi trebali znati.
Evo što se događaa u onim rijetkim prilikama kada se mužjacima i ženkama dozvoli da se potpuno i bez bilo kakve smetnje seksualno izraze.
U prvoj fazi tjeranja, tzv. pro-oestroznoj fazi (fazi koja prethodi ovulaciji), kuja postaje nemirna i sve više sklona lutanju i tumaranju. Pije više nego obično i na svojim lutanjima mnogo i često mokri. Miris kujina urina snažno djeluje na mužjake. Oni se revno i uzbuđeno njuškaju, a poslije svakog takvog njuškanja dižu glavu i zure u daljinu u tihoj koncentraciji, slično kušačima vina koji kušaju kakvu rijetku sortu. Silno nadraženi ovim kemijskim signalom mužjaci polaze u potragu za ženkom, reagirajući naročito snažno na miris njezinih vaginalnih izlučevina, koje mogu nanjušiti iz velike daljine. Ove izlučevine izlučuju se iz kujinih sve nabreklijih genitalija. Potkraj pro-oestrozne faze izlučevine postaju krvave, pa zato neki ljudi misle da ženka menstruira. Međutim takav je zaključak pogrešan. Menstruaciju izaziva kidanje unutrašnjeg sloja (presvlake) maternice nakon neuspješne ovulacije. Krvarenje kod kuje događa se prije ovulacije, a izazivaju ga promjene u stijenki vagine koja se priprema za parenje.
U tom pro-oestroznom periodum, koji traje otprilike devet dana, ženka postaje, zbog mirisa koje izlučuje, tako privlačna za mužjake da je oni slijede kao da su njome opčinjeni. Međutim kako još uvijek ne ovulira, ženka odbija njihovo udvaranje. Upravo u toj fazi ona je najneugodnija. Događa se da napadne zaljubljenog mužjaka, da ga juri, reži na njega i prijeti mu na razne druge načine. Ako je manje agresivno raspoložena, ona naprosto pobjegne ili okrene tijelo u trenutku kada je mužjak pokuša uzjašiti. Još jedna taktika ženke sastoji se u tome da ona naprosto sjedne čim on pokaže zanimanje za njen stražnji dio. Ovo može izgledati kao besmisleno draženje mužjaka, jer ako nije spremna da ga primi, zašto odašilje sve te silne ljubavne signale? Odgovor na ovo naoko paradoksalno pitanje zapravo je jednostavan. Ženka želi postići da svi potencijalni mužjaci budu obaviješteni o njenom stanju da se ne dogodi da ona u ključnom trenutku ostane bez i jednog jedinog mužjaka. Ovulacija se događa spontano drugog dana ovulacionog perioda. Jedan ili dva dana poslije toga ženka je spremna da bude oplođena. Ako u tom trenutku na poprištu nema ni jednog mužjaka, morat će na slijedeću priliku čekati šest mjeseci.
Oestrozni period također traje otprilike devet dana. Kujina izlučevina postaje bistrija i vodenastija, što je znak da je vagina spremna za parenje. Tada može započeti ljubavna igra. Dotadašnje ponašanje kuje se mijenja. Ona sada sama trči za mužjakom, stigavši do njega uzmiče, povlači se, pa mu opet prilazi i opet se povlači. Ako on, za što postoji mala vjerojatnost, ignorira njezinu ponudu,ona skače oko njega, udara ga prednjim šapama i čak ga pokušava uzjahati. Mužjak obično juri za njom i tako se neko vrijeme naganjaju, da bi se na kraju ipak zaustavili, jedno pored drugog, i počeli jedan drugom "istraživati" tijelo. Prvo se njuškaju i eventualno ližu jedno drugom ušesa. Zatim jedno drugom njuškaju stražnjicu, s tim da u tome igra glavnu ulogu mužjak, da bi još jednom, posljednji puta, provjerio njezino seksualno stanje. Nakon toga obično se postavi uz kuju i položi njušku na njezina leđa. Ako ona stoji nepomično, on se premjesti i uzjaši ju. Tog trenutka započinje sam spolni akt.
Ženka je sve prije nego pasivana u ovoj proceduri. Ako je na vrhuncu tjeranja i ako se radi o mužjaku koji joj se dopada (a ona čak i u ovom stanju može ostati izbirljiva), ženka će učiniti sve što može da bi mu olakšala posao odnosno omogućila da ostvari cilj. Nakon što "stoji" pred njim – to jest ostaje nepomična dok je on "pregledava" i njuška – ona će mu dati specifičan znak da može na nju uzjahati. Taj se znak sastoji u tome da pomakne rep u stranu, da bi tako otkrila svoje genitalije. Ako mužjak na to reagira uzjahivanjem, može mu se dogoditi da ne može odmah pogoditi cilj. Počinje vršiti pokrete parenja po "sistemu" pogodi ili promaši. Vidjevši kako on griješi i promašuje, jer to i osjeća, ženka pažljivo pomiče stražnjicu, malo dolje, malo gore, malo lijevo, malo desno, dok on napokon ne pogodi cilj. Ako joj za vrijeme samog parenja mužjak zubima dohvati dlaku na vatu (to se ne događa uvijek nego samo ponekad) ona se tome ne protivi.
Ovo ljubavno ponašanje – ako mu se dopusti da se obavlja bez smetnje – jednako je kao kod predaka pasa, vukova. Pripitomljavanje pasa izazvalo je male promjene u ovom seksualnom slijedu radnji. Međutim omjer udvaranje drastično se smanjio u odnosu na broj samih kopulacija, pogotovu u pedigrejskom svijetu mužjaka za rasplod i ženki čistokrvnih šampionki. U jednom vučjem čoporu, koji je bio duže vrijeme promatran, ustanovljeno je da je 1.296 udvaranja imalo kao krajnji ishod samo 31 kopulaciju. Kad se pare čistokrvni pedigrejski psi, dogodi se ponekad da kuja odbije mužjaka, ali je većina takvih susreta tako dobro organizirana i sami su sudionici tako iskusni da gotovo svaki susret ima sretan ishod.
Tako malen postotak (2,4 %) vučjih udvaranja koji imaju sretan ishod posljedica je pojave da u divljini postoje mnogo veće preferencije u pogledu izbora partnera. Čak i kad ne stvaraju odnosno ne osnivaju monogamne parove koji traju do smrti jednog partnera, mužjaci i ženke imaju intenzivnu sklonost prema određenim potencijalnim partnerimai isto tako intenzivnu odbojnost prema drugim, tako da se mnogi nesretni udvarači uzalud udvaraju. Da li bi se tome slične naklonosti razvile ako bi neka skupina pasa podivljala i osnovala samostalan čopor teško je reći, iako se to doima vrlo vjerojatnim. Zašto? Zato što se u toku procesa domestikacije tako malo toga promijenilo.
Jedina krupna promjena koja se, kako izgleda, dogodila u toku domestikacije odnosi se na tempiranje tjeranja odnosno sezone parenja. Mlade vučice dolaze prvi puta u fazu tjeranja u starosti od dvadest i dva mjeseca, godinu dana kasnije nego kuje. Vučice se tjeraju samo jedanput godišnje, obično u ožujku, dok se kuje tjeraju još jedanput u jesen. Međutim njihove sezone tjeranja nisu tako redovne u pogledu tempiranja.

Izvor: zoomania forum