Starina na rijeci Odri

Odmalena su me ucili da slušam i poštujem starije od sebe, a pogotovu starine, ljude u poznim godinama. I ja sam ih poštivao, ali volio sam i biti u njihovom društvu jer su bili "enciklopedija znanja". Nema šta ti stari ljudi nisu znali, a mnogi su bili nepismeni ili polupismeni. Znali su o narodnoj medecini, agronomiji, šumarstvu i vocarstvu, politici, ratovima... Najviše sam volio biti uz njih u poznu jesen kada bi se pekla rakija. Dani su bili kraci pa se prividno duže nocu moglo uz njih ostajati, a oni malo od rakije, a ponajviše od nostalgije za starim vremenima i svojoj mladosti razvezali bi price kojih nije bilo u nikakvim knjigama i koje su bile puno zanimljivije nego mnoge koje sam kasnije u knjigama citao...

Od djetinjstva sam posebnu ljubav gajio ne samo prema starim ljudima, nego i prema starinama opcenito. Cak sam jedno vrijema sakupljao svega i svacega, bez selekcije i reda. Glavno da je bilo staro.

Na jednom od brojnih krstarenja rijekama sretoh na rijeci Odri jednu starinu. Smještena je u prelijepoj prirodi na rubu šume s južne, a na rubu livada sa sjeverne strane rijeke.





Ustvari svojim brojnim drvenim nogama premošcuje rijeku dozvoljavajuci prijelaz preko nje iz šume na livadu i obrnuto. Sagraden je tko zna kada, popravljan puno puta, izmjenjene mu neke grede, daske i letve i za sada služi svrsi iako bi trebalo na njemu puno toga obnoviti. Kako nije prometna cesta koja dolazi do toga mosta, valjda tako njega uvijek ostavljaju sa strane kada treba da se vrše nekakve popravke vecih razmjera.

Prvi pogled iz moje perspektive na njega je idilican i budi romantiku







Što mu bliže prilazim sve mi je ljepši i pomalo budi u meni nekakve osjecaje dalekih zemalja i njihove zabiti kroz koju prolazim..






Uvijek kada mu prilazim nekako nesvjesno pretražujem okolinu pogledom ocekujuci tko zna šta da cu vidjeti...





...nisam nikada ništa ni primjeti cemu ne bi bilo mjesto kod mosta, ali eto to je nekako jace od mene... A kada dodem neposredno ispod mosta njegove drvene noge, sve izbrazdane od starosti, asociraju me na lica starina iz moga sela sa kojima sam volio biti i slušati njihove price.





Kada ga gledam iz ove perspektive imam osjecaj da samo što ne progovori, samo što ne pocne neke svoje price iz svojega dugoga života. Price koje nece biti ispricane, koje nece nitko slušati, price koje vrijeme povlaci u zaborav..





Uvijek bih se zadržavao neko vrijeme pored mosta uživajuci u miru koji vlada oko njega. slušao sam i vjetar kako šumi prolazeci pored njegovih nogu i tjela, ponekad mi se ucinilo kao da vjetrom prica neke svoje price koje su na mene djelovale umirujuce. Price koje su me vracale u djecaštvo, price koje su mi starine ispricale i u kojima one još žive, mada su odavno sahranjeni...