Nezaposleni stres

Svi se žale kako im je na poslu grozno, kako ih muče obaveze, pritišću odgovornosti i lamentacijama nikada kraja. Da, teško je imati posao. Biti zaposlen, sam svoj čovjek. Da, teško je svaki dan doći kući sretan i zadovoljan što imaš sredstava za donijeti kruh na stol. Da, zaista je stresno biti neovisan i samostalan...

Da li se ikad itko zapitao kako je nezaposlenim ljudima? Zar oni ne pate od stresa? Čak bih se usudila reći da je taj „nezaposleni“ stres gori od onog koji doživljavamo na radnome mjestu.

Iz vlastitog iskustva vam mogu reći kako je provoditi dane sa onim egzistencijalnim pitanjem od sedam tona iznad glave. Budite se svako jutro, i već u ogledalu se suočavate s uzrokom svih vaših problema. Iako su vam oči jedva otvorene dobro razabrirete promašeni slučaj koji stoji pred vama. I da, da ne bi bilo zabune – to ste zaista vi!

To se zaista vi, 26-godišnjakinja, koja živi s roditeljima, žica ih „kunu“ za kavu i živi na njihovoj grbači. Nemojte se zavaravati da će vam se baš danas osmijehnuti sreća – jer neće. Nije u zadnjih devet mjeseci, pa zašto bi sada. Da, najbolje bi bilo sjesti ispred zida i piljiti u prazno. I to je zapravo donekle smirujuće. Kad postignete kontemplativno stanje opće zatupljenosti budite sigurni da nećete biti pod stresom.

Jučer je bio jedan od onih divnih dana, ljetno predvečerje, dva perspektivna izgubljena slučaja sa šarenim snovima sjede na kavi, koju naravno plaćaju užicanim kunama. Tj. moja kava je užicana, perspektivna kolegica je ipak darovita dizajnerica koja tu i tamo zaradi neku „kintu“. I kukamo. Lamentiramo i skladamo žalopoljke koje paraju srce. Da, teško nam je. Čak ne toliko jer nemamo posao, jer ipak, hvala Bogu na roditeljima koji nas neće izbaciti na cestu i napraviti od nas kroner-alko skitnice; nego nam je teško zbog stresa.

I dok nam naši najdraži na naše tugaljive i teške uzdahe odgovaraju sa „bit će bolje“ ne shvaćaju koliku razinu stresa to samo dodatno akumulira u nama. Razumijemo mi da smo već dosadne s kukanjima i zapomaganjima, ali nama to zaista je teško prihvatiti, i da nama je odgovor „bit će bolje“ jedino za što se trenutno možemo uhvatiti i shodno tome mi očekujemo da će to bolje doći uskoro. I onda nestrpljivo iščekujemo. Želudac nam se puni ogavnim otrovnim sršljenima, a ne onim prpošnim leptirićima. Dani nam prolaze s gorkim okusom u ustima i bolom u želucu od nerviranja. Još ćemo i čir dobiti – a tko će to liječiti?!?!?

Da, pod stresom sam. Egzistencija mi je dovedena u pitanje i to me muči. Nisam gladna, ok, ni bosa, ni na cesti; ali zaposlenje je ipak krucijalno životno pitanje. Želim sigurnost i učmalu rutinu svakidašnjice. Želim znati da sam neovisna i da si mogu krenuti planirati život.

Ali eto, nisam ni blizu ostvarenju tog sna. I zato noću loše spavam, osjećam se kao teret sebi i drugima i kao veliko razočaranje svojim roditeljima. Školovali su me, poslali na fakultet kako bih imala što bolji start u životu; a vidi me – imam 26 godina, i ne žele me zaposliti ni kao obično uredsko potrčkalo za kuhanje kava. Ma sigurno sam prekvalificirana.

Na sreću nemam djece.

I što da radim pitam ja vas? Što? Neprestano čitam po novinama (koje naravno kupe roditelji, susjedi, bake i djedovi, svekrva i drugi) kako kriza (ne samo egzistencijalna nego ova, kakti u svijetu prisutna ekonomska) uopće nije loše razdoblje (pitam se za koga) i da ga se može iskoristiti sjajno za pokretanje novog biznisa. Da, istina, čula sam i da je neka gospođa u Istri odlučila uzgajati kišne gliste jer je Europa kao luda za njima.

Prema svim mojim proračunima i zaključcima samo sjedim doma, volontiram, i dopuštam ljudima da me vuku za nos. Prolazim kroz paklene krugove u svakom intervjuu i na kraju – sisam vesla. Najbolje bi bilo da ja fino skupim prnje i odem uzgajati škampe na Savu; Istra mi je daleko, treba mi parcela a i gliste su već postale isfurane...

p.s. imam radno iskustvo, ali očito to nikoga nije briga...

Ines Skobe

frendice.hr

..heheh odlična slika ja mislim da svi nezaposleni više ne boluju od stresa jer su več pomalo imuni na takav stres, sada ih hvata stres ..što ako me pozovu raditi, a nitko mi za to ne plati
..nije smiješno, mislim da bi svi koji mogu trebali u Kanadu, samo nam treba 2.5 tis dolara na jedan dan računi i 5 tis kuna za povratnu avionsku kartu i još barem 10 000 tisuća kuna za svaki slučaj
..grozno je biti bez primanja i grozno je kada si nemoćan