Stvaranje prijateljstva

Koliko nam vrijede prijatelji? Koliko smo ih imali kroz život? Mislim na one prave prijatelje na koje se možemo osloniti kada nam je potrebna pomoc, sa kojima možemo provesti mnoge ugodne trenutke, ali i kojima i sami uskacemo u pomoc kada im zatreba.





A kako doci do prijatelja? Kako ih pronaci u gomili ljudi, izdvojiti ih iz nje i sa njima zapoceti prijateljstvo koje se kroz život ucvršcuje, jaca i nekada prelazi i u rodbinske veze. Kakvim to umjecem moramo raspolagati da bi si stekli prijatelje?





Ovu pricicu pišem kako bih mnogima docarao jedan od puteva koji vodi u prijateljstvo. Na pocetku puta nisam nikoga poznavao. Cak niti ne stanuju u blizini gdje se ja krecem, a eto upoznasmo se i pred sebe stavismo bogatstvo života - PRIJATELJSTVO.





A za mene je sve pocelo prijavom i registracijom u Forum. Forum ljudi koji vole prirodu, vole se kretati po njoj, cuvaju je i paze, ali i uživaju u svemu što ta priroda pruža i pokazuje. I pri tome su skromni.





Uz korištenje minimuma opreme upucuju se u prirodu, nocivaju i borave u njoj i poslije svake posjete prirodi bogatiji su za puno toga, a najviše za ugodaj i doživljaj boravka u divljini.





Ti i takvi, razne životne dobi, nalaze svoj mir i okrepu u isposnickom preživljavanju u prirodi, a u Forumu razmjenjuju iskustva, price iz prirode, saznanja o opremi koja se pojavljuje na tržištu, testiraju sve od opreme potrebne za život u prirodi, daju kritike lošem, a pohvale dobrom.





Došavši na Forum prihvatio sam ih kao takve i od njih bio prihvacen kao lutalica po rijekama. Voljeli su procitati ono što sam postavljao, davali su komentare tome i nekako smo se virtualno zbližili i poceli se prepoznavati. Virtualno, ali ne i fizicki. Nedostajalo je inicijative da se organiziramo, Da se upoznamo, družimo, doživimo prirodu zajedno ....






Vidjevši i osjetivši nedostatak zajednickih susreta i druženja predložio sam u Forumu da se sastanemo na nekakvom neformalnom druženju u toku vikenda negdje u prirodi, daleko od grada, buke, zagadenoga zraka .





Prijedlog je pao na plodno tlo. Pomalo se kroz rasprave definirao datum kada bi se druženje moglo održati. Nakon datuma se odredilo i mjesto gdje bi se susret održao. Forumaši su se poceli "zagrijavati" za susret.

Bilo je svakojakih diskusija o druženju, o opremi koja je potrebna. Bilo je i nekorektnosti od strane pojedinaca koji su htjeli "slavu" organiziranja tog druženja prisvojiti sebi, a onda su od toga odustali misleci valjda da ce na taj nacin razbiti realizaciju ideje o druženju i samo druženje.






Medutim, želja za druženjem uživo, zajednickim provodenjem slobodnoga vremena u prirodi nadvladala je sve podlosti koje su se pojavile. SUSRET JE ODRŽAN.





Evo price o njemu:





Kroz diskusije u Forumu definirani su datumi 28. i 29.05.2011. godine. Definirano je i mjesto susreta - Oko 5 km uzbodno od Severina na Kupi, na desnoj strani rijeke uz rub cistine bliže samoj rijeci. Mjesto prekrasno, podosta udaljeno do nasela, a opet mjesto predivne prirode.





Neki od ucesnika došli su dan ranije na mjesto susreta. Ostali krenuše po vrlo kišnom danu. Nas trojica mojim vozilom pretrpanim opremom pa još povrh vozila utrpah i kanu sa namjerom da malo naucim prisutne koji to ne znaju, kako se kanuom upravlja u rijeci, kakve sve prepreke imamo, kako ih savladujemo ...





Vozilom smo išli šumskim putem dokle se moglo. Nakon toga se razdvojismo. Iskrcao sam kanu potrpao u njega sve stvari koje su mogle stati i uputio se rijekom uzvodno na mjesto susreta. Ostali podoše šumskim putom sa ostatkom opreme. Na dogovorenoj lokaciji smo se susreli. Najprije smo istrpali stvari iz kanua.





Odmah iza toga prihvatili se priprema za kotlic u kojem smo imali namjeru skuhati grah onako malo bogatiji, a prema vojnickim receptima "ukradenih" od onih koji svoj vojni rok odslužiše u vojnoj kuhinji.






"Mlade snage" okupljenih poceše i šatore postavljati. Pri tome su se svakojake kombinacije u postavljanju radile, jedne primjenjivale, pa se od njih odustajalo da bi se drugim rješenjima ipak posao završio.

Oni koji nisu imali nešto pametnije poduzeti napraviše "izložbu" rezalica kojima je skup raspolagao. Ovako sakupljene na hrpi odaju dojam da nas se ovdje sakupila citava brigada ljudi.





Dok se prvo prekuhavanje graha odvijalo "mlade snage" potražiše i strateški položaj koji dominira okolinom a na kojem se najljepše dremucka uz šum rijeke i rominjanje dosadne kiše.






Bilo je i onih koji se nisu osjecali dovoljno cistim te su svoju prljavštinu ostavljali u prekrasnoj rijeci koja je za sat vremena narasla gotovo 1 metar.








Nisam primjetio da su posebno zagadili rijeku, ali njen rast i te kako je bio zamjetan.









Logor smo podigli nedaleko prelijepoga slapa koji nam je hucio i bucio razbijajuci monotono rominjanje kiše. Pogled na uskomešanu vodu slapa odmara oci i prazni uši od gradske buke kojom su bile prepunjene.









U logoru smo imali i svoj hladnjak koji smo poceli puniti. Pored pivce i mineralne vode i vino stavismo u njega da dobije "radnu" temperaturu.

I drugi dio ekipe prihvatio se posla da si urede mjesto gdje ce nocivati. Obzirom da je kiša i dalje padala mjesto je moralo biti natkrito.





Neki su usporedivali miris svojih carapa sa mirisom koji se poceo širiti iz kotlica. Neznam šta im je ljepše mirisalo, ali znam da su carape ostavili pored druge vatre da se osuše, a oni se poslije okupili oko kotlica iscekujuci kada ce kuhar objaviti da je jelo gotovo.








Kako se na mjestu okupljanja nalazila nekakva dašcara, iskorištena je njena nadstrešica kao idealan zaklon od kiše, a šator je trebao biti zaštita od komaraca. Njih srecom nije bilo. Izgleda da nisu ocekivali da im se hrana servira tu pod rilcem, vec su se udaljili negdje daleko u potrazi za hranom. Nismo zbog njihovoga izostanka žalili.





Pojedinci su "snimali" rijeku spremajuci se da je preplivaju. Jedva smo ga zadržali uz obrazloženje da bi takvim cinom povredio granicu sa Europom što je puno teži prekršaj od ilegalnog uplivavanja u Slovenske rijecne vode.






U meduvremenu kotlic se napunio donešenim "materijalom". Ubacismo u njega slaninice, kobasica, svakakvih zacina i lišca. Miris koji se iz njega širio tražio je iskusna nepca da isprobaju šta se to krcka i u kojem je stadiju krckanja.










Jedva docekaše da je jelo kuhano. Zajednickim snagama i uz apetit svojstven onima koji se krecu prirodom navališe na sadržaj kotlica.

Pade tu i buteljcica Francuskoga vina. Jeste da ima zvucno ime, da je iz Francuske i da smo svaki imali po kap, dvije da ga probamo, svecano izjavljujem da je gemišt od domacega delanca nekako bolje pristajao grahu. Možda je tome kriva cinjenica da kada se butelja razdjelila na prisutne, bijaše to kolicina vina kojom nisam mogao cijela usta zamokriti. No ipak nam je i ovakvo prijalo.





Uz jelo potekoše i price. Razgovor postade življi, otvoreniji, nespontan.





Pomalo i interes prema sadržini kotlica postade znatno manji. Nekako mu okrenusmo leda kao da i on ne spada u dio naše ekipe.





Uz ice i pice nekako vrijeme proletje brzo. Nismo pravo niti primjetili da je pao mrak. Podstakosmo vatru, zapalismo nekakvo svjetalce i nastavismo sa pricama do duboko u noc














U jutro osvanuo prekrasam suncani dan. Prvo sam cuo žubor slapa, a onda i cvrkut ptica. Iza toga i tihi razgovor ranoranilaca koji ne znaju uživati u jutarnjem dremuckanju u tako prekrasnom okruženju u kakvom smo se nalazili.





Nedaleko logora vidjeli su se tragovi nocnih radoznalaca koji su hrabro prišli da vide kakvi su im se to uljezi uvukli u njihov teritorij. Imajuci u vidu da smo se predvece dobro najeli graha, da on stvara odredene promjene u probavnom sustavu prisutnih koje su se manifestirali kao snažni pucnji i rafali, nije ni cudo da nam se nocni posjetioci nisu približili bliže. Buka i mirisi su im bili zastrašujuci.

Odlucih sa prijateljem putem otici do vozila koje sam ostavio u šumi. Tokom noci nije ga nitko dirao. Nedirnut je stajao tamo gdje je i ostavljen u prekrasnom šumskom ambijentu.





Putom vidjesmo i lovacku ceku vješto podignutu i uklopljenu u okolinu.





Okolina je zaista lijepa. Put kojim smo išli ide izmedu rijeke Kupe i strmih brdskih obronaka obraslih prekrasnom šumom. Prizori za odmarati oci.











Vidjesmo i nekakvu drvenu kutiju pribijenu visoko na drvetu. Svrhu njenu nismo mogli odgonetnuti. Vrlo je visoko podignura sa otvorom u gornjem dijelu. Nešta se u nju stavljalo za nekoga, ali neznamo šta i za koga.





Propustismo i jednoga zahuktaloga puža da nam prede preko puta. Toliko se žurio da smo skoro pozaspali prateci njegovo hitro kretanje.

Vrativši se u logor uvjerih se da ljubitelji prirode mogu iskoristiti svaku stvar kao korisnu za postizanje odredenih ciljeva. Pri tome se ne služe sentimentom vec zakonom korisnosti.





Lijepo vrijeme natjeralo nas je na odredene aktivnosti u kojima smo razmjenjivali vještine i iskustva preživljavanja u prirodi...











... od kojih neke baš i nisu poucne i prijeko potrebne. Ali eto i cigaretu treba znati zamotati, makar i u stranicu knjige. Zbog ovakvog cina moja profesorica iz književnosti sada se vrti u grobu ako ima mogucnosti vidjeti ovu fotografiju.





Pored nas prode i jedan rijekoljubac na svojim kanuu. Zvali smo ga da nam se pridruži ali je to odbio. Šteta, mogao sam upoznati nekoga tko plovi rijekama. Ovako ostaje nada da cemo se jednom vec susresti na nekoj od rijeka.





Na obližnjem drvetu imali smo i osmatraca koji je budno pazio na okolinu.






Ponovo u druženju, razgovorima i pokazivanju vještina vrijeme proleti. Prema krcenju želudaca shvatismo da je vrijeme rucku. Od sinoc nam je ostalo pola kotlica graha kojega podgrijasmo i sa puno apetira navalismo na njega. Još ga pojacasmo sa ispecenim kobasicama da bolje legne u stomak.

Nakon rucka i odmora u laganom razgovoru dode vrijeme i da se rastanemo. Prije polaska napravismo zajednicku fotografiju prisutnih clanova foruma. Fotograf koji je uslika nije clan foruma, ali mislim da ce se uskoro i on pridružiti i sudjelovati u radu Foruma.





Raspremismo logor, pocistismo sve iza sebe. Smece spakovasmo u vrecice i ponesosmo ga sa sobom. Ekipa se šumskim puteljkom uputila prema Severinu, a ja "uzjahah" svoga ata i spustih se rijekom Kupom do mjesta gdje sam u šumi ostavio automobil.











Zbog visokog vodostaja rijeke nisam mogao nikoga poducavati u upravljanju kanuom. Naime rast rijeke odrazio se i u jacini rijecne matice. Rijeka je znatno ubrzala svoj tok. Rijecna matica je osnažila i onako jaka nije bila pogodne da se netko na njoj uci ,kao pocetnik, u upravljanju kanuom. Tako da ce to ostati za slijedeci susret, ako ovaj bude pored rijeke.








Rijeka je znatno ubrzala. Pravi užitak je ploviti njome tako brzoj. Ljepota vremena i prirode još su više pridonijeli užitku plovidbe. Visina vodostaja olakšavala je i prelazak sadrenih brana kojima rijeka Kupa obiluje.








Uskoro doplovih do vozila. Ukrcasmo ga svime i svacime nakon cega sam ga odvezao do prve gostionice gdje se okupismo i popismo picence na rastanku.

Šta reci na kraju. Druženjem stekoh nove prijatelje. Mlade ljude na koje se mogu osloniti ako to bude potrebno, ali i ljude koji u meni mogu pronaci oslonac kada im god bude potreban.

Svima preporucavam idite u prirodu, družite se, cuvajte prirodu i pazite je. Ona ce vam tu pažnju višestruko vratiti.


I za kraj. Sve skuhao, izmiksao, promješao, zamješao i zakuhao Olimp, koji vas pozdravlja.

prijateljstvo je majka