Divovi iz drevnih priča

U najstarijoj povijesti covjecanstva postoji velik broj legendi i
predanja o natprirodnim bicima, koja su ljudima u prastarim vremenima
donosila mnoga korisna znanja, pismenost i kulturne navike.


slonovske zube!
I u brojnim arapskim usmenim i
pisanim predanjima, legendama i pricama iz "Hiljadu i jedne noci",
nerjetko se pominju zli dzinovi, a slican je slucaj i sa kineskom,
indijskom, slavenskom i mitologijama drugih naroda svijeta. Sudeci,
dakle, prema tome, cini se sasma realnim da je nas planet nekada u
proslosti nastanjivala neka vrsta dzinovskih covjekolikih stvorenja. Ako
prihvatimo tu pretpostavku, sasvim se ozbiljno namece konkretno
pitanje: ako su dzinovi vec postojali, zasto pod zemljom ili u stijenju
ne otkrivamo njihove posmrtne, fosilizirane ostatke?!
Da li je u proslosti bilo takvih otkrica?!
sto krije Dolina cuda?
Dolina
cuda, pustosni kraj nedaleko San Pedra, u Meksiku, iznenada se sredinom
20. stoljeca nasla u sredistu svjetske pozornosti. Bilo je to u vrijeme
prvih svemirskih letova i uzbudljivog spustanja americkih astronauta
Amstronga, Oldrina i Collinsa na Mjesec, u godinama kada su knjige i
televizijski serijali o "drevnim astronautima" i misionarima iz svemira
sto su, navodno, u prastarim vremenima posjecivali nas planet, budili i
rasplamsavali mastu ljudi sirom svijeta. Najcitaniji autor u svijetu bio
je svicarac Erich von Dänicken, a njegove knjige o
"bogovima-astronautima" dosezale su milionsku tirazu. U takvom mentalnom
ozracju u meksickoj je Dolini Cuda pronadena jedna neobicna gravura:
predstavljala je covjekoliko bice odjeveno u - zamislite! - astronautski
kombinezon!
Jedna jasno vidljiva antena strsila je iz sredine
neobicnog skafandera, a sa strane su se lijepo vidjele nekakve cijevi,
koje su, tvrdili su mnogi istrazivaci i mastari, drevnom astronautu
obezbjedivale vezu sa - svemirskim brodom!
I dok su znanstvenici
javno i bez ustezanja lomila koplja oko toga da li neobicna gravura
doista oslikava prahistorijskog misionara iz svemira ili ne, u svijetu
je gotovo nezapazeno proslo jedno drugo neobicno otkrice. Meksicki
istrazivac Mario Donde, istrazujuci na drugom lokalitetu u Dolini cuda,
otkrio je neobicnu, kruznu grobnicu s uspravljenim tijelima peterice
odraslih ljudi. Upola mumificirani lesevi bili su pazljivo umotani u
nekakvu sinteticku tkaninu, ali to i ne bi iznenadilo meksickog
istrazivaca da njihova visina nije bila krajnje zbunjujuca: svih pet
tijela bila su gorostasnog rasta, visoka oko dva i pol metra!
Tko su
mumificirani dzinovi iz Doline cuda?! U kojem su vremenskom periodu
zivjeli?! Kojoj su rasi, narodu i civilizaciji pripadali?!... Tko ih je i
zasto, stoljecima prije nego sto se Kolumbo iskrcao na zlo Novog
svijeta, ukopao uspravno a ne uobicajno, vodoravno?!...
Iako su se
istrazivaci antropolozi trudili, na ova i bezbroj drugih zanimljivih
pitanja nikada nisu pronadeni racionalni odgovori. Zagonetka dzinovskih
mumificiranih tijela nikada nije razjasnjena. Ili, jeste?!...
Americka
i svjetska javnost je ostala uskracena za odgovore, jer je uskoro - tko
zna zbog cega(?!) - stavljen embargo na ovaj slucaj. I pored
insistiranja novinara, pa cak i onih najupornijih i najuticajniji,
pojedinosti o ovom misterioznom otkricu nikada nisu objavljene. Dolina
je cuda tako postala bogatija za jos jednu misteriju.

Stanovnici Maunt Shastae
Jednu
zanimljivu storiju o, mozda, posljednjem utocistu dzinova na nasem
planetu objavio je 22. svibnja 1932. godine ugledni americki list "Los
Angeles Times Star". Autor te fascinantne price, koja ce sljedecih
decenija biti predmet uzaludnih znanstvenih istrazivanja i zucnih javnih
rasprava, bio je Edward Lenser, novinar i istrazivac, znatizeljnik i
fantasta, covjek izuzetne popularnosti koji je sredinom proslog stoljeca
bio jedan od najcitanijih autora Amerike.
Iz ugodnog kupea putnickog
vlaka koji ga je nosio kroz blagu noc do Portlanda, u Oregonu, Edward
Lenser je, navodno, iznenada ugledao cudna crvena i zelena svjetla na
kalifornijskom dijelu planine Maount Shasta. zeleci da utoli znatizelju,
reporter je upitao konduktera o kakvim se to svijetlima radi.
- To Lemurani obavljaju ritual prisjecanja na svoju pradavnu domovinu! - odgovorio je gotovo ravnodusno kondukter.
- Lemurani?! - zacudio se Lenser. - Tko su Lemurani?!...

Covjek u zeljeznickoj uniformi nehajno je odmahnuo rukom:
- To vam je duga prica, dragi gospodine...- a zatim je dodao: - U nju vam ionako malo tko vjeruje...
Tako
je, navodno, novinar "Los Angeles Times Stara" zapoceo istragu o
najzagonetnijem slucaju u svojoj burnoj karijeri. U nadi da ce doznati
nesto vise o misterioznim Lemuranima i njihovim misticnim
ceremonijalima, sljedecih je dana otputovao do podnozja Maunt Shastae,
gdje je u usamljenom i siromasnom gradicu Vid upoznao nekoliko starijih
ljudi, koji su mu povjerili da su, takoder, u ljetnim nocima nerjetko
vidali neobicna svjetla u dalekom planinskom masivu. Istodobno je saznao
da na jednoj nepristupacnoj planinskoj litici postoji naselje Lemurana
do kojeg su mnoge ekspedicije uzaludno pokusavale da dodu, a oni -
usamljeni i rijetki pustolovi - koji su se uspjeli probiti do cilja,
navodno se vise nikada nisu vratili u gradic Vid.
I planina Maunt
Shasta je, poput meksicke Doline uda, prepuna zanimljivih prica i
nerjesenih misterija. U njenim kanjonima planinari su vidali, cak
isretali Bigfoota, americkog Jetija; izletnicu su dozivljavali
nesvakidasnje halucinacije i vidali letece tanjire; susretali neobicne
spodobe i dozivljavali fantasticne dozivljaje. U tajanstvenim njedrima
Maunt Shaste, upozoravaju americke statistike, nestalo je vise ljudi
nego na Sjeverenom polu. Zasto i kako, nikada nije objasnjeno.
Reportaze
koje je sa planine Maunt Shasta slao Edward Lenser danima su zabavljale
citaoce "Los Angeles Times Stara". No, i pored upornosti, Lenser nije
uspio razjasniti storiju koju je cuo u vlaku, a njegovo putovanje,
polucilo je jalove rezultate.
Fantasticna vjerovanja
O
zagonetnom lemuranskom naselju smjestenom daleko od ociju dokonih
znatizeljnika, na nepristupacnim liticama Maunt Shaste najvise je saznao
americki astronom, profesor Edgar Loocin Carcin, iako - zamislite - u
njemu nikada nije bio. Usamljeno naselje i zivot u njemu, profesor je,
navodno, svakodnevno osmatrao pomocu snaznih teleskopa. Tako se ponesto,
ipak, saznalo o neobicnim stanovnicima zasigurno najzagonetnije
americke planine.
O Lemuranima!
Lemurani su, prema svim
kazivanjima, bili dzinovskog stasa: "Visoki i bosi, ljudi plemenitog
izgleda i moralnih osobina, s veoma kratko osisanom kosom, odjeveni u
besprijekorno cisto rublje..." Rituale sa svjetlecim kuglama, nekim
vrstom savrseno izbrusenog kristala, koje su zracile razlicitim bojama i
intenzitetom, Lemurani su obavljali u znak sjecanja na svoju davno
iscezlu domovinu, hipoteticni prakontinent Lemuriju.
Na planini
Maunt Shasta, zivjeli su u osami, stoljecima koristeci "tajnu silu
tibetanskih ucitelja" od kojih su naucili tajna znanja uz pomoc kojih su
uspjevali da se po volji stapaju s okolinom, dakle, da nestaju, stiteci
se od zapadnjaka cudesnom "nevidljivom branom i vremeplovskim poljem".
Pricalo se - tko bi krocio u "vremeplovsko polje", zauvijek bi nestajao i
pojavljivao se u nekoj drugoj prostorno-vremenskoj dimenziji! O njemu
se od tada gubio svaki trag.
Civilizacija Lemurana, uz Atlantidu i
Hiperboreju, mozda je najhipoteticnija kultura danasnjice. U vrijeme
procvata, kazu zanimljiva predanja, njeni su stanovnici uspjeli da
dosegnu fantasticne umne domete. Bili su dzinovskog rasta i nesagledivih
moci duhovnosti. Navodno su uspjeli da otkriju mnoge tajne svemira, da
kontaktiraju sa kozmickim susjedima pa cak i da se medusobno posjecuju.
Ali, desila se katastrofa, Lemurija je potonula u more, a samo mala
grupa Lemurana uspjela je naci utociste na Maunt Shastai gdje i danas
zivi okruzena "nevidljivom branom i vremepolovskim poljem"!
Ako
zanemarimo uzbudljive price o tajanstvenim dzinovima sa Maunt Shastae,
koje su godinama zabavljale citaoce "Los Angeles Times Stara", jedna
druga americka storija, takoder, dugo nije silazila sa prvih stanica
bulevarskog tiska. Rijec je o "Orijasu iz Cardiffa".


Izvor

Pa i u narodnim pripovijetkama poput "Baš Čelik" se spominju divovi, njihova neutaživa glad za ljudskim mesom, nasilje itd.
Sličan podatak sam pronašao i u pričama iz Južne Amerike. Predaje pričaju o divovima koji su iscrpili sve zalihe mora i kopna i tada navalili krasti ljudima, silvati im žene koje su umirale pri snošajevima, otimati ih i hraniti se njima.