Poezija i proza - najljepše pjesme

First topic message reminder :

Pišete li pjesme ili samo volite poeziju, slobodno ovdje upišite svoju omiljenu pjesmu.

Trazio sam te po pesmama


Uh…
Trazio sam te po pesmama
citav moj zivot
sanjao
pa te onda i u snu trazio
nadajuci se u sebi
da si se tu negde skrila…

Trazio sam kud god
iza svakog coska
gledao
pa se mislio
da smo mozda zmurke igrali
i ti se nekud sakrila
tako vesto
iza nekog bora
dok sam ja zanesen
brojao do vecnosti i nazad…
Trazio sam te po svim vremenima
jutrima i vecerima
po mislima i pesmama
uvek po pesmama
i nikuda te nisam nasao
cak ni u onima
koje sam sam za tebe napisao
tako nevesto…

Nikud
nigde
nikada
te nisam nasao
a bice te…

sve dok te trazim
M.D.

Ko sam?
Sta sam?

Ja sam samo sanjar,
ciji pogled gasnde u magli i memli,
zivio sam usput,ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici ,dete,
zato sto sam mnoge ljubio,boleciv,
zato usput,ko sto palim cigarete,
govorim i sapcem zaljubljene reci.

„Draga moja“,“mila“,“znaj,doveka“
a u dusi vazda ista pustos zraci;
ako dirnes strast u covekovu bicu
istine,bez sumnje,nikad neces naci.

Zato moja dusa ne zna sto je jeza
odbijenih zelja ,neshvacene tuge.
Ti si ,moja gipka,lakonoga brezo,
stvorena za mene i za mnoge druge.

Ali ako trazec neku srodnu dusu,
vezan protiv zelje,utonem u seti,
nikad necu da te ljubomorom gusim,
nikad necu tebe grditi ni kleti.

Ko sam?
Sta sam?
Ja sam samo sanjar,
ciji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

Sergej Jesenjin

Što dunja nisi, miris njen, otisak svežine
Boja koja zavodi oko i misao vodi daleko
Golo meso odenuto u maglu čežnje, ti
Bokovi ispod haljine u naborima vetra

Mišljah, kako da te nacrtam nestvarnu
Dok trčiš površinom mora i gubiš se
Daleko u jednoj tački bele puti kao galeb
Bežao sam iz samog sebe čupao iz duše

I ispisivao boju tvojih zenica mišlju svojom
Odlazio u nepoznato i istraživao malo srce
Dunje sa mog stola sledio okom trag
Raskošni oblik tvog tela ko rumen njene kore
Ivica Smolec

Ja nemam šta da ti dam

do srca

i ljubavi

koja širi nevidljiva krila

da duša ka sreći poleti,

ja nemam šta da ti dam

do pogleda

širokog kao nebo

i dodir vetra

kojim te sustižem

tamo gde jesi

da te mogu bez rezerve voleti...

Ja ne obećavam savršenstvo

u kojoj agonija ima

poslednju reč

i daje nade bez ostvarenja,

to osećanje ljubavi

je moja moć,

svaki dodir je dodir sazvežđa

novog sveta

bez izvinjenja...,

zaveta...



Ja nemam šta da ti dam

sem zagrljaja

kada toplina

ispunjava telo,

i uzbuđenje nadima grudi...

Nezaboravan je svaki pokret,

snovi postaju stvarnost,

tajne prerastaju u odanost...

Ja nemam šta da ti dam...

samo...,

znam da volim...

Ne želim da se probudim...

Ja nemam šta da ti dam...

Zato...,

tlo pod nogama gubim...

Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?
NA...

ponovno u tom ružnom hotelu.
ležimo na leđima i slušamo
tog tipa i ženu kako se ševe
u sobi do nas.
pokušavamo pričati i odustajemo.
jecaji, koji uporno stižu i ispunjavaju sobu,
već nas odavno ne uzbuđuju,
to zveckanje, dvoje ljudi koji se zabadaju jedno u drugo,
mrak koji postaje sve gušći i nas dvoje
ispruženi jedno pored drugog.

zatim odlazak, prolazak kroz špalir
vukovarskih prognanika u hodniku,
koji nas gledaju kao bešćutne uljeze
koji se dolaze jebati njima pod nosom.

sobe, hodnici i trenuci kojih će se tijelo
sjetiti u nekom drugom trenutku
punom žudnje za ovim vremenom

Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?

Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje su moraju nastaviti.

Ti si žena, mala,

ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene.

Kraj mojih očiju ostani.

Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.

Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranitenaše usne,
i naše mrtve poglede da ne zgazite.


Izet Sarajlić

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jucer, ni danas, ni sutra...

Preostaje samo nada
i ocekivanje.

Zbivanja su u masti, a misli su snovi o snovima.

Povijest je niz halucinacija,
covjecanstvo zivi u opsjenama,
a pogiba sa lazi na usnama.

Kada umrem,
htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi,
no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirisljavoj ruzi.

Za mnom da zaplacu Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomacom tijela.

Da smrt moja
ne dosavsi prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svecanu muziku energije
koja prociscuje.

Jer patnja mora da je zasluzila jednu vjecitu ljepotu.

I sve ove rijeci jednom nasumce bacene u vjetar,
da se vrate drugi put,
s dubljim stalnijim zvukom i ciscim znacenjem,
da se dogodi saznanje proljeca.

Tin Ujević

Ja sam odsutan, ali u dnu te odsutnosti
Nešto ceka na mene.
I to cekanje je drugi oblik prisutnosti,
Cekanje na moj povratak.

Nalazim se u drugim predmetima.
Putujem i razdajem pomalo svoj život
Nekom drvecu i nekom kamenju
Koje me mnogo godina cekalo.

Iznemogli su cekajuci me i posedali su.

Ja jesam i nisam.
Odsutan sam i prisutan u stanju cekanja,
Oni bi hteli moj jezik da se izraze
I ja bih hteo njihov, da ih izrazim.
Eto nesuglasice, grozne nesuglasice.

Pun teskobe i placa,
Ulazim pomalo u ove biljke,
Ostavljam svoju odecu,
Meso s mene otpada
I moj kostur se ponovo odliva u koru.

Evo, predstavljam stablo.
Koliko puta sam se preobrazio u druge stvari...

To je bolno i puno nežnosti.

Mogao bih kriknuti, ali bi se prestrašio preobrazaj.
Treba motriti tišinu. Cekati u tišini.
Vincente Huidobro

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zamlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.

Ptice su sumi krila,
a suma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.

Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece zivi.
Drvo je most sto dise
izmedj' mrtvih i zivih.

I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja nista rekao nisam:
to jesen sumi u meni.
E.Kišević

Od dana kad su
cvjetovi procvali od tvoje kiše,
one divne,
ja pamtim rijeke ljubavi,
one mirne,
što tvoje kaplje prose,
a moje riječi nose
među stihove gdje živiš samo ti,
gdje je lako tebe voljeti.
I još uvijek,
tvoja me kiša ponovo budi,
u trenu kad zora jutrom zarudi.
…opet me budi,
dok sanjam mirne rijeke,
dok mi se stihovi pretvaraju u jeke,
dok čekam tebe,
i tvoje usne daleke...
n.a.

Ako Ti kažem
samo toliko, da volim Te
strah me
da time
baš ništa neću reći.
Kažem li Ti
samo toliko, da želim Te
bojim se
da će mi
na siromaštvu rečenog
zamjeriti srce.
Gospode,
prospi s neba
jednu veliku svetu Riječ
ljudima još nepoznatu,
razastri je
svuda oko Nje,
samo tako
ja mogu joj reći sve.


J.Letic

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

D.Cesarić

Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,
purpurnu do zvijezda,
biserno-hladnom sobicku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...

A ja jos uvijek nosim one iste
vagone neistovarene njeznosti ispod koze
kao usnulu obalu vrele krvi
u ocima koje su ponekad zelene.

Na sto te nocas sjeca sve to?
Dva svjetla u jednom mraku sta cine?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...

Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag.
A ja bih nocas upravo unatrag...

Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi
vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava,
kao noc usamljenog vojnika.
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad nas vise ne bude
ostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate.

I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode,
kao posljednji camac u posljednoj noci,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbine
koja ga dijeli na pola.
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost.
manje crvena, a
ja iza nje ucim da zaboravim.

U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma,
nemoj nikad bar to da zaboravis,
ostalo je uglavnom nevazno.

Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim.

Miladin Beric

NE BRINI
Sve će jednom pravi smisao dobiti
Ne brini
Sad su to samo tvoji mali strahovi
Tvoje velikudošno gledanje u zvijezde
I znaš samo je jedna cesta kojom svi hodamo
Cesta koja negdje završava u brojnim
Rasplinutim snovima koje smo za sobom vukli
Sve će to jednom smisao dobiti
I što te više budu neki loši sati tukli
Vidjet ćeš kako ćeš se sam od sebe promijeniti
I tek ćeš kad na koljena budeš padao
Dobro u svakome cijeniti.
ŽELJKO KRZNARIĆ

OVO JE PJESMA KOJA ĆE TE ČEKATI

iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli.
ŽELJKO KRZNARIĆ

Ti govoriš o tvojim godinama, o tvojoj kosi od
bijele svile.
Pogledaj svoje ruke latice oleandra, lûk tvoga
vrata je sama ljupkost.
Volim pepeo na tvojim trepavicama, i tvoje oči od
zagasita zlata i tvoje oči
Sunce na rosi od zelena zlata na jutarnjoj travi
Tvoje oči u novembru kao more svitanja oko tvrđave u Goreji.
Koliko snage u njihovim dubinama,koliko blaga sa
karavelâ bačena bogu od ebana.

Volim tvoje mladenačke bore, te sjene koji boji
bojama
pozne ruže tvoj septembarski osmijeh, to
Cvijeće u uglovima tvojih očiju tvojih usana.
Tvoje oči i osmijeh, miomirisni balzam tvojih ruku i
baršun krzna tvog tijela
Neka me očaravaju dugo u Edenskome vrtu
Ženo s dva lica, jednim od same žestine, drugim od
same nježnosti.
Ali usred studenog doba
Kada se crte tvog lica ukažu jasnije tvoji obrazi
uleknutiji tvoj pogled veoma dalek, moja Gospo
Kada se brazdama izbrazda, kao polja u zimu,
tvoja koža
tvoj vrat tvoje tijelo pod teretom umora
Tvoje tanane prozirne ruke, dosegnuću blago moga
dugotrajnog traganja i sunce iza duge noći
tjeskobe
Slap i isti taj napjev, žubor izvorâ tvoje duse.

Dođi, noć klizi nečujno preko bijelih terasa, i ti
ćes doći.
Mjesec miluje more prozirnim pepelom svjetlosti.
Daleko, počivaju zvijezde nad ponorima noći
Otok se proteze nalik na Mliječni put.
Ali osluhni, čujes li? Kako se od Kap Manuela na
mahove uzdižu talasi laveža
I kakva nečuvena glazba dopire od restorana luke i
zatona, opojna kao san
Draga!...

L.S .Senghor

Ljubit ću te, kao što pašnjaci ljube proljeće, i živjet ću u tebi kao što cvijet živi pod sunčevim zrakama. Pjevat ću tvoje ime, kao što doline pjevaju jeku zvona seoskih crkava; slušat ću jezik tvoje duše, kao što obala sluša priču valova.
Sjećat ću te se kao što se stranac sjeća ljubljene zemlje i kao što se gladan čovjek sjeća jela, kao što se kralj, kojeg su zbacili s prijestolja, sjeća dana svoje slave i kao što se zatvorenik sjeća sati veselja i slobode.
Sjećat ću te se, kao što se sijač sjeća svežnjeva pšenice na gumnu i kao što se pastir sjeća zelenih pašnjaka i ljupkih potočića.

Kahlil Gibran

Lijepа bosonoga igračica
Igra na ovim krvavim dlanovima
Divlji bršljen iz mojih ramena
Olijanderi cvjetaju iz koljena

Slušao sam u drhtećem jutru
Zatrovanu pjesmu, kako utiče
U moju krv, koju su drugi
Bacali niz rijeku

Golobradi čobani su igrali
Glavometa
Sve je ličilo
Na isčezlo doba
Iste uloge, i iste loge

Neko je udario u dalekovod
Nebo je sviralo poluvrijeme
Mi smo se već presvukli
U tudje dresove
Oni opet u svoje

Halil Dzananovic-Drinski

Sinoć sam prolazio gradskim ulicama.
Svjetiljke su žuto gorjele,
I nigdje nije bilo nikoga.
Padale su sitne zvjezdice:
Bijeli snjegovi.

Prolazio sam, sinoć, gradskim ulicama.
Snjegovi su stope moje posipali,
Zasipali.
Tiho.

Ja volim ići snježnim ulicama
Kad gore plinske svjetiljke
I hladna svjetlost pada na snijeg suh.

Jutros je bio trag mojih stopa okrenut:
Kako se kući vraća.

I nezasut.

Dragutin Tadijanović

Ona je više od onoga na što si navikao

da je ne želiš vidjeti uzalud si se zarekao

i dalje ti budi maštu, strast i kajanje
.s njom započinješ dan, snove, bajanje

Ona je više od onoga što si poželio

više od pune čaše koju si namjerno prelio

i sad kad ti u rukama više nije njen struk

žao ti... je što mjesto njenog smijeha čuješ samo muk

Ona je više od svake želje i potrebe

može ti dati vječnost i ne tražiti ništa od tebe

i nemoj misliti da ćeš ju molitvom vratiti

samo zato što si sad vragu dušom spreman platiti

Jer ona je više od svega što ćeš ikada imati

taj vodopad ljubavi u tvoje srce neće se više slivati

i tužno je što joj tek sad kad si prekasno shvatio što ona hoće i može

želiš dobrodošlicu ispod svoje kože

Ivan Jukic

NA ZVEZDANOJ STAZI

Svake noći pohodim prozore njene
u kočiji nebeskoj na zracima zvezde
budim je i uprežem kočiju njenu
da zajedno sa mnom kroz snove jezde

Da plovimo beskrajem nebeskim
u rajskim vrtovima da se skrivamo
na izvorima večnog života da pijemo
da u ljubavi i lepoti beskrajno uživamo

Da je odvedem do samog beskraja
kojima se stiže do mlečnog puta
gde se bojama ljubavi putevi boje
da niko nikad nigde ne zaluta

Sve lepote u podsvesti skrivene
da nam se prikazu u raskoši raja
zajedno kroz njih da plovimo
da uzivamo u ljubavi bez vremena i kraja

U snovima da čekamo zrake zore
da nas prenu i na povratak pozovu
da se vratimo u postelje tople i meke
i da željno čekamo noć novu

Stevan Kresović

Spavaš danas, gusta lepoto leta
zriš u srcu avgusta
kao žena koja je poznala da ljubav je
Sve i pepeo i opet neiscrpna
žar što ga prvi dah raspiri
i drugi dah ugasi
i treći dah opet raspiri
i tako redom
za decu rodjenu i decu nerodjenu
bujan talas za to ne mari.
Spavaš, gusta lepoto leta
o ti zaslepljujući nedogledu
sjaj do sjaja, sjaj u sjaju
ambis do ambisa, ambis u ambisu
Svi krici svih brodolomnika u tebi su izjednačeni
i smireni danas u tvom izlišnom dijamantnom skladu.

Spavaj i ti pred tim nedogledom
pred tim sjajem od sjaja svakog sjajnijim
spavaj na nemirnom uzglavlju uspomena
krnjih uspomena i promašenih trenutaka
spavaj, pijana od zaborava
spavaj na ivici čarolija koje nisi znala da vidiš
na jalovoj ivici saznanja
na ivici slepila i izgubljenog ukusa
i na dodiru oluja
i tamo gde se deli zora
i gde te nema
ni krikom ni zimzelenom
trajanja.

Spavaj
šta su htele smešne gajde smisla
šta ruke na nepoznatom poslu
post večnosti ja neću ni po cenu ove nedonoščadi
ni po cenu svanuća za decu buduću žena obeščašćenih
kad zemljom prodju bezazleni osvajači
na puste fatamorgane
to su samo ćelavi vrhunci
gde zalaze večeri i pesme nedopevane
sitih sebičnih ljubavnika.
Na prvom krevetu rasklopićeš mapu sveta
ispisaćeš sve koordinate i raširićeš sve šestare
odavde pa do Afrike
isti je stroj, isti je šum vetra, isti zov pustare
i iste turobne ruke u zamci mesa kao u srcu prvog prolaznika.
Bolje spavaj.

Ne smej se kad zavoliš što nisi znala da ćeš zavoleti
glavu svoju obujmi rukama obema
taj obruč od tuči ko će moći da slomi.
Prsnuće damari i kletve tek kad skrušeno
spustiš neuslišene usne na gorke usne
što cepaju svet na užas radosti i na užas patnje.
O ružo slatkog užasa, o ružo nesvarene otsutnosti,
o ista ružo užasa
o divlja ružo pomešane krvi
dan, a nema dana
noć, a nema noći
zvezde i krvotok ugašeni.

Bolje spavaj,
mačka se proteže na osenčenom zidu
Grozdje zri na čokotima
bonaca je polegla nad svetom
spavaj
dva pozna leptira žure varljivom suncu
i dolaskom noći nestaće ih
i dve lepote s njima.
Spavaj, kad ništa drugo ne preostaje ti
spavaj, ljubav čeka na sutra i na tebe i na omamljena
krila prostora gde gore boje večnosti
i kad je tama u korenju tvog vida i u tvojim ranjavim grudima
i kad te mami izgubljena prašuma tvoje krvi
tvoje smrtne istine.

Spavaj,
večnost je taj sjaj, taj nedogled
taj uzaludni sklad nad paperjem brodolomnika
i tvoj san preko svih pravdi i svih nepravdi
večnost je taj talas što nesmiren vrvi pred tvojim
smrtnim nogama
taj talas silan ciklon što lomi katarke
i poslušno pašće pred nemilosrdnom, ljubljenom, zaspalom
nogom tvojom.

Dusan Matic

KROZ VREME
Prolaze dani i sati kao oblaci
ostaju tragovi sudbina za njima
izmešani u prostoru i vremenu
kao sećanja što nadiru kao plima

Život za svakim ostavlja trag u vremenu
kao rukopis po kome se poznati da
po tragovima zivotom pisanim
skrivenim od svih za koje samo srce zna

U svakom tragu od života bezbroj tajni
bezbroj želja i neostvarenih snova
samo snovi kao radost još ostaju
što ih donose noći kao ova

Opet ću s tobom noćas biti
opet ću te željno ljubiti
u zagrljaju stobom zoru čekati
i u tvojim nedrima se izgubiti

Stevan Kresović