Povijest zlostavljanja djece

Poznati američki psihoanalitičar Lloyd deMause objašnjava kako je zlostavljanje djece najmoćniji ritual kompletnog čovječanstva, zašto ono uzrokuje ratove i društveno nasilje, i naposljetku zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni. DeMauseov feljton je za portal H-alter prevela Karmen Lončarek, a mi ga prenosimo u nešto kraćoj verziji.

DeMause je tri posljednje decenije svog naučnog rada posvetio istraživanju izvora poput dnevika, autobiografija, liječničkih i etnografskih izvještaja koji se bave osjećajem „biti dijete“, nekad i sad, na Istoku i Zapadu, u kulturama kojima je pismo poznato i onima kojima nije. Nakon svega pročitanog i viđenog, došao je do zaključka da je „povijest djetinjstva noćna mora iz koje smo se tek nedavno počeli buditi“.

„Što se ide dalje u povijest, i dalje od Zapada, to se nalazi više zanemarivanja i okrutnosti prema djeci, te veću vjerojatnost da oni koji brinu o njima tu djecu ubijaju, odbacuju, tuku, teroriziraju i spolno zlostavljaju.

Zapravo, moj zaključak nakon dugogodišnjeg psihohistoričarskog istraživanja jest da je povijest čovječanstva utemeljena na zlostavljanju djece. Baš kao što su suvremeni obiteljski psihoterapeuti otkrili da zlostavljanje djece često ima funkciju održavanja zajedništva obitelji putem rješavanja njenih emocionalnih problema, tako je i rutinsko zlostavljanje djece jedan o najdjelotvornijih načina kojima društvo održava svoju kolektivnu emotivnu homeostazu.

Većina obitelji kroz povijest u neko doba je prakticirala čedomorstvo, erotsko bijenje i incest. Većina država žrtvovala je i osakaćivala svoju djecu kako bi kod odraslih smanjila osjećaj krivnje. Pa čak i danas, mi i dalje omogućavamo svakodnevno ubijanje, sakaćenje, zlostavljanje i izgladnjivanje djece kroz naše društvene, vojne i ekonomske aktivnosti. Htio bih ovdje sažeti neke od dokaza koji pojašnjavaju zašto je zlostavljanje djece najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, zašto je ono uzrokovalo ratove i društveno nasilje, te zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni.“

Dijete kao katalizator frustracija roditelja

DeMause najprije navodi najučestaliji oblike zlostavljanja djece, gdje djeca postaju katalizatori frustracija roditelja, a potom objašnjava vidove seksualnog zlostavljanja izdiferencirane prema različitim kulturama i podnebljima:

„Glavni psihološki mehanizam koji djeluje u svakom zlostavljanju djeteta jest korištenje djece kao ono što sam nazvao "spremnik za otrov": kontejner u kojega odrasli projiciraju dijelove svoje psihe kojih su se odrekli kako bi bez opasnosti po sebe mogli kontrolirati svoje osjećaje u drugom tijelu. U dobrom roditeljstvu dijete koristi njegovatelja kao spremnik za otrov, veoma slično onome kako je ranije koristilo majčinu posteljicu kao mehanizam za pročiščišćavanje svoje zagađene krvi. Dobra majka reagira na djetetov plač umirujućim postupcima i pomaže mu da "detoksicira" svoje opasne emocije. No, kad plače dijete nezrele majke, ona ne može podnijeti vrisku, i nasrće na dijete. Kako je rekla jedna od majki koje tuku svoju djecu:

Nikad u životu nisam osjetila da me itko voli. Kad se rodilo dijete, mislila sam da će me ono voljeti. Kad je plakalo, to je značilo da me ne voli. Zato sam ga udarila.

Umjesto da djetetu omogući korištenje roditelja za detoksiciranje svojih strahova i bijesa, roditelj prebacuje svoje loše osjećaje u dijete i koristi ga da bi sebe pročistio od potištenosti i ljutnje.

Majčinski incest

Razmotrimo tipičnu infanticidnu, incestuoznu kulturu, kulturu Bimin-Kuskusmin s Nove Gvineje. Kao što je to čest slučaj u kulturama bez pisma, majke se dugo poslije porođaja pridržavaju tabua protiv seksa sa svojim muževima, gole spavaju uza svoju djecu do dobi od oko četiri godine, doživljavaju orgazme dok ih doje i redovito im rukom nadražuju spolovilo. Jedan trogodišnji dječak opisuje kako svaki put kad je njegova majka tužna ili ljuta, rukom mu nadražuje spolovilo tako grubo da ga povrijedi, a on se, žaleći se na bol u penisu, bori da joj pobjegne.

Majčinski incest i muška pederastija prilično su uobičajeni u preliterarnim društvenim skupinama, te su bili česti u ranijim povijesnim vremenima. Zapravo, ustanovio sam da, umjesto da incest bude univerzalnim tabuom - kao što to antropolozi tvrde - sam incest je univerzalan za većinu djece u većini kultura i većini povijesnih razdoblja. Djetinjstvo više-manje slobodno od spolnog korištenja od strane odraslih zapravo je vrlo kasno povijesno dostignuće, ograničeno na malo sretne djece u malo modernih nacija. Da bih vam dao neku predodžbu o opsežnosti dokaza koje sam prikupio za tako nevjerojatan zaključak, najprije ću sažeti postojeće dokaze o seksualnom zlostavljanju djece širom današnjeg svijeta.

Seksualno zlostavljanje današnje djece

Najtočnija znanstvena istraživanja, ona na osnovu dugih intervjua, pokazuju kako se u Americi 30 posto muškaraca i 40 posto žena sjeća da je seksualno zlostavljano u djetinjstvu - "zlostavljanje" je tu definirano kao stvaran genitalni kontakt, a ne samo izloženost. Oko polovice tih kontakata bili su direktno incestuozni - sa članovima obitelji, druga polovica pak s drugima, ali i u toj se polovici barem u 80 posto slučajeva radilo o osobama koje su brinule o toj djeci.

Zavođenja su se dešavala u dobi mnogo ranijoj nego što se dosad smatralo, naime, 81 posto desilo se prije puberteta, a zaprepašćujućih 42 posto prije djetetove sedme godine. Iako se ove stope zlostavljanja čine visokima, one predstavljaju samo djelić stvarnih brojki, i to ne samo zato što u ispitivanje nisu bile uključene populacije kod kojih su te stope ekstremno visoke - kao što su kriminalci, prostitutke, maloljetnici u skloništima, psihotični itd. - već i zbog toga što su u rezultate istraživanja bila uključena samo svjesna sjećanja, dok se najranija zavođenja djece u pamćenje ne prizivaju gotovo nikad osim tokom psihoterapije.

Indijska stvarnost

Izvan Zapada je seksualno zlostavljanje djece uobičajena praksa u mnogim obiteljima. Djetinjstvo u Indiji počinje, prema promatračima, redovitom ručnom stimulacijom djetetova spolovila, što čini majka: djevojčicama "da bi dobro spavale", dječacima "da bi postali muževni". Dijete spava u obiteljskom krevetu, svjedoči, vjerojatno i sudjeluje u spolnom odnosu roditelja. Često se dijete "posuđuje" da bi spavalo s drugim članovima proširenog kućanstva, pa je tako nastala indijska izreka: "da bi djevojka bila djevica u dobi od deset godina, ne smije imati ni braće, ni bratića, niti oca". Djetinjstvo je tako erotizirano da, kako je to sročio jedan zapadnjački promatrač, malene hinduske djevojčice razdjevičuju maleni dječaci s kojima se igraju i zajedno ponavljaju erotske lekcije koje im roditelji nesvjesno daju na račun općeg promiskuiteta obiteljskog života širom Indije.

Dječji brak

Dječji brak je, naravno, drevan indijski običaj. Kad su 1929. godine doneseni zakoni kojima se taj običaj pokušao staviti izvan zakona, vlada se našla pod ogromnim pritiskom ljudi koji su inzistirali na tome da je rani brak apsolutna nužnost zato što su male djevojčice po prirodi veoma seksualne i moraju se rano udati kako bi ih se obuzdalo da ne zavode odrasle. Indijske majke često podržavaju rani brak, iskreno priznavajući kako je potreban da zaštite svoje djevojčice od silovanja u obitelji, riječima "da se boje ostaviti svoje kćeri same kod kuće čak i na samo jedno popodne, ako im nisu na oku, a dostupne su muškarcima iz obitelji."

Indijski potkontinent, u stvari, još uvijek ima mnogo etničkih grupa kao što je pleme Baiga, gdje se prakticira stvaran incestuozni brak između očeva i kćeri, između majki i sinova, između braće i sestara, pa čak i brak djedova i baka s njihovom unučadi - opovrgavajući tako onaj često ponavljan antropološki truizam da "niti jedno poznato pleme nikad nije dopuštalo incest", jer, kad bi bio dopušten, društvo bi zasigurno prestalo funkcionirati. U mnogim od tih sela djecu u dobi od 5 ili 6 godina maknu od incestuoznih aktivnosti u obiteljskom krevetu da bi ostatak svog djetinjstva proveli u seksualnim spavaonicama, gdje ih pod prijetnjom grupnog silovanja stariji dječaci i odrasli muškarci iniciraju uzastopno s drugom djecom, i nikad dulje od tri dana istovremeno s nekim drugim djetetom.

Kako stvari stoje u Kini

Djetinjstvo u povijesti Kine imalo je jednaka institucionalizirana ritualna silovanja kao u Indiji, uključujući pederastiju dječaka, dječji konkubinat, kastraciju dječaka koje će se seksualno koristiti kao eunuhe, udaju mladih djevojaka za nekoliko braće, rasprostranjenu prostituciju dječaka i djevojčica, te uobičajenu seksualnu upotrebu dječjih slugu i robova. Silovanje djevojčica bilo je tako rašireno da su zapadni liječnici utvrdili da, baš kao i u Indiji, samo rijetke djevojčice u pubertet uđu netaknutoga himena. Čak i univerzalna praksa savijanja stopala imala je seksualnu svrhu, pri čemu je djevojčica prolazila kroz strahovito bolno višegodišnje lomljenje i deformiranje kostiju stopala kako bi muškarci mogli voditi ljubav s njihovim nožnim palcem kao fetišem, zamjenom za penis.

Zlostavljanje djece u Japanu

Djetinjstvo u suvremenom Japanu, iako sličnije zapadnjačkom negoli djetinjstva kod ostalih istočnjačkih naroda, i dalje uključuje ručno nadraživanje djetetova spolovila koje čini majka, "kako bi ga uspavala". Roditelji često spavaju s djecom u istom krevetu, k tome zagrljeni, i ta praktika nerijetko traje sve do djetetove desete ili petnaeste godine. Jedna nedavna japanska studija otkrila je da kćeri nakon dobi od 16 godina spavaju sa svojim ocem preko 20 posto vremena. Nedavno seksološko istraživanje izvještava o uspomenama na seksualno zlostavljanje u postotku čak i višem nego u sličnim američkim istraživanjima, dok "vruće linije" za prijavljivanje seksualnog zlostavljanja izvještavaju o incestu majka-sin u gotovo trećini poziva, gdje majke govore svom sinu tinejdžeru da Nije dobro da to radiš sam. Od toga IQ postaje niži. Ja ću ti pomoći, ili Ne možeš učiti ako se ne seksaš. Možeš koristiti moje tijelo, ili Ne želim da se uvališ u nevolju s nekom djevojkom. Bolje je da to radiš sa mnom.

Japan je u prošlosti bio jedno od najendogamnijih društava u svijetu, incestuozni brakovi u dvorskim krugovima biti su odobravani, a poželjni brakovi između braće i sestara, bratića, stričeva/ujaka i nećakinja, te između tetaka i nećaka, bili su toliko rašireni da genetičari smatraju da je incestuozna srođenost utjecala na zdravlje Japanaca. Čak i danas postoje seoska područja u Japanu gdje se očevi žene svojim kćerima ako je majka umrla ili onesposobljena, "u skladu s tradicijama feudalne obitelji".

Prakse Bliskog Istoka

Seksualno iskorištavanje djece na Bliskom istoku rasprostranjeno je kao i na Dalekom Istoku. Povijesno gledano, svi institucionalizirani oblici pedofilije koji su uobičajeni na Dalekom istoku opširno su dokumentirani i na Bliskom Istoku, uključujući i dječji brak, dječji konkubinat, hramsku prostituciju (kako djevojčica, tako i dječaka), brak roditelja i djece (među Zoroastrijancima), brak sestre i brata (sasvim uobičajen među Egipćanima), seksualno ropstvo, ritualiziranu pederastiju, te dječju prostituciju. Ručno nadraživanje djetetova spolovila smatra se "neophodnim za rast penisa", a ima izvještaja da se starija braća i sestre ponekad i satima igraju spolovilima beba. Uzajamna masturbacija, oralni i analni odnos, navodno su također česti među djecom, a osobito među starijim dječacima koji koriste mlađu djecu kao seksualne objekte. Javna kupališta (hamami) u mnogim područjima su posebno erotizirana, a osobito su ozloglašena kao mjesto homoseksualnih činova, i muških i ženskih."

Običaj klitoridektomije

DeMause opisuje i jezivi običaj klitoridektomije, sakaćenje djevojčica i doživotno onemogućavanje doživljaja seksualnog uživka, pojavu najprisutniju u društvima Bliskog Istoka:

"Djevojčice se incestuozno koriste čak i češće nego dječaci, budući da su žene veoma nisko cijenjene. Jedno istraživanje donijelo je podatak da se 80 posto ispitivanih bliskoistočnih žena prisjetilo kako su ih godine starija braća, rođaci, stričevi i nastavnici prisilili na felacio u dobi između treće i šeste. Djevojčice se rijetko žale zbog toga jer, ako nekoga treba kazniti, uvijek će na kraju biti kažnjena ona sama. Arapske žene znaju da su njihovi muževi pedofili i da radije imaju spolne odnose s djecom nego s njima. Njihova odmazda dolazi na sljedeći način. Kad je djevojčici oko 6 godina, žene iz njene kuće je dograbe, rašire joj bedra i britvicom odsijeku klitoris, a često i male usne, i tako obično dokrajče zauvijek njezinu sposobnost da osjećaju seksualni užitak.

Nedavno istraživanje među egipatskim djevojkama i ženama pokazalo je da 97 posto neobrazovanih obitelji i 66 posto obrazovanih obitelji još uvijek prakticira klitoridektomiju. Ta se praktika ne smanjuje: izvještaji UN-a procjenjuju da je više od 74 milijuna spolno osakaćenih žena, i da je "danas više spolno osakaćene ženske djece negoli u cijeloj povijesti"."

izvor

Povijest zlostavljanja djece (2. dio)

Poznati američki psihoanalitičar Lloyd deMause objašnjava kako je zlostavljanje djece najmoćniji ritual kompletnog čovječanstva, zašto ono uzrokuje ratove i društveno nasilje, i naposljetku zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni. DeMauseov feljton je za portal H-alter prevela Karmen Lončarek, a mi ga prenosimo u nešto kraćoj verziji.

DeMause nastavlja predavanje navodeći primjere ugnjetavanja djece i njihovog žrtvovanja bogovima, a potom pokušava izdiferencirati različite načine odgajanja djece kroz historiju, od najbrutalnijih običaja do savremenog doba:

„Povijesno gledano, rutinsko korištenje djece kao spremnika za otrov, čime se kod odraslih sprečava osjećaj preplavljenosti svojim tjeskobama, također je univerzalno. Primjeri iz povijesti djetinjstva redovito otkrivaju da se od djece očekuje da "upijaju" loše osjećaje svojih njegovatelja. Kako se to kaže u jednoj seljačkoj zajednici u ruralnoj Grčkoj, morate imati djecu u blizini da u njih prebacite svoje loše osjećaje, pogotovo kad vam dođe "žuta minuta".

Osobito su novorođenčad savršeni spremnici za otrov, jer su tako "neokaljana". Zato je novorođenče postalo toliko krcato roditeljskih projekcija da, čak ako mu je i bilo dopušteno da živi (i do polovice djece u ranim društvima bilo je ubijeno odmah po rođenju), moralo ga se svezati - zamotavalo ga se u čvrste zavoje do dobi od godinu dana ili i kasnije - kako bi ga se spriječilo "da si otkine uši, izgrebe oči, polomi noge, ili dira spolovilo", to jest, da ga se spriječi da izvede nasilne i seksualne roditeljske projekcije.

Žrtvovanje djece

Većina ranih država prakticirale su žrtvovanje djece. Tipičan primjer je Kartaga, gdje je otkriveno veliko groblje nazvano Tofet, s više od 20.000 urni položenih između 400. i 200. godine p.n.e. U tim urnama nalaze se kosti djece koju su žrtvovali njihovi roditelji, jer su se često zavjetovali da će ubiti svoje sljedeće dijete ako im bogovi usliše molbu, na primjer, da njihov tovar robe sigurno doplovi u stranu luku. Neke urne sadrže kosti mrtvorođenčadi zajedno s kostima dvogodišnjaka, što pokazuje da se, ako obećano dijete nije rođeno živo, moralo ubiti i starije dijete kako bi se ispunilo obećanje. Žrtvovanje je bilo popraćeno glazbom, divljim plesom i ritualnom orgijom, a vjerojatno se izvodilo i ritualno silovanje djevica, kao što je to bio običaj i kod Inka.

Žrtvovanje, silovanje i genitalno sakaćenje mladih djevojaka održalo se sve do danas u planinama Anda, posebno za obranu od krivice koja se javlja nakon uspješne isporuke kokaina. Ovi obredi, od antike do danas, veoma nalikuju sotonističkim ritualima s kojima nas odnedavna upoznaju novine, i gdje se silovanje, seksualno sakaćenje i ostale strahote, koriste za suočavanje sotonista s traumatskim elementima zlostavljanja u svom vlastitom djetinjstvu.

Činjenica da se žrtvovanje djece izvodilo uglavnom među bogatim članovima tih ranih društava potvrđuje moju teoriju da se tu radi o tehnici smanjivanja krivnje. Kad god bi se započeli novi pothvati, žrtvovalo se djecu. Kad god je sagrađena nova zgrada ili most, dijete se pokapalo u nj kao "žrtva za temelj". Djeca se u igri London Bridge's Falling Down" još i danas igraju hvatanja djeteta i ugrađivanja u most.

Dječja tijela kao lijek za bolesti

Dječja tijela su osobito korisna u liječenju bolesti. O kakvoj god fizičkoj bolesti da se radilo, dijete se moglo upotrijebiti da "upije" otrov koji je uzrokovao bolest. Kad se, na primjer, netko htio izliječiti od gube, trebao je ubiti dijete i oprati svoje tijelo u djetinjoj krvi. Kad je netko bio impotentan, depresivan, ili imao spolnu bolest, liječnici bi mu propisali spolni odnos s djetetom. Sve do kraja devetnaestog stoljeća, muškace dovedene u Old Bailey (centralni krivični sud Velike Britanije, op. prev.) zbog silovanja djevojčica oslobađalo se jer su "vjerovali da su se time liječili od spolne bolesti".

Silovanje djevica bilo je posebno djelotvorno protiv impotencije i depresije; kako stoji u jednoj medicinskoj knjizi, "razbijanje djevičinog pečata jedan je od najboljih protuotrova za bolesti. Neprestano mlaćenje po njemu, sve dok se ona ne onesvijesti, moćan je lijek za muškarčevu depresiju. To liječi svaku impotenciju". I, naravno, kad god bi roditelj bio bolestan, uvijek je imao svoju djecu pri ruci da apsorbiraju taj otrov. Tako su britanski liječnici u devetnaestom stoljeću kod kućnih posjeta muškarcima sa spolnom bolešću redovito otkrivali da i njihova djeca imaju istu bolest - u ustima, anusima ili genitalijama.

Evolucija djetinjstva i povijest kao psihoterapija

Bez obzira kakvu tjeskobu netko imao, uvijek je imao svoju djecu pri ruci da se na njima olakša. Evolucija djetinjstva od incesta do ljubavi, i od zlostavljanja do empatije, tekla je sporo, grbavim putem, ali smjer tog puta nedvojbeno je progresivan. Ova evolucija odnosa roditelj-dijete je, tvrdim, neovisan izvor povijesnih promjena, izvor koji leži u sposobnosti uzastopnih generacija roditelja da svoje traume iz djetinjstva prožive po drugi put i da u tom drugom navratu svoje tjeskobe prorade na malko bolji način. Upravo u tom smislu kažem da da je povijest kao psihoterapija, koja također liječi ponovnim prolaženjem kroz vlastite traume iz djetinjstva, te prorađivanjem ranijih tjeskoba. Ako roditelj - kroz većinu povijesti bila je to majka - dobiva makar i minimalnu podršku društva, evolucija djetinjstva napreduje, formiraju se nove varijacije u povijesnoj osobnosti, a povijest se počinje kretati u novim, inovativnim pravcima.

Značaj odnosa majka - kćer

Ključan odnos u ovoj evoluciji jest odnos majka-kćer. Ako se prema djevojčicama postupa osobito loše, one, kad odrastu, postaju majke koje ne mogu proraditi svoje traume, i povijest se zamrzava. Na primjer, iako je Kina tokom pretkršćanske ere u većini stvari bila ispred Zapada, nakon usvojenja prakse povezivanja stopala djevojčica "zamrznula" se i ostala daleko iza Zapada u evolucijskim društvenim i tehnološkim promjenama. Slično tome, klitoridektomija djevojčica u muslimanskim društvima stoljećima je inhibirala njihov društveni razvoj, jer je na isti način onesposobljavala sljedeće generacije majki da ostvare napredak u skrbi za svoju djecu.

Jednako je vjerojatno da je vaš susjed rezultat srednjovjekovnog roditeljstva kao i suvremenog roditeljstva, jer moderna društva sadrže potpun spektar načina podizanja djece i psihoklasa. "Generacijski pritisak" za psihološku promjenu nije samo nezavisna povijesna sila - porijeklom u urođenoj težnji za stvaranjem odnosa odrasli-dijete, već se to dešava nezavisno od društvenih i tehnoloških promjena, te se može naći čak i u periodima ekonomske stagnacije. Moja "psihogena teorija povijesti" pretpostavlja da praktike podizanja djece u nekom društvu nisu samo još jedna stavka na popisu kulturnih obilježja, već upravo - budući da se sva ostala obilježja moraju prenositi s generacije na generaciju kroz uski lijevak djetinjstva - da podizanje djece čini osnovicu prijenosa i razvoja svih ostalih kulturnih obilježja, postavljajući određene granice na ono što se može postići u materijalim područjima povijesti.

Na neki način, povijest je svojevrsna psihoterapija za generacije kojom se poništavaju traume i stvara šansa povijesnoj osobnosti za novi početak sa svakom rođenom bebom. Samo ljudi imaju neuronske mreže koje omogućavaju da se to čudo desi. Sve kulturne promjene Homo sapiensa u posljednjih 100.000 godina bile su epigenetske, a ne genetske. Bez obzira na promjene u okolišu, epigenetske promjene u mozgu mogu se desiti - a društva mogu početi napredovati i krenuti u nepredvidljivim novim smjerovima koji su više adaptivni - samo onda kad se dese promjene u djetinjstvu. Razumljivo je da su više individualizirani i za ljubav sposobniji pojedinci ujedno i prilagodljiviji - i to zato što su manje pod pritiscima infantilnih trauma, pa su stoga racionalniji u postizanju njihovih ciljeva. No jednako je razumljivo i to da je ova evolucija djetinjstva - a time i društveni razvoj - strahovito neujednačena, s obzirom na različite uvjete pod kojima roditelji diljem svijeta moraju obavljati svoju zadaću podizanja djece.“

Šest načina podizanja djece

DeMause izdvaja šest osnovnih obrazaca odgajanja djece tokom evolutivnog procesa:

Infanticidni način

"Najraniji način podizanja djece nazvao sam infanticidnim kako bih naglasio stalnu prisutnost infanticidne želje u roditelja. Stvarno čedomorstvo je, naravno, sveprisutno u većini pred-pismovnih kultura, i sa stopom učestalosti od oko trećine ili više od ukupnog broja rođene djece; ostaci povijesnih dokaza svjedoče da je čedomorstvo bilo rasprostranjeno. Popis stanovništva u antičko doba pokazuje da je vjerodostojan podatak o omjeru broja dječaka i djevojčica bio veoma visok, čak do 400 dječaka na 100 djevojčica. Procijenio sam da su vjerojatno polovicu sve djece rođene u antičko doba ubili njihovi njegovatelji, da se u srednjem vijeku taj broj smanjio približno na jednu trećinu, te da je do osamnaestog stoljeća spao na samo jedan posto. Budući da se ti spolni omjeri ne razlikuju među ekonomskim klasama - bogate su se rješavale svoje djece u otprilike istom postotku kao i siromašne - taj nalaz ukazuje da su se roditelji teže nosili s emocionalnim tjeskobama podizanja djece negoli s ekonomskim uvjetima.

Teže je dokazati uvjerljivo da je incest također tradicionalan u infanticidnom načinu podizanja djece, jer ono što se uistinu dešavalo u obiteljskom krevetu rijetko je ostavljalo povijesne tragove. Ipak, svi zapisi koji su nam na raspolaganju upućuju da je bilo tako. Konačno, čovjek je počeo kao incestuozni primat - zajedno s ostalim primatima, koji su ostali incestuozni do danas. U većini današnjih jednostavnih društava u područjima kao što je Nova Gvineja, dječake i djevojčice seksualno koriste i njihove majke, i muškarci, koji grupno siluju djevojčice i često su također pederasti koji spolno koriste dječake, imaju dječake-supruge, ili prisiljavaju sve dječake na svakodnevni felacio od sedme do četrnaeste godine "kako bi se gutanjem sperme suprostavilo majčinskom zagađenju".

Antička iskustva i kršćanski mit

Grčko i rimsko dijete živjelo je od svoje najranije dobi u atmosferi spolnog zlostavljanja. Djevojčice su često silovane - to se vidi u mnogim komedijama koje sadrže scene silovanja malih djevojčica, što se smatralo smiješnim. Dječji bordeli, rent-a-boy usluge i seksualno ropstvo cvjetali su u svakom antičkom gradu. I dječake su njihovi roditelji redovito odstupali drugim muškarcima da ih siluju. Djeca su bila toliko izložena spolnom korištenju od strane muškaraca oko njih da je školama bilo zakonom zabranjeno ostajati otvorene nakon zalaska sunca, kako bi njihovi pedagozi - robovi koji su bili dodijeljeni djeci da ih prate i štite od mogućeg seksualnog napada - mogli vidjeti nisu li nastavnici nasrnuli na povjereno im dijete.
Budući da su dječaci u antici dijelili iskustvo sodomizacije, kršćanstvo je izgradilo svoj centralni mit o Ocu koji šalje svog sina dolje da bude proboden-penetriran vojnikovim kopljem, da bi se ponovo proradilo zajedničko iskustvo s ocem koji je svoje sinove davao drugima radi seksualne penetracije. Oni koji su prihvatili mit, prihvatili su i penetraciju, te su im za uzvrat obećane Očeva ljubav i Marijine suze.

Napuštajući način

Iako je kršćanstvo pokušalo smanjiti izravno ubijanje novorođenčadi, i tako krenulo prema prevazilaženju infanticidnog načina, napuštanje djece je nastavljeno - bilo da se dijete prodavalo, bilo da se slalo dojiljama, ženskim ili muškim samostanima, posvajateljskim obiteljima, ili u druge domove kao sluge - zbog čega sam ovaj drugi stadij nazvao napuštajućim načinom. Odbijanje roditelja da podižu svoju zakonitu djecu bilo je tako snažno da je do devetnaestog stoljeća više od polovice djece rođene, na primjer, u Firenci, odmah po rođenju bilo bačeno u domove za nahočad, da bi ih njihove obitelji pokupile - ako su živjeli toliko dugo (većina bi umrla) - kad im je bilo oko pet godina, čime se izbjegavalo da se domaći mir remeti dječjim deranjem. Napuštanje je bilo uobičajeno i u Francuskoj gdje je 1780. godine više od 90 posto beba rođenih u Parizu odmah po porodu bilo otpravljeno na selo k dojiljama. Kako je to rekao jedan autor, "majčinska ljubav" je kasno povijesno postignuće, a ne instinktivna osobina.

Unatoč napretku kojega napuštanje predstavlja u usporedbi s izravnim ubijanjem vlastite djece, većina ostalih antičkih praktika podizanja djece, uključivo sodomiziranje dječaka (čak i u samostanima), nastavljena je i u srednjem vijeku, i ne samo da je i dalje rasprostranjena, već je i ostala društveno prihvaćena. Dječaci su do tinejdžerske dobi bili toliko navikli na nasilan seks da su ponekad formirali adolescentske silovateljske bande koje su grabile i silovale svaku djevojku ili mladu ženu koju bi našli nezaštićenu, do te mjere da je većina žena u nekim gradovima u neko doba svog života bila silovana od strane tih bandi. Erotsko premlaćivanje djece nastavilo se u kršćanskim vremenima, zbog tjeskobe življenja s djetetom koje je toliko krcato roditeljskih projekcija.

Da se djecu opsjednutu zlodusima moralo mlatiti, to ne treba ni spominjati. Za tu je svrhu postojao cijeli arsenal instrumenata, od "mačke s devet repova" i bičeva, pa do lopatica, štapova, željeznih šipaka, snopa prutova, "discipline" (bič napravljen od lančića), badala (u obliku obućarskog šila, koristio se za ubadanje djeteta u glavu ili dlanove), te specijalni školski instrumenti poput mlatilice koja je imala kruškoliki kraj i okruglu rupu da bi podizala plikove. Premlaćivanja opisana u izvorima bila su gotovo uvijek teška, izazivala su modrice i krvarenja, počimala su još u djetinjstvu, obično su bila erotski obojena, jer su se izazivala na golim dijelovima tijela u blizini spolovila, a bila su uobičajeni dio djetetove svakodnevice.
Stoljeće za stoljećem premlaćivana djeca odrastala su da bi potom mlatila vlastitu djecu. Javni protest bio je rijedak. Čak i humanisti i nastavnici s reputacijom blagih odobravali su teško premlaćivanje djece. Oni koji su pokušavali reformu činili su to samo da se spriječi smrt. Kako stoji u zakonu iz trinaestog stoljeća: "Ako netko izudara dijete do krvi, ono će to onda upamtiti, ali ako ga prebije do smrti, primjenjuje se zakon."

Ambivalentni način

Do trinaestog stoljeća na Zapadu je prestalo napuštanje preko zavjetnog darovanja ili davanja male djece samostanima za spolnu i druge koristi. Pojavila su se prva negodovanja protiv pedofilije, objavljeni su prvi traktati o podizanju djece, a neki napredni roditelji počeli su prakticirati ono što sam nazvao ambivalentnim načinom podizanja djece, gdje dijete nije rođeno potpuno zlo, ali je još uvijek bilo viđeno kao krcato opasnih projekcija, tako da ga je roditelj, čiji je zadatak bio da ga ukalupi, morao batinama oblikovati poput gline. Crkveni moralisti po prvi put su počeli upozoravati protiv seksualnog zlostavljanja djece od strane roditelja, dadilja i susjeda (majke su ranije bile upućivane da rukom nadražuju spolovila svojih dječaka "da bi im pišo narastao dugačak").

Trajanje čvrstog povijanja konačno je skraćeno s godine ili dulje na samo nekoliko mjeseci. Rođene su pedijatrija i filozofija obrazovanja. Utjecajniji roditelji počeli su sugerirati da bi, umjesto da šalju svoju dojenčad na dojenje u kakvu selendru - i na taj način osudili više od polovice njih na ranu smrt - majka možda i sama mogla dojiti svoju bebu. Beba, rekle su neke majke koje su počele same dojiti svoje bebe, čak i odgovara na ovu njegu uzvraćajući ljubav majci dojilji, dragajući joj grudi i lice, i gučući. A ako bi se otac, kao što se često događalo, požalio da grudi njegove supruge pripadaju njemu, a ne bebi, te odvažne nove majke predlagale su da i ocu treba dopustiti da drži bebu.

Naznake modernog doba

Ove reforme djetinjstva neposredno su prethodile i stoga proizvele humanističke, vjerske i političke revolucije koje povezujemo s početkom modernog doba. Prekretnica u podizanju djece u šesnaestom stoljeću omogućila je ljudima da po prvi put budu manje podvojeni i da osjete pravu depresiju, kao što se može vidjeti u popularnosti renesansne melankolije (Hamletova, udivljenja vrijedna depresivna krivnja), sposobnost protestanata da razriješe podvojenost dobre majke/loše majke Marije/Eve, te sposobnost da internaliziraju projektivni arsenal podvojenosti katoličkih svetaca/vragova u protestantsku depresivnu krivnju. Uz taj golem napredak u podizanju djece - bar u nekim obiteljima - moderni svijet mogao je početi, a razvoj znanosti, tehnologije i demokratizacije u dijelovima Zapada postao je moguć.

izvor