Tragična povijest žena

Kad su prije četrdesetak godina znanstvenici počeli otkrivati svakodevnicu ljudi iz prošlosti povijest je dobila ljudsko lice. Umjesto kraljeva, osvajača, političara i raznih velikana, stranice historiografske literature naselili su obični ljudi i naizgled sitni događaji. Skupa s njima, na povijesnu pozornicu zašle su žene koje su tisućama godina stajale uglavnom zaboravljene u vihoru prošlosti. "Povijest žena" postala je vrlo popularna istraživačka tema, a na nekim fakultetima i poseban kolegij za studente povijesti.

Stoga podaci koje dalmatinski tisak donosi krajem XIX. stoljeća danas predstavljaju važan prilog istraživanju, tragične povijesti žena u nas.

Ludilo i smrt
Kako izvješćuje Narodni list, najtiražnija hrvatska novina u tadašnjoj Dalmaciji, stanovnici jednog malog primorskog mjesta kod Zadra pronašli su ujesen 1894. pokraj mora leš Marije Lovrin. Ova vijest ne bi bila toliko zanimljiva da tijelo nesretne Marije nije bilo bez odjeće što upućuje na suicid ili ubojstvo. No, kad se kad se zna da je nesretna žena bila udovica i da je patila od psiholoških poremećaja koji iz današnje perspektive sliče na psihozu s naznakama depresije te da su je njeni ukućani uglavnom držali svezanu stvar postaje znatno jasnija. Bolesna žena, bez odgovarajućeg zdravstvenog tretmana podlegla je svojim demonima i izvršlia samoubojstvo.

Za razliku od Marije, Ana Stjepanović iz jednog sela Boki kotorskoj bila je zdrava. Ili se bar tako činilo. No kada je kroz njeno selo u rujnu 1893. prošla ciganka gatara koja joj je iz dlana "pročitala" da će u dvadeset i devetoj godini života postati udovica, Ana se vrlo brzo promjenila. U roku od pet dana, pod pritiskom strašnog "proročanstva" psihološki se sasvim slomila te su je ukućani našli obješenu.

Iako na prvi pogled izgleda da je ovdje riječ o dvjema bizarnim pričama koje bi se odlično uklopile u crnu kroniku, smrt ovih dviju žena imala je dublje društvene uzroke. Prvi je svakako niska civilizacijska razina ruralnih krajeva tadašnje Dalmacije koja je bila posebno vidljiva u zaleđu Boke kotorske gdje su vukovi, zima i redovita glad život činili gotovo nemogućim.

Društveni pritisak
Drugi razlog je pritisak patrijahalnog društvenog morala tadašnje Dalmacije koji ženama nije davao dostojno mjesto. Moglo bi se reći da je ispod tanke korice europske kršćanske civilizacije klijao balkanizam u kojem su žene bila manje-više podređena i manje vrijedna bića. Stoga su novine, politika i čitav javni život vrvile od primjedbi na račun ženske pameti i (ne) sposobnosti da bude ravan član društva. Dobrom se ženom općenito smatrala samo ona koja je izrodila puno djece i čiji je život bio podređen obitelji i kućanstvu. Stoga tadašnji gradonačelnik Vrlike Joso Kulušić bez imalo ustezanja optužuje svoje lokalne političke protivnike za nezahvalnost budući im je jedna od članica obitelji Kulušić "napunila kuću djecom".

No, ova je priča imala i svoju mračnu stranu. Jedan od temeljnih problema tadašnjeg dalmatinskog duštva bilo je suložništvo pa čak i višeženstvo. Naime država, crkva, škola i tisak neuspješno su ratovali protiv uobičajene navike tadašnjih muškaraca da žene prema potrebi "uzimaju" i "otpuštaju".

U tom smislu slikovit je primjer ostarjelog, ali dobrostojećeg seljaka iz Vrlike Bože Lelasa koji je krajem XIX. stoljeća jednostavno "uzeo" jednu mladu djevojku za vanbračnu suložnicu. Ovo "uzimanje" vjerojatno bi prošlo nezapaženo i bilo bi smatrano normalnim da se Lelas nije zavadio sa lokalnim župnikom i da se u sve nije uplela politika.

Još drastičniji je slučaj koji je 1893. razotkrio splićanin Roko Kezić, šef policije u gradiću Risnu u Boki kotorskoj. Kako piše Narodni list, ovaj je vrijedni čuvar zakona nako višegodišnje potrage uhitio čovjeka koji je osim toga što je bio sitni kriminalac, "bludničio sa ženom pokojnog brata, pa kad je ostala trudna ubio je".

Kad se zna sve ovo jasno je da je "zaštitnika" s kojim će uspješno izvršiti svoju ulogu supruge i majke. Alternativa takvom bila je uloga suložnice koju muškarac "uzima" i "otpušta" prema svom nahođenju.

U tom smislu postaju jasniji razlozi zbog kojih su Marija Lovrin i Ana Stjepanović sebi oduzele život. Pod utjecajem patrijahalnog društva ni jedna ni druga nisu mogle prihvatiti život bez "zaštitnika".


Tihomir RAJČIĆ

nije samo tako bilo u Dalmaciji
kad su žene dobile pravo glasa u Hrvatskoj?
1945 godine.

u Saudijskoj Arabiji žene ni nemaju pravo glasa. tako da ovo što piše pod poviješću, zapravo je još uvijek, na nekim područjima, sadašnjost

Nije da samo u Dalmaciji tako bilo. Na čitavom svijetu je situacija bila takva, a negdje, dobro kažeš Yano, još uvijek je takva.

Još je gore da ima područja i zemalja gdje žene imaju pravo glasa i slobodnu volju, ali su i dalje bez istog.

Jadne zene