VARAŽDIN... grad baroka... nekad i danas

OD PRADAVNIH VREMENA DO SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA

Šire područje na kojem se kasnije razvio grad Varaždin bilo je naseljeno od pradavnih vremena, tj. od paleolita pa do današnjih dana. Tragove ranog neolita nalazimo u spilji Vindija (fragmenti starčevačke keramike). Potkraj neolita susrećemo i prve zemunice na brežuljcima Draguševca i Krča. Tako su nastala i prva sela i to na području Cerja Tužnog. Iz tog vremena potječu naselja na području Margečana i Brezja.

Stanovnici su bili nosioci lasinjske kuture na ovim prostorima. Mnogo neolitskih predmeta (pr. kamenih sjekira i batova) nađeno je na području samog grada Varaždina. Iz bakrenog doba ili eneolita na ovom je prostoru nađeno vrlo malo predmeta.

Iz starog željeznog doba i iz mlađeg željeznog doba nađeno je predmeta u okolici Maruševca i Voće Donje. Glavni nosioci starijeg željeznog doba u ovim krajevima bili su Iliri. Tragovi njihove kulture otkriveni su na brdu Želimoru kod mjesta Bednje, zatim na brdu Kukelju istočno od mjesta Višnjice Donje i na Kamenom vrhu kod Lepoglave. Na tim su mjestima također pronađeni tragovi mlađeg kamenog doba.

Poslije poraza Ilira za vrijeme rimskog cara Augusta Oktaviana dolazi do osnivanja rimske provincije Gornje Panonije na čijem se području nalazi današnji Varaždin. Značajna mjesta u toj provinciji bila su Poetovio (Ptuj), Aqua Viva (Petrijanec), Aqua Lassae (Varaždinske Toplice i Civitas Iovia Botivo (Ludbreg).

Cesta koja je spajala Poetovio i Mursu (Osijek) prolazila je kroz područje današnjeg grada negdje u njegovom najsjevernijem dijelu. Do danas još nije otkriveno da li je na području grada Varaždina bilo kakvo naselje, ili kakva villa rustica, ali se isto tako ne može ni pobiti. Doduše, bilo je rijetkih nalaza, kao npr. u Kurelčevoj ulici, gdje je pronađen gornji dio kamenog sarkofaga, zatim nalazi blizu Varaždina tj. u šljunčari Motičnjak gdje su nađena dva rimska groba. Smatra se da bi se na tlu današnjeg Varaždina mogla nalaziti kakva villa rustica zbog blizine većih naselja Aqua Issae i Aqua Viva.

Po prvi put Varaždin se spominje u povelji Bele III., godine 1181., gdje on potvrđuje darovanje Varaždinskih toplica zagrebačkom kaptolu, a koje je prethodno oteo varaždinski župan Bela.

Pošto se spominje župan, pretpostavlja se da je Varaždin tada slovio kao veće mjesto, jer je bio središte županije. To nas navodi na mišljenje da je Varaždin postojao kao grad bar nekoliko desetljeća, ako ne i daleko prije povelje kralja Bele III.

Na sjeverozapadnom dijelu današnjeg grada još je danas sačuvana tvrđava (kasnije pregrađena i povećana), tzv. "Castrum comitis", tj. županski grad. Vrlo je teško predočiti kako je tvrđava izgledala, ali njezini impozantni temelji navode nas na to da nije bila građena od drveta, već od kamena barem djelomično, ako ne već u potpunosti.

Prvi župan koji se spominje u spisima bio je Bela, a njega je naslijedio župan Mutimir. Imena tih i ostalih župana spominju se 1209. u zlatnoj buli kralja Andrije II. kojom on Varaždinu, prvom na ovom području, daje status slobodnog kraljevskog grada, te mu dodjeljuje okolna mjesta kao i razne domene legalnih prava, kao npr. da građani sami između sebe mogu birati čovjeka koji će upravljati gradom i suditi im.

Važno je spomenuti da dvorski župan koji stoluje u županskom gradu nema nikakve ovlasti nad gradom i gradskom pokretnom i nepokretnom imovinom. Isto tako, kralj je odredio granice povlaštene općine Varaždin. U XIII. st. povećava se teritorij županije, što nam dokazuje listina u kojoj kralj Bela IV. daruje dne. 7.11.1251. godine varaždinskom županu Erneu četiri sela za zasluge u borbama s Tatarima i drugim neprijateljima kralja.

Jezgra kasnijeg naselja, tj. grada Varaždina bio je županov dvor. Prvi naseljenici varaždinskog suburbija bili su tzv. "hospites", tj. gosti koji su se naselili oko varaždinskog županijskog dvora.

Varaždin je u svojoj prvoj urbanoj formi bio uzdužnog tipa, tj. razvio je s obje strane prometnice, tzv. "Via exercitualis". Ti putevi bili su vrlo važni zbog brzog kretanja, kao i trgovine i prijevoza robe.

U središtu naselja nalazila se župna crkva Sv. Nikole. Ona je u prvobitnom izdanju bila romanička građevina od kamena. Smatra se da je sagrađena 1174. godine. Taj podatak nalazi se u prijepisu pisma župnika Antuna Smokovića god. 1158., koji kaže da je crkva koja postoji već 584 god. propala. Crkva se često mijenjala. U XV stoljeću preuređena je u gotičkom stilu, a u XVIII. stoljeću u baroknom.

Što se trgovine tiče, roba nije bila prevožena samo cestom, već i rijekom Dravom.

PROVALA TATARA I DALJNJI RAZVOJ GRADA



Između 1241. i 1242. godine Tatari provaljuju u Hrvatsku. U tom je prodoru jako stradala varaždinska varoš. Gradu je u obnovi mnogo pomogao i sam kralj Bela IV. Pomagao je u izgradnji kuća, koje su bile uništene, a gradio je i nove.

Hospitalci Sv. Ivana napuštraju Varaždin polovicom XVIII. st., a crkvu preuzimaju oci Franjevci.

Godine 1270. prvi puta se u Varaždinu spominje palača koja je sigurno bila u cijelosti građena od kamena. U XVI. stoljeću nemamo mnogo sačuvanih dokumenata koje se tiču grada Varaždina, tj. koji bi nam omogućili da saznamo nešto više o povijesnom, društvenom i ekonomskom razvoju grada. Sačuvane su samo listine koje govore o širenju teritorija naselja s okolnim mjestima.

Tako npr. zagrebački Kaptol 1.6.1371. uređuje granice posjeda grada Varaždina i posjede plemića varaždinske županije po nalogu kralja Ludovika I.
U pravnom pogledu, za daljnji društveni, pravni i ekonomski razvitak grada važan je dokumenat iz 13.6.1371. izdan u Paki od kralja Ludovika I., kojim kralj oslobađa Varaždin od potčinjavanja županu varaždinske županije i naređuje da grad mora o svetkovini Sv. Mihovila plaćati 100 zlatnih forinti u kraljevsku komoru. Iako je Varaždin dobio značajne povlastice već 1209., one su bile stalno kršene od vladara varždinske tvrđe, pogotovo dolaskom obitelji Erdödy kao nasljednika župana županije varaždinske.

Koliko god Erdödyjevi bili korisni za političku povijest Hrvatske, naročito u svezi s obranom Hrvatske od Turaka, oni su bili s obzirom na Varaždin vrlo kruti i neumoljivi feudalci koji su koristili svaku priliku ne bi li Varaždin stavili pod svoju upravu.

Stoga su bile česte svađe, pa i teške borbe između stanovnika grada Varaždina i stanovnika tvrđe.

EKONOMSKI, DRUŠTVENI I KULTURNI UZLET U XV. STOLJEĆU



Varaždin je u XV. stoljeću postigao visoki stupanj urbane razvijenosti jer se teritorijalno proširio.

Dolazi do poboljšanja odnosa stanovnika Varaždina i gospodara tvrđe, zahvaljujući kralju Matiji Korvinu koji dne. 13.4.1458. godine naređuje Katarini Celjskoj da zabrani gospodi varaždinske tvrđe da sile Varaždince na bilo kakav sud, jer da njima može suditi samo kralj ili kraljevski dvorski sudac.

Isti kralj potvrđuje u Budimu 12.7.1464. godine grb grada Varaždina, koji je već prije bio u uporabi.

U samom gradu dolazi do naglog procvata privrede. Povećava se broj stanovnika, a to znači i povećanje broja obrtnika i trgovaca, koji su u isti mah i zemljposjednici, a što znači jačanje proizvodnje i ekonomske moći grada. Privredni razvoj omogućuje i odredba kralja Zigmunda od 13.10.1421. godine, kojom dozvoljava da se jedan dan održi sajam na koji mogu dolaziti i drugi trgovci koji ne moraju plaćati poreze, tzv. tridesetinu.

Isti kralj 24.2.1431. dopustio je varaždinskim trgovcima slobodnu trgovinu po cijelom kraljevstvu, a da ne potpadaju ni pod koji drugi sud osim varaždinskog. Godine 1435. kralj Zigmund oslobađa varaždinske trgovce svih globa.

Krajem XIV. stoljeća vlasnici varaždinske tvrđe postaju grofovi Celjski. Oni su počeli graditi prekrasna zdanja u gotskom stilu, npr. u Lepoglavi, Remetincu i crkvu Sv. Marije Magdalene u Štrigovi, a u Varaždinu su sagradili "žitnicu", gdje se danas nalazi povijesni arhiv.

Osim toga, oni potiču trgovinu i određuju sajmove na mjestu zvanom Ciglenica. Prema nekim istraživanjima, Ciglenica bi se nalazila sjeverno od Starog grada između Zavojite i Vrtne ulice.

U XV. stoljeću Varaždin je podijeljen na četvrti koje nadziru četvrtari, ili tzv. "quartarii". Oni posjeduju oružje - puške i strijele koje im dijele kapetani. Centar Varaždina u to je vrijeme u potpunosti u skladu s tadašnjom srednjovijekovnom urbanom organizacijom.

Godine 1454. spominje se u dokumentima crkva Sv. Vida, "ecclesia sancti Vidi", koja se nalazila u predgrađu zvanom "Platea sancti Vidi".

U središtu grada nalazila su se sva značajnija zdanja, župna crkva, franjevačka crkva sa samostanom, zatim hospital za stare varaždinske građanke koje su ostale bez obitelji, kao i mesnice koje su se nalazile u tzv. Mesničkoj ulici.

Od ostalih obrtnika nalazimo još zlatare. U gradu su postojala i zanimanja kupalištara, ili badera, zatim brijača i liječnika.

Varaždin je u XV. stoljeću jedan od najznačajnijih centara literature u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

U listinama se spominje i širenje grada na predgrađa, kao npr. Forum Ciglenica. Osim toga, spominju se i mnoge varaždinske ulice, npr. 1473. godine ulica "Dravichky konecz" koja vodi prema Dravi, sjeverno od današnje Vodnikove ulice, zatim "Via Magna", današnja Optujska ulica.

Iz toga se vidi da je Varaždin bio vrlo dobro organiziran grad u društvenom, ekonomskom, kulturnom i urbanom smislu te da se širio iz svoga nukeusa, tzv. županovog dvora prema novim i novourbaniziranim predgrađima.

XVI. STOLJEĆE - VOJNI RAZVOJ I NOVA URBANIZACIJA



Varaždin u XVI. stoljeću doživljava najveći uspon u strateško-vojnom smislu. On postaje "vrata Štajerske" i Europe, s obzirom na prijeteću tursku opasnost.

Uspon u XV. stoljeću omogućio je Varaždinu da u najkobnijem trenutku hrvatske povijesti pokaže svu svoju snagu kao dobro organizirani grad u pravnom, ekonomskom i političkom pogledu.

Varaždin je u XVI. stoljeću uspio ostvariti značajne uspjehe na polju urbanizma, fortifikacije arhitekture kao i na polju umjetnosti i kulture. Nosioci kulture razvitka i ekonomsko-privrednog napretka bili su u XVI. stoljeću uglavnom njegovi stanovnici i trgovci.

U grad dolaze i poznati arhitekti iz Italije (zbog pojave protestanizna ponestalo je darovitih domaćih katoličkih arhitekata) koji pomažu u izgradnji fortifikacijskih građevina. S njihovim dolaskom, u Varaždin dolazi kasno renesanska lombardijska arhitektura.

U to doba u grad dolaze jake vojne snage radi obrane samog grada, a posredno i Beča, jer, kao što je spomenuto, Varaždin je u to doba slovio kao "vrata Štajerske". Sam dvor izdašno je davao novac za održavanje gradskih utvrda i uzdržavanje vojske.

Već 1544. godine grad počinje s temeljitom obnovom gradskih zidina i utvrda. Uz to grade se niske utvrde renesansnog tipa, tzv. "rondele", koje imaju oblik zdepastih okruglih kula. Kralj Ludovik II. oslobađa Varaždin dne. 31.10.1516. godine svih dača i poreza kako bi mogao obnoviti stare i podići nove gradske zidine.

Krajem XVI. stoljeća područje Varaždina dijeli se na dvije zasebne općine. Jedna općina bila je Slobodni kraljevski grad Varaždin, čiji stanovnici su bili slobodni ljudi uvijek preko svoje komune vezani za kralja. Druga je općina bila "starogradska", čiji su stanovnici bili kmetovi posjednika varaždinske tvrđe.

U to doba dolazi do značajne preformacije dotadašnjeg urbanog uređenja grada. Tadašnji tipični srednjevijekovni grad sa župnom crkvom Sv. Nikole i grobljem u središtu premješta se u novourbanizirani dio grada, današnji Trg Kralja Tomislava. Njegova pačetvorinasta osnova upućuje na izgradnju u renesansnom duhu. U centru grada više nije crkva nego gradska vijećnica. Materijalni dokazi koji to potkrepljuju su spisi u kojima grof Juraj Branderburški 4.12.1523. godine daruje Varaždinu kamenu kuću. Gradska je vijećnica bila sagrađena u gotičkom stilu, da bi kasnije bila pregrađena u kasnobarokno-klasičnom stilu, koji se zadržao do danas. Ona i danas služi kao gradska vijećnica.

14.1.1588. godine spominje se postavljanje novog ravnatelja pučke škole, što nam govori o postojanju škole u Varaždinu.

Varaždin se postepeno proširuje, pa mu se nova predgrađa nazivaju Novaki, kao nastavak Slopancza (Optujska ulica), Brodovski konec, ulica Sv. Vuka i Rogoznica.

1582. godine Varaždin je zadesio teški požar. U vezi s tim nadvojvoda Ernest, dne. 9.7.1582. iz Beča upućuje pismo županu i ostalim plemićima županije varaždinske da dozvole gradu Varaždinu, koji je stradao u požaru, sječu građevinskog drva u svojim šumama kako bi se grad obnovio. Koliko je požar bio jak govori i podatak da su oci franjevci privremeno napustili Varaždin.

U jesen 1600. godine Varaždinom vlada kuga. Koliko je ona bila pogibeljna govori podatak kojim se na Martinje trebao izabrati novi senat, ali su mnogi prisežnici umrli pa su se morali raspisivati novi izbori.

XVII. STOLJEĆE - RAZVOJ I BOGATSTVO PRKOSE NEDAĆAMA



U XVII. stoljeću Varaždin gubi svoje strateško značenje, pošto se težište turskih napada prebacuje u Slavoniju. U to vrijeme Varaždin živi u svojevrsnom spokoju i razvija se u normalnim granicama svojih socijalno-ekonomskih, društvenih i kulturnih mogućnosti.

Varaždin postaje svojevrsno skladište municije, oružja i hrane, a to nam potvrđuje i dokumenat kralja Matije II., izdan u Beču dne. 12.7.1618. godine, kojim se potvrđuje zaključak Hrvaskog sabora prema kojem se Varaždin treba smatrati tržištem ili stovarištem. Kralj još naređuje da svi trgovci koji prolaze kroz grad moraju prvo izložiti robu u Varaždinu prije nego krenu u Ugarsku ili Štajersku.

Dolazi do inspekcije u kojoj carski inžinjer Martin Stier izvješćuje da se moraju obnoviti utvrđenja jer ona u ovakvom stanju ne mogu izdržati možebitnu tursku navalu. K tom izvješću prilaže dva nacrta prema kojima bi se trebala izvršiti obnova tvrđava.

Nema podataka da se bilo što radilo na temelju tih nacrta. Da su se tvrđave ipak popravljale govori zaključak Sabora od 2.5.1661., kojim se Varaždin oslobađa besplatnih javnih radova koje su trebali obaviti njihovi kmetovi, ali uz uvjet da grad Varaždin što marljivije obavi popravak i pregled gradskih zidina.

U XVII. stoljeću imamo vrlo aktivnu i energičnu protureformatorsku aktivnost isusovaca, koja se ne manifestira samo u vjerskom pogledu, već i u arhitektonskoj i urbanoj umjetnosti.

Godine 1634., isusovci osnivaju gimnaziju koja je prvobitno bila u drvenoj kući, a kasnije je preseljena u današnju zgradu Fakulteta organizacije i informatike.

U početku isusovci nisu imali samostan, tj. "collegium", već samo rezidenciju, ali su ipak počeli graditi crkvu 1638. godine, a koju su dovršili 1646. godine. Ta je crkva, katedrala grada, jedna od najvrednijih i najskladnijih sakralnih građevina ranobaroknog razdoblja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Veliki je dobrotvor isusovaca bio Ivan Zakmardi de Diankovec, koji je ostavio 1660. godine velika novčana sredstva za osnivanje konvikta za siromašne učenike. Konvikt se sagradio tek 1668. godine.

Isusovci se počinju proširivati 1674. godine sklapanjem ugovora o gradnji isusovačkog samostana u Varaždinu. Gradnja je nekoliko puta bila prekidana, što zbog novca, što zbog turskih provala u Hrvatsku. Tako je samostan dovršen 12.8.1691.

Godine 1617. u Varaždin se vraćaju oci franjevci i obnavljaju svoju crkvu. Uz to, grade se i zavjetne crkve - Sv. Fabijana i Sebastijana, koja se nalazi na izlazu iz grada, na Štajerskoj cesti, tj. današnjoj Optujskoj ulici, te kapelica Sv. Roka. U isto vrijeme gradi se i crkva Sv. Florijana - zaštitnika od požara.

Varaždin je već u potpunosti urbaniziran unutar zidina. Urbanizira se stara i tipična varaždinska trgovačka ulica - Dućanska ulica.

U Varaždinu se još od početka XVI. stoljeća nalaze vojne posade iz Štajerske. Često je dolazilo do sporova između Varaždinaca i vojske. Tako grad Varaždin tuži vojsku 20.8.1635. godine kraljevu povjereniku da su vojnici zauzeli neke građevine i zgrade kao što su tornjevi te zemljišta, a da poreze ne plaćaju pa ih zato mora plaćati sam grad.

Osim u središtu grada, građevinska se djelatnost razvija i u predgrađima. Tako se spominju i mnoge kuće u "Platea s. Viti".

Novi građani imaju svoje posjede i trgovine izvan gradskih zidina. Manjak autentičnih zgrada iz XVII. stoljeća posljedica je čestih požara.

Tako je 1655. godine izgorjelo čitavo sjeverno predgrađe, počevši od istočne strane pa sve do zidina starog grada. Vatra je zahvatila i samu unutrašnjost grada pa su tako izgorjele sve tri župne crkve (župna, franjevačka i isusovačka). Izgorjele su sve zgrade osim generalskih staja i osam kuća između carinarnice i starog grada. Popaljeno je i južno predgrađe, tj. cijela kraljeva ulica, danas Zagrebačka.

Poslije požara, 1679. godine, Varaždin zahvaća kuga. U svezi s tim podignuta je crkvica Sv. Fabijana i Sebastijana godine 1681.

U Varaždinu nalazimo mnoge strane trgovce i obrtnike koji su došli tzv. sistematskim naseljavanjem nakon većeg uništenja grada. Tako u gradu susrećemo mnoge obrtnike tzv. finijih obrta (zlatare, graditelje, krojače finih odijela...). Tim poslovima uglavnom se bave strani obrtnici, ali se oni postepeno asimiliraju sa starosjediocima.

U grad dolaze i obrtnici prostijih zanata, čije je porijeklo više ruralno nego urbano. Tim su se poslovima najčešće bavili kmetovi na tadašnjim "gospoštijama". S tim u svezi važan je dokumenat u kojem ban 6.1.1603. godine određuje, na zamolbu grada Varaždina, da se mladići seoskog roda, koji su se nastanili u gradu i izučili zanat, ne smatraju odbjeglim kmetovima te da se ne moraju vraćati na feudalni posjed.

U Varaždinu je u to vrijeme bilo mnogo bogatih ljudi, kao npr. trgovac Kristofer Neustetter, koji je velikom novčanom zakladom obdario franjevački samostan, a o njegovoj materijalnoj moći svjedoči nam obveznica Juraja ml. Erdödyja kojom je on od Neustattera posudio 3000 forinti.

VARAŽDIN - SREDIŠTE PLEMSTVA, RASKOŠI I BOGATSTVA



Na početku se XVIII. stoljeća u Varaždinu gradi nekoliko sakralnih objekata. To je nastavak još uvijek jake protureformatorske djelatnosti.

Već krajem XVII. stoljeća nalazimo u gradu oce kapucine, a početkom XVIII. stoljeća dolaze ovamo i sestre uršulinke.

Među prvim sakralnim objektima koji se grade u XVII. stoljeću su kapucinska crkva "Svetog Trojstva" i samostan. Crkva je jednostavne građe, što je karakteristično za sve crkve ovog reda. Crkva se sa samostanom još i danas nalazi na istome mjestu.

Za dolazak sestara uršulinki zaslužna je obitelj Drašković, koja im ustupa zgradu za otvorenje škole za djevojčice.

Gradnja uršulinske crkve "Porođenja Isusova" započinje uz svesrdnu pomoć tadašnjeg plemstva, a završava se 1726. godine.

Godine 1753. započinje izgradnja nove barokne župne crkve Svetog Nikole, a završena je 1760. godine. Zavjetna kapelica Sv. Roka sagrađena je 1715. godine. Nalazila se na kraju Duge ulice, današnje Zagrebačke ulice. Preuređenje u kasnobaroknom stilu obavljeno je i na crkvi Svetog Fabijana i Sebastijana.

Prijelom u povijesnom, društvenom, privrednom i političkom smislu i razvitku doživio je grad Varaždin sredinom XVIII. stoljeća. Dotadašnji nosioci razvitka, obrtnici i trgovci, tj. građani, postepeno padaju u sjenu od nadolazećeg plemstva koje se masovno nastanjuje u Varaždinu.

Razloga za tako nagli dolazak plemića bilo je više. Tako npr., Varaždin je bio dovoljno udaljen od turskih posjeda tako da se više nije mogao očekivati nikakav njihov napad ni pustošenje. Važan momenat bilo je proglašenje Varaždina generalatom. Uz to, sve su se češće održavali sabori u Varaždinu.

Varaždin je u to doba, među hrvatskim gradovima, uistinu značio ne samo kao političko-administrativno sjedište, već i kao ekonomsko-privredni centar Hrvatske.

Značaj Varaždina još se povećao kad je 1707. godine carica Marija Terezija osnovala Carsko namjesničko vijeće. Dolaskom bana i plemstva dolazi do velikih društveno-socijalnih i ekonomsko-privrednih, te političkih promjena.

Kraljica Marija Terezija 1767. godine, u sklopu provođenja reformi u Monarhiji, osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće. Za njegovo se središte, na temelju snage i prosperiteta grada, odabire upravo Varaždin. Tako Varaždin postaje glavnim gradom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Novi stanovnici počinju graditi svoje palače, koje predstavljaju najkvalitetnija arhitektonska dostignuća.

Najranije izgrađena palača bila je palača Zagrebačkog Kaptola u Draškovićevoj ulici. Uz palače Keglević i Sermage, ona predstavlja jednu od najvrednijih palača toga tipa u Varaždinu.

Najznačajnije palače koje nastaju u razdoblju od 1749. do 1776. godine su palača Patačić-Putar, danas u Zagrebačkoj ulici te palača Prassinsky-Sermage. Kao najdekorativnija varaždinska palača XVIII. stoljeća slovi palača Patačić. 1768. se godine gradi monumentalna palača županije.

Palače se ne grade samo unutar gradskih zidina, već i izvan njih. To nam potvrđuju palača Keglević, u današnjoj Nazorovoj ulici, kao i palača Erdödy-Patačić, na Kapucinskom trgu.

U Varaždinu se naveliko priređuju balovi, maškarade, lutrije i kazališne predstave.

Mnogi su građani osjetili potrebu za kazalištem. Tako 16.10.1768. godine grof Franjo Patačić kupuje zemljište za izgradnju kazališta, ali ubrzo, zbog novčanih problema, isto zemljište prodaje. Stoga se i dalje kazališne predstave održavaju u isusovačkom kolegiju.

U Varaždinu je bilo i nekoliko kavana, kao i svratište "Kod crnog orla". Među prvim vlasnicima kavana spominje se Francesco Pompeati koji 29.2.1768. godine moli dozvolu za otvaranje kavane, a 18.6. iste godine potvrđena mu je dozvola od gradskih vlasti. Uz kavane bilo je i mnogo krčmi, vinotočija i pivotočija.

Sam se grad počeo sve više brinuti o zdravstvenom stanju građana. Tako je Kraljevsko vijeće za Hrvatsku donijelo naredbu da se isuše močvare u grabama oko starog grada, jer štete zdravlju ljudi.

1776. GODINA - POŽAR UNIŠTAVA GRAD



Požari su i dalje velika opasnost za grad, stoga je Hrvatsko kraljevsko vijeće 25.6.1771. godine donijelo naredbu da se sve odredbe i naredbe u svezi s gašenjem požara javno pročitaju na sjednicama cehova i da se članovi ceha moraju obavezati da će u slučaju požara aktivno pomagati.

Isti organ nalaže da se kuće grade od opeke i da im dimnjaci moraju biti iznad kuća.

Sve to nije bilo dovoljno da se zaustavi najveći požar u povijesti Varaždina, koji ga je zadesio u vrijeme njegove najveće moći, godine 1776.

Varaždin je prije požara unutar zidina imao 113 kuća, u sjevernom predgrađu 256 kuća, a u južnom 245.

Požar je unutar zidina potpuno uništio 70 kuća, djelomično ih je uništio 11, a poštedio samo 32. U sjevernom je predgrađu potpuno uništeno 111 kuća, a u južnom njih 135.

Krivac za požar bio je dječak iz mjesta Sračinec. Protiv njega je bio proveden kazneni postupak te je dobio 12 batina javno na gradskom trgu, te još 12 u svome selu.

Ban i njegova svita među prvima napuštaju grad i sele se u Zagreb, koji definitivno postaje glavnim gradom Hrvatske.

Odjek požara bio je velik, ne samo u Hrvatskoj, već i u ostalim dijelovima monarhije, a osobito u Štajerskoj iz koje dolazi mnogo pomoći u stradali grad.

Ono što je zanimljivo za Varaždin je to što se nakon svake nesreće vrlo brzo oporavlja i zablista u još većem sjaju nego ranije. Tako grad, nepune četiri godine nakon požara, ima isto toliko kuća koliko ih je imao i prije požara.

Političko-upravnu te privredno-ekonomsku ulogu u gradu ponovno preuzimaju obrtnici i trgovci, jer se većina vlastele iselila iz grada.

Poslije požara grade se i nove palače. Tako se gradi mala palača Nitzky, kao i mnoge patricijske kuće. U Varaždinu se grade i nove kavane, svratišta i krčme. Poznata kavana bila je, u Kranjčevićevoj ulici, "Graczka Pivnicza".

Krajem XVIII. stoljeća počinje izgradnja nove pučke škole, koja je bila smještena u današnjoj Školskoj ulici.

Godine 1783. gradi se most preko rijeke Drave, a grad 9.7.1783. godine moli kralja da mu povjeri čuvanje i upravljanje mostom koji su sami izgradili. Sama gradnja mosta dovršena je 1786. godine.

Trgovci pomalo počinju zauzimati značajnija mjesta u u pravi istiskujući obrtnike, koji s nestajanjem cehova gube na privrednom značaju.

OD XIX. STOLJEĆA DO DANAS



Krajem XVIII. stoljeća bogati trgovci ulaze u opustjele i napuštene kuće nekadašnjih plemića.

Tako trgovac Pusztha krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća dolazi u posjed nekoliko palača obitelji Patačić.

Jedina plemićka palača koja se gradi početkom XIX. stoljeća je palača grofa Erdödyja u Preradovićevoj ulici. Erdödyjevi imaju također velike posjede unutar zidina.

Krajem XIX. stoljeća palača dolazi u posjed grofice Paule Oršić, pa se od tog vremena zove palačom Oršić. Uz tu se palaču u XIX. stoljeću grade i mnoge patricijske kuće u novourbaniziranom i ekonomski interesantnijem području, kao npr. u Kukuljevićevoj ulici.

Najveći urbanistički događaj koji radikalno mijenja sliku dotadašnjeg grada je rušenje zidina 1807. godine, a zatim vršenje fortifikacije, niveliranja i planiranja grabišta. To sve počinje 22.11.1806. godine, odredbom gradskog poglavarstva, a plan se povjerava najpoznatijim gradskim inženjerima.

Nakon rušenja zidina moralo se pristupiti urbanizaciji tog dijela grada. U svezi s tim osnovan je Gradski komitet za poljepšanje grada, koji se brine o izgledu kuća i njihovom pravilnom rasporedu.

Ubrzo se počinju igrađivati obrtničke, ali i gradske kuće, tj. na sjeverozapadnom i južnom dijelu grada. Grade se kvalitetne jednokatnice, naročito u Kukuljevićevoj ulici.

Urbanističko rješenje pokazuje da su ti veliki blokovi pravokutnog i trapezoidnog oblika vrlo dobro uklopljeni u staru jezgru grada i čine jednu jedinstvenu i nedjeljivu barokno-rokoko-klasicističko urbanu cjelinu. Istodobno se reguliraju i ulice varaždinskih predgrađa.

Sredinom XIX. stoljeća vidljivi su počeci trgovine većeg europskog stila, kao i počeci industrijalizacije. Sve se to reflektira u arhitektonskim novitetima i velikim trgovačkim kućama koje izgrađuju bogati trgovci. Te novoizgrađene zgrade naglašenih volumena i pretencioznih neostilskih pročelja uspjele su se s još više harmonije uklopiti u urbanu cjelinu stare jezgre.

Nakon 1860. godine grad se širi na nova područja, i to naročito izgradnjom željezničke pruge. S tim nastaje i Nova ulica - danas Kolodvorska, u kojoj se sve više nastanjuje bogato građanstvo.

Varaždin sve više postaje trgovački centar, dok obrt sve više slabi. Tako se počinju razvijati razne manufakture, kao npr. ciglana ili odmotavaonica svile, kao depozitura osječke svilane.

1848. godine dolazi do Bachova apsolutizma. Županija postaje tek administrativno tijelo, a grad Varaždin održava kakvu-takvu slobodu.

Između 1850. i 1860. godine dolazi do spajanja starogradske općine i slobodne općine Varaždin. Tako nastaje jedinstvena numeracija kuća i jedinstvena administracija cijelog teritorija grada Varaždina.

U prvoj polovici XIX. stoljeća grad dobiva svoju nadaleko poznatu muzičku školu. I danas je Varaždin poznat kao grad glazbe.

Godine 1864. osnovano je u gradu Prvo hrvatsko vatrogasno društvo.

Početkom stoljeća u grad dopire i novi stil - secesija. Iz tog razdoblja nalazimo u Varaždinu arhitektonski vrijedna i zanimljiva ostvarenja u duhu varaždinske secesije. Poznati varaždinski graditelji bili su Valent Morandini, Ribić i Bernard Vandrej.

Nakon Drugog svjetskog rata javljaju se u varaždinskoj jezgri drastične promjene. Ruše se stare i oronule, ali arhitektonski i ambijentno vrijedne kuće na vrlo osjetljivim urbanističkim mjestima povijesne jezgre. Tako se ruši uglovnica u Cesarčevoj ulici, zatim niz građanskih kuća iz prve polovice XIX. stoljeća na Kapucinskom trgu, te visoka prizemnica na uglu Preradovićeve i Kolodvorske ulice.

Varaždin je, ipak, kroz svo to vrijeme, zadržao svoju izvornu ljepotu i šarm, koju je najbolje opisao Emmerich Kalman arijom "Komm mit nach Varasdin", iz operete "Grofica Marica".

U njoj se često ponavlja napjev "Komm mit nach Varasdin, wo die Rosen blühen." - "Dođi sa mnom u Varaždin, gdje ruže cvjetaju."

sinagoga

.... Varaždin 1899

.....negdje oko 1830

.... stari korzo

Jedno ljetno jutro u Varaždinu