Tabu smrti

https://www.youtube.com/watch?v=NoBFhdeR9PE
The Doors - The end
___

Smrt je jekin ( izvjesnost), sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putovi vode do nje, sve što činimo, to je priprema za nju, priprema čim zaplačemo, udarivši čelom u pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo tren, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo, još dan ili sat. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.
( Ragib Isfihani, islamski mislilac i pjesnik)


Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim
mukama noge omotaju jedna oko druge?
Smrt je preseljenje iz kuće u kuću.
To nije nestanak, već drugo rođenje.
Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije,
tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo.
Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet,
u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.
( Ibn-Sina, islamski mislilac i pjesnik)

Ogroman se broj sitnica odbacuje ako vaša smrt učini kretnju prema vama ili ako je samo na trenutak ugledate. Smrt je jedini mudri savjetnik kojeg imamo..
(C.Castaneda)
___

Ne tako davno sam bio na jednom stručnom skupu na kojem je ugledni hr. psihijatar dr.Vladimir Gruden iznio tezu da je moderni čovjek skinuo veo sa mnogih tabua osim jednog tabu smrti. To neriješeno pitanje je preostalo i nalazi se u korijenu mnogih njegovih problema a posebice zabave. Čovjek nije prihvatio smrt i iracionalno se brani sumanutim bijegom u zabavu i hedonizam uopće?

Pitanja:

Smrt i mi? Taj duboki intimni odnos još uvijek ima prirodu - straha u nama? Da li se smrti treba bojati? Bojite li se…smrti?

Ja se bojim, jer neznam sta me ceka!
I da nema nista, absolutno nista...to mi nekak jos strasnije.
PItam se i ja nekad zasto je tako, ionako nebi ni znala
da sam izgubljena zauvijek.

Dok odemo nekome na sprovod, vidimo samo onaj dio gdje
se tijelo spusta u crnu zemlju, pa ona atmosfera tuge, plac...
tad se svatko sjeti da ce i na njega red doc jednog dana, da i nas ceka
...?? Da sta? Neznamo! I to nas najvise plasi. Bar mene.

Mene smrt ne plasi ...toliko sam toga prosla ...da se niceg vise ne bojim ...a imala sam klinicku smrt ..tako da me nije strah ...cak mi je bilo zao sto sam se vratila tj sto su me vratili ..nikad necu zaboravit taj momenat mira ..prestanka bola ....mislim kad se prestanes bojati smrti svatis da i smrt moze biti lijepa i uopce se ne bojim vise .....

Uh...bojim se ...recimo...ali nisam opterećena nekim strahom prevelikim.Bitno mi je za života da sam u snazi,da sam korisna,da ne padnem u krevet od bolesti.A smrt...mislim da ona sam zna kad će doći.I ne razmišljam previše o tome...bitno da ne boli previše,da budem zadovoljna sam onim što iza sebe ostavih.

Passion je napisao/la:

Ja se bojim, jer neznam sta me ceka!
I da nema nista, absolutno nista...to mi nekak jos strasnije.
PItam se i ja nekad zasto je tako, ionako nebi ni znala
da sam izgubljena zauvijek.

Dok odemo nekome na sprovod, vidimo samo onaj dio gdje
se tijelo spusta u crnu zemlju, pa ona atmosfera tuge, plac...
tad se svatko sjeti da ce i na njega red doc jednog dana, da i nas ceka
...?? Da sta? Neznamo! I to nas najvise plasi. Bar mene.

Da, zanimljivo je to..sa sprovodima i grobljima. Zašto ljudi vole šetati grobljem? - pitao se Ellias Canneti?

Što zapravo čovjek koji posjećuje groblje radi? Kako se kreće i čime je zaokupljen? On polako šeće između grobova, gleda ovaj ili onaj nadgrobni kamen, čita imena i osjeća da ga neka od njih privlače.Kraj njegovih nogu leže mnogi neznanci, svi zbijeni tijesno jedan uz drugoga. Njihov je broj neodređen, no ipak velik, i još se stalno povećava. Oni ne mogu otići jedan od drugog, već ostaju kao na jednoj gomili. Samo on dolazi i odlazi kako želi. Među onima koji leže, on je jedini uspravan.

Prema njemu, korijen tog zadovoljstva je sladostrašće što - sami nismo mrtvi i možemo hodati pokraj njih, već umrlih. Njegova moć proizlazi iz toga što je živ a svi oko njega su već mrtvi. Tu on, naime, nalazi korjene tog zadovoljstva..

Citat :

blizanka: Mene smrt ne plasi ...toliko sam toga prosla ...da se niceg vise ne bojim ...a imala sam klinicku smrt ..tako da me nije strah ...cak mi je
bilo zao sto sam se vratila tj sto su me vratili ..nikad necu zaboravit taj momenat mira ..prestanka bola ....mislim kad se prestanes bojati smrti svatis da i smrt moze biti lijepa i uopce se ne bojim vise .....

Mislim da se i ja krećem u tim horizontima. Smrt doživljavam kao nešto sasvim prirodno, kao veliki odmor koji će doći i na koji ne mogu utjecati. Smrt je zaborav, uskoro nitko o nama neće pričati niti znati, neki drugi ljudi, kako govori H.Heess..živjet će ovdje i mi nećemo nikom nedostajati. I - to je tako jednostavna činjenica, iako melanholična.
Može li smrt biti lijepa? To je subjektivan odnos: smrt nije niti lijepa, niti ružna - samo mi ju možemo takvom označiti. Smrt je bez smisla ili besmisla. Smrt je, jednostavno, činjenica koja jeste.

Citat :

teaa: Uh...bojim se ...recimo...ali nisam opterećena nekim strahom prevelikim.Bitno mi je za života da sam u snazi,da sam korisna,da ne
padnem u krevet od bolesti.A smrt...mislim da ona sam zna kad će doći.I ne razmišljam previše o tome...bitno da ne boli previše,da budem
zadovoljna sam onim što iza sebe ostavih.

Hmmmm? Ali možemo li smrt prihvatiti "filozofski"? Da ju dočekamo bez boli i da ju preduhitrimo? Da li je samoubojstvo nešto što može dovesti našu smrt u smiraj dostojanstvenog čina? Ali ..najbolje da govorim primjerom:

Francuski filozof André Gorz, jedan od utemeljitelja tjednika Le Nouvel Observateur, počinio je samoubojstvo zajedno sa suprugom u njihovu
domu u Vonsonu, istočno od Pariza

Gorzova supruga Dorine (83), britanskog porijekla, godinama je bolovala od degenerativne bolesti. Kao teoretičar političke ekologije i antikapitalizma autor je djela Ekologija i politika, Ekologija i sloboda, Zbogom proleterijatu, Metamorfoze rada. S Jeanom Danielom utemeljio je 1964. tjednik Le Nouvel bservateur.

Gorz se povukao u mirovinu 1983. kako bi se mogao brinuti za oboljelu suprugu i s njom povučeno živjeti u Vosnonu. Mrtav par u ponedjeljak ujutro pronašla je prijateljica. Na vratima su bile poruke kako treba "obavijestiti policiju", a uz njih i nekoliko oproštajnih pisama upućenih bližnjima.
U lani objavljenom djelu Pismo D. Povijest jedne ljubavi, André Gorz napisao je odu svojoj supruzi.
"Upravo si napunila 82 godine. Još si uvijek lijepa, graciozna i poželjna. Živimo zajedno 58 godina i volim te više nego ikada. Nedavno sam se ponovo zaljubio u tebe i ponovo u sebi nosim prazninu koju mogu popuniti samo kad je tvoje tijelo stisnuto uz mene".
( Hina/Net, 25.09.2007.)
___

Da li samoubojstvo znači smrt kao naš posljednji - izbor? Pobjeda nad neumitnosti sudbinskog? Smrt može biti naša odgovorna i zrela odluka?

"Postoji samo jedan istinski ozbiljan filozofski problem: samoubistvo.
Odgovor na suštinsko pitanje filozofije jeste zapravo razmišljanje o tome da li život vrijedi ili ne vrijedi da se proživi.
Sva ostala pitanja - da li svijet ima tri dimenzij...e, da li duh ima devet ili dvanaest kategorija - dolaze nakon toga.
To su igrarije, treba najprije da se odgovori na ovo suštinsko pitanje."
Albert Camus

mniogi ne vide izlaza pa misle da je smoubistvo najboolji bijeg od stvarnosti i pronalazenje nistavila i zaborava...bijega od bola...mada mislim da je u nekim sucajevima samoubistvo teznja za boljim i ljepsim zivotom mnogi misle da je duhovni svijet u koji se odlazi nakon smrti ljepsi i bolji od ovoga koji zive...

Citat :

Smrt može biti naša odgovorna i zrela odluka?

za nekoga je donijet ovakvu odluku vrlo zrelo i misli da je dosao do one tacke kad nema vise ...nema dalje ..da ce jedino naci i nastaviti zivot tamo negdje i to mu se cini kao zrela odluka..u tom momentu za njega je to nista drugo nego pobjeda nad sudbinom...

za mene ovakve odluke nisu nimalo ni zrele niti donose pobjedu ...za mene je ovo nacin na koji pobjegnes i ne boris se sa svim nedacama koje ti zivot donosi ...a treba biti mnogo hrabriji pa nastaviti zivjeti boriti se i to je za mene odgovorna i zrela odluka a ne smrt ...

Samo ovo izdvajam od C-mena

Francuski filozof André Gorz, jedan od utemeljitelja tjednika Le Nouvel Observateur, počinio je samoubojstvo zajedno sa suprugom u njihovu
domu u Vonsonu, istočno od Pariza

Gorzova supruga Dorine (83), britanskog porijekla, godinama je bolovala od degenerativne bolesti. Kao teoretičar političke ekologije i antikapitalizma autor je djela Ekologija i politika, Ekologija i sloboda, Zbogom proleterijatu, Metamorfoze rada. S Jeanom Danielom utemeljio je 1964. tjednik Le Nouvel bservateur.

Gorz se povukao u mirovinu 1983. kako bi se mogao brinuti za oboljelu suprugu i s njom povučeno živjeti u Vosnonu. Mrtav par u ponedjeljak ujutro pronašla je prijateljica. Na vratima su bile poruke kako treba "obavijestiti policiju", a uz njih i nekoliko oproštajnih pisama upućenih bližnjima.
U lani objavljenom djelu Pismo D. Povijest jedne ljubavi, André Gorz napisao je odu svojoj supruzi.
"Upravo si napunila 82 godine. Još si uvijek lijepa, graciozna i poželjna. Živimo zajedno 58 godina i volim te više nego ikada. Nedavno sam se ponovo zaljubio u tebe i ponovo u sebi nosim prazninu koju mogu popuniti samo kad je tvoje tijelo stisnuto uz mene".

Divno je kad muškarac voli svoju ženu...tolike godine.Ali smrt..ne znam...niti bilo tko zna dok se ne nađe u toj situaciji.Ne mogu garantirati...niti bilo tko može.

Ne bojim se smrti,isto kao i blizanka doživjela sam kliničku smrt..

Ja je se bojim...meni je ona baš tabu..nevolim ni razmišljati o njoj..ni misliti što će biti kada jednom bude...možda volim previše svoju guzu..pa mi se počne vrtjeti film..kako neću više osječati..kako neću više vidjeti..kako me jednostavno više neće biti..i od pomisli na takvo što u meni dođe jeza is trah.
Volim ..obožavam disati..gledati..smijati se..dodirrivati i ne mogu si pojmiti da to ejndom više neću moći..da me jednostavno više neće biti.
Raj pakao ..ništa mi tada ne dolazi u svijest..samo da me neće više biti...

Kiki trebas malo kod mene i Ariele na instrukcije... ma otjeraj taj strah ..vjeruj kad dode taj tren nema straha ..mislim da ce se i Ariela sloziti da se sa tim ne treba zamarati .....nije smrt tako strasna kako se cini ...i ko ti kaze da .

Citat :

kako neću više osječati..kako neću više vidjeti..kako me jednostavno više neće biti

mislim da se niko nije vratio odozgo ili odzdo pa da znas da neces vise nista osjecati zato misli na to kako je i gore lijepo i ne boj se smrti ::

teaa je napisao/la:

Samo ovo izdvajam od C-mena

Francuski filozof André Gorz, jedan od utemeljitelja tjednika Le Nouvel Observateur, počinio je samoubojstvo zajedno sa suprugom u njihovu
domu u Vonsonu, istočno od Pariza

Gorzova supruga Dorine (83), britanskog porijekla, godinama je bolovala od degenerativne bolesti. Kao teoretičar političke ekologije i antikapitalizma autor je djela Ekologija i politika, Ekologija i sloboda, Zbogom proleterijatu, Metamorfoze rada. S Jeanom Danielom utemeljio je 1964. tjednik Le Nouvel bservateur.

Gorz se povukao u mirovinu 1983. kako bi se mogao brinuti za oboljelu suprugu i s njom povučeno živjeti u Vosnonu. Mrtav par u ponedjeljak ujutro pronašla je prijateljica. Na vratima su bile poruke kako treba "obavijestiti policiju", a uz njih i nekoliko oproštajnih pisama upućenih bližnjima.
U lani objavljenom djelu Pismo D. Povijest jedne ljubavi, André Gorz napisao je odu svojoj supruzi.
"Upravo si napunila 82 godine. Još si uvijek lijepa, graciozna i poželjna. Živimo zajedno 58 godina i volim te više nego ikada. Nedavno sam se ponovo zaljubio u tebe i ponovo u sebi nosim prazninu koju mogu popuniti samo kad je tvoje tijelo stisnuto uz mene".

Divno je kad muškarac voli svoju ženu...tolike godine.Ali smrt..ne znam...niti bilo tko zna dok se ne nađe u toj situaciji.Ne mogu garantirati...niti bilo tko može.

Muškarac svoju ženu prati i u smrt, kao i žena njega. Ljubav može pobijediti tu groznu tamu?

Nisam za takve isključivosti.Jedino se desi kad  dvoje ljudi budu povezani i dugo žive jedno s drugim...da je odlazak jednog u smrt gubitak smila života za onoga drugoga.I znam slučajeva.Moj djed je jednostavno okopnio nakon smrti bake i  ništa mu više nije imalo smisla.Brzo je umro iza nje.Mislim da je to i navika.Treba zdravo prihvatiti smrt i ići dalje i pamtiti dobre trenutke i biti sretni jer smo dosta vremena proveli s tom osobom u ljubavi, i u svim životnim daćama i nedaćama.

blizanka je napisao/la:

Kiki trebas malo kod mene i Ariele na instrukcije... ma otjeraj taj strah ..vjeruj kad dode taj tren nema straha ..mislim da ce se i Ariela sloziti da se sa tim ne treba zamarati .....nije smrt tako strasna kako se cini ...i ko ti kaze da .

Citat :

kako neću više osječati..kako neću više vidjeti..kako me jednostavno više neće biti

mislim da se niko nije vratio odozgo ili odzdo pa da znas da neces vise nista osjecati zato misli na to kako je i gore lijepo i ne boj se smrti ::

..neka hvala ja se i dalje bojim jednom..nemoj mi reći da se ne bojite da nestanete i da vas više nema.. a mi?

mozda smrt nije strasna , ali je pustit ovaj zivot i sve koje volimo u njemu i te kako strasan

teaa je napisao/la:

Nisam za takve isključivosti.Jedino se desi kad dvoje ljudi budu povezani i dugo žive jedno s drugim...da je odlazak jednog u smrt gubitak smila života za onoga drugoga.I znam slučajeva.Moj djed je jednostavno okopnio nakon smrti bake i ništa mu više nije imalo smisla.Brzo je umro iza nje.Mislim da je to i navika.Treba zdravo prihvatiti smrt i ići dalje i pamtiti dobre trenutke i biti sretni jer smo dosta vremena proveli s tom osobom u ljubavi, i u svim životnim daćama i nedaćama.

Da - baš to što govoriš: radi se o "smislu" ( ili: o nekom dubljem smislu kojeg sadržava ljubav u slučaju suicida Andre Gorza i njegove bolesne supruge..).
Također se slažem s tvojim daljnjim mislima - zaista se događa da supružnik koji je ostao nakon smrti drugog odjednom padne u tamu smrti. Kao da je na nekoj dubljoj emotivnoj razini to značilo takav prekid kojeg svijest i osjećaji nisu mogli prežaliti.
"Zdravo prihvatiti smrt"? Može li naša osjećajnost samo tako "prelomiti" tu traumu nestanka osobe u kojoj smo vidjeli toliko toga što nas je privlačilo i što nam je život činilo vrijednim življenja? Prvotni šok i poniranje u depresiju nije lako "odraditi", te "nevidljive veze" među osobama koje su niz godina provele zajedno ( a valjda onda i to vrijeme i zajedničke navike čine - život!), treba nečim nadoknaditi. Jer nastala je praznina, bezdan kojeg...ako dugo ispituješ počne, slikovito, zuriti u tebe...

Citat :

Passion: mozda smrt nije strasna , ali je pustit ovaj zivot i sve koje volimo u njemu i te kako strasan

Skončati moraju sva živa bića koja nastanjuju Zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek! ( Eugen Fink)

To je naša sudbina - da smo svijesni da smo konačni. Da moramo napustiti ovaj život i sve ono što nas je vezalo uza nj.
Zato - je smrt upravo: STRAŠNA. I - zato je samo zrela svijest sposobna prihvatiti i prekoračiti vlastiti egoizam koji se želi iskobeljati vrišteći i ne vjerujući da će jednom nestati. Za te i takve slušati o smrti, zamišljati da će jednog dana sve ovo postojati bez njih i da nikom neće nedostajati - psihičko je mučenje kojeg žele zaboraviti, ne prihvatiti, kompenzirati nekim "ljepšim temama". Samo čovjek umire i svjestan je svog kraja. Dosegnuti racionalno i emocionalno tu spoznaju, može osloboditi naš svijet za neke nove početke i novo prihvaćanje sebe u svijetu u kojem živimo i koji smo, sebi, stvorili i otvorili..

c-men znam i ja da mi je to sudbina i da mi zacrtano,
pomirena sam ja sa tim, a ko da imam i izbora nekog.
Ali da ga se bojim to ostaje.
Ne vidim zasto bi drugacije zivila i sebe gledala da nije tako,
jer ne mislim na to, samo u nekim situacijama dok nas prisjeti da i ono postoji.
No svjesna sam da smrt moze i spas da bude i oslobodenje.

kao što rekoh ne bojim se smrti...mislim da niti jedno živo biće nije nezamjenjivo...oni koji nas vole naravno da nas neće zaboravit,bit će im u početku teško,al će s vremenom naviknut...svi smo mi izgubili neku dragu osobu,u početku je grozno kasnije se ta bol smanji i svi smo nastavili svojim životima nije svijet propao radi toga...neznam zašto bi se brinula šta će biti kad mene ne bude.
uvijek mislim za danas i živim za danas,ne razmišljam šta će biti sutra(osim šta ću kuhat sutra da znam pripremit namirnice )

Smrti nije strašna, ona je samo kraj našega '' zemaljskoga '' života, ako vjerujemo u '' život poslje smrti''.
Smrt je dio našeg života i može doči u bilo kojem trenutku. Ne treba biti opterečen sa time, trebamo to prihvatiti kao dio naše prirode i našega postojanja. Rođeni smo, živimo, i umiremo. To je ciklus koji nam je priroda dodjelila . Sa nekom svrhom.
Nemam straha od smrti...kada bude vrijeme doći će ...

Ja sam nekako mišljenja da je sve određeno...kad dođe da ne možemo pobjeći.Samo ne daj Bože patnje velike prije toga.

ne bojim se smrti, istini za volju i ne razmišljam o tome...ćemu se opterečivat...bit će šta bude

Ne bojim se smrti...Ni svoje ni tudje...briga me...
I sad da mi kazu da cu da umrem za neko odredjeno vreme...bilo bi mi svejedno...zivela bi kao do sad...i kad bi dosao taj dan...umres i gotovo...
A za druge...pa ne bi to definisala kao strah...ono, bilo bi mi krivo i tesko...i ne zelim da umre iko....ali to jednostavno mora da se desi...i svesna sam da moram preko toga da predjem....i to je to...

Smrt (prirodna) je neminovnost a ta neminovnost iziskuje određenu dozu podozrivosti i iskonskog straha, straha od nepoznatog, straha od prestanka bivstvovanja...

I uvek će večito pitanje visiti nad glavom nas smrtnika do tog sudnjeg časa : 'ima li nečega posle svega???'...

Ima li neceg poslije svega? Ima za one koji hoce da vjeruju da ima ...ja vjerujem da ima .....

vjerujem da ima

Postoji samo ono u šta verujemo, u suprotnom je ništavilo...