Preporuke kazališnih predstava

Patrick Süskind napisao je 1981. ovaj monolog jednog kontrabasista, a otada je postao jedan od najizvođenijih njemačkih komada, i to diljem svijeta, s prijevodom na više od dvadeset jezika. Glavnog protagonista igra Rene Medvešek, a kroz njegovu priču potaknutu kojom "čašicom više" saznajemo koliko je usamljen, koliko je tužna njegova životna priča i koliko žudi za promjenom. U isto vrijeme ovaj nas komad tjera da se zapitamo što stoji iza genijalnih i briljantnih umova i talenata kojima se divimo zbog njihovih postignuća. Što ako se iza ljepote koju stvaraju krije ružnoća u njihovu umu i srcu, u njihovim dušama... A kakav je bio čovjek, taj genijalni, uzvišeni um?? Što ako je bio svinja? Izdajica? Moralna katastrofa? Što ako pilu okrenemo naopako?(Pavlica Bajsić)

Izvor

Ljubav, struja, voda i telefon



Nakon književne večeri u pivnici u jednom našem malom gradu prišla mi je niža zgodna plavuša tridesetih godina, s čašom terana u već malaksaloj ruci i, kao u pjesmi Toma Waitsa, gotovo bez uvoda krenula pričati o sebi. Razvedena je, majka jednog djeteta, u vezi s oženjenim muškarcem, ne vjeruje u ljubav. Ljubav je, kaže, sranje. Svi lažu. Pretvaraju se da su sretni. Ali, neće ona više nasjedati na to, dosta su je iskorištavali. Kazala je ovome svom gadu, ovome što kriomice dođe dvaput tjedno na pola sata, da će od sada morati plaćati. “Ne ide to tako, moj dragi”, reći će mu. “Nisam ja tvoja besplatna kurva.”
“Šta ti misliš, je li to u redu?”
“Apsolutno si u pravu”, složim se spremno, kao što se inače, uvijek i u svemu slažem s pijanim ženama.
“A je li bi ti platio?” upita ona odjednom.
“Znaš, ja sam siromašni umjetnik”, kažem joj tužno, a ona me polustisnutim očima prezirno pogleda pa mi reče:
“Budalo!”



I ode ponosnim korakom, ostavljajući me da ostatak večeri razmišljam o razočaranim ljubavnicama koje više ne žele biti besplatne kurve. Znao sam da jednom moram napisati nešto o gorkom i smiješnom zaključku ove neznanke. Osjećao sam da se iza njezine hladne i bezdušne odluke da od partnera traži novac mora skrivati zapravo nježna, ranjena osoba. Bilo je to prekrasno nadahnuće. Iskreno, ne znam jesam li iz njega izvukao sve što se nudilo. Svakako, napisao sam njezinu priču i, kao prava muška svinja, upravo kao što biste i očekivali, nisam joj ni lipe dao za nju. Mislim, čak i da sam to htio, nikad je kasnije nisam vidio. Tko zna što je sad s njom? Može biti da je sretno udana, a može biti da vodi kupleraj u Buenos Airesu.

LJUBAV, STRUJA, VODA & TELEFON

Autor
Ante Tomić

Redatelj
Vinko Brešan

Adaptacija romana i dramaturgija
Željka Udovičić

Scenograf
Miljenko Sekulić

Kostimografkinja
Vedrana Rapić

Glazba
Mate Matišić

Scenski pokret
Rajko Pavlić

Oblikovanje svjetla
Olivije Marečić

Jezični savjetnik
Joško Ševo

Lica

Lidija
Linda Begonja/Nataša Janjić

Branka
Ana Maras

Dinko
Zlatko Ožbolt

Marin
Borko Perić

Mare
Anita Matić Delić

Luce
Mia Begović

Fedora
Kostadinka Velkovska

Majka
Jadranka Elezović

Inspektor
Ivan Đuričić

Bernard
Damir Poljičak

Žele Psihijatrija
Luka Petrušić

U predstavi je korišten glazbeni motiv iz filma “Duboko grlo”.

Praizvedba: 25. travnja 2009.


ANTE TOMIĆ rođen je 1970. u Splitu. Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao profesionalni novinar u Jutarnjem listu. Za svoj novinarski rad nagrađen je nagradom Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolju reportažu. Kao pisac javlja se u časopisu Torpedo, a prvu zbirku priča Zaboravio sam gdje sam parkirao objavio je 1997. u Splitu.
Jedan je od najčitanijih suvremenih hrvatskih pisaca. Napisao je i niz drama, te scenarija. Po njegovim romanima Što je muškarac bez brkova i Ništa nas ne smije iznenaditi snimljeni su uspješni filmovi, a oba su romana uprizorena u adaptaciji Aide Bukvić u kazalištu.
Do sada je objavio zbirke priča Zaboravio sam gdje sam parkirao (1997.; 2001.) i Veliki šoping (2004.), knjigu drama Krovna udruga i druge drame zajedno s Ivicom Ivaniševićem (2005.), knjige feljtona i kolumni Smotra folklora (2001.), Klasa optimist (2004.) i Građanin pokorni (2006.), romane Što je muškarac bez brkova (2000.), Ništa nas ne smije iznenaditi (2003.) i Ljubav, struja, voda & telefon (2005.). Roman Ništa nas ne smije iznenaditi reizdan je nakon pet izdanja zajedno sa scenarijem filma Karaula u posebnoj knjizi 2006. godine.

VINKO BREŠAN rođen je u Zagrebu 1964. godine. Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu i Filmsku i TV režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Za svoj studentski kratki film Naša burza dobio je nagradu za debitantski niskobudžetni igrani film na filmskom festivalu u Oberhausenu 1987. godine. Njegov debitantski niskobudžetni igrani film Kako je počeo rat na mom otoku je, nakon Titanika, najgledaniji igrani film u hrvatskim kino dvorana 1990. godine. Njegovi filmovi Maršal i Svjedoci nagrađivani su na festivalima u Berlinu i Karlovym Varyma. Režira i u kazalištu. Njegova predstava Pljuska Nenada Stazića pobjednik je Dana satire u Zagrebu 1999. godine, a Mirisi, zlato i tamjan proglašeni su kulturnim događajem Riječkih ljetnih večeri 2005.

Sutra, 20:00, Kerempuh