Vile

Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. u jednima se smatraju dobrodušnima, dok se u drugima govori o opakim stvorenjima koja vole podvaljivati ljudima.
U svom prirodnom stanju, vile su zapravo čista energija. Vile uzimaju oblik prema svom karakteru ili području na kojem borave. Vilinska krila načinjena su od svjetlosti, osjećaja i energije. Vilinske oči ogledala su njihove duše. Ponekad imaju crvene uši što je znak njihove nadnaravne moći. Vile ponekad znaju oponašati ljudsku modu i stilove svog područja i vremena.




Vile su smrtne, ali ipak žive puno duže od ljudi, a za razliku od nas vrlo vješto se služe magičnim moćima i trikovima. Vile pomažu ljudima i vraćaju dobro dobrim. Poznato je da su vile i vrlo osvetoljubive pa je dosta važno držati se njihovih pravila. Vilama se katkad neka osoba jako svidi te joj počnu donositi dragocjenosti ili novac. Osoba koja ima tu čast i sreću, tu tajnu mora čuvati za sebe, u suprotnom će darovi prestati dolaziti. Isto tako vile vole primati darove, ali samo ako ih smatraju prikladnima. Među najdražima su im kolači, mlijeko, sir.
Zauzvrat one će puniti suhe bunare vodom, činiti usjeve plodnima. Ukoliko vile prestanu primati darove, odnosno ako im se uskrate, one će odgovoriti jednakom mjerom i prestati pomagati ili jednostavno uzeti u zamjenu nešto po svom izboru. Vile znaju biti vrlo svojeglava i tvrdoglava stvorenja. To su ćudljiva stvorenja i ono što kažu ne mora uvijek biti istina.
Kad je riječ o vilama, stvari zasigurno nisu onakve kakvima se čine…
NA VILINSKIM IZVORIMA

Šumske, vodene i planinske vile u najužem su srodstvu. Legende govore da su šumske vile najstarije. Postoje i “vile oblakinje” koje žive u niskim oblacima i cuvaju boga Peruna. Po nekim su prièama i planinske vile nastale od njih. Naime, dok su se odmarale u oblacima zaspale su pa ih je uhvatilo podnevno sunce. Zato su kažnjene tako da su baèene u planinu da žive na njoj.
Najbliže srodnice vila oblakinja su vile izvorkinje koje žive po izvorima, jezerima i potocima. Skrivajuci se pred ljudima, te se vile pretvaraju u labudove. Znaju imati i noge kao labudovi.
Gorske se vile obièno nalaze pored gorskih izvora. Mlaðe su srodnice vodenih i oblacnih
vila. Koliko je izvora u planini, toliko je i vila. Voda na izvoru zove se “vilinska vodica”, nikada ne presušuje i uvijek je ljekovita, jer je posvecena vilinskim duhom koji je oblijece. Na tim izvorima u planini vile redovito piju vodu u podne. Ti nepresušni izvori samo tada i mogu presušiti. Vile, kako smo veæ culi, spremne su se i družiti s ljudima, cak i ljubav voditi, ali njihovi inace dosta rijetki muški predstavnici, vilenjaci, znaju za nas ljude biti vrlo opasni.
Treba se cuvati takvih kontakata! Jedan takav susret opisuje i Šime Balen u svojoj knjizi “Velebit se nadvio nad more…”



Prica se, naime, kako je neki podgorski lovac, tragajuci za divljim mackama u cik zore izbio pod samu glavicu Rožanskih kukova, ispod same kamene kupole. Umoran od veranja planinom, zastao je da se odmori i potegao usput iz povelike ploske lozovace. Htjede zadrijemati, kad odjednom primjeti da se nalazi na cistini s malim jezercem obraslim lopocima. Kako li se tek iznenadio kad je primijetio da na velikim listovima lopoèa spavaju tri prekrasne djevojke u bijelim poluprozirnim svilenim haljinama koje su nestvarno lelujale na vjetru! Ne treba ni naglašavati da se radilo o vilama, a ne nekim obiènim pastiricama. I one su njega primijetile i pocele ga pozivati k sebi. Tek što je poželio krenuti za njima, iza Rožanskih se kukova pojavilo sunce. U strahu pred suncem s kojim dolaze i vilenjaci da skupe zaostale vile i otjeraju ih u vilinske dvore, one pobjegoše.
Ni naš lovac nije casa casio; cuo je i on vec za nezgodna iskustva drugih u susretima s vilenjacima. Zato je pobjegao glavom bez obzira do prvog iduceg proplanka. Izgreben i poderan, preostalom je lozovacom manje oprao ogrebotine izvana, a više okrijepio dušu iznutra. Probudili su ga nakon nekoliko sati pastiri koji su slucajno prolazili.
O svom doživljaju nije volio pricati jer se bojao da mu ljudi neæe vjerovati. Ipak, izlanuo se u gostionici u Jablancu kad je, dakako, ponovo uz nekoliko cašica lozovace previše, kako veli Šime Balen “pomunjasa i u svojoj se munjasiji izlajao pred jednim svojim prijateljem da je na Rožanskim kukovima naišao na vile i vilinsku vodu.” Nepotrebno je i spominjati: onima koji su vjerovali u vile i price o njima bio je to još jedan dokaz o njihovu postojanju na Velebitu. A nevjerni Tome ponadali su se da pod Rožanskim kukovima ipak postoji izvor. Pokušali su ga pronaci, ali zasad uzalud…

izvor

ČIME SE VILE HRANE?

Najviše vole med, maslac i janjetinu. Ne vole jesti uvijek na jednom mjestu, vec lutajuci planinom biraju glatke, kao nožem odrezane stijene, koje pozelene lišajevima nakon njihova blagovanja.

Još jedno upozorenje glede njihove prehrane: naša narodna predaja govori da se vile hrane “od nijeka”, dakle putnicima uzimaju ono što netko zanijece, sakriva pred drugima, a ima. Zato ne budite sebicni! Zamjerit cete se i vilama.

KAKVE SU KAO OSOBE?



Vole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu umornim putnicima. Predaja govori da se jedna vila na Bracu sažalila na najmanjeg pastira u planini koga su svi ostali tukli. Dade mu sisati svojega mlijeka i on postade najjaci. Ljudima su duboko zahvalne na pomoci i na dobrotu redovito odgovaraju dobrim. Ali, zle ljude, ili one koji im žele napakostiti nemilosrdno kažnjavaju. Vole se družiti s mladim momcima, ali se ljute i osvecuju kada mladiæi prièaju drugima da su ih upoznali i s njima vodili ljubav.
Postoje i vile posvaðuše, koje uživaju svaðati ljude, posebno muževe i žene. Da se zna: i za braène su svaðe cesto vile krive!
Vile cesto planinom idu same. Da ih ne prepoznamo pretvore se u zmiju, pticu, cak i staru babu. Obožavaju ples, pa se na odreðenim mjestima okupljaju i redovito plešu u kolu. Onoga tko ih za vrijeme plesa primijeti spremne su pretvoriti u stijenu ili drvo. Znaju ga i odvesti sa sobom i do smrti škakljati, to valjda i nije neka kazna. Na mjestima vilinskog kola izrastaju gljive i stvaraju one cudesne krugove gljiva po našim planinama.

KAKO IZGLEDAJU I GDJE ŽIVE?



Ljepota bez kraja i konca. Sve se naše price slažu da su vrlo lijepe, prozracne i lagane. Tek, umjesto nogu imaju kozje papke ili konjska kopita. Kosa im je obicno zlatne boje, raspuštena cesto gotovo do zemlje. Ne smije ih se cupati: umrla bi kad bi joj netko išcupao tek i jednu vlas!
Nalazimo ih po planinama, spiljama, livadama, cak i u oblacima. Prema staništima i nazivima se razlikuju: postoje vile drvarice (one koje žive po krošnjama), zatim vile planinkinje, vile zagorkinje, diklice planinske, vile vodarice itd. Vole i more; odmorište im je otocic Jabuka, koji je ujedno i vrt velebitskih vila! Zanimljivo, planine u unutrašnjosti Hrvatske obicno nastanjuju drugi ženski mitski likovi, svakako mnogo strašniji i nažalost ružniji.


izvor

KAKO SU NASTALE?

Postoji mnogo prica! Jedna kaze da su nastale od livadne trave, odnosno od sline koja nastaje na travi za proljetnom rosom, druga govori da je Bog prokleo ohole djevojke, a jedna posebno zanimljiva ih povezuje s Bibljijom. Ta prica veli da su vile i vilenjaci neblagoslovljena djeca Bozja. Naime, Adam i Eva su imali mnogo djece, pa su se pred Bogom posramili i sakrili ih, tako, kada je Bog dijelio blagoslove, ta djeca nisu bila tu!
Mnogo je varijanata na ovu temu, ali se sve u jednom slazu; da je svijet bio lijepši, a ljudi sretniji,u doba kada su vile Svijetom hodale!
Proucavatelji govore da su vile dobri duhovi jadranske mitologije, djeve u bijelom, koje plešu na mjeseèini i zavode mladice. Kadre su nestati, kada god to to pozele, ali ako bi se slucajno dogodilo da ih uhvati majka zavedenog mladica, bile bi primorane bespogovorno mu sluziti.

VILE VELEBITA
”Duh prirode je tako lijep, da ga ljudi vide kao vilu!”. Ovako govori od davnina nasa narodna usmena predaja.
Da li ste ikada bili na Velebitu, nasoj, zasigurno najljepsoj planini?
Nasa narodna predaja kaze da gore postoje vile.
Ja sam osobno cula da jedan covjek koji gore provodi veci dio godine razgovara s vilama!
I da ne zive samo tamo, vec i na drugim hrvatskim planinama kao sto su Biokovo, Prolog, Mosor, Omiska Dinara…, a zive i u sumama, i u raznim spiljama i jamama.

DAKLE:



Price o vilama i vilenjacima na planinama i u sumama postoje vjerojatno oduvjek. I isto tako postoje i svjedocanstva raznih ljudi iz raznih povjesnih razdoblja, bilo usmena, bilo pismena, o susretima s vilama.
Cak je i sam Petar Zoranic (nas knjizevnik iz 16. stoljeca), u svojoj knjizi ”Planine” napisao kako je u Paklenici sreo vile i kako su ga one dalje vodile Velebitom.
Ti su se susreti radovito dogadjali na udaljenim i napustenim, ali uvijek prekrasnim mjestima.
Dakako, najcesce na proplancima, uz jezerca, izvore i na drugim carobnim mjestima.
Doduse, pretezno su se javljale planinarima i pastirima i to onima koji bi nakon napornog dana popili koju casicu vise, zaspali, te bi ih u onom mamurluku budjenja, kada je splet sna i jave nevjerojatno stvaran, posjetile vile!
Mnogi koji su ih vidjeli, prepali bi se, te glavom bez obzira utekli, ali su istovremeno bili i presretnida su vidjeli nesto toliko lijepo.
Pa onda!
Tko su te vile? Kako su nastale? Da li su stvarne? Gdje žive? Jesu li opasne?
I na kraju krajeva; kakvu bismo relaciju mogli povuci izmedju nasih hrvatskih i Tolkienovih vila i vilenjaka?
Tolkienovu mitologiju poznajemo, no poznajemo li nasu vlastitu? Vode li te dvije i sve ostale mitologije jednoj velikoj, predivnoj i zajednickoj istini, ili je zaista sve ono lijepo sto u ljudima budi ljubav i mastu, samo prazno slovo na papiru i splet rijeci davno izmisljenih prica?
Ovdje cu navesti ono malo sto znam o Hrvatskim vilama, a od vas ocekujem komentare, dodatke,i da pisete price koje znate.
Zasto ne bismo saznali nesto i o vlastitoj mitologiji!



izvor

KELTSKI MITOVI
Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju povijesne Kelte. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u “drugi svijet” (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.
Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona (”božanska”). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi “ulaz” u “drugi svijet” koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div.

VILINSKA KRALJICA



BEBO
- vilinska kraljica kraljevstva Faylinn i Iubdanova žena u drevnoj irskoj legendi. Posjećivala je stanovnike Ulstera koji su prema njoj izgledali kao divovi.
BECUMA
- vila koja se udala za kralja Conn Catchatacha prema irskoj legendi. Ta veza je imala lošu kob i zemlja je počela patiti. Stoka nije davala mlijeko, a klasovi kukuruza nisu dozrijevali. Nagovorila je kralja da progna svog sina Arta. On se nakon nekog vremena vratio i pobijedio Becumu u partiji šaha i tada ju prognao iz Tare.
BEDIADARI ili Bidadari («dobri ljudi»)
- malene malezijske vile koje imaju mnogo sličnosti sa europskim rođacima, ukljućujući i ime «dobri ljudi».


VILA S MNOGO LICA

BEN VARREY
- sirena sa otoka Mana koja je uglavnom prijateljski naklonjena otočanima. Upozorava moreplovce na dolazak oluje, a ponekad ih mami da se utope svojim prekrasnim pjevom.
BENDITH Y MAMAU («majčin blagoslov»)
- laskavi Glamorganshireski naziv za ova ružna stvorenja koja su nastala od križanja goblina i vila. Žive pod zemljom u plemenima i mrze ljude. Ubijaju im životinje, kvare alat i kradu krave. Ukrasti će i ljudsko dijete i u zamjenu ostaviti jedno od svoje djece. Da bi se vratilo dijete, potrebna je pomoć vještice. Kada se vrati, dijete se ničega ne sjeća osim vilinske glazbe.
BERCHTE ili Berchta («svjetla» ili «bijela dama»), Butzenbrecht, («darivateljica») i Perchta («isijavanje»)
- njemačka vila koja ima mnogo lica. Jedno od njih je Baba Roga koja se priziva kako bi zločestu djecu prisilila na lijepo ponašanje. Ona je također vještica velikih širokih stopala okrenutih prema van, željeznog nosa, duge sijede kose i malenih sjajnih očiju. Sa sobom nosi preslicu i oslijepit će svakog tko je pokuša poskrivečki promatrati dok se bavi nekim poslom, neki kažu da će svatko pasti u trans tko joj se nađe na putu Dvanaeste noći. Kada se probudi imat će sposobost da prorekne kakav će biti urod te godine.
- Kao Butzenbrecht, najviše posla ima između Božića i Nove godine. Uništava svaki ručni rad koji nije dovršen do Stare godine navečer. U njenu se čast kuće kite sa zimzelenim granama, na Dvanaestu noć (6. siječnja) mora se za nju ostaviti hrana jer inače će ju uzeti sama iz trbuha ljudi. No ima ona i dobru stranu- ako se naprave kolači u obliku papuča, napunit će ih darovima i slatkišima za dobru djecu. Slavlje 6. siječnja je prvobitno bilo slavlje zvano noć Perchtun, budući da je ona također i Perchta, ona uzima duše mrtve djece pod svoju brigu.
- Ona je čuvarica oranica i stoke i svatko tko ne cijeni njen posao biti će kažnjen. Ljudi se oblače kao Perchten, koja predstavlja duha dobrote i plešu po poljima kako bi otjerali zle duhove.
- Berchte se također pojavljuje kao znak smrti. U nekim dijelovima Njemačke, ona je predvodnica Divljeg lova, a prate ju vile i duhovi nekrštene djece, čija je zaštitnica. U proljeće je ljupka djeva duge meke kose sa grančicom glogovog cvijeća u ruci.
- nekad je bila boginja slična ili identična Holdi, božanstvo plodnosti i braka pa je ponekad zovu i Holdaberta, kombinacija imena Holda i Brechte. Gotovo je sigurno da je bila glavno božanstvo ognjišta i doma, te je u pogansko doba imala svoj blagdan Yule. U svakoj su se kući tada na kamenom oltaru palile miomirisne grane zimzeleni da bi je se dozvalo da prorekne budućnost svakog od ukućana.
izvor

BOLESTI I NEPOGODE VILA



Vjerovanje je svuda u svijetu da su prirodne nepogode i bolesti djelo vila i duhova. Smrt i paralize su tako pripisane vilinskim strijelama. Korijen engleske riječi «stroke» («udar») za paralizu je izveden iz «elf stroke» («vilenjački udar»). Vilenjačke strijele mogu izazvati oticanje butina koje postaju crvene i upaljene od reume i artritisa. Prisustvo nevidljivog vilenjačkog skupa uzrokuje paralizu. Grčevi su kazna za uvrede vilama. Tuberkulozu uzrokuje jedenje vilenjačke hrane ili posjećivanje vilinskog brežuljka u noći. Vile uzrokuju grčeve, modrice, osip i uši. Dječja paraliza je znak da je dijete zamjenjeno vilinskim djetetom, jer ako se dijete ostavi bez nadzora, doći će zle vile i zakrenut će mu udove i uzrokovati deformacije. Vile noću kradu konje i pletu im grive u vilenjačke pletenice. Engleske vile mogu ukrasti tvoju sjenu što će uzrokovati polagano nestajanje i smrt. U Norveškoj vilenjački dah uzrokuje plikove po tijelu.
- Vile koje uzrokuju snijeti su učestalije zimi, jer su vjerojatno povezane sa drevnim duhovima koji donose zimu, propadanje, bolest i smrt.
BLODEUWEDD («cvjetno lice»)
- vila načinjena od devet vrsta cvjetova prema welškom mitu. Načinjena je da bi postala nevjesta Llewu, jer mu je njegova majka Arianrhod zabranila da oženi smrtnicu, ali se Blodeuwedd zaljubila u Gronw Pebyra i s njim smislila plan da ubije muža, međutim, čarobnjak Gwydion ga je pronašao i oživio, a Blodeuwedd za kaznu pretvorio u sovu.
- Ta priča je zapravo drevna metafora o zamjeni uloga boginja i bogova u određenom dobu. Llew znači «onaj koji sjaji» i on je ljetni bog sunca, njegova nevjesta Blodeuwedd («cvjetno lice») je cvjetna boginja ljeta. Gronw je «Gospodar jezera», Llewova suprotnost sa jesenskim vodenim obilježjima. Blodeuwedd postaje boginja vještica u obliku sove (neki kažu da je lice sove u obliku cvijeta). Priča o buntovnoj nevjesti se odrazila u priči o Guinevere i Arthuru, o Blathnat i Cuchulain


ZAŠTO SU VILE NESTALE IZ NAŠIH ŽIVOTA?
U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njime pomagale polja žeti, travu kositi, korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi. Tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale. Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Ali ljudi iznevjeriše vile, pastiri baciše tambure i svirale, pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i puške zapucale i narodi se zaratili. Od onda nestade vila, i s hrvatskog polja izmakoše nekud u tuđu zemlju.



VILE SUĐENICE
Žene se boje zaspati nakon poroda, premda su umorne, jer 3 ili 7 suđenica dođu, kad se čovjek rodi, dosuđuju mu sudbinu. Uris i Upis upisuju sudbinu, a o bogatstvu odlučuje Vusud okružen divljim zvjerima. Vila Suđenica je i Uresnica, Juresnica, Orisica, Orešnica (jer se vile rado pod orah sabiru). U noći po porodu ženi se nosilo vino, kruh i sol, ostavljalo se Rojenicama na stijeni ili u “suđeničkim jamama”. Možemo ih povezati sa Nornama u nordijskoj mitologiji. One također određuju sudbinu čovjeka, to su tri sestre Urd (najstarija, boginja prošlosti, sudbine), Verdandi (srednja sestra, boginja sadašnjosti, potrebe) i Skud (najmlađa, boginja budućnosti).
LADARICE



Ladarice su pjevale prije nego je začet svijet, ali su ga ostavile kada se svijet promijenio vjerom i nastanile se na zvijezdama. Prema narodnim pričama one hodaju svijetom od Jurjeva do Ivanja. Uz to vjerovanje veže se običaj kada na Ivanje djevojčice Ivančice u grupi od četiri ili osam obilaze sela. Na glavi nose vjenčiće, pjevajući prolaze kroz selo.


VILINSKO KOLO

Vile obično hodaju same, ali kad plešu u kolu ih je 10. Ostaju tada za njima tragovi od kopita, a onoga koji ih vidi dok plešu, mogu pretvoriti u drvo, stijenu ili ga odvedu u šumu. Prema slavonskim pričama u vilinskom kolu. Prema toj priči gljive rastu gdje su vile jednom plesale. Na vilinsko kolo s gljivama ne smije čovječja noga stupiti, jer tome čovjeku bi vile odmah učinile zlo. Vilina gljiva u narodu se zove “vilovnjača”, pa i izvan Slavonije vjeruje se da ona raste “na vilinu kolu”.


VILINSKA PJESMA
U međimurskome se kraju pripovjeda, kako vilinska pjesma zamami djevojku, da i ona postane vila. Pjevaju kao da pčele zuje milozvučno, ali im se riječi ne razabiru. U Dalmaciji gdje su vjetrovi jaki, narod je osluškivao buru i toj pjesmi vjetra čuo vilinske glasove. “Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeću. Primakne li se tko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one će brod izvrnuti.” Čakavska pjesma kaže: “Bura im je zibarica bila”.
Kažu neki, da su vilinske pjesme slične poskočicama, ali da im se riječi nikako ne mogu razumijeti. Razumiju ih samo odabrani. Ta nerazgovjetna pjesma uspoređuje se s vjetrom. U mukloj pjesmi vjetra čuli su glas koji najavljuje stvari ljudima nepoznate. Prema tome vile bi bile i proročice. Latinki naziv za vilu (fatae) znači proročica.


VILINSKI STANOVI

Vilama je stan Mosor, Prolog, Biokovo, Velebit, Crljene stine više Brista, omiška klisura, odmorište im je otok Jabuka koji je i vrt velebitskih vila. Neke vile su obitavale kraj Samobora u jednoj pećini blizu puta za Palačnik, nalazile su se i u Rudarskoj dragi. Kod Stubice se u viru Koritnjaku navečer kupaju u kamenom koritu. Postoji legenda o začaranim vilama koje su obitavale južnije od Stapine, na Tulovim gredama. Žive one na zvijezdama i u oblacima, pa su vile i Vlašići, tj. Lazarice, Hlastarice, Stražejući, a to je 7 vila LADARICA koje okolo hode od Jurjeva do Ivanja.
Vile su po svom postanku meteorna, bića u oblaku. Vili je oblak zaklon, stan i igralište. Vila je duh, koji upravlja oblakom, vodi ga. Prema tome vila je povezana sa gromom, munjom i oblacima. Hrast je posvećen bogu Gromovniku (Perunu) pa se vile često ukazuju i kraj starih hrastova.
Planinske vile zalaze i u pećine, pretvarajući se u zmije. Vodene vile žive po rijekama ili u moru. Neke od njih, kao sirene, pola su žensko, pola riba. Katkad se pretvaraju u labuda, ili imaju žensko tijelo a noge labuđe. Na slapovima žive Vilske devke. Voda tu ne šumi, bistra je, ali se u njoj ne vidi ništa samo se može čuti pjesma. U toj ujezerenoj vodi usred slapa se nitko nikada ne utopi. Šumska dekla je kosmata žena koja uvijek traži toplinu pa se zavlači među stoku u torovima, među pastire kad spavaju na sjeniku, nije zloćudna.

CRNE I BIJELE VILE

“Vuci viju, a gavrani grču, vile viču iz stećica stijena.”
Vila vidarica ujutro vraća vid koji noću uzima mrka vila brodarica. Prema kajkavskoj priči, koju je zabilježio M. Kračmanov Valjavec, “Narodne prip.”, Varaždinu 1858.godine, odmah se ljudima i životinjama “namažu oči zorinom rosom, namah progledaju”, a za tu zorinu rosu znaju sam o vile. Između Cetine i Neretve, u vilovitom Primorju oko Makarske, narod priča o zlim crnim vilama koje na ljude bacaju kamenje. Vjerovanje u postojanje bijelih i crnih vila najizraženije je u primorskom kraju. Crne vile se u narodnim pričama rijetko opisuju, a za bijelu kažu da je u svilenu odjeću obučena, trepte joj zlatne kose, rumena je kao jabuka, visoka, hitra hodom i letom, prelijepa je samo što ima magareće noge. Ovo vjerovanje u magareće noge vila nije izvorno pogansko, nego se u njemu vidi utjecaj prodora kršćanstva u primorske krajeve koje je htjelo da se davna vila nagrdi. Isto je tako noviji i pojam o crnoj vili strogo odvojenoj od bijele vile. Naravno vila je ponekad zlobna i crna, ali prema prvom, neznabožačkom mitu niti jedna vila nije postojano crna i zlobna. Priče o vilama rumenim kao jabuke primorske tradicije su zanimljive jer često je spominjana vilina bljedoća. Ta bljedoća bi se mogla odnositi na olujne noćne oblake. U primorskoj tradiciji je česta slika jutarnjih oblaka koji obavijaju gorske visoke šume gdje vile idu kroz gustu goru, pa im se zlatne kose o grane zapleću.
U Bugarskoj imamo “samovilu” u sjevernim krajevima tj. “samodivu” u južnim krajevima zemlje. Ta vila nije crne kose već je crne ćudi. Dojuriti će zrakom ili dojahati na jelenu, zmijama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta.


izvor

Jedna mala vila


U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem kupano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, jezero smaragne ljepote, sjedi vila mala svjetlošću zlaćanom obasjana, vjetrom milovana sjedi nit boginja nit žena, treprava i snena trepravo lijepa jedna vila malena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i čisti jezero sreće da u svakom svitanju zaiskri smaragdnim sjajem. Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i snenii malena vila i leptir svilenkastih krila. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snova plovi oceanom već davno zaboravljenih želja. Na jezeru sreće smaragdnoga sjaja lepršavost vilinskih krila slijedi svjetlost vječnu, svjetlost sa izvora leptirastog sjaja.



izvor

Ja volim vile...Zanimljive su mi

A najjače mi je kad mi neko kaže "Vile ne postoje!". Mislim si "Ma ajde,dokaži mi da ne postoje pa ti možda i povjerujem!"

ok,nema dokaza da postoje,ALI nema dokaza ni da NE postoje.Tako da,dok se ne dokaže suprotno,ja vjerujem u vile :P

prave vile ko vile se nisu bavile čarolijama i time nego su živjele u šumama i pravile od biljaka čajeve i napitke za lječenje...

Christine von Cahill je napisao/la:

ok,nema dokaza da postoje,ALI nema dokaza ni da NE postoje.Tako da,dok se ne dokaže suprotno,ja vjerujem u vile :P

Mislim cak i da se dokaze da ne postoje ja bih opet vjerovala .... lijepo je vjerovati u sve ...volim vile i price o vilama ....

uvijek sam na vile gledala kao na neka mila bica koja su samo pomagala ...

vile i jesu mila bića koja pomažu nema ništa zlobno u njima ...one nisu ko magija,crna magija je zla,bijela dobra

i ja vjerujem u vile...


W. B. Veats je u pokrajini Sligo iz koje je potjecao već prikupio podosta irskih mitova i bajki i došao je do zaključka da većina seoskog stanovništva u Irskoj istinski vjeruje u postojanje vila. G. K. Chesterton, koji je nekoliko godina poslije upoznao Veatsa, bio je iznenađen time koliko je pjesnik inzistirao na stvarnom postojanju vila:
"On je bio pravi fanatik u nastojanju da sagovornike ubijedi u postojanje vila. Često je govorio da on nije sanjar i da njegove tvrdnje nemaju nikakve veze s maštom: 'Mašta!', govorio bi prijezirno, 'Nije tu bilo mnogo mašte kada su sirotog farmera Hogana izvukli iz kreveta i bacali kao vreću krumpira - upravo su to učinili, izvukli ga i pretukli, a to – priznat ćete - nije nešto što bi čovjek izmišljao."
Chesterton zatim ističe nešto što je smatrao vrlo važnim:
"Stvar je u tome što vile i vilenjake nisu viđali otkačeni ljudi, niti maštari kao što su umjetnici, nego normalni seljaci koji bobu kažu bob a duhu duh; drvosječe koji nikome ništa ne žele dokazivati... koji će reći da su vidjeli čovjeka kako visi na vješalima, a onda visi oko njih kao duh."

Brojna svjedočanstva
Nekoliko godina poslije, Veats je poticao orijentalistu W. Y. Evans Wentza, poznatog po prijevodu Tibetanske knjige mrtvih, da proučava predaju o vilama. Rezultat je bila Wentzova prva knjiga, The Fairy Faith in Celtic Countries (1911.), debela znanstvena studija koja se temeljila na njegovom osobnom istraživanju. Veatsov prijatelj, pjesnik George Russell dao je anonimni doprinos knjizi, pod naslovom "Svjedočenje irskog mistika", u kojem je opisao svoje susrete s vilama. On je vještinom pedantnog učenjaka i preciznošću antropologa koji istražuje primitivne plemenske zajednice, detaljno opisao "blještava bića", "sjajna bića", "vodena bića", "šumska bića" i takozvane "niže elemente".
"Prve vile koju sam vidio sjećam se vrlo jasno... Najprije sam vidio bljesak svjetlosti, a onda sam razaznao da taj bljesak potječe iz srca napola prozirne osobe. Kroz cijelo njeno tijelo prolazila je nekakva električna vatra, a srce je, čini se, bilo središte cjelokupne te energije. Oko glave tog bića i u njegovoj valovitoj sjajnoj kosi, koja je letjela oko tijela poput živih zlatnih niti, vidjele su se plamene aure nalik prozirnim krilima. Svjetlost kao da se prosipala na sve strane, a ja sam se poslije susreta osjećao neobično lako, radosno, gotovo ekstatično..."
Wentz zaključuje da znanstvenih dokaza o postojanja vila ili o "postojanju tog fenomena" ima mnogo, ali ih nitko neće ozbiljno da uzme u razmatranje kao da se radi o jednorozima i kentaurima.
Devet godina nakon objavljivanja Wentzove knjige, 1920., britanska je javnost bila zaintrigirana kada je doznala o novim znanstvenim dokazima o postojanju vila i vilenjaka. Na naslovnici božičnog broja 'Stranda' pisalo je: "Epohalan događaj... opisuje Conan Doyle", a u popularnom je magazinu bila objavljena fotografija mlade djevojke u bijeloj pamučnoj haljini kako sjedi na livadi i pruža ruke prema gnomu koji pleše. Na drugoj fotografiji se vidjela djevojčica kako blagim očima gleda u objektiv iznad skupine od četiri vile koje se zabavljaju; imale su i krila. Potpis ispod prve fotografije je glasio: "Ova fotografija i ona još neobičnija na 465. str. dvije su najnevjerojatnije fotografije koje su ikad objavljene. U članku sir A. Conan Doylea podrobno se opisuje kako su snimljene."

Fantastični doživljaji
Nije bila riječ o božičnoj šali. Doyle i njegovi suradnici bili su uvjereni da su te dvije fotografije autentične i da konačno dokazuju postojanje duhovnih bića, poznatih kao vile. Djevojčice sa fotografija bila su Elsie Wright i Frances Griffiths iz sela Cottingley u Yorkshireu, a snimci su nastali tri i pol godine prije objavljivanja, u ljeto 1917. godine. I pored toga što su bile suočene s krajnje skeptičnim unakrsnim ispitivanjem, djevojčice su ostale pri svojim tvrdnjama da su uistinu imale susret s pravim vilama.
Na početku 20. stoljeća, selo Cottingley se nalazilo blizu Bradforda (danas je njegovo predgrađe) i bilo je okruženo bujnom prirodom. U travnju/aprilu te godine, desetogodišnja se Frances Griffiths sa svojom majkom Annie u selo doselila iz Južne Afrike. Otac joj se borio u Francuskoj. Poslije je tvrdila da je brzo primijetila kako na poljima oko njihove kuće ima vila, osobito blizu potoka koji se stepenasto spuštao na dnu njihova vrta. Upravo se igrala pored potoka kada je prvi put vidjela vilu:
"Tog poslijepodneva sam se igrala na omiljenom mjesta ispod vrbe koja se spuštala nad vodom, kada mi je pogled pao na jedan list koji se počeo jako tresti. Nije bilo vjetra i bilo je neobično da se trese samo jedan list... Dok sam zbunjeno gledala, na vrbovu granu se popeo mali čovjek odjeven u zeleno. Držao je u ruci nešto kao štapić i kao da ga je tresao prema nečemu što je gledao. Nisam se usudila pomaknuti da ga ne bih uplašila. No, on me je pogledao ravno u oči i onda je nestao!..."
O tom događaju djevojčica nikome nije pričala, jer se plašila da joj se ne bi rugali.
Objasnila je da ju je tog ljeta potok sve više zanimao i da je znala satima čekati da bi vidjela vile i vilenjake. Katkad bi se pokliznula na obali i završila do struka u vodi. Kad bi se vratila kući, majka bi je pljusnula i natjerala da obeća kako više neće ići na potok, ali ona to obećanje nikad nije održala - nije mogla odoljeti iskušenju da vidi vile.

S krilima na leđima
Jednog dana kad se opet vratila kući mokra, majka i teta Polly zahtijevale su od nje objašnjenje. Ona im je sve ispričala, a na iznenađenje majke i tete, maloj Frances je priskočila u pomoć njezina sedamnaestogodišnja sestrična Elsie Wright, tvrdeći daje je i ona vidjela vile. Koliko god su je ispitivali, nisu je mogli pokolebati. Kako Doyle tvrdi u svojem članku, upravo je to sučeljavanje uvjerilo sestrične da moraju naći neporeciv dokaz kako bi im odrasli vjerovali.
Zato je Elsie jednog subotnjeg poslijepodneva u srpnju/julu 1917. zamolila oca Arthura Wrighta da joj posudi fotoaparat. Djevojčice su potom odjurile do potoka i vratile se za pola sata. Nakon čaja, nagovorile su Arthura da razvije ploču.
Kad se počela razvijati, vidio je daje to slika Frances kako se naslanja na obalu koja kao da je pokrivena papirima za zavijanje sendviča. A onda je, na svoje zaprepaštenje, vidio da su ti "papiri" sićušni ljudski likovi s krilima na leđima. Na senzacionalnoj fotografiji su plesale četiri vile!
Majke djevojaka nisu znale što da misle. Obje su se nedugo prije zainteresirale za teozofiju - pokret koji je utemeljila kontraverzna Madame Blavatsky, koja je tvrdila da iza materijalnog svijeta koji čini svakodnevnu stvarnosti postoji i nevidljiv svijet, koji je nastanjen duhovnim bićima, uključujući duhove prirode i vile.
Arthur Wright je bio krajnje skeptičan:
"Nešto ste izvele!..."- sumnjičavo je komentirao fotografiju.
"Nismo", inzistirala je Elsie.
Znao je da je Elsie darovita slikarica i bio je uvjeren da su vile napravljene od papira, iako ni u sobi djevojaka ni u kanti za smeće nije bilo komadića papira koji bi preostali nakon izrezivanja vila. Unatoč njihovom prosvjedovanju, nisu ga uspjele uvjeriti. S vremenom su prestali govoriti o tome. Ali, u kolovozu/augustu djevojčice su opet posudile fotoaparat. Ovaj put su se vratile sa fotografijom Elsie kako sjedi na livadi i gleda gnoma kako pleše. Objasnile su da često viđaju gnome na livadi iznad potoka.
Nakon toga je, zbog mira u kući, Arthur odbijao posuditi aparat. Ali, od svake je ploče napravljeno nekoliko fotografija.

Provjera negativa
Sve bi to možda palo u zaborav da nije bilo teozofskog društva. Nakon teškog rata, duhovnost i teozofija pridobili su tisuće novih poklonika, a dvorana u Bradfordu, gdje je Društvo održavalo sastanke, uvijek je bila prepuna. Nakon sastanka na kojem su se spominjale vile, Polly Wright prišla je govorniku i ispričala mu o fotografijama. On je zatražio da ih vidi i uskoro su kopije počele da kruže među bradfordskim teozofima. Uskoro je Polly Wright primila pismo od Edwarda L. Gardnera, predsjednika Teozofske lože u Londonu; fotografije su ga uzbudile pa je zatražio da vidi originale i negative. Kada je dobio negative, dao ih je kopirati i retuširati kopije. U pismu Doyleu napisao je:
"Zamolio sam da mi posude negative i nakon nekoliko dana poslali su mi dvije ploče. Jedna je bila prilično oštra, a druga odveć tamna... Razvili smo pozitive prema originalnim negativima, a onda pripremili nove negative i pojačali ih kako bi se dobili bolji pozitivi."
Zatim je izvorne fotografije i negative odnio profesionalnom fotografu Haroldu Snellingu, koji je pregledao negativ s četiri vile koje plešu (taj je bio oštriji) i uskoro javio Gardneru:
"Ova je ploča snimljena odjedanput... Vile koje plešu nisu izrađene od papira niti od nekakve tkanine. Nisu naslikane na fotografiranoj pozadini, a ono što me najviše čudi jest da su se ti likovi pokretali dok su snimani..."
U ljeti 1920. godine Gardneru je primio pismo od Conana Doylea, čovjeka koji je stvorio glasovitog Sherlocka Holmesa. Tada šezdesetogodišnji Doyle nije bio teozof, ali je vjerovao u spiritualnost. Strand je od njega već bio naručio članak o vilama, pa mu je vijest o fotografijama iz Cottingievja vjerojatno došla kao naručena. Kada je vidio fotografije, bio je skeptičan. Ali, sastanak s Gardnerom uvjerio ga je da bi mogle biti autentične. Sljedeći korak bio je naprosto iznuđen - pokušati snimiti još fotografija!

Nove fotografije
Potkraj srpnja/jula 1920. godine Edward Gardner je prvi put otišao posjetiti Wrightove. Frances je tad bila s ocem u Scarboroughu pa nju nije sreo. Elsien otac nije skrivao da vjeruje da su fotografije krivotvorene, ali je njegova žena imala suprotno mišljenje. Gardneru je pokazala livadu i mjesto pokraj potoka gdje su fotografije snimljene. Edward je bio oduševljen kad je otkrio da predio izgleda tačno kao na fotografiji. Javio je Dovleu da je uvjeren da djevojke ne lažu.
I dok je Doyle parobrodom plovio za Australiju gdje je imao najvaljena predavanja o spiritualizmu, Gardner se uputio na sjever, ovaj put naoružan novim kamerama.
Na tom je putovanju upoznao i Frances, kojoj je tada bilo 14 godina. Vratila se iz Scarborougha na ljetno ferje. Ubrzo je povjerovao da su obje djevojke vidovite. Budući je bilo kišovito i oblačno, prema djevojkama - nepogodno vrijeme za susret s vilama, ostavio je fotoaparate i vratio se u London. Kišilo je još dva tjedna.
Jutro 19. kolovoza/augusta osvanulo je oblačno i maglovito, ali kad se razvedrilo, djevojčice su odlučile iskušati fotoaparate. Vratile su se s još dvije fotografije, koje je sumnjičavi Arthur Wright odmah razvio. Na jednoj je bila ljupka vila s krilima i frizurom pomodnog izgleda; mirno je stajala na grani i pružala Elsie malu kiticu zvončića. Na drugoj je bila pomalo mutna Frances kako zabacuje glavu dok druga vila s krilima skače prema njoj. Bilo je jasno da skače a ne leti jer krila nisu bila mutna od pokreta. Gardner je poslije i te fotografije dao na stručnu ekspertiozu i opet mu je rečeno da nema znakova krivotvorenja.
Posljednja je fotografija snimljena 21. kolovoza/augusta 1920. Sipila je kiša. Na fotografiji koju je Frances poslije nazvala "vilinsko sunčanje" vide se dvije vile kako vješaju koprenastu tkaninu na travu kako bi napravile sklonište ili napravu za hvatanje sunčevih zraka. Frances je rekla da je često viđala kako "mali prozirni ljudi" to rade u oblačne dane, valjda da bi se zagrijali. Neobično je da se taj fenomen spominje i u raznim nepovezanim pričama o susretima s vilama i prije i poslije fotografija iz Cottingievja.
Vile su na toj posljednoj fotografiji napola prozirne, što su skeptici tumačili kao znak dvostruke ekspozicije, a pristaše kao učinak hladnoće na nježnu tjelesnu konstituciju vila.

Vile, hm, nisam siguran što da mislim o njima. Više sa skeptičan prema takvim "viđenjima".

da, naravno, lakse je vjerovati da nesto ne postoji(da je izmisljeno) nego da postoji....ali ipak....

Zašto ih danas ne viđaju?? Da nismo i njima oteli životni prostor??

Nema vise onih prostih ljudi koji su cuvali ovce po poljima....
One zive na cistinama, u sumama daleko od ociju ljudi....

Opet bi trebalo biti slučajnih susreta, ljudi borave u prirodi. U ostalom to je samo moje mišljenje.

Vjerujem da ih i ima..samo tko ce normalan o tom pricati......

Pa ljudi bi lakše trebali pričati o tome nego o NLO-ima.

ja bi lakse o NLOima...bar ja...

Jer su oni puno blizi svijetu nego vile

Ja bi rekao da su vile puno bliže narodu nego kojekakve pojave i došljaci iz svemira. Nema generacije koja nije slušala priče o vilama iz narodne predaje. A tko je kad spominjao NLO_e??