Postoje li vile?

1920. godine britanska javnost bila je zaintrigirana kada je doznala o novim znanstvenim dokazima o postojanju vila. U časopisu „Strand“ na stranici gdje je počinjao članak bila je fotografija mlade djevojke u bijeloj pamučnoj haljini kako sjedi na livadi i pruža ruke prema gnomu koji pleše. Na drugoj fotografiji vidjela se i mlađa djevojčica kako blagim pogledom gleda objektiv iznad skupine od 4 vile koje se zabavljaju.
Djevojčice na fotografijama bile su Elsie Wright i Frances Griffiths. Živjele su u Cottingleyu. Frances je tvrdila kako na poljima oko njihove kuće ima vila, osobito blizu potoka. Jedne večeri poslije škole otišla je do potoka, do omiljenog mjesta kod vrbe. Onda se jedan list počeo tresti – samo jedan list. Nije bilo vjetra. Onda se na granu popeo mali čovjek odjeven u zeleno. Nije se htjela pomaći da ga ne uplaši. Pogledao ju je u oči i nestao. Frances je to odlučila nikome ne reći. Sve je više vremena provodila kraj potoka čekajući vile. Kada se jednom vratila kući mokra, majka ju je tražila objašnjenje. Priznala je majci da ide na potok gledati vile. Tada je njena 17-godišnja sestrična također rekla da je i ona vidjela vile.
Elsie je jedne subote pitala svoga oca da joj posudi njegov fotoaparat. Otac je pristao. Elsie i Frances su otišle do potoka i vratile su se brzo. Kad se slika počela razvijati, vidjela se Frances kako se naslanja na obalu koja kao da je prekrivena nekim papirima. A onda je na svoje zaprepaštenje primijetio da su ti „papiri“ vile. Otac je bio uvjeren da je Elsie nešto napravila od papira. Frances i Elsie nisu mogle uvjeriti oca da su to zapravo vile.Opet su posude fotoaparat. Ovog puta su uslikali Elsie kako sjedi na livadi i gleda gnoma. Nakon toga, otac ima nije dao da posuđuju fotoaparat.
Polly Wright je bila na sastanku Teozofskog društva te je ispričala govorniku o fotografijama te mu predala fotografije. Predsjednik društva, Edward L. Gardner, odnio je te fotografije profesionalnom fotografu Harlodu Shellingu. Shellingovo izvješće o fotografijama je bilo da vile koje plešu nisu izrađene od papira ni od nikakve tkanine niti su naslikane na fotografskoj pozadini. Ali ono što je najviše začudilo Shellinga je to da su se ti likovi pokretali dok su snimani. 1920. godine Gardner je došao kod Wrightovih. Tada mu je Elsie pokazala livade i mjesto kraj potoka. Gardner je znao da mu treba još fotografija da bi mogao dokazati postojanje vila.
Gardner je opet posjetio Wrightove ,a li je ovog puta ponio kamere. Ovog puta Gardenr je upoznao i Frances. Budući da je bilo kišovito i oblačno, prema djevojkama, nepogodno vrijeme za susret s vilama. Ostavio im je fotoaparat i vratio se u London. Kada se razvedrilo Frances i Elsie odlučile su otići slikati vile. Vratile su se sa još dvije slike. Na jednoj je bila vila s krilima, mirno je stajala na grani i pružala Elsie malu kiticu zvončića. Na drugoj je bila Frances kako zabacuje glavu dok druga vila s krilima skače prema njoj. Gardner je i te slike dao na stručni pregled i opet mu je rečeno da nema znakova krivotvorenja. Posljednja fotografija snimljena je 21. kolovoza 1921. godine.



Na toj fotografiji se vide dvije vile kako vješaju koprenastu tkaninu na travu kako bi napravile sklonište od kiše. Frances je rekla kako je često viđala vile da to rade kad je oblačno. Sve engleske novine pisale su o vilama iz Cottingleyja.
U „Strandu“ su 1921. godine objavljenje i posljednje fotografije. Ljudi baš nisu previše vjerovali u vile. Uvijek bi nalazili neke „nedostatke“. 1922. godine objavljena je knjiga „The Coming of the Fairies“, Connan Doyle“ no iako je objavio sve fotografije i izvješća o susretima s vilama, nije uspio uvjeriti skeptike. Elsie i Frances su sljedećih 40-ak godina bile zaboravljene.
1965. godine novinar „Daily Expressa“, Petar Chambers našao je tada 60-godišnju Elsie. Chambers je bio uvjeren da su slike bile falsifikati, a Elsiena opaska da treba pustiti ljude da sami odluče o tome samo je probudila sumnje. Elsie je rekla još nešto neobično: „Što se tiče fotografija, recimo samo da su to snimke plodova naše mašte, Francesine i moje i ostavimo stvar na tome.“
Ta rečenica se mogla promašiti na dva načina: ili je zaobilazno aludirala na teoriju ektoplazme ili je priznala da vile nikada nisu vidjele izvan svoje mašte. 1971. godine Elsie je bile gost u jednoj emisiji BBC-a. Pitali su je da li se može zakleti na bilbiju da pri sniamnju snisu upotrijebili nikakve trikove, zastala je i potom odgovorila: „Ako nemate ništa protiv, to bih pitanje radije ostavila otvoreno….“ Ali kad je Yorkshireska televizija pitala Frances jesu li fotografije krivotvorine, odgovorila je:“Naravno da nisu. Recite mi kako bi ona to izvela, njoj je bilo 16, a meni 10 godina. Može li 10-godišnje dijete cijeli život čuvati tajnu?!“


1977. godine došlo je do zanimljivog obrata. Istraživač Fred Gettings naišao je, radeći na ilustracijama bajki iz 19. stoljeća, na jednu knjigu koja je sadržavala par slika vila. Dvije vile bile su gotovo identične vilama iz Cottingleyja. Promijenj ej samo njihov položaj.
U kolovozu 1978. godine vijeće za znanstveno istraživanje dali su fotografije postupku uvećavanja i otkrili su da su vile obješene na konce. Cooper je 1981. godine pisao knjigu o telepatiji, a Frances ga je pozvala da ju posjeti. Frances mu je tada nešto rekla: „S mjesta gdje sam stajala, mogla sam dobro vidjeti igle za šešir koje su držale figure. Oduvijek me čudilo što je itko shvatio to ozbiljno.“ Cooper ju je upitao jesu li i ostale 4 krivotvorine, a Frances mu je rekla da tri jesu, a posljednja da je prava. U antologiji „Nerazjašnjeno“ 1982. godine, objavljen je članak Joe Cooper u kojem je otkrio da su vile na prve tri fotografije bile izrezani likovi pričvršćeni za grane iglama za šešir. Frances i Elsie su se uzrujale. Frances je 1985. godine nazvala Joe Coopera i rekla mu da je izdajnik.
Frances je umrla 1986. godine, a Elsie 1988. godine, a Elsie 1988. godine. U izvorni rukopis o Cottingleyu, Joe Cooper je uvrstio poglavlje pod naslovom „Druga viđenja“. Ono se sastojalo od priča o vilama koje su mu ispričali svjedoci. 80-godišnji član Teozofskog društva tvrdio je da ga je kad je bio mali, u krevetu često posjećivao gnom odjeven u zeleno. Još jedan starac je ispričao da je vidio gnoma oko 60 cm, kako hoda stazom u polju kukuruza. Nekoliko mladih studenata ispričalo je kako su šetajući po šumi vidjeli vile koje su „kruži i plesale“, ali su bile vidljive samo ako bi ih se gledalo krajičkom oka.
Neka starica pokazala je Cooperu fotografiju gnoma viđenog kroz mrazom prekriveni prozor, a na joj su vidljive i sićušni bijeli zečići. Jedna od najuvjerljivijih priča o vilama dala je Lois Bourne u svojoj knjizi „Witch Among Us“. U knjizi, među mnogim pričama , pripovijeda o nečemu zbog čega će većina čitatelja posumnjati u njezinu vjerodostojnost ili zdrav razum. Kad je bila na odmoru u Crantocku u Cornwallu srela je članicu vještičjeg sijela i provela je noć u njezinoj kući. Muž njene prijateljice, Rob, upitao ju je da li želi vidjeti vile i objasnio da se svakog jutra u zoru jedan pojavljuje blizu mlina na potoku. Sljedećeg jutra Lois je pošla vidjeti vile. Lois je zabilježila: „Nikada, sve do danas, nisam bila kadra odlučiti jesam li dosita vidjela tog vilenjaka ili me Rob uvjerio da ga vidim. Što god to bilo, na kamenu je mirno sjedilo stvorenje nalik vilenjaku s crvenim šeširom, zelenim kaputom i jednom žutom čarapom, dok je drugu mirno prao u vodi.“
Kada se sva ta svjedočanstva uzmu u obzir, nije odveć teško povjerovati da vile zapravo možda i postoje.
izvor