Vučedolska kultura

(od oko 2900. do oko 2300. g. pr. Kr.)


Jezgra vučedolske kulture je područje današnjeg Srijema i dio Slavonije do planina Krndije i Dilja na zapadu. Od tuda se kasnije Vučedolci šire u svim pravcima.
O podrijetlu nositelja vučedolske kulture postoji više teorija (teorije o nordijskom podrijetlu, istočnoalpskom podrijetlu, autohtonom podrijetlu i stepskom podrijetlu). Sigurno je da vučedolska kultura barem dijelom vuče svoje podrijetlo iz naslijeđa stanovništva iz mlađeg kamenog doba.
Oblikovanje vučedolske kulture utjecalo je tzv. druga stepska seoba. Ona je obuhvatila i dio današnje Hrvatske. Novi doseljenici su bili indoeuropskog podrijetla. Oni sa sobom donose nove tehnologije vezane za obradu kovina, a obnavlja se i dio drevnih neolitskih tradicija.
Vučedolci su imali čvrstu rodovsku organizaciju na čelu s rodovskim kneževima koji međusobno usko surađuju. Sloj vještih ratnika vjerojatno se razvio od brojnih lovaca jer je divljač imala vrlo važnu ulogu u prehrani. Lov je osiguravao Vučedolcima velike količine mesa. Meso ih je pak činilo jačima i otpornijima na bolesti od okolnih plemena što je mogao biti jedan od preduvjeta kasnijem širenju Vučedolaca.
Prvotno Vučedolci podižu svoja naselja na terasama uz rijeke i na obroncima brežuljaka, a kasnije i na vrhovima brda. Podižu i sojenička naselja. Naselja su opkoljena opkopima i palisadama što može upućivati na to da je razdoblje vučedolske kulture bilo vrlo burno i nemirno.
U kasnom razdoblju Vučedolci se počinju naglo širiti (vjerojatno i vojnim pohodima) na sve strane ponekad prodirući čak 700 km daleko od svoje prapostojbine. Vučedolska se kultura tako proširila sve do okolice Praga i južnih Karpata u Češkoj na sjeveru, rumunjskog Banata na istoku, Alpa na zapadu i južne Bosne na jugu. Ovu seobu Vučedolaca potaknula je vjerojatno njihova sve veća potreba za kovinom koje na prvotnom vučedolskom području nije bilo.
Najvažnija gospodarska djelatnost Vučedolaca je bila obrada zemlje. Važnu ulogu imao je i uzgoj goveda. Njihova prodaja mogla je osigurati važan bakar koga na prvotnom njihovom području nije bilo. Obrada bakra imala je pak posebno važnu ulogu i nju Vučedolci usavršavaju. Razvijaju prvu serijsku proizvodnju predmeta od kovine koristeći se tehnikom dvodijelnih kalupa. Posebno masovno proizvode sjekire.
Vučedolci su uz zajedničke vjerske obrede poznavali i obrede koji su bili ograničeni samo na obitelj. Važnu ulogu je kod njih imao kult bika kao i ptica i jelena koji se obično povezuju s obožavanjem sunca.

Vučedolska kultura je kultura, a u klasičnoj fazi svog razvoja kulturni kompleks mlađeg eneolitika (bakrenog doba), nazvana po lokalitetu Vučedolu (5 km istočno od Vukovara), gdje se nalaze ostaci velikog naselja bakrenog doba. Isprva ju arheolog Gordon Childe naziva "slavonskom kulturom", no nakon sustavnih istraživanja lokaliteta Vučedol, taj naziv se napušta. Vučedolska kultura poznata je u mađarskoj stručnoj literaturi i kao Kultura Zok (prema nalazištu Zok u južnoj Mađarskoj). Do svoje kasnoklasične faze bila je rasprostranjena u okolici Srijema, istočne i posavske Slavonije te okolice Bjelovara. U svojoj kasnoj fazi bila je u svojim regionalnim varijantama rasprostranjena i u Austriji, Mađarskoj, južnoj Slovačkoj i Rumunjskoj.


Stanovništvo

U samom Vučedolu živjelo je oko 2000 i 3000 stanovnika, te je bila riječ o jednom od najvažnijih centara toga doba. Ljudi ove kulture u Vučedolu bavili su se stočarstvom, vjerojatno najstarijim uzgojem goveda na svijetu, te je u prehrani govedina činila 85%, dok su se na području Vinkovaca, zbog prisutnosti šuma, bavili lovom i hranili su se pretežno jelenima (oko 75% hrane u prehrani bilo je jelenje meso). Nađeni su u Vučedolu i ostaci pastrve, koje u Dunavu nije bilo, te su je nabavljali iz drugih krajeva. Ovo je prva kultura koja koristi tanjure za posluživanje hrane samo jedne osobe, dok su se dotada koristile zajedničke posude za hranu.
Vučedolska kultura završava oko 2500. pr. Kr., a u samom Vučedolu oko 2400. pr. Kr.
Vučedolska kultura je, uz vinkovačku kulturu u unutrašnjosti te cetinsku u primorju, jedna od najznačajnijih kultura metalnog doba na našim prostorima.
Naselja
Naselja vučedolske kulture se nalaze uglavnom na uzvisinama, obično uz rijeke (Vučedol, Vinkovci) i močvarno područje. Oblik vučedolske kuće je pravokutan s predvorjem i središnjim ognjištem, napravljena s drvenim stupovima, pleterom i premazom od gline (Vučedol).
Grobova nije mnogo pronađeno, a pokojnici su pokapani ili unutar kuće ili ispred s osobnim predmetima. Bilo je i sojeničkih naselja, no takva naselja su bila uglavnom privremena jer nisu bila pogodna za život, a kao privremena staništa i pribježišta korištene su i spilje. Razvijenost vučedolske metalurgije očitovala se u serijskoj proizvodnji bakrenih alatki pomoću dvodijelnog kalupa.

Materijalna kultura

Vučedolska kultura koristi prvi puta višedjelne kalupe za lijevanje metala. Na lokalitetima vučedolske kulture nađeno je i fino keramičko posuđe crne boje (amfore, vrčevi, šalice, trokutaste boca i nekoliko posuda neobičnog oblika), s raznim pravilno organiziranim, urezanim ukrasima ispunjenim bijelom inkrustacijom. Ukrasi su uglavnom pravocrtni, a karakteristični su i ukrasi u obliku koncentričnih krugova. Najpoznatiji primjeri ukrašavanja su Vučedolska golubica i idoli iz Ljubljanskog barja. Vučedolska kultura se dijeli na tri faze, a smatra se da je nastala negdje u slavonsko-srijemskom prostoru iskrivljenjem lengyelsko-sopotske pod utjecajem kostolačke kulture. U srednjoj fazi se proširila na Baranju i Banat, a u posljednjoj se proširila na sve strane te je došlo do raspada jedinstvene kulturne na manje tipove.

Kultovi i vjerovanje
Važnu ulogu u životu pripadnika Vučedolske kulture, je imao kult štovanja kovača, poglavito kovača bakra. Njegova kuća je redovito bila smještena u sredini naselja, a vjerovalo se da ima posebne moći jer može iz zemlje izvaditi prašinu i od toga napraviti različite oblike. Vjerovalo se da imaju i mogućnost utjecaj na prolazak vremena te da su utjecali na godišnja doba. [

Kultura je prakticirala i ljudske žrtve. U jednoj grobnici pronađena su tijela koja su žrtvovana najvjerojatnije zbog kultnog prolaska Marsa i Venere, koji su bili najvažniji planeti te su imali svoje štovatelje, kroz Plejade, što nam govori da su Vučedolani promatrali nebo i bili upoznati s promjenama na njemu.[nedostaje izvor] Pronađena su i tijela koja su na svojim glavama imala blaga udubljenja, za koja se pretpostavlja da su nastala ritualnim izlijevanjem tekućeg bakra na glavu žrtve.

Vučedolski artefakti
Vučedolska golubica je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopina na Vučedolu. Modelirana u obliku golubice, postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Vukovara, u čijoj se blizini Vučedol nalazi. Imala je kultnu namjenu kao kadionica. Tamne je boje, ukrašena bijelom inkrustacijom (mašnice, ogrlica, niz valovitih i cik-cak crta na krilima) u urezanom ukrasu i ornamentu nastalom žigosanim ubadanjem. Iako je prozvana golubica, arheolozi smatraju da se zapravo radi o ptici jarebici.
1978. u blizini Vinkovaca otkrivena je obojana keramička zdjela za koju se vjeruje da predstavlja najstariji kalendar. Na loncu su oslikane četri vodoravne trake, a svaka je podijelenja na 12 polja, koji bi trebali predstavljati tjedne, a svaki drugi je prazan. U punim kvadratima su slike zviježđa koji se pojavljuju u određenom razdoblju, tako se npr. u prvom redu pojavljuje Sunce te taj pojas predstavlja proljeće. Ovaj vrijedan nalaz nam kazuje da su pripadnici Vučedolske kulture promatrali nebo, bilježili promjene te na taj način oređivali prolaz vremena.[nedostaje izvor]



Ako se ikoja keramička proizvodnja iz razdoblja prapovijesti može smatrati umjetničkom tvorevinom, onda je to s punim pravom keramika vučedolske kulture. Izvanrednim skladom i dotjeranošću oblika i ukrasa ona je potkraj eneolitika stigla gotovo do savršenstva. Naime ne smijemo zaboraviti da je sve posuđe još uvijek izrađivano prostoručno, bez pomoći lončarskog kola. Južnopanonski prostori tu su napravu upoznali tek s dolaskom Kelta, negdje u 4. stoljeću prije Krista.

U kućama i jamama vučedolske kulture nađene su goleme količine keramičkog posuđa, onoga grubog, svakodnevnog, ali i vrlo finog i kvalitetnog, pomno ukrašenog. Budući da se i ovo fino nalazi u velikim količinama, očito nije bilo izrađivano isključivo za neke posebne namjene, nego se vučedolsko stanovništvo takvim bogatim predmetima okruživalo i u svakodnevnom životu. To je keramika rađena od dobro pročišćene gline, a i tehnologija pečenja znatno je usavršena, što rezultira boljom kvalitetom proizvoda.



Kad se arheološka znanost potkraj prošlog i početkom ovog stoljeća upoznala s vučedolskom kulturom, ona je djelovala kao da je odnekud, iz nekog mnogo razvijenijeg i naprednijeg svijeta, bačena u ovo naše panonsko blato. Bilo je to vrijeme poznavanja isključivo razvijene, klasične faze ove kulture. No danas, kad možemo pratiti njezin cijeli razvojni put, vidimo da je ta evolucija tekla vrlo mirno i logično upravo na tom panonskom tlu. Oblici oštro lomljenih bikoničnih zdjela, zdjelica i lonaca samo su dalji nastavak već dobro poznatih oblika ukorijenjenih u kasnoj vinčanskoj i sopotskoj kulturi. Zdjele sa zaobljenim ramenom i razgrnutim obodom oblikovali su prije vučedolskih kostolački lončari, kao i keramičke žrtvenike sedlastog tipa. Dakle, većina vodećih oblika nije u biti nikakva novost u ovim prostorima, kao što to nisu ni tehnike ukrašavanja: urezivanje, brazdasto urezivanje, duborez i rovašenje. Ali originalan je način kako je vučedolska kultura sve te već dobro poznate elemente spojila i izgradila u jedan osebujan vlastiti stil.
Koliko je vučedolska kultura u oblikovanju i ukrašavanju keramike crpila od svojih prethodnica, najuočljivije je u ranoj, pretklasičnoj fazi .

Dominiraju bikonične zdjele, lonci, plitke zdjele razgrnutog oboda i zdjele sa zaobljenim ramenom. Ukras se najčešće smješta samo na jednom segmentu posude, onom gornjem ili na najširem dijelu posude, i to u obliku uskog friza strogo geometrijskih motiva, trokuta, rombova, izvedenih tehnikom brazdastog urezivanja, običnog urezivanja ili rjeđe rovasenja i duboreza. Već je prisutna primjena bijele inkrustacije, što na crnoj, sjajno poliranoj pozadini nagoviješta prepoznatljiv crno-bijeli efekt tako karakterističan za klasičnu fazu. Pretklasična faza inaugurira i kasnije također vrlo karakterističan motiv kružnice ili rozete, koji se samostalno pojavljuje na najširem dijelu posude.
Klasična faza vučedolske kulture nastavlja s oblikovanjem dubokih bikoničnih zdjela, vrlo oštrog prijeloma, opremljenih s jednom širokom vrpčastom ili tunelastom ručkom (sl. 56). Dimenzije takvih zdjela variraju od gotovo minijaturnih do golemih poput one iz spominjanoga groba bračnog para s Vučedola. Brojno su zastupljene i jednostavne bikonične zdjele, zdjelice na četiri čepaste nožice .


Trbušasti vrčevi S-profila, vrećaste amfore s dvije ručkice na vratu ili na najširem dijelu trbuha, jednostavne jajolike posude ravnog dna ili na niskoj prstenastoj nozi, amfore s visokim cilindričnim vratom koje najveći obujam dosežu u ramenom dijelu. Navedenim standardnim oblicima pridružuje se i niz specifičnih oblika poput dvodijelnih i trodijelnih boca , malih bikoničnih zdjela s pričvršćenim poklopcem i nizom rupica, takozvanih »kadionica« , visećih zidnih posuda u obliku modela krušne peći, kupa na niskoj prstenastoj, zvonastoj ili križnoj nozi, plitkih četvrtastih zdjela na četiri čepaste nožice, raznih tipova žrtvenih stolića itd. Dakle već i mnoštvom i raznovrsnošću oblika keramičkog posuda vučedolska kultura nadmašuje sve prethodne.




S klasičnom fazom možemo govoriti i o vrhuncu vučedolskoga dekorativnog stila. On se zasniva na apsolutnom geometrizmu sa sklonošću prema čistoj i strogoj organizaciji površine na pravilne frizove, odnosno naizmjenične metope - to je tzv. arhitektonski stil.
Metope popunjavaju geometrijski uzorci od najjednostavnijih cik-cak crta, trokuta i rombova do različitih tipova križeva, složenih lančanih motiva i šahovnica.
Od krivocrtnih motiva pojavljuju se jedino elipsa i kružnica, odnosno rozeta jednostavna ili višestruka, često oivičena nizom trokutića ili zrakastim urezima. Nerijetko joj se pridaje simboličko značenje solarnog motiva. No kako je rozeta suviše učestao motiv, teško da je baš uvijek imala takav smisao, osim u sasvim određenom kontekstu kao što je to slučaj s velikom zdjelom iz groba bračnog para u Vučedolu. Ta je posuda sama po sebi kao grobni prilog dio rituala, ona je standardni vučedolski oblik, ali u ovom slučaju izuzetno velikih dimenzija, izvrsne izrade, a rozete i križevi na njoj ispunjeni su crvenom, a ne uobičajenom bijelom inkrustacijom.
U navedenim okolnostima i u kombinaciji s crvenom bojom - simbolom krvi, rađanja i života - možemo pretpostaviti da rozeta ima smisao solarnog motiva kao simbola umiranja i ponovnog rađanja.
Na vučedolskoj se keramici često pojavljuju i drugi univerzalni simbolični motivi poput križa i klepsidre, bilo kao samostalni motivi bilo unutar ukrasnih metopa. U izvedbi nabrojenih dekorativnih i simboličnih motiva dominiraju tehnike rovašenja i duboreza, dakle tehnike koje izrezuju površinu oko motiva i tako ga čine reljefnim. Izrezane površine popunjavaju se bijelom inkrustacijom, a katkad crvenom ili žutom.
Bijela inkrustacija u razdoblju ranijega klasičnog stupnja (stupanj B 1) vrlo je proporcionalno izbalansirana u odnosu na tamne dijelove posude, tako da bogate i raskošne ukrasne kompozicije ne djeluju preteško, nego prozračno. To se ne bi moglo reći i za kasniji period klasičnog stupnja (stupanj B 2), kad su rovašene površine sve veće i veće, upravo pretrpane bijelom inkrustacijom, pa se cijeli ukras doima pomalo teško.
U klasičnoj vučedolskoj kulturi postoji i cijeli niz keramičkih predmeta koji su nedvojbeno imali kultno obilježje. Najvažniji su brojni žrtvenici sedlastog ili rogolikog tipa različitih dimenzija. Oni najveći načinjeni su od nabijene, zapečene zemlje i u neposrednoj su vezi s ognjištem, a i oni manji, prijenosni tipovi uvijek su negdje u blizini ognjišta.
Takvi tipovi žrtvenika sastavni su dio jednog širega egejsko-mediteranskog vjerovanja, poznatog kao kult bovida.

Vučedolski primjerci imaju vrlo bliske analogije u istovrsnim žrtvenicima prethelenske kretske kulture i anatolskih halkolitičkih i ranobrončanodobnih gradova poput Catal Hüyüka i Beycesultana.

Sferi egejske duhovne kulture pripada i motiv dvostruke sjekire ili labrisa kakav uočavamo na nekim izuzetnim predmetima vučedolske kulture poput čuvene vučedolske golubice. Taj bez premca najpoznatiji predmet i za laika simbol vučedolske kulture zapravo je šuplja figura ptice nasađene na tri noge .



Na glavi ima otvor, što ukazuje na njezinu funkciju kultne posude. Njezin zatvoreni volumen možda djeluje pomalo strogo, ali izuzetno fino izvijena linija leđa i prijelaz u rep pokazuju svu vještinu i nadahnuće davnoga vučedolskog umjetnika. Tijelo golubice ukrašeno je tipičnom vučedolskom ornamentikom izvedenom rovašenjem, a na vratu se triput ponavlja spomenuti motiv labrisa. Golubica nije i jedini lik ptice u vučedolskoj kulturi. U Vinkovcima je pronađena glava keramičke figure ptice, možda patke. I ona je vrlo vješto oblikovana, s dugačkim vratom i dugačkim plosnatim kljunom. Oko ptice predočeno je tipičnom vučedolskom rozetom izvedenom duborezom i brazdastim urezima.
Barske su se ptice nešto kasnije, u brončano doba, pojavljivale kao element solarnog kulta, pa bismo takvo značenje mogli pridati i spomenutoj figuri iz Vinkovaca. To više što na njoj nalazimo motiv dvostruke rozete okružene zrakama koja u tom slučaju može imati značenje solarnog simbola.
Još je jedna životinja imala posebno mjesto u životu i religiji vučedolskog čovjeka. To je jelen. Potvrdu tome nalazimo u već spominjanome žrtvenom ukopu jelena na vučedolskom Gradcu, a u neposrednoj blizini, ispred mlađeg megarona, otkrivena je i mala keramička figura jelena, kojemu je glava transformirana u posudu. Po svemu sudeći figura je bila dio istoga kultnog obreda u kojem je žrtvovan i pravi jelen.


Premda se često ističe siromaštvo ljudske figuralne plastike u okvirima vučedolske kulture, to baš i nije sasvim tako. Ona nema učestalost i značenje antropomorfnih figura balkansko-anatolskih neolitičkih kultura, ali je nipošto ne smijemo mimoići, osobito ne s umjetničkoga gledišta.
Jednu kategoriju čine jednostavne i neukrašene plosnate figure s elipsasto proširenom stajaćom bazom. Obično su bez ikakvih naznaka spola ili imaju samo blago reljefno istaknute grudi. No mnogo je zanimljivija druga kategorija fino oblikovanih i bogato ukrašenih ženskih statueta. Među njima možemo izdvojiti tip plosnatih figura u obliku violine i voluminozno oblikovane figure u neobičnom, vjerojatno sjedećem položaju. Naime ove posljednje sačuvane su samo fragmentarno pa je teško pouzdano rekonstruirati njihov prvobitni izgled. Bogati ukrasi i na jednim i na drugim figurama načinjeni su tipičnim vučedolskim tehnikama duboreza i rovašenja, a sastoje se od već poznatih i karakterističnih geometrijskih motiva. No zanimljivo je da su često komponirani tako da djeluju kao realističan prikaz nošnje drevne vučedolske žene.
Donji dio trodimenzionalno oblikovane figure s vučedolskoga Gradca zapravo je vjeran prikaz nogu obuvenih u bogato ukrašene čarape i neku vrstu papuča. Tipovi obuće vidljivi su i na nekoliko keramičkih modela nogu, odnosno stopala iz Vučedola i Sarvaša. Iako su svi primjerci oštećeni i nepotpuni, teško je zamisliti da su te noge bile dio neke ljudske figure u cjelini. Naime kad bismo proporcionalno veličini nogu i stopala rekonstruirali cijeli lik, on bi morao dosezati tridesetak centimetara visine. A takvih, gotovo monumentalnih, statua dosad u svom obilju vučedolske keramičke proizvodnje nije bilo. Vjerojatnije je ovdje riječ o zavjetnim modelima pojedinih dijelova tijela, običaju koji se u nekim ljudskim vjerovanjima i vjerskim obredima sačuvao do danas.


Slika 62. Gornji dio keramičke ženske figure, Vinkovci, vučedolska kultura, 3. tisućljeće prije Krista, Gradski muzej u Vinkovcima, crtež K. Rončević

Najatraktivniji je primjerak statueta iz Vinkovaca (sl. 62). Od nje je sačuvan gornji dio plosnatog tijela s dva široka batrljka i čepastom glavom. Na donjem dijelu prednje strane nalazi se veće oštećenje na mjestu odakle su vjerojatno izlazile noge koje nedostaju. Nakošeni položaj gornjeg dijela tijela daje naslutiti da je figura prvobitno imala sjedeći stav. Bogati urezani ukrasi predstavljaju zanimljivu odjeću koja se sastoji od nabrane suknje i prekriženih naramenica. Budući da naramenice ostavljaju slobodne grudi, možda možemo u tome vidjeti posebnu, ritualnu odjeću.
Na rukama-batrljcima nalaze se urezani motivi križa. Teško je reći imaju li oni ulogu nekakvog simbola na samoj figuri ili su prikaz običaja tetoviranja ili skarificiranja.
Naime isti takvi urezani križevi prisutni su i na bedrima sačuvanoga donjeg dijela trodimenzionalne figure, također iz Vinkovaca . Ona je oblikovana kao puna plastika u nekom prilično neobičnom, nagnutom položaju.




Donji dio keramičke ljudske figure, Vinkovci, vučedolska kultura, 3. tisućljeće prije Krista
Ljudski se lik pojavljuje u vučedolskoj kulturi i u jednom drukčijem obliku. Urezan na ulomcima keramike, odnosno na dnu posuda ili na keramičkim amuletima. Stiliziran je u obliku klepsidre kojoj su dodani glava, ruke i noge. Takav lik pokazuje da se s pravom često i sam motiv klepsidre smatra ženskim simbolom


Stilizirani ljudski lik u orantskom stavu urezan na ulomku keramičke posude, Vučedol, vučedolska kultura, 3. tisućljeće prije Krista, Arheološki muzej u Zagrebu, snimio N. Ilijić

Prosperitet i bogatstvo vučedolske kulture zasniva se na razvijenome stočarskom i lovačkom gospodarstvu, koje joj je svojom visokom akumulativnošću omogućilo poznanstvo s metalom. Ubrzo su i sami Vučedolci ovladali metalurškom djelatnošću, dapače razvili su i prvu serijsku proizvodnju metalnih, bakrenih predmeta zahvaljujući tehnici lijevanja u dvodijelnim kalupima. Zanimljivo je da su proizvodili isključivo utilitarne predmete poput oruđa i oružja; najčešće su bakrene sjekire plosnatog tipa a trapeznog ili lepezastog oblika te bojne sjekire s cjevastim produžetkom za nasad drška.
Repertoar bakrenih predmeta dopunjavaju različita šila i dlijeta te listoliki bodeži. Nakit niti bilo kakvi drugi ukrasni predmeti izrađeni od bakra nisu pronađeni ni na jednome vučedolskom lokalitetu.

Izvor: Wikipedija