Tragovi na grobu mučitelja

Samo u 1692. godini, u Salemu, Masachusets, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme ucešca u sveopcem lovu na vještice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeca, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata. Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kronicari se ne mogu složiti oko toga kako se je uopce zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabilješci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je poceo. Svjedoci su se redali jedan za
drugim izricuci besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oci su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je žena ispricala kako je cula staricu kako nešto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kucu potekla krv iz ušiju, bila je sigurna da su cini bacene na nju. Jedan covjek se, pak, zakleo da je na
vratima staricine kuce vidio spodobu deset stopa visoku - ocigledno da je to bio sam davo ili barem netko od sljedbenika necastivog.

Porota nije dugo vijecala. Citirajuci tekst "Zlo ne zaslužuje da živi", sudac je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se trebala izvršiti slijedeceg dana ujutro. Tada je, prije nego što su cuvari mogli bilo što poduzeti, upiruci svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala : "U cijelom svom životu nikada nisam proklela nijedno živo ljudsko bice ! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše... A sada poslušaj i zapamti ovo - kada umreš, a to ce biti uskoro, obecavam ti da cu ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovnice Bucks, ostace za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu ucinjenu na ovaj dan".

Tri mjeseca poslije sudenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. U pocetku je rad na spomeniku odmicao normalnim tokom sve dok jednog dana uzbudeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti !? U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obecavši da ce sacuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploca je zakopana, a nova postavljena na predvidenom mjestu.
Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploci su se vidjele jasne konture stopala. Gundajuci protiv necuvenog vandalizma, objašnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, vec dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg
izrecenog prokletstva. Obeshrabreni nasljednici nisu cinili dalje pokušaje. Poslije tri stoljeca, biljeg je poput žive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Bucksa.