Tragovi bezumlja mojih naroda

Ne krivim nikoga i sve krivim za ovo šta dopustismo da se medu nama dogodi. Što nagrdismo zemlju i sebe same, šta dobar glas o sebi poružnješmo za nekoliko pokoljenja unaprijed, pred sobom i pred cijelim svijetom. Što maknismo barijere civilizacije pred barbarstvom koje nama zavlada,,,što...što...
Ne bih o politici, jer je ne volim, izbjegavam je i ne držim niciju stranu u politickim raspravama. Vec cu malo o posljedicama šta su nastale zbog nas samih, nama samima. O posljedicama koje izmedu ostalih i mi prirodoljupci i te kako osjetimo i zgražavamo se nad njima susrevši ih u kretanju kroz prirodu.O posljedicama koje nam pri susretu kvare raspoloženje i užitak stecen do tada.
Ploveci rijekama mojih naroda, ujedno sam plovio više stotina kilometara i linijom razgranicenja. Linijom "nicije zemlje - vode" preko koje su s jedne na drugu stranu letjeli ubojiti projektili upuceni s namjerom da oduzmu nekome život, da ga osakate, da nekoga sirocetom naprave.
Iako je oružano bezumlje davno prošlo, iako je rijekama puno vode poteklo od onda, iako se život "vraca" u svoje kolotecine, ipak su tragovi i te kako vidljivi. Vidljivi mada smo duboko u koritu rijeke, mada raslinje zaklanja poglede, vidljivi da nama samima pokažu našu sramotu, a onda i drugima pokažu kakvi smo...
Na obali vidamo još uvijek polusrušene objekte još uvijek uz obalu prostiru se desecima kilometara minsko sumnjiva podrucja. Još uvijek nije sigurno biti "svoj na svome".
DOKADA......

što reći..jako lijepa priča ....