Prokletstvo Mumije

Prokletstvo mumije je (ako se ja dobro sjećam o tome davno sam gledo na TV) istinito prokletstvo koje te ubija na čudne načine javno iznenada ako ne vjeruješ u njega...Neka amerikanka je javno izjavila da ne vjeruje (bila je poznata) u prokletstvo mumije...3 tjedna kasnije se srušila ispred kazališta u kojem je upravo pogledala predstavu

Davne 1922-ge, bogati engleski lord Carnarvon je, trazeci suhu klimu za svoja pluca a usput i zanimaciju, stigao u Egipat. Odusevljen idejom da svoje bogatsvo eventualno poveca onim iz faraonskih piramida, te omamljen blagodatima sto nosi svjetska slava, financirao je arheoloski pohod na Dolinu kraljeva i otvaranje grobnice Tutankhamona. Financijski ishod mi je trenutno nepoznat, ali svjetsku slavu lorda Carnarvona ne mozemo zanemariti: postao je prva poznata zrtva jedne mumije. Cinjenica da je umro od upale pluca i trovanja krvi zbog nekog nezasitnog moskita, bila je zanemarena.

Mumije su dosle na los glas. Nekome je palo na pamet da mumije ustvari bas i nisu odusevljene tom idejom da ih se iskapa. Ipak su to tjelesni ostaci vladara, ali u onom outfitu od ofucanih zavoja u memljivim podrumima piramida to bas i ne dolazi do izrazaja. I tako su mumije dosle na ideju da pokazu svoje nezadovoljstvo. Kao prva zrtva, imao je cast lord Carnarvon, kako se i dolici plavoj krvi. Zatim su slijedili i ostali koji su sudjelovali u iskapanju. Zabiljezena je cak i smrt nekolicine kanarinaca. Da se mumije nisu zadrzale samo na onima sto su im poremetili bioritam stoljetnog sna, kompetentno nas je poucila holivudska filmska industrija: snimljeni su, vrlo autenticno jel’, bezbrojni filmovi u kojima mozemo vidjeti sta su sve te mumije u stanju uciniti onako bunovne i mrzovoljne.

Ötzi je naravno, nastavio tradiciju. Iako je nadjen u prilicno jadnom stanju, onako jos napola u gleceru s licem u prljavoj lokvi vode, nije se bas pokazao jako zahvalan prema svojim spasiocima. Odjednom su ozivile i teorije o tome tko je bio ustvari Ötzi za zivota: sef mjesne zajednice (aj dobro, poglavica) kojeg je dokrajcio mladji kolega zeljan vlasti? Seoski travar koji je prepisao malo vecu dozu ludih gljiva razmazenom deristu seoskog poglavice? Mozda obican domacin cija je cetvrta zena izgubila strpljenje cekajuci da Metuzalem umre, pa malo pomogla sudbini?

Sve te teorije bi mogle objasniti nimalo prijateljski odnos Ötzia prema sadasnjosti. Jer tko se oprostio od zivota visoko u brdima sa strijelom u ledjima, a nakon toga proveo vise od 5000 godina u cvrstom agregatnom stanju, nije bas predodredjen za nosioca golubice mira.

Dr Günter Henn se prvi upisao na Ötzievu listu palih zrtava. Sudski je lijecnik golim rukama pospremio Ötzia u vrecu i povukao patent. Ali prije nego se to desilo, ostavio ga je cijeli vikend na milost i nemilost znatizeljnicima, a pojavio se tek u ponedjeljak. To mu zlovoljni Ötzi ocito nije mogao zaboraviti. Tocno godinu dana nakon njihovog susreta, dr Henn (64 godine) poginuo je u saobracajnoj nesreci. Zurio je na vlastito predavanje, gle slucajnosti, o Ötziu i na jednom dijelu potpuno ravne ceste zabio se frontalno u drugi automobil.

A to je bio tek pocetak. Zadovoljan ishodom osvete, Ötzi je vec bacio oko na drugu zrtvu.

Samo godinu dana kasnije, 1993-ce, iskusnog planinara i vodica Kurt Fritza na jednom rutinskom pohodu po Alpama, proguta neki poveci glecerski rascjep. Fritz je doveo R. Messnera do Ötzievog nalazista a navodno se neslano salio s Ötzievim izgledom. Sad su mu sanse da se neko nasali njegovim izgledom nakon 5000 godina, prilicno velike.

Rainer Hölzl je, kao i svake godine, otisao svom lijecniku na body-cheking. Te, 1994-te, dobrodrzeci 41-godisnjak je doznao da boluje od rijetkog tumora na mozgu. Podvrgao se kemoterapiji, osjecao se odlicno i vratio se na posao. Nedugo zatim iznenada umire. Herr Hölzl je snimao Ötzia na nalazistu za austrijsku televiziju. Navodno ga je malo prevrtao svojim skijaskim stapom ne bi li dobio bolji gro-plan.

Jednog maglovitog listopadskog jutra na padinama u okolici Salzburga zacuje se lavez lovackog psa. Njegov vlasnik pozuri do mjesta gdje je sjedio pas u nadi da je ovaj otkrio trag neceg sto bi se moglo upucati za rucak. Umjesto toga ugleda nepomicno tijelo postarijeg muskarca. Bio je to Helmut Simon, covjek koji je otkrio Ötzia. Datum: 23.10. 2004. Samo da usput spomenem da je Ötzi 23.09.1991. helikopterom prenesen u Innsbruck. Zivot Helmuta Simona, nakon otkrica Ötzia, promjenio se iz temelja. Iz uvjerenog ateista pretvorio se u fanaticnog vjernika. U jednoj baptistickoj crkvi dao se krstiti po starom biblijskom obicaju u kamenoj krstionici velicine kade. A sve pod budnim okom kamere. I inace je nas Helmut trazio blizinu televizijskog studija i drugih medija. Objavio je i knjigu. A nizozemska televizija je snimila njegov zivotopis. Erika se zadovoljila pozornoscu svojih suigracica u bridge-klubu. I molila se svaku vecer za Ötzievu dusu.

U srpnju 2004-te talijanski vrhovni sud je napokon presudio u njihovu korist u vezi nagrade. Helmut i Erika su napokon odahnuli. Cijeli taj cirkus se napokon isplatio. Tri mjeseca kasnije, 15 listopada, savrseni vremenski uvjeti namamili su Helmuta u austrijske Alpe. Pronadjen je tri tjedna nakon nestanka. Okliznuvsi se sa litice, oprostio se od zivota u 67-moj godini, usamljen u brdima, prekriven snijegom, kao i njegovo zivotno otkrice.

Dieter Warnecke, clan alpske spasilacke ekipe, nema direktne veze s Ötziem. ALI nalazio se u grupi koja je trazila nestalog Simona. Prisustvovao je i Simonovom pokopu, 30.10. 2004., da bi, dosavsi kuci, umro od srcanog udara u 67-moj godini. Pokopan je na istom groblju kao i njegov prijatelj, Helmut Simon.

Javnost je bila shokirana. Vijest o efikasnosti Ötzieve osvete sirila se velikom brzinom. Bez daha, cekali su slijedecu zrtvu.

I ona je stigla: 07.01.2005, profesor doktor Friedrich Tiefenbrunner (63 godine) podvrgava se jednoj rutinskoj operaciji srca i umire na operacijskom stolu. Izjava kirurga koji je vodio operaciju bila je puna zlokobnih slutnji:

»Njegova smrt nas je potpuno iznenadila. Zahvat je bio jednostavan i cinilo se da je sve u redu. Odjednom je srce stalo i nikakva reanimacija nije pomogla.»

Profesor Tiefenbrunner pripadao je ekipi naucnika koji su analizirali Ötzia. Cak je i pronasao izvrsnu metodu kako da sacuva mumiju od svezderucih bakterija i nezeljenih gljivica. U te svrhe morao je vise puta rezuckati komadice mumije. To se Ötziu ocito nije svidjelo.

Profesor je ubrzo dobio drustvo: njegov kolega i pretpostavljeni,profesor doktor Konrad Spindler umire 17.04.iste godine u 66 godini. I ovaj profesor je bio zasluzan za otkrivanje mnogih Ötzievih tajni. Na racun navodnog prokletstva mumije izmisljao je viceve a nedugo prije smrti u razgovoru s nekim prijateljima navodno je posprdno izjavio:

«Ja sam sigurno slijedeci!»

Sad, ako cemo pravo, profesor Spindler je vec duze vrijeme bolovao od lateralne skleroze, jedne vrste neizljecivog oboljenja misica. A smrt u takvim slucajevima je stopostotna. Ipak, necemo kvariti feeling.

I za sad zadnja, osma Ötzieva zrtva je australski doktor arheologije Tom Loy. Doktor Loy je bio zaduzen za istrazivanje krvi na Ötzievoj odjeci i sjekiri. O tom procesu poceo je pisati i knjigu, a naslov joj je trebao biti «Krvava sjekira». U javnosti se suskalo da je profesor obolio od neke rijetke krvne bolesti, a ilegalne internetske kladionice pruzale su mogucnosti dobitka ako se pogodi datum njegove smrti. Da li je netko zaista predvidio njegovu smrt koja ga je snasla polovicom listopada 2005-te u njegovom stanu u Brisbane-u, nije objavljeno. Ali uzrok njegove smrti nije otkrila ni detaljna autopsija. Tom Loy je umro u 63-coj godini, nedovrsivsi svoju knjigu o Ötzievoj krvavoj sjekiri.

Ötzie, osobno, i dalje lezi u dobro zabakadiranoj, klimatski podesenoj komori, izlozen pogledima iza debelog pancir stakla.

Dodijeljen mu je i osobni lijecnik, dr Eduard Egarter Vigl, koji se brine da Ötzie zadrzi svoju tezinu od 16 kg, njeguje mu kozu posebnim prirodnim ekstraktima i uljima koje drze bakterije na odstojanju i sprecavaju da mu koza jos jace potamni pod umjetnim izlozbenim svjetlom.

Dr Vigl je pun razumijevanja za Ötzia i njegove nestasluke. Ocinskim glasom opisuje kako ga Ötzi milo gleda nekad plavim, sad osusenim okicama kada ga podvrgava obaveznoj vecernjoj toaleti.

«To mu se ocito svidja,» tvrdi on. Usput naglasava, dovoljno glasno da ga i Ötzie cuje, kako je ustvari protivnik izlaganja Ötzia ocima javnosti. Da mu bar nesto obuku a ne ga onako golisavog prezentirati.

«Mrtve treba pokapati!»podize glas lijecnik, «samo tako mogu naci svoj mir!» Na pitanje da li ponekad pomisli da bi on mogao biti slijedeca zrtva Ötzievog prokletstva, dr Vigl drhtavim glasom i kiselog smjeska, odgovara

»Ali zaboga! Pa mi smo postali vrlo bliski! Zar ne Ötzie, prijatelju moj?»

Ötzie ne odgovara. Ali tajanstveni smjesak na njegovom licu kao da postaje sve siri…

PS. Ni nakon duze potrage nije mi uspjelo pronaci bilo kakve podatke o nasem Blazu. Navodno je nakon Simonove smrti jedne noci netragom nestao. Ipak, postoje cudnovate izjave nekih planinara koji su na izletima po bosanskim brdima culi cudne glasove. Nesto kao:

«Jebo mater, samo dodji, ima kubura i cakija da radi! E bas da vidim oces li me ovdje naci…»

Izvor

Tajna faraonskog prokletstva

Od onih stvari koje su povezane sa sihrom i koje su se urezale u svijest ljudi jeste i ono što se zove “Faraonsko prokletstvo”. Primjećeno je da mnogi oni koji se bave iskopavanjem faraonskih grobnica ili učestvuju u prenošenju njihovoh ostataka bivaju pogođeni različitim vrstama nedaća. Za ovu temu se vežu mnoge priče tako da neki ljudi vjeruju da ta mrtva tijela nose sa sobom prokletstvo koje zadesi svakog onoga koji im se približi. Poslije dužeg proučavanja ove tajne jedan njemački pisac Filip Vandenberg u svojoj knjizi »Prokletstvo faraona« je rekao pitajući se:

1.Da li je ovo prokletstvo povezano sa nuklearnim zračenjem? Ili su faraoni upotrebljavali neke druge radioaktivne materije kojim bivaju izloženi svi oni koji otvore grobnicu?

2.Da li je to neka vrsta otrovnih gasova koji isparavaju iz biljaka i drveća prilikom otvaranja grobnice?

3. Da li je to neka vrsta sujevjerja koja slijedi svakog onoga ko otkrije grobnicu?

4. Da li je prokletstvo samo koincidencija tako da osoba umre u isto vrijeme kada se otvara grobnica?

5. Da li šišmiši koji se nalaze u katakombama i grobnicama imaju kakve veza sa ljudima koji zapadnu u histeriju tako da umru?

6. Da li su pljačkaši grobnica i stranci koji su umrli u misterioznim uvjetima došli u dodir sa radioaktivnom zemljom ili otrovom iz biljaka?

Zatim nastavlja sa izlaganjem svoje zbunjenosti onim što se dešava u egipatskim istorijskim grobnicama, govoreći: »Kako da objasnimo činjenicu da na bilo kojem mjestu na kojem se nalazi mumija mora doći do nekakve nesreće, tako da najveći brod kojeg su ljudi načinili tj. Titanik se sudario sa santom leda i potonuo, a razlog je što se na njemu nalazila ukradena faraonska mumija.«

Sa istim čuđenjem i zbunjenošću pita se Enis Mensur u svojoj knjizi »Prokletstvo faraona« te kaže: »Veliki broj naučnika vjeruje da ima nešto u unutrašnjosti piramida i faraonskih grobnica što utiče na zdravlje čovjeka, međutim šta je to? Niko to ne zna.«

Kakva je to priča koja se zove »faraonsko prokletstvo«? Kako je počela? Kako objasniti sve ono što se dešava onima koji učestvuju u potrazi za tijelima drevnih egipatskih faraona i njihovim bogatstvom?

Ova priča koja se zove »Faraonsko prokletstvo« je počela 6.novembra 1922 kada je Hauard Karter poslao telegram lordu Karterfonu obavještavajućI ga o sljedećem: »Otkrio sam nešto veličanstveno u »Kraljevskoj dolini«! Postavio sam prekrivač na vrata i tunel kako bi moga i ti doći i vidjeti to lično.«

Lord je stigao u El-Aksar 23. Novembra, a s njim je bila i njegova kćerka. Kada je došao do »Kraljevske doline« Karter je prišao, slomio katanac i vrata iza kojih je našao tijelo mrtvog faraona Tutakamona koji je tu počivao 35 vijekova. Svjetske novine su bile preplavljenje ovim vijestima, a ljudi su ih prepričavali, ali odjednom Karterovo srce je počelo brže da udara i osjeti paničan strah. Međutim blago, zlato i slava su ga bili zanijeli tako da nije obraćao pažnju na ono što osjeća.

Na dan otvaranja bilo je prisutno 23 osobe koje je pozvao Karter da priustvuju otvaranju, međutim odjednom se desilo nešto čudno! Trinaest ljudi koji su bili pozvani na svečanost su počeli umirati jedan poslije drugog i to pod misterioznim okolnostima. Lord Karter je dobio iznenadni napad groznice, te je počeo govoriti: »Vatra je u mom tijelu!!!« Buncao je dok ga je groznica tresla. Došao je i njegov sin iz Indije kako bi ga posjetio, ali je ubrzo umro u hotelu Kontinental u Kairu. Poslije njega umire Karterov pomoćnik Vorte Mejs u toku iskopavanja u grobnicama.Njegova smrt je bila neka vrsta samozapaljenja.

Doktor Muhamed Muhamed Dža'fer navodi u svojoj knjizi »Sihr« jedan dio ovih priča te kaže: »U britanskom muzeju se trenutno nalazi jedan tabut (kovčeg) veoma precizne izrade u kojoj se nalazi egipatska mumija.

Priču ovog kovčega koja sama po sebi izaziva čuđenje bilježe akti britanskog muzeja. Ovaj kovčeg je kupio Daglas Mevari kako bi ga prenio u svoju kuću u Londonu. Svi oni koji su imali bilo kakve veze sa ovim kovčegom su zadesile nekakve nedaće tako da su ga se riješili poklonivši ga britanskom muzeju.

Na dan kupovanja kovčega dok je Mr. Daglas čistio svoje oružje pištolj je odjednom opalio i pogodio ga u lijevo stegno. Izvršena je operacija u toku koje je preminuo.

Prije operacije je oporučio jednom od svojih drugova koji se nalazio u Egiptu a zvao se Mr. Hobli da ako mu se nešto desi u toku operacije da uruči taj kovčeg njegovoj sestri koja je živjela u ulici Bejker u Londonu.

Poslije smrti Mr. Daglasa krenuo je Mr.Hobli da izvrši opruku te je prenio kovčeg u Bur Seid pripremajući ga za prijevoz parnjačom do Londona, međutim kad je došao u Bur Seid dočekao ga je telegram u kome stoji da je njegov brat ubijen. Kada je stigao u London predao je kovčeg sestri pokojnog Daglasa. Postavila je kovčeg u uglu salona i od momenta preuzimanja kovčega nevolje su počele da se redaju jedna za drugom. Na dan preuzimanja kovčega njena kćerka je poginula od udara auta prelazeći cestu dok je išla u školu. Poslije sedam dana preminuo je muž izvršivši samoubistvo zbog smrti svoje kćerke. Njihovo materijalno stanje se pogoršalo. Pogubila je živce i postala histerična. Pozvala je vračare, sihribaze, astrologe i one koji prizivaju duhove te su se svi složili da ta mumija koja se nalazi u njenoj kući izaziva sve ove probleme koje nije moguće spriječiti. Nazvala je britanski muzej kako bi uzeli ovu mumiju kao hediju od nje i prenijeli je u muzej. U toku nošenja mumije počeo je jedan od nosača da se ismijava i podruguju na račun Engleza koji vjeruju u takva sujevjerja tako da osnivaju posebne muzeje kako bi u njima radili njegovi sunarodnjaci kao sluge. Kovčeg još nije ni bio postavljen na svoje mjesto kada ovog radnika uhvatiše strahoviti bolovi od kojih se uvijao i cvilio nekoliko minuta zatim pade mrtav pokraj kovčega.

Svi oni koji su se bavili proučavanjem drevnih egipatskih tragova u Engleskoj su vodili strogog računa o ovom kovčegu tako da su formirali komisiju koja je istraživala taj problem. Ova komisija je zadužila H.I. Mansela da fotografiše ovaj kovčeg iz različitih perspektiva. Njegova kompanija je poslala svog izaslanika da uslika kovčeg što je on i učinio. Kada se vratio u ured dočekao ga je drugi zahtjev. Otišao je da ga izvrši i kada se vraćao doživio je saobraćajnu nesreću u kojoj je izgubio prste desne ruke tako da više nije mogao da slika. Kada je razvio film i izradio slike otkrio je da se na kovčegu nalazi urezbarena slika djevojke ili djevojčice obučenu u vračarsku odoru, na licu joj se odražavao izraz ljutnje i zla.

Kada su pitali sve one koji su vidjeli kovčeg ili bili povezani sa njim prije slikanja svi su potvrdili da nisu vidjeli nikakve slike na njemu niti bilo šta slično tome.

Ima mnogo priča koje govore o katastrofama i nesrećama koje zadese sve one koji učestvuju u iskopavanju i otkrivanju faraonskih ostataka, takva je i priča jednog Engleza koji se zove Pol Brejton koji se zatvorio u sobi kralja Hofo i tu proveo čitavu noć. Ujutro kada je ustao obavjestio je prisutne kako je vidio duhove i da je vidio ogromnu dženazu a on je bio mejit, a sve ono što je vidio i osjetio liči u potpunosti na stanje onoga koji uzima drogu koja izaziva halucaniciju, a izdisaji su ga gušili sve dok nije umro.

Tu je i priča Engleza Emerija koji je nadgledao iskopavanje u selu Sekare 10. Marta 1971 godine, kada je odjednom vrisnuo jedan radnik te počeo da mjauče kao mačka, zatim da laje kao pas, zatim da zavija kao vuk. Njegova supruga je bila pored njega u bolnici sve dok nije preminuo 11. marta.

Isto tako jedan naučnik Johats Vemtiš je precrtao sa zida na stotine rezbarija i pokušao da ih razumi i protumači, međutim obuzelo ga je ludilo što su kasnije i liječnici ustanovili. Jedan francuski naučnik je uspio da riješi te znakove ali ga je poslije svog povratka u njegovu zemlju obuzela paraliza, a poslije nje buncanje, i na kraju padavica.

Iako je ono što nazivamo “Faraonsko prokletstvo” se pojavilo prije sedamdeset godina ustvarnosti nalazimo da su naši prethodnici govorili o ovome kao što je [ihabuddin Ahmed Abdulvehab En-Nuvejrij preminuo 733 h.g. tj. prije sedamsto godina gdje spominje u svojoj knjizi “Nihajetul irbi fi fununi el-edebi” podatke vezane za izgradnju piramida i

neke neobičnosti vezane za nju.

“Kada je El-Me’mun otvorio piramidu ljudi su godinama dolazili do piramide ulazili u njenu unutrašnjost spuštajući se u njene komore, neki su se vraćali a neki su tu umirali. Tu je bila i jedna skupina ljudi koja se odlučila da uđe u piramidu i da se ne vrate sve dok ne saznaju kakva se to tajna krije tu ispod zemlje.Uzeli su sa sobom hrane i pića za dva mjeseca. Ponijeli su konopce, žice, svijeće, sjekire. Ušli su u piramidu gdje je većina njih sišla u prvu i drugu komoru, dok su tako koračali ugledali su šišmiše veličine orlova koji su ih udarali po licima. Došli su do jednog tjesnaca iz kojeg je dopirao hladan vazduh. Kada su pokušali da uđu unutra svijeća im se ugasila pa su je stavili u staklenu posudu. Pokušali su ponovo da uđu međutim prolaz je bio veoma uzak, te reče jedan od njih: Zavežite me preko pojasa pa ako se tjesnac bude htio da zatvori izvucite me vani. Zavezali su ga oko pojasa i počeli spuštati u taj procjep, međutim procjep je počeo da se zatvara, pokvukli su konopac ali nisu mogli da ga izvuku, začuli su kako mu kosti krckaju, zatim su čuli jedan užasan krik tako da su pali na zemlju ne znajući ni za šta. Kada su došli sebi potražili su izlaz. Njihovi drugovi koji su ostali pred ulazom u komore su ih na jedvite jade izvukli, neki su pali dok su se uspinjali izlazeći iz komore. Kada su izašli sjeli su začuđeno gledajući jedni u druge. Dok su tako sjedili odjednom zemlja izbaci njihovog druga koji je bio zapao u procjep, govorio je jezikom vračara, pa su im neki preveli ono što je govorio da je to nagrada za onoga koji traži ono što nije njegovo, izrekavši to pade mrtav na zemlju.

Priča se da je u vrijeme Ahmeda bin Talona ušla jedna grupa ljudi u piramidu i da su tamo našli komad lijepo obrađenog stakla, uzeli su taj komad i izašli, međutim jedan od njih se zagubio. Kada su krenuli da ga traže izašao je pred njih potpuno go smijući se te im reče nemojte se zamarati tražeći me, te se vratio nazad bježećI od njih. Shvatili su da ga je džin obuzeo. Govori se da je jedan čovjek ušao u piramidu sa nekom ženom kako bi počinio blud sa njom, međutim džini su ih dotakli tako da su poludili i umrli su u tom stanju.

Priče koje se navode vezane za piramide su mnogobrojne tako da njihova brojnost dostiže stepen (istinosti) tevatura što je učinilo neke da vjeruju da je prokletstvo nerazdvojivo od tih mrtvih mumija koje zadesi svakog onoga koji učestvuje u traženju i iskopavanju tijela, ostataka ili faraonskog blaga, međutim ovo uvjerenje je pogrešno. Ovdje se nameće jedno pitanje: Da li mrtvac ima sposobnost da utiče na one koji su oko njega? Svakako da nema, jer mrtvac ne može niti korist pribaviti niti štetu nanijeti i u ovome su jednaka tijela faraona i tijela drugih ljudi.

Kaže Allah Uzvišeni: “A oni kojima se oni, umjesto Allaha, klanjaju-ništa ne stvaraju;oni su sami stvoreni.”(En-Nahl:20-21)

“Reci: Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima,-ali vas oni neće moći nevolje osloboditi niti je izmjeniti.”(El-Isra’:56)

Mrtva osoba ne može sebi naškoditi niti može korist pribaviti shodno riječima Božijeg poslanika s.a.v.s., gdje kaže: “Kada čovjek umre njegova djela se prekidaju..., i uvjerenje da faraonska tijela imaju moć da nanesu zlo svakom onom koji im se približi je pogrešno što negira i Kur’an i sunnet, a navođenje tih priča u novinama nije ništa drugo do li čista obmana.

Kakvo je onda objašnjenje onoga što se dešava onima koji pljačkaju faronske grobnice?

Sihra ima različitih vrsta. Neki od njih mogu trajati nekoliko dana, neki traju sedmicama, neki mjesecima a neki mogu trajati i stotinama pa čak i hiljadama godina sve dok se ne uništi. Vrijeme trajanja sihra je povezana sa vremenom trajanja materijala na kojem je sihr ispisan tako ako bude sihr napisan na komadu papira ili platna ili nečijoj slici pa kasnije neki od ovih materijala se oštete sihr biva pokvaren.

Ima sahira -da je Allahovo prokletstvo na njih- koji stavljaju sihr u bakrene posude koje zatvaraju topljenim olovom kako bi na taj način sačuvali sihr od propadanja. Stari egipatski faraoni su bili najpoznatiji ljudi po sihru i najupućeniji u njegove tajne. A Allah je opisao njihov sihr sa Musa a.s., da je to velika vradžbina riječima: “Bacite vi”- reče on. I kada oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.”(El-E’raf:116)

Istorijska i arheološka istraživanja pokazuju da su faraoni bili najvještiji ljudi u upotrebljavanju sihra. Očito je iz kur’anskih ajeta koji se nalaze u Kur’anu u vezi Musa a.s., i faraonovih sihribaza (čarobnjaka) da oni nisu imali nikakvu vjeru, nego se njihova vjera sastojala u obožavanju svojih kraljeva koji su govorili za sebe da su božanstva, kaže Allah dž.š., govoreći o faraonu: “Ja sam gospodar vaš najvećI!”(En-Naziat:24)

Kaže Uzvišeni: “O velikaši”,-reče faraon-“ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene.”(El-Kasas:38)

Zato su ovi sihribazi podredili svoje vještine ovim vladarima u toku njihovog života a isto tako i poslije njihove smrti, što je bio razlog da se ovi vladari približe ovim vračarima davajući im različite poklone. Navodi se kako je faraon Remsis treći (1165-1197) p.n.e., darovao jednom od velikih vračara 88786 zarobljenika s kojima je mogao da radi šta želi, ili da ih ubije ili da ih proda, niko ga nije u tome kontrolisao. Navodi se da mu je dao i 32 tone zlata.

U jedanaestom stoljeću p.n.e. sihribazi “boga” Amona su dobili 2400 posjeda, 83 lađe, 46 luka i pola miliona sitne stoke.

Veza između faraona i njihovih vladara je bila veoma bliska. Musa. a.s., mudžize su došli iz onog domena u kojim su oni bili najvještiji, ali i pored toga nisu mogli da se mjere sa Allahovom moći i snagom. Faraoni su vjerovali u proživljenje i vječnost duše smatrajući da će se proživjeti iz mrtvih te naći svoje bogatstvo i poslugu koju su ostavili, zato su naređivali sihribazima da upotrijebe sve vještine sihra prilikom balzamovanja te da čuvaju njihova tijela, grobnice i njihovo blago putem sihra koji može da se odupre vremenskim faktorima i da njegovo trajanje bude veoma dugo. Zato su sihribazi uklesavali riječi sihra na zidove grobnica, a vjerovatno je da su te drevne rezbarije koje se nalaze u grobnicama farona sadržavale u sebi formule sihra koje su tu urađene kako bi čuvale grobnicu ili blago. Isto tako su koristili čvrste metale na kojima su uklesavali vradžbine. Istraživači su nalazili između ostalog nakita i komade metala u obliku hamajlije koja je bila okačena za tijelo balzamovanog faraona u njegovom tabutu. Kada je otkrivena grobnica Tutankamona pronađeno je 143 primjerka skupocjenog nakita, ali ono što je zbunilo naučnike jeste jedan komad metala čudnog izgleda na kojem su bili ispisani faraonski simboli. Kada su potražili njihovo objašnjenje u “Knjizi mrtvih” našli su da je značenje tih simbola sljedeće:”Svaka ruka koja te dotakne će biti odsječena, svaki nos koji te pomiriše će biti otkinut, svako oko koje te vidi će se ugasiti, ustani u miru o ti veličanstveni.”

Ovim biva jasno da ono što se naziva “Faraonsko prokletstvo” nije ništa drugo do li korištenje džina za čuvanje ovih tijela i blaga putem korištenja veoma jakog sihra, i da taj džin koji je naslijedio taj posao od svojih djedova i očeva ne dozvoljava nikome da se približi tom području a da mu se nešto loše ne desi.

Svi oni opisi koje su upotrijebili liječnici kako bi opisali stanja onih kojima se nešto desilo u toku otkrivanja faraonskih grobnica kao što su nesvjestica, buncanje, ludilo, nisu ništa drugo do li jedno od stanja u koje čovjek dođe kada ga džin dotakne i svojim dodirom izbezumi.

Izvor