Kako se nositi s bolešću

Mnogo ljudi je teško bolesno, i uvijek me zanimalo kako im je bilo kad su to saznali..
..znam nije lako nositi se s takvim spoznajama i na takva pitanja nije lako odgovarati..
..ipak pročeprkati ću po svojoj rani :

’’..Tog dana nešto je u meni umrlo.. nekima je dobro poznat taj osjećaj kad jedan dio tebe umre.. osjećaj bespomoćnosti koji sam tada osjetila.. činjenica da ne možeš pomoći nekome koga voliš.. užasno.. to se ne može otrpjeti..
I dok sam sjedila u onom bolničkom hodniku odzvanjale su mi riječi liječnika ‘kronična bolest’... do kraja života.. nikad se ne izliječiti.. ???!! ..I dok su te grozne riječi zvonile u mojim ušima u meni je umirala nada da će moje dijete ikada moći ozdraviti.. na tabletama cijeli život, mora strogo paziti na prehranu, nekoliko operacija koje je sigurno čekaju, stalne pretrage.. ima li u tome ikakve nade? ..što nas čeka..?
Nije toliko mala da ne shvaća, svjesna je bolesti.. i reagira.. prvi šok i bezbroj pitanja, zašto baš ja, tko je kriv, je li bolest kazna i sramota.. sve popraćeno ljutnjom i strahom.. pa samim tim i neprihvaćanjem liječenja..
Kad mi je plačući rekla ‘bolje da umrem odmah’ i ’da bar umrem'.. ponavljajući to stalno, ležeći na onom bolesničkom krevetu, gledajući je, ja sam umirala za nju..... htjela sam umrijeti za nju..
Nikada više neće biti kao što je bila, bezbrižna djevojčica, imati djetinjstvo kao sva djeca, tako se i ponašati.. sad mora naglo odrasti, biti ozbiljnija i snažna.. prihvatiti tu spoznaju, jer sama spoznaja da imaš tešku bolest mijenja te.. i trebaš to moći prihvatiti.. da će joj život sad izgledati drugačije od onog što je željela i da je njezino djetinjstvo naglo pobjeglo.. a snovi stali..
Malena moja, što mama da ti kaže.. nije lako reći bilo što.. i nije pravo.. ali nisi sama.. bit ću tu uz tebe cijeli život.. i nosit ću zajedno s tobom taj križ.. kad budeš padala ja ću te dizati.. tvoje suze isplakat ćemo zajedno.. nije lako u toj boli.. ali primit ćemo to s ljubavlju, i naučiti živjeti s tim.. smiriti se, skupiti tu hrabrost i suočiti se s istinom.. i koliko god teška bila, samim prihvaćanjem bolesti, dobiješ snagu za boriti se..
I ulaziš u bitku.. malim koracima.. i nije lako boriti se, ali se može..bilo je teško, mučno, ali rezultati nisu izostajali.. snovi se ostvaruju jer je moja djevojčica pokazala iznimnu hrabrost i smjelost.. godine prolaze.. bolest miruje uz lijekove.. ne dozvolimo da dani prolaze u strahu i grču kada će se i kako bolest vratiti.. samo mislimo kako je čeka još puno lijepih stvari u životu..''



Važna je podrška obitelji i prijatelja u teškim emotivnim stanjima koje prolazi bolesnik, da se ne osjeća usamljenim.. također je važno fokusirati se na život i življenje općenito.. odvući si pažnju na neke druge aktivnosti.. samo srediti misli, savjetujte i informirajte se..bolest nije sramota, razmislite o razlozima za nadu, sjetite se stvari koje vas usrećuju..i otkrijte svoj vlastiti način borbe..

Mnogo se na ovu temu može reći, jer malo je onih, čak i na ovom forumu koji nisu imali makar i malu, malecku bolest...
A da ne bih baš toliko pričao najbolje će biti da kažem kakav je moj lični odnos prema bolesti (a svojevremno sam, kako se to jezgrovito kaže i "na lopati" bio):

zahvalan sam Gospodu na svemu i na zdravlju i na bolesti: ako mi bolest dodje i treba da dodje, ako ja ne znam razlog Gospod zna zašto; ako bolest traje i treba da traje, ako ja ne znam zašto Gospod zna razlog.
Nikada nije problem u bolesti, nego u čoveku ako bolest ne primi sa mirom i sa zahvalnošću...
Toliko (za sada).

Svilena divan post ...

Slazem se da je vazna podrska prijatelja i porodice to je i najbitnije kad je bolest u pitanju ...koliko puta mi je pomogla podrska prijatelja samo ..da ne racunam na porodicu ...i nikad ne treba gubiti nadu ...uvijek se treba boriti ma o kakvoj bolesti je rijec ..uz ljubav i vjeru u bolje sutra sve je bolje i lakse se bolest svlada...

Nikada ne treba odustajati,nikada pokleknuti,treba skupiti snage i hrabrosti pustiti svu svoju ljubav i vjeru napolje,misliti samo pozitivno...teška su to preteška iskušenja ali ti si svojim primjerom i ljubavi dokazala da nade uvijek ima i da se isplati boriti i da uvijeksviće novi dan.Kad prvi šok prođe treba reči bolesti NE,ovo je moje tijelo,ja sam njegov gospodar,podari mi Bože snagu da istjeram neprijatelja napolje,pokaži mi put kako da to učinim.Rezultati neće izostati.